Početna strana > Rubrike > Kulturna politika > Udbalica ili ćirilica, pitanje je sad?
Kulturna politika

Udbalica ili ćirilica, pitanje je sad?

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
utorak, 17. januar 2012.

Vuk je im`o groba dva,

Sad ga treći grozi,

A taj treći spremaju mu,

Novi filolozi.

Milorad Mitrović, srpski pesnik (1867-1907)

Uskoro će se navršiti sto godina od kako je u Srbiju, na vrhovima hrvatskih bajoneta, doneta latinica. I to ne bilo kakva, nego baš hrvatska. Prvo što su Broz i njegovi drugovi iz, po zlu čuvenog, 41. Domobranskog puka nakon okupacije Srbije uradili (naravno pod pokroviteljstvom K&K okupacionih vlasti) bila je zabrana srpske ćirilice u javnoj upotrebi. Kako mi prilično revnosno čuvamo Brozove tekovine (na šta smo mu se bezbroj puta i pesmom kleli na svim nivoima), to i hrvatsku latinicu u Srbiji, kao njegovo prvorođenče, mezimče takoreći, čuvamo sa posebnim žarom. Još uvek u Srbiji nije važno koliko šta košta, ako se ne skreće sa Brozovog puta.

Vrhovni pravni akt Srbije, u članu 10, jasno kaže da je u Srbiji u službenoj upotrebi srpski jezik i ćirilično pismo, a da se upotreba drugih jezika i pisama uređuje zakonom, na osnovu Ustava. Mislim da je više nego jasno da po Ustavu niko Mađare ne tera da udžbenike štampaju ćirilicom (što oni zaista i ne čine već koriste svoju latinicu), niti Hrvate (što takođe oni ne čine već koriste svoju latinicu), ali je apsurdno da Srbi svoje udžbenike štampaju hrvatskom latinicom. Ustav svakako ne zabranjuje Srbima da udžbenike štampaju kineskim pismom ili nemačkom latinicom, ali koliko je meni poznato niko na svetu ne štampa udžbenike stranim pismom, ukoliko se ne radi o nekom radu međunarodnog značaja, ili o prevodu na neki strani jezik. Zašto smo mi toliko specijalni? Ili nepismeni, svejedno?

Daleko od toga da je za ovakvo stanje kriva (samo) sadašnja vlast u Srbiji, niti samo komunistička vlast iz prošlog veka. Sa početkom propasti srpske države utapanjem u kraljevinu SHS, počela je i diskriminacija srpske ćirilice. Najsnažniji udarac srpskom jeziku i pismu zadat je 1954. godine takozvanim Novosadskim dogovorom, dogovorom koji su organizovali lingvisti u kožnim mantilima. Tim lingvistima se nije smelo reći NE. Hrvatski lingvisti jesu stavili potpis na taj dogovor, iako su kako kažu bili nezadovoljni jer je hrvatski jezik nazvan hrvatsko-srpskim, ali konačan efekat ovog „dogovora“ jeste rapidno urušavanje srpske pismenosti, i nesrazmerno favorizovanje hrvatske latinice u službenoj i javnoj upotrebi. Za upotrebu latinice u svakodnevnom životu nalazilo se mnogo izgovora: te jednostavnija je za pisanje, te modernija je, te pojavljuju se kompjuteri pa je glupo koristiti ćirilicu (zaboravljajući da su tada Japanci bili lideri u informatičkoj tehnologiji iako su se služili svojim pismom), i tako dalje. U osnovi a i pozadini potiskivanja ćirilice uvek je stajao strah. Oficiri JNA koji su pisali ćirilicom bivali su prekomandovani u garnizone za koje im je trebalo dva dana da ih na karti nađu, političari nisu mogli da se penju komunističkim lestvicama. A ostali, pogotovu Srbi koji su živeli u nacionalno mešovitim sredinama, smatrali bi se nedovoljno odanim bratstvu-jedinstvu ukoliko bi pisali ćirilicom. Nešto kao da su slavili krsnu slavu.

No to je bilo, što bi se reklo, ne povratilo se. Ali povratilo se! Dovoljno je pogledati štampana javna glasila. Osim vrlo malog broja novina sve se štampaju hrvatskom latinicom. Namerno ne kažem „osim časnih izuzetaka“, jer sam spreman da se kladim da se i te novine štampaju ćirilicom samo zbog tradicije, a nikako zato što su vlasnici i urednici nacionalno svesni. Šta tek reći o televiziji kao najpopularnijem mediju?

Korisnici nacionalnih frekvencija sprovode nasilje nad srpskim jezikom uvodeći nove termine poput: labaratorija (umesto laboratorija), za uraditi (tipično hrvatski izraz), hendlovati (valjda slušati Hendlovu muziku), defiluju po ekranima razne psihološkinje, hirurgškinje, roditelji i roditeljke, i to nasilje prati obavezno hrvatska latinica. Zašto? Čije oni nacionalne frekvencije koriste, hrvatske ili srpske?

Klasičan primer nasilja nad većinom je televizija grada Beograda, Studio B. Tačno je da u Beogradu žive i Hrvati, ali i Mađari, i Kinezi, i Romi. Zašto se studio B obraća samo Hrvatima? Celog 25. decembra na oba programa RTS u uglu ekrana stajalo: Sretan Božić! Zašto Javni servis čestita praznik samo Hrvatima (pretpostavljam da ne čestita Muslimanima, koji takođe koriste hrvatsku latinicu)? Zašto ne i Mađarima, Slovacima, Bugarima, Rumunima ili Grcima? Gledah 7. januara HRT ne bih li zamjetio uzvratnu gestu, ali uzalud. Šta je razlog da državna televizija favorizuje hrvatsku latinicu? Pa kad je državna takva, šta reći o: Prvoj, Avali, Košavi? Ovoga puta poštedeću moju omiljenu B-92. Njihova ciljna grupa se svakako ne služi ćirilicom. Čak i televizija koju kontroliše buduća vladajuća stranka koristi isključivo hrvatsku latinicu. Neznanje ili Brozov duh?

Kako se tek ponašaju javna preduzeća i ustanove. Treba li javna preduzeća da poštuju Ustav? Mi koji u prezimenu imamo „Đ“  ne retko smo pitani na šalterima pošta: Koje „Đ“, gospodine, “DJ” ili „Đ“? Zar se to može igde drugo osim u Srbiji?! Bezmalo sva javna preduzeća i ustanove krše Ustav. Internet sajtovi naših škola, fakulteta, univerziteta su u velikoj meri latinični. Naša deca trpe kulturni teror u školama. Pod terorom popuštaju i u ogromnoj većini zaboravljaju sopstveno pismo. Slučaj ili namera? I Knjaz Miloš je u Srbiji postao Knjaz Miloš, a i krave daju manje mleka ako jedu Stočnu hranu, nego im u Srbiji sad daju Stočnu hranu. Da stvar bude još i gora u ovo kolo su se uplele i ruske firme. U svojoj zemlji poštuju Ustav, ali u Srbiji – ne. Sve ruske banke i preduzeća u Srbiji koriste latinicu. Pitanje za gospodina Konuzina: „Ima li Rusa u tim firmama?“

Javna je tajna da će predstojećom promenom Ustava biti napadnute preambula (o Kosovu i Metohiji) i član 10 (o upotrebi jezika i pisma). Pritisci će biti strašni. Proletos su „naprednjaci“ pokušali da iniciraju promenu Ustava. Ta inicijativa je prekinuta čuvenim preduskršnjim štrajkom: glađu, žeđu, vazduhom i pulsom. Verovatno se čeka bolji trenutak, a kud ćeš bolji trenutak nego kada si na vlasti. Povod za promenu Ustava će verovatno ponovo biti smanjenje, sa 250 beskorisnih poslanika, na 125 beskorisnih poslanika. Pravi razlog, biće brisanje Kosova i Metohije i relativizacija srpske ćirilice – a onda ćemo svi postati bogati, visoki, lepi i plavi.

Na Kosovu i u Metohiji ćirilice nema u javnoj upotrebi. Nisam čuo da se iko od tamošnjih srpskih političara pobunio. Zar multi-kulti Kosovo ne podrazumeva slobodnu upotrebu jezika? To što se kod šiptarskih vlasti i EULEKSA tretira kao srpski, u stvari je bošnjački i hrvatski. Šiptari to ne kriju. Zar srpskim političarima na Kosovu i u Metohiji nije stalo do srpskog jezika? A do čega im je stalo, ako ne do toga. Zašto ne iniciraju tužbu međunarodnom sudu? Da apsurd bude veći, jedino tamo srpska omladina piše ćirilicom.

Šta tek reći o sramnim, po svaku cenu latiničnim, automobilskim tablicama? Poznato je da policajci u vicevima nisu etalon za inteligenciju, ali MUP to nije morao da demonstrira baš na tablicama tipa: WĆ ili YĐ. Mnogo je vidljivo. Neko će reći: Pa ne može se u Evropu sa ćiriličnim tablicama. U redu, Bugarska i Grčka su članice EU, ali im ni na pamet nije palo da koriste hrvatsku latinicu. Ako pažljivo pogledamo tablice na grčkim i bugarskim automobilima, videćemo samo slova koja su zajednička grčkom odnosno bugarskom pismu i latinici. Ni traga od WĆ.

Naša opsesija hrvatskom latinicom, a zapostavljanje sopstvenog jezika i pisma, jeste patološka. Ona liči na čoveka koji dâ da mu se izbiju zdravi, lepi, beli zubi, kako bi mu se ugradile proteze. Ako toliko volimo slova pa nam je malo 30, nego hoćemo da imamo 60, zašto onda insistiramo na 7 padeža? Što ne uvedemo 12? Ili je možda broj padeža u obrnutoj srazmeri sa brojem slova, tj. postajemo sve nepismeniji?

Nije moguće pisati o ovoj temi a ne završiti mudrim rečima vladike Nikolaja: „Sveto je ono što su sveti ljudi stvorili. Ćirilicu su stvorili sveta braća Kiril i Metodije“. Shvatamo li mi to, ili nam više ništa nije sveto?

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner