Početna strana > Polemike > Crveno i crno
Polemike

Crveno i crno

PDF Štampa El. pošta
Mario Kalik   
sreda, 30. jun 2010.
(Slobodan Antonić: Mašine za prljanje; Milo Lompar: Titoizam i hrvatska kulturna politika)

U svom tekstu „Mašine za prljanje“ (1) Slobodan Antonić, kao i u nekim ranijim prilikama, polazi od ideja Mila Lompara, iznetih ovog puta u eseju pod nazivom „Titoizam i hrvatska kulturna politika“ (2). Pošto cilj ovog teksta nije detaljno razmatranje Lomparovog eseja, već preispitivanje njegove osnovne ideje koju i Antonić sledi u svom članku, neću se zadržavati na pojedinostima posredstvom kojih Lompar pokušava da dokaže ovu ideju. Dovoljno je za svrhu ovog teksta izneti ukupan zaključak da je Lomparova teza o titoizmu, odnosno titoističkom jugoslovenstvu, kao oruđu hrvatske politike na kulturnom planu, krajnje nategnuta, zasnovana na podacima istrgnutim iz šireg konteksta, od kojih mnogi imaju sporedan značaj. Stiče se utisak da je Lompar u svom podužem tekstu hteo da nabroji sve činjenice koje mogu potkrepiti njegovu osnovnu tezu, ali uprkos tome, one to ne uspevaju, iako su na prvi pogled uverljive, bolje reći, zavodljive.

Antonić naravno nekritički preuzima Lomparovu ideju, i kao u prikazu Lomparove knjige „Moralistički fragmenti“ dodatno je zaoštrava, pa i pojednostavljuje. Jer, na početku ovog teksta on sugeriše, odnosno takav utisak može steći neobavešteni čitalac, da je hrvatska kulturna politika nešto što se razvija tek od Drugog svetskog rata, još u sistematskom obliku, kao zvanična politika nove jugoslovenske vlasti u oblasti kulture, maskirana pod plaštom jugoslovenstva. Lompar, međutim, ukazuje i na raniju geneze ove politike, a teza o antisrskom karakteru i sistematičnom nametanju „jugohrvatskog“ modela nikako ne stoji. Naime, nesumnjivo je u posleratnom periodu na vrlo složenom jugoslovenskom (kulturnom) prostoru bilo aktera i pojava koji se mogu označiti kao protivnici kulturnog modela kojeg zagovaraju Lompar, i njegovi ideološki prethodnici koje uzima u odbranu ili na koje se poziva. Ali, teško da se ta delatnost može označiti kao neprijateljska prema srpskoj kulturi i identitetu kao takvima, što je poenta Lomparove kritike. Jer, jedno je politika koja je antisrpska, a drugo ona koja ograničava maksimalističke pretenzije modela srpske kulturne politike kojeg Lompar promoviše. Samo pod uslovom da se srpski kulturni obrazac svede na interes koji mu daje Lompar moguće je jugoslovensku kulturnu politiku označiti kao antisrpsku. Tada se s pravom postavlja suštinsko pitanje: zašto bi Lomparov model bio autentičan izraz srpskih kulturnih interesa? Pravo na sumnju, koje i Lompar ceni, dolazi ovde do izražaja...

Što se tiče navodnog sistematičnog potiskivanja lomparovski zamišljenog srpskog kulturnog modela u socijalističkoj Jugoslaviji, i ta teza je podložna sumnji. Sam Lompar navodi neke nedoslednosti u ophođenju zvaničnih kulturnih instanci (iza kojih stoji moć tadašnje države) prema vodećim predstavnicima ovog modela, npr. delu Slobodana Jovanovića. Poznat je i ambivalentan stav prema nekim drugim istaknutim imenima koji slede ovu liniju, npr. Pekiću i Crnjanskom. Dakle, teško se može govoriti o doslednom i beskompromisnom obračunavanju sa onim stvaraocima koji, po Lomparu, čine jezgro srpske kulturne baštine. Kulturni prostor tadašnje Jugoslavije mnogo pre je bio poprište sporenja i sukoba raznih ideoloških orijentacija i struja, nego monolitan i uniforman (antisrpski) milje. Mnogi autori na koje se Lompar poziva imali su dovoljno veliku slobodu izražavanja i ne mali uticaj u kulturnim krugovima, što je inače obeležje mekše, tolerantnije verzije socijalizma kakav je u Jugoslaviji postojao od 50-tih godina. Slučajevi državne represije su bili sporadični, bez nekog dublje i trajnije osmišljenog cenzorskog plana. Ako je i bilo autoritarnosti u politici, na planu kulture je postojao, za svet tadašnjeg svetskog socijalizma nekarakterističan, visok stepen kulturno-ideološke permisivnosti.

Ne treba ići dalje od Lomparovog teksta da bi se shvatilo kako su stvari u pogledu ovog pitanja dosta složenije nego što bi Lompar i Antonić želeli da predstave. Lompar spominje, u kontekstu odnosa prema Crnjanskom kao jednom od najznačajnijih srpskih književnika, dva pisca koja zauzimaju ključno mesto u Antonićevom tekstu, Mirka Kovača i Dobricu Ćosića. Ovde se Lomparova i Antonićeva interpretacija simptomatično sudaraju, što nagoveštava pukotinu u njihovom zajedničkom stanovištu o postojanju jasno formirane, kontinuirano delatne i dominantne hrvatske kulturne politike na bivšem jugoslovenskom, pa i današnjem srbijanskom prostoru. U jednom intervjuu iz 1971. godine, Crnjanskom je postavljeno pitanje šta misli o stavu Mirka Kovača da njegov roman „Seobe“ spada među pet vodećih romana posleratne jugoslovenske proze (Kovač ga je svrstao na drugo mesto). A 1993., povodom stogodišnjice rođenja Crnjanskog, Dobrica Ćosić je, kao predsednik Odbora za obeležavanje ovog jubileja, između ostalog, izjavio da je Crnjanski „pesnik ljudskog tragizma bez veće misaone dubine i originalnosti”. Lompar oštro kritikuje ovu izjavu: „Nije najvažniji ovaj ustupak jednoj dugotrajnoj predstavi o piscu, niti motivi koji vode nečiji duh da posegne za ruženjem, nego spremnost da se u takvom trenutku izrekne nepovoljna reč. Jer, mora biti nečeg u kulturi što makar nevidljivo ohrabruje jedan konvencionalni duh da učini takav prekršaj. Ni dubinski preokret u kulturnoj mreži nije mogao sprečiti da i u Politici, pod dejstvom trenutnih obaveštenja, osvane ta polurečenica, kao znak kako je makar u tako svedenom obliku ipak opstala jedna ideološka matrica koja se oslonila na stariju, kulturnu tradiciju u osporavanju Crnjanskog, kao i da se ona pojavi u Letopisu Matice srpske“. Dakle, na ova dva mesta, u odnosu prema Crnjanskom koga Lompar inače uzima gotovo za lakmus papir koji dokazuje tragove delovanja (antisprske) hrvatske kulturne politike, vidimo da je stvar potpuno obrnuta nego što je predstavljeno u Antonićevom tekstu. Iz ovog teksta, a u skladu sa tezom da hrvatska kulturna politika već dugo i štetno deluje na ovim prostorima, očekivalo bi se da jedan uticajan predstavnik te politike ispoljava takve stavove i u titoističkom periodu, a da onaj ko je kod nas prvi na udaru te politike bude imun na njeno potajno, perfidno delovanje, bivajući njega svestan više nego drugi. Ali, to očekivanje Lomparov tekst potpuno izneverava. Hrvatski kulturtreger Mirko Kovač se pre nekoliko decenija, u vreme kada hrvatska kulturna politika dostiže tačku usijanja na jugoslovenskom prostoru, vrlo afirmativno izjašnjavao o jednom od kultnih pisaca među srpskim nacionalistima, dok istog ovog pisca kritički ocenjuje Dobrica Ćosić, i to u vreme kada srpska kulturna politika koju Lompar zastupa doživljava renesansu, a recipročno tome, dotadašnja navodna hegemonija hrvatske kulturne politike trebalo da trpi duboku krizu.

I dok se Lompar i Antonić međusobno ne razjasne oko ove bolne protivrečnosti koja potresa njihovo polazno stanovište, mi ćemo ponuditi jedno smisleno rešenje. Poređenje današnjeg i nekadašnjeg Mirka Kovača pokazuje da nema govora o nekoj kontinuiranoj, dugo delujućoj (hrvatskoj) kulturnoj politici čiji bio on bio predstavnik u čitavom tom periodu. A ako smo dovoljno racionalni da ne prihvatimo paranoidnu konstrukciju da je čak i Dobrica Ćosić nesvesna žrtva ove politike, tumačićemo njegovu navedenu izjavu o Crnjanskom bilo kao plod kritike na koju jedan veliki pisac svakako ima pravo, bilo kao mogući znak povređene Ćosićeve sujete po pitanju prvenstva među srpskim piscima. Lompar ove dve poslednje alternative nije uopšte uzeo u obzir, nego je odmah u toj izjavi našao još jedan „dokaz“ za skriveno delovanje hrvatskog kulturnog modela. Na sličan način, apriornim isključivanjem mogućih drugačijih odgovora na pitanja koja pokreće, i izostavljanjem neophodnih činjenica i značajnih delova konteksta, „pronalazio“ je i druge „dokaze“ za svoju osnovnu tezu o svemoćnoj i tajnoj hrvatskoj politici koja već dugo dominira u području kulture. Zato se nameće zaključak da je ovakvom metodologijom vrlo uspešno nalazio ono što je hteo da nađe, bolje rečeno, što je već prethodno, unapred, učitao u istorijski materijal, gurajući ga na silu u Prokrustovu postelju svoje pseudoteorijske konstrukcije.

Nema sumnje da Mirko Kovač već dugi niz godina, kao i manje značajni delatnici na polju kulture koje Antonić navodi, bilo subjektivno, bilo objektivno, rade u interesu jedne hrvatske kulturne politike, koja je u velikoj meri antisrpski orijentisana. Ne sporim ni da su motivi i manifestacije takve politike postojali i u titoističkoj Jugoslaviji. Ali, projektovati sve današnje predstavnike ove politike u nekadašnji period, tražiti u njemu unutarsistemsku genezu njihovog današnjeg delovanja, uzimati čak ovu politiku, navodno vešto sakrivenu u jugoslovensko ruho, kao dominantnu i zvaničnu na jugoslovenskom prostoru, jednostavno nije legitimno tvrditi ako se držimo nekih objektivnih normi logike i činjenica. Reč je o politici koja je nesumnjivo tinjala ili plamtela u izvesnim kulturnim krugovima, u izvesnom periodu, ali koja nije uspevala da se nametne kao dominantna zbog jakih otpora drugih nacionalnih kultura, pre svega srpske, ali i osobene jugoslovenske kulturne politike koja je insistirala na čuvanju ravnoteže između naroda i narodnosti na kulturnom planu. Zbog svog antisrpskog, a time i antijugoslovenskog karaktera, ovi kulturni impulsi nisu mogli da steknu nadmoć u tom periodu. Kao što nisu mogli da steknu nadmoć ni pretenciozni zahtevi sa srpske (kulturne) strane koji bi negirali vlastiti identitet i tradicije drugih naroda, a što Lompar olako diskvalifikuje kao antisrpsku politiku. Naravno, situacija se menja krajem 80-tih, sa dubokom krizom u Jugoslaviji i njenim potonjim krahom. Sa pobedom hrvatskog nacionalizma, koji je u velikoj meri bio obojen antisrpskim šovinizmom, ova kulturna politika doživljava svoje istinsko rođenje i uspon. Zaista nema potrebe dokazivati da je kritika nacionalizma, u izvođenju bilo „Druge Srbije“, bilo „Druge Hrvatske“, neprincipijelna i pristrasna. I za jedne i za druge druge „velikosrpski nacionalizam“ ima ulogu agresora, inicijalnog krivca za rat, dok se (veliko)hrvatski nacionalizam kod prvih napadno prećutkuje, a kod drugih nailazi na neuporedivo slabiju kritiku nego što „Druga Srbija“ kritikuje „velikosrpski nacionalizam“, i biva manje-više smatran pukom reakcijom na ovaj prethodni i izvorniji nacionalizam. Zbog svega navedenog, mora se zaključiti da između današnje hrvatske, odnosno antisrpske kulturne politike, i nekadašnje dominantne kulturne politike u titoističkoj Jugoslaviji postoji rez; ova druga se nikako ne može smatrati komponentom i oruđem prve, kako misle Lompar i Antonić.

Nadmetanje u dokazivanju navodno antisrpskog karaktera našeg komunizma (titoizma), kao nekakve trajne i nepromenljive konstante nacionalne politike jugoslovenskih komunista (titoista), predstavlja inače omiljenu disciplinu srpskih nacionalista i njihovih intelektualaca. U tome se ne preza ni od vrlo prizemnih insinuacija i uvreda. Tako je Antonić svojevremeno, pozivajući se na Lomparove „Moralističke fragmente“, nazvao titoiste „bubašvabama“. U ovom tekstu se pojavljuju nove invektive na račun komunizma koje se graniče sa potpunim izvitoperavanjem prave suštine ove ideologije. Od vrsnog sociologa i nekadašnjeg omladinskog funkcionera SK-a ponajmanje se moglo očekivati ovakvo iskrivljavanje. Zato razloge, ili tačnije, motive za takvo izobličavanje komunizma treba tražiti ne u (ne)znanju, već u određenim interesima ili strastima. Kako god, Antonić se pri kraju teksta, s obzirom na imanentnu logiku analiziranog sadržaja, nemotivisano poziva na kinesku Kulturnu revoluciju i „Crvenu gardu“, koristeći se time kao sredstvima za ruženje protivničke strane. Po njemu, saradnici „Betona“ su „crveni gardisti“ koji etiketiraju svoje protivnike, srpske nacionaliste, u maniru poznatog rituala iz doba Kulturne revolucije. Ova analogija je potpuno promašena. Temelj komunističke ideologije je klasni, a ne nacionalni identitet, i na tome počiva i priroda političke diferencijacije u ovoj ideologiji. Radi se o klasnom, a ne o nacionalnom neprijatelju (tokom Kulturne revolucije na udaru je bila buržoazija u svom ponovnom nastajanju), a ako se i osporava i napada nacionalizam, na njega se gleda kao na oruđe buržoaske politike, dakle, reč je o izvedenom, a ne primarnom određenju unutar logike komunističke ideologije. Ništa od ovog klasnog diskursa koji presudno definiše komunističku doktrinu nije prisutno u govoru „Druge Srbije“ i zato se njeno neprestano svrstavanje na (radikalno) levu stranu ideološkog spektra, koje forsiraju njeni oponenti iz druge, nacionalističke frakcije desnice, ispostavlja kao grdno nesnalaženje i nerazabiranje u pogledu nekih osnovnih kategorija političke teorije i prakse. Doduše, među perjanicama „Druge Srbije“ ima onih koji sebe smatraju nekakvim levičarima, ali za očekivati je valjda da srpski nacionalisti, koji s pravom uviđaju neke druge simptome iskrivljene svesti kod ovih javnih delatnika, ne dele njihovu iluzornu samosvest u ovom aspektu. To se, na žalost, ne dešava, nego im ovde volšebno veruju na reč, iako im u gotovo svemu drugom opravdano ne veruju. Bez postavljanja socijalne, klasne tematike na prvo mesto, odnosno zahteva za pravednom raspodelom društvenog bogatstva, koji se koncentriše u pitanju svojine, nemoguće je da neka politika bude levičarska, naročito radikalno leva. A o čitavom ovom socijalnom aspektu „Druga Srbija“ ili uporno ćuti, ili progovora jezikom socijalnog rasizma, u maniru klasične (neo)liberalne desnice koja štiti interese povlašćenih klasa. Uostalom, njen vodeći politički reprezent se i definiše kao partija liberalne orijentacije, koja u ekonomskom programu insistira na ubrzanoj i radikalnoj privatizaciji (o sprezi „Druge Srbije“ sa interesima transnacionalnog kapitala izlišno je govoriti). Zato i drugosrbijanska kritika (veliko)srpskog nacionalizma nema nikakve veze sa (komunističkom) levicom, već je u najboljem slučaju na liniji standardne građansko-demokratske kritike (etno)nacionalističke suprematije, a u stvarnosti najčešće oruđe opravdanja i prodiranja nesrpskih, odnosno antisrpskih nacionalizama na ovom prostoru. Stoga, kada drugosrbijanci, konkretno, agitatori iz „Betona“, na preteran, vulgaran način osporavaju i etiketiraju srpske nacionaliste, ali i srpsku politiku i naciju u celini, onda je takav njihov diskurs mnogo bliži fašističkom, nego komunističkom modelu ideološkog govora.

Štaviše, eksplicitna antikomunistička propaganda neretko se pojavljuje u govoru „Druge Srbije“, što još više pokazuje koliko je apsurdno dovođenje u vezu ove grupacije sa komunizmom. Ali, to istovremeno pokazuje i da je sasvim opravdano dovođenje u vezu ove grupacije sa njenim naizgled oštro suprotstavljenim protivnikom u liku srpskog nacionalizma. Jer, oba ova ljuta suparnika u pogledu antikomunizma stoje na istoj strani; u antikomunizmu oni su tako lepo ujedinjeni. Antonićev tekst sasvim jasno potvrđuje ovaj uvid. U njemu vidimo kako pamfletisti iz „Betona“ difamiraju Dobricu Ćosića koristeći antikomunističku retoriku. Ovo podmetanje Ćosiću „doktrinarnog istorijskog materijalizma“, „socrealizma“ ili čak „staljinizma“, ma koliko zvučalo nebulozno, naročito kada se kaže da je to vladajući duh u Srbiji u poslednje dve decenije, upućuje da strategija osporavanja Ćosića ide preko unapred anatemisanih ideoloških sadržaja koji imaju veze sa komunizmom. A onda se dešava nešto još nebuloznije. Antonić na ovu antikomunističku intoniranu kritiku Ćosića, koja dolazi iz miljea liberalnih kriptofašista, odgovara tako što ove pamfletiste naziva „Crvenom gardom“, evocirajući scene iz kineske Kulturne revolucije?! Dakle, iste one koji se krajnje pežorativno ophode prema nekim istaknutim obeležjima boljševizma, odnosno maoizma, Antonić proglašava nekakvim novim boljševicima, odnosno maoistima?! Ali, u ovim besmislicama koje su, kako vidimo, podjednako svojstvene i jednoj i drugoj strani u sporu, ipak ima nekog smisla, odnosno logike - obe koriste antikomunizam kao ključno sredstvo u denuncijaciji protivnika. Oko „zlikovačke“ prirode komunizma između dve desničarske Srbije nema spora, postoji samo idilična saglasnost.

A kada bacimo pogled na hrvatsku nacionalističku scenu, otkrivamo nove, takođe zanimljive sličnosti između inače suprotstavljenih ideologija. Naime, postaje nam uočljiv još jedan naizgled nezamisliv savez, onaj između hrvatskih i srpskih nacionalista. Opet je karika koja spaja - antikomunizam. Tako, recimo, na Internetu može da se nađe intervju sa jednim hrvatskim naučnikom, pod naslovom „U Hrvatskoj dominira boljševički mentalitet“ (3). A ispod intervjua nailazimo na sledeći komentar: „Molim, samo brzo djelovati...dok nam stara crvena garda ne pokvari i nove generacije, jer borba za egzistenciju je nemilosrdna, a dezintegrativne silnice u hrvatskom društvu su u punoj akciji. Napadaju se, obitelj, vrijednosti katoličkog nauka, domovinski put oslobođenja, hrvatski generali i branitelji. Mladeži se podilazi neoliberalnim lažnim obećanjima o neograničenoj slobodi, lagodan život bez rada i nauke itd.itd. Zadnji je trenutak istini pogledati u oči“. Dakle, i ovde, među hrvatskim „domoljubima“ se spominje „pokvarena crvena garda“. Zamenite u ovom citatu „hrvatsko“ sa „srpskim“, „domovinsko“ sa „otadžbinskim“, „obitelj“ sa „porodica“ i „katoličko“ sa „pravoslavnim“, i dobićete komentar koji bi mogao da potpiše svaki samosvesni srpski nacionalista. Suština je ista, razlika je samo u (suprotstavljenom) sadržaju. Stoga, nacionalisti svih zemalja, ujedinite se! Protiv „Crvene garde“! Ova ideja bi mogla ponovo da oživi. Videli smo je nekada ostvarenom na ovom prostoru u savezu nemačkih, italijanskih, hrvatskih, srpskih, slovenačkih, muslimanskih, albanskih i drugih nacionalista protiv partizanskih i komunističkih „bandita“ i „izdajnika“.

Mašine za prljanje zaista rade punom parom. Nebitno da li su nacionalističke ili liberalne, srpske ili hrvatske, sve one imaju isti predmet koji zaprljavaju – komunizam. Krajnji rezultat njihovog rada treba da bude da od „crvenog“ postane „crno“. Verovatno zato da se desničarsko crnilo više ne bi videlo...

(1) http://www.nspm.rs/kulturna-politika/masine-za-prljanje.html

(2) http://www.slobodanjovanovic.org/2010/01/08/titoizam-i-hrvatska-kulturna-politika/

(3) http://dalje.com/hr-hrvatska/pavuna--hrvatskom-dominira-boljsevicki-mentalitet/272193

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner