Početna strana > Polemike > Nerazumevanje crkve i crkvene misije
Polemike

Nerazumevanje crkve i crkvene misije

PDF Štampa El. pošta
Velibor DŽomić   
sreda, 12. oktobar 2011.

Drugi odgovor dr Veljku Đuriću Mišini

Moja polemika sa dr Veljkom Đurićem Mišinom samo potvrđuje da kod Srba izvan Crne Gore, bez obzira odakle su poreklom i gde trenutno žive, postoji velika zabrinutost za budućnost Crkve u Crnoj Gori. Ona, još više, postoji kod Srba u Crnoj Gori, jer se njih najdirektnije tiče. Takvu zabrinutost razumem, shvatam i opravdavam. Naš Srpski narod je, zaista, žrtva ogromne svetske nepravde i prevare na kraju HH i početku HHI veka i njoj se, po svemu sudeći, ne nazire kraj. Iz tog razloga, posve mi je razumljivo da se, po onoj narodnoj, i od guštera boji onaj koga su zmije ujedale. Međutim, strah, panika i površno rasuđivanje ne predstavljaju odraz srpskog pravoslavnog karaktera i zato ne mogu da razumem ovakvu i ovoliku paniku, praćenu ”prorokovanjem zla” i insinuacijama na račun crkvene jerarhije, koju demonstrira dr Veljko Đurić Mišina.

U nameri da kroz civilizovanu polemiku, sa uvažavanjem sagovornika i u određenoj meri neistomišljenika, koliko toliko doprinesemo javnom razjašnjenju određenih pitanja, odgovaram na njegov, inače poduži, tekst sa nadom da mi ovom prilikom neće brojati reči i redove kao u prethodnom odgovoru (uostalom, valjda je razumljivo da je odgovor uvek duži od pitanja, konstatacije, netačnog podatka ili tendencioznog zaključka).

Za razliku od teksta ”Planovi i interesi naših arhijereja u Crnoj Gori” na koji sam reagovao, u Đurićevoj reakciji ”Zavođenje za Goleš planinu” se više nalaze istorijska i crkveno-pravna nego aktuelistička i politička pitanja. Iz tog razloga, odgovor je mnogo lakši.

Tri greške na dve strane teksta: Prihvatam naknadno Đurićevo pojašnjenje da je ”nenamerno preskočio da pomene Mitropolita Crnogorsko-Primorskog Joanikija (Lipovca)”. Njegovo pojašnjenje ukazuje da je tekst pisao na brzinu što, priznaćemo, nije svojstveno profesionalnom istoričaru, doktoru nauka i autoru nekoliko izuzetno značajnih knjiga iz istorije Srpske Crkve u HH veku. Prihvatam i objašnjenje u vezi pogrešne Đurićeve konstatacije da je, navodno, Mitropolit Visarion (Ljubiša) hirotonisan u Petrogradu, a ne u Cetinju gde je stvarno hirotonisan.

Ipak, hvatanje u greškama faktografske prirode predstavlja veliki problem za istoričara (u grešci vezanoj za Mitropolita Joanikija su ga ”uhvatili” čitaoci i komentatori na sajtu Nove srpske političke misli, a ja u vezi sa hirotonijom Mitropolita Visariona). Video sam još jednu grešku faktografske prirode, ali nisam hteo da je pominjem u prvom odgovoru smatrajući da bi bilo previše. Iskreno, nadao sam se da će Đurić i tu grešku ispraviti u svom odgovoru. S obzirom da to nije učinio, to sam ovom prilikom dužan da učinim.

Ako je Đurić prilikom nabrajanja arhijerejskih hirotonija ”nenamerno preskočio” da pomene Mitropolita Joanikija i tačno mesto hirotonije Mitropolita Visariona (posebno na hirotoniji Mitropolita Visariona padaju Đurićeve teze o ”kontinuitetu” arhijerejskih hirotonija crnogorskih mitropolita u Rusiji), onda ne mogu, a da ne zaključim da je, u pobrojavanju arhijerejskih hirotonija, preskočio da pomene i hirotoniju Episkopa Budimljanskog Nikolaja (Jokanovića) na Petrovdan 1938. godine na Cetinju. Ovo tim pre ako se zna da je Vladika Nikolaj (Jokanović) ubrojan među žrtve ustaškog genocida u NDH o čemu je Đurić svojevremeno pisao u svom izuzetno značajnom delu ”Ustaše i Pravoslavlje”. Dakle, metodom brojanja grešaka, a ne reči, evidentiram tri faktografske greške na dve stranice Đurićevog teksta. To je mnogo i za prosečnog publicistu, a ne za profesionalnog istoričara i autora više značajnih knjiga.

Naravno, ovo ne navodim da bih umanjivao značaj dosadašnjeg Đurićevog naučnog dela. Poznajući Đurića, znam da svoje knjige ne piše brzo, ali sa tekstovima (i ovim, a i nekim prethodnim) očevidno ima problem. Nije na meni da odgovorim zašto je promenio brzinu i metod? Zasigurno, neki razlog postoji, ali on ne može biti naučne prirode.

Greška o Karlovačkoj Mitropoliji: Đurić je omašio i u oceni da su karlovački mitropoliti bili ”kanonski naslednici pećkih patrijaraha u pravima hirotonije novih arhijereja za druge srpske crkvene zajednice”. Da ne idem dalje, ali dovoljno je da pitam Đurića sledeće: zašto su prvi arhijereji u Kneževini Srbiji Melentije (Pavlović) i Nikifor (Maksimović) 1831. godine hirotonisani u Carigradu, a ne u Sremskim Karlovcima, koji su, poznato je, mnogo bliži Beogradu? I zašto su svi potonji arhijereji u Knjaževini i Kraljevini Srbiji hirotonisani u Beogradu bez obzira što je postojala Karlovačka Mitropolija? Da je Đurić shvatio da su u tim neredovnim okolnostima ”druge srpske crkvene zajednice”, kao i ”srpska crkvena zajednica u Srbiji” (zvala se ”Pravoslavna Crkva u Kneževini/Kraljevini Srbiji) bile pritisnute sa svake strane, te da je pitanje arhijerejskih hirotonija u tadašnjoj Srbiji i Crnoj Gori sagledao iz tog ugla, onda ne bi ni došao do zaključka koji je saopštio. Dakle, arhijerejske hirotonije su u tom vremenu vršene tamo gde je moglo i gde su političke prilike dozvoljavale (Karlovci, Carigrad, Petrograd, Beograd, Cetinje), a ne zbog toga što je neko baš tako hteo.

Ne bih se složio, s obzirom da znamo složenost društvenih (ne)prilika i borbu Srba za oslobođenje i ujedinjenje u XIX veku, sa Đurićevom ocenom da je u crkvenom pogledu ključno pitanje ”diskontinuiteta hirotonija crnogorskih episkopa” (uzgred, Đurić je svoj tekst utemeljio na ”kontinuitetu” hirotonija crnogorskih episkopa kod Rusa i na tome dokazivao svoje teze, a ja, na slučaju Mitropolita Visariona, i to u sredini tog niza, ukazao na diskontinuitet). Iz toga je jasno samo sledeće: Crnogorska Mitropolija je po svom karakteru bila srpska (iako pridev ”srpska” ni tada nije stajao u njenom zvaničnom nazivu); crnogorski mitropoliti su bili nacionalni Srbi i nije bila autokefalna. Otuda ne mogu da shvatim u čemu je za Đurića sporno ”DŽomićevo vraćanje na početak, od vremena Svetoga Save” i ukazivanje na činjenicu da su crnogorski mitropoliti hirotonisani izvan Pećke Patrijaršije samo kada je ona turskim nasiljem dva puta bila ukinuta. U istoriji je potpuno prirodno i potrebno vraćanje na početak, a ne da, kao današnji mondijalistički i jučerašnji ideološki istoričari, priču istržemo iz opšteg istorijskog konteksta i polemišemo ”sa kraja tanjega”.

U pogledu Đurićevih razmišljanja o kanonskoj utemeljenosti ”ulaska” Ruske Crkve na teritoriju jurisdikcije Carigradske Patrijaršije na slučajevima hirotonija crnogorskih arhijereja, dovoljno je konstatovati da Ruska Crkva i Vaseljenska Patrijaršija nikada iz tih razloga nisu prekidale liturgijsko opštenje. Crkva u takvim situacijama od kako postoji postupa po načelu kanonske ikonomije.

Apsolutno je netačna Đurićeva konstatacija da je ”prvi kanonski Mitropolit Crnogorsko-Primorski bio Gavrilo Dožić”. Zar su njegovi prethodnici bili nekakonski? Takvu tvrdnju još niko do sada nije izgovorio ili napisao.

Crkva i gospodari - Nikola i Milo: Đurić dobrano greši kada upoređuje Crkvu u Crnoj Gori za vreme vladavine Knjaza i Kralja Nikole i Mila Đukanovića. To ni najvećim sledbenicima i obožavaocima Mila Đukanovića do sada nije palo na pamet. Da ne poznajem Veljka Đurića i da ne znam za njegovu nacionalnu orijentaciju onda bih ga lako optužio da plagira Nenada Čanka, koji je nedavno, na kongresu DPS, ocenio da je ”Crnu Goru u XIX veku obeležio Vladika Rade, u XX Kralj Nikola, a u XXI Milo Đukanović”.

Dovoljno je da naglasim da je istočno-pravoslavna vera u Crnoj Gori Knjaza i Kralja Nikole bila državna vera, a Pravoslavna Crkva državna Crkva (kao i u Srbiji do 1918.g.). Da je Đurić malo bolje pogledao ovlašćenja knjaza/kralja Srbije u pogledu državne vere i Crkve, pa i prilikom izbora arhijereja, onda ne bi ta ovlašćenja stavljao samo u nadležnost Knjaza/Kralja Nikole i stvarao virtuelnu sliku po kojoj se samo crnogorski knjaz mešao u unutrašnja crkvena pitanja?! Knjaz/kralj je i u Srbiji i u Crnoj Gori bio vrhovni zaštitnik državne i ostalih priznatih vera, državne Crkve i priznatih verskih zajednica. Danas je i u Srbiji i u Crnoj Gori potpuno drugačija situacija, jer je Crkva odvojena od države. Otuda citiram Đurića: pametnome dosta!

U pogledu Moskovske Patrijaršije, Đurić, pritešnjen činjenicama koje sam izneo, a koje je u svom odgovoru, verovatno kao i neke istorijske podatke, nenamerno zaboravio, navodi da su Srbija i Crna Gora u vreme posete Patrijarha Alekseja bile u jednoj državi. Podsetiću ga da on nije govorio ”o povratku” Ruske Crkve na srpske državne prostore nego ”na prostore kanonske jurisdikcije SPC”, citiram ga tačno, koji nema nikakve veze sa bilo kojim državnim granicama.

Zašto samo Ukrajina? Ne vidim zašto bi Mitropolit Ilarion objašnjavao ”status delova Ruske Crkve u Ukrajini”. To je samo jedno od organizacionih iskustava Moskovske Patrijaršije, ali Đurić zaboravlja da postoji iskustvo te iste Patrijaršije u Belorusiji, Kazahstanu, Turkmenistanu i drugim državama koje su stvorene nakon raspada Sovjetskog saveza i u kojima je Moskovska Patrijaršija zadržala svoju kanonsku jurisdikciju bez obzira na njihovu sadašnju državnost, pravni poredak i granice. Ostaje mi nejasno zašto se Đurić i pojedini Srbi iz Beograda tako lako ”pecaju” na ”ukrajinsku praksu” Ruske Crkve kao tezu koju zagovaraju pojedinci iz crnogorskog režima. Uostalom, Crna Gora i Ukrajina ne mogu biti uporedive ni po broju stanovnika, ni po teritoriji, ni po broju crkava, vladika i sveštenika, pa ni po crkvenom ustrojstvu.

Đurić ima pravo da veruje kome god hoće, ali meni kao koordinatoru Pravnog saveta i svešteniku Mitropolije u kojoj služim (a ne samo ”u zgradi Mitropolije”, kako Đurić nekorektno navodi pri čemu je rad da se stekne utisak da je on iz Beograda ”upućeniji” u prilike na terenu u Crnoj Gori) nije poznato da je Sinodu i Saboru upućen ili da se priprema zahtev za ”autonomijom Crkve u Crnoj Gori” (koja je, sa pastirske i kanonske strane, apsolutno nepotrebna što je više puta do sada javno, jasno i nedvosmisleno izrečeno). Otuda ovo ostavljam vremenu, uz iskrenu nadu da će se promoterima te neistine vrlo brzo od stida zacrveneti obrazi zbog kleveta, insinuacija i smutnje.

Nepoznavanje crkvenog Ustava: Konstatujem da je u ovoj korektnoj polemici učinjen značajan napredak i u pogledu Đurićevog doživljaja Svetog Arhijerejskog Sabora SPC. Od početne pozicije ponižavanja Sabora, kako sam je doživeo, Đurić u svojoj reakciji ne spori da je Sabor doneo odluku 26. maja 2006.g., ali me pita kada je stavljena na dnevni red? Ne znam datum i vreme, ali znam da je na dnevni red Sabora došla u skladu sa Ustavom SPC i Poslovnikom Sabora i zato je Sabor o tom pitanju i raspravljao. Odluku je doneo Sabor propisanom većinom i potpisao je blaženopočivši Patrijarh Pavle. Otuda, po Đuriću, pametnome dosta!

Iako ne spori da je Sabor doneo tu odluku, Đurić naknadno osporava njenu ”ustavnost”. Evidentno je da Đurić Ustav SPC ne poznaje dovoljno i zato ga, poput državnog ustava, doživljava ”kao najviši pravni akt” u Crkvi. A Ustav SPC, za razliku od državnog ustava, ne predstavlja najviši pravni akt Crkve (tač. G čl. 7. Ustava SPC). Sabor pod predsedništvom Patrijarha Srpskog donosi odluke u organizacionom pogledu i svaka takva odluka automatski znači izmenu ili dopunu važećeg Ustava (ima ih do sada preko pedeset). Za donošenje takvih odluka nije potrebna čak ni 2/3 većina. Ne bi me čudilo da se uskoro nađe neko pa da, po Đurićevoj logici, ”ustvrdi” da, na primer, Eparhije Mileševska, Bihaćko-Petrovačka, Britansko-Skandinavska, Srednjoevropska, Zapadnoevropska, Budimljansko-Nikšićka nisu ”ustavne”, jer ih nema u čl. 14. Ustava u kome su pobrojane eparhije? Isto bi se moglo reći i za donedavnu titulu Mitropolita Libertvilsko-Čikaškog koje, takođe, nema u Ustavu, ali je potvrđena u Saboru. Međutim, nijedan ozbiljan pravnik tako nešto ne bi mogao da tvrdi.

Sabor je pod predsedništvom Patrijarha najviše crkveno zakonodavno telo koje prema crkvenim potrebama i prilikama, a u skladu sa Svetim Pismom, Predanjem i kanonima, organizuje i unapređuje crkvenu misiju i crkveni život. Koristim priliku da Đurića obavestim da Srpska Crkva nema Ustavni sud koji bi ocenjivao usklađenost saborskih odluka sa Ustavom.

Otuda za mene, za razliku od Đurića, nije problematičan naziv ”Pravoslavna Crkva u Crnoj Gori” ako znamo da je to saborska odluka u kojoj stoji da je čine ”eparhije Srpske Pravoslavne Crkve - Crnogorsko-Primorska, Budimljansko-Nikšićka i delovi eparhija Mileševske i Zahumsko-Hercegovačke”. Svi nazivi i titule koje je doneo Sveti Arhijerejski Sabor su naši i od njih ne treba bezglavo bežati i prepuštati ih osvedočenim protivnicima Srba i Srpske Crkve.

Nema potrebe za crkvenom autonomijom: O tome šta Srbi iz Crne Gore, pa i Grbljani, misle sigurno bolje znam od Đurića s obzirom da u Crnoj Gori živim skoro 20 godina za razliku od mog sagovornika koji se o tome uglavnom informiše iz novina i prilikom retkih i veoma kratkih boravaka u Crnoj Gori. A tu je važno sledeće: ni Crkva, ni Srbi, ni vernici nisu ni za kakvu crkvenu autonomiju iz tri razloga. Prvo, ne postoji crkvena potreba. Drugo, to je volja jedne grupe spoljašnjih političkih, uglavnom ateiziranih, političara. I treće, to bi stvorilo još veće probleme od ovih koji sada postoje.

O pregovorima između Crkve i Vlade Crne Gore ne mogu ništa reći zato što nisu ni počeli. Jedno znam: konačnu odluku o eventualnom potpisivanju ugovora Srpske Pravoslavne Crkve i Vlade Crne Gore, što se tiče crkvene strane, jedino mogu da donesu Sveti Arhijerejski Sinod i Sabor i to samo ako takav ugovor ne narušava crkveno jedinstvo i kanonski poredak. Dakle, na isti način kao i u slučaju ugovora Srpske Pravoslavne Crkve u Sloveniji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Pametnome dosta!

Na kraju, ne mogu da se načudim da Đurić ni u naznaci nije uvažio istorijsku činjenicu da je Crkva, kroz vekove svoga postojanja, pretrajala i preživela sve svoje neprijatelje i progonitelje i ostala Crkva, a njeni arhijereji i sveštenici nikada svoj narod nisu zavodili za Goleš planinu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner