Početna strana > Rubrike > Politički život > Balkanski prljavi ples
Politički život

Balkanski prljavi ples

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
petak, 22. januar 2010.

Kad se igra neka društvena igra, kao partija karata, nije poenta u tome da se prati ono što radi drugi igrač. Naprotiv, stvar je u tome da se on nadmudri. Zato i postoje igre kao ,,Ne ljuti se čoveče''. Znači, pobedio sam te jer te nisam pratio, jer sam brinuo o svojim interesima, što i jeste smisao igre. Ako bi se šah igrao tako što bi se kao u ogledalu pratili suparnikovi potezi, bio bi to veoma dosadan šah. U kome bi, uzgred, suparnik uvek pobeđivao. S druge strane, postoje i partnerske igre, kao što je ples, u kojima je važno da se prati ono što radi partner u igri. U tim igrama, uvek jedan predvodi, a drugi u stopu svojim koracima prati tuđe pokrete.

Hrvatska je pre čitavih deset godina podnela tužbu pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu protiv tadašnje SRJ, zbog navodnog kršenja Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, i čitavih tih deset godina nikome od njihovih zvaničnika na pamet nije padalo da je povuče. Krajem decembra, pre manje od mesec dana, kandidati za predsednika su ponavljali kako od odustajanja nema ništa. Početkom januara, premijer Hrvatske Jadranka Kosor je, govoreći o tužbi, podsetila na ,,krvavu velikosrpsku agresiju u ratu kojeg, ne samo što nismo želeli, nego smo bili dužni da se branimo''. U isto vreme, današnji predsednik Hrvatske Josipović je priznao da tužbe opterećuju odnose, ali da je ,,važno da budu ostvareni ciljevi tužbe''. Što je u redu, interesi Hrvatske bi za njih trebalo da budu na prvom mestu, čak i ispred dobrosusedskih odnosa.

Strasti su se donekle stišale nakon što je Srbija podnela protivtužbu u kojoj su se pomenuli zločini Hrvatske. Kažu da je čitav kamion dokumentacije, pun spisa iz Drugog rata, poslat u Hag. Na samu pomisao da bi pred svetsku javnost mogli da izađu delovi tamne hrvatske prošlosti, pojavili su se nešto drugačiji tonovi. Međutim, i pored najave popuštanja i mogućnosti povlačenja tužbe (uz nezvanična priznanja da je tužba iz Srbije pravno ,,jača'') čula se politika uslovljavanja.

U isto vreme, nezvanični izvori u vladi Srbije, odmah nakon podnošenja protivtužbe, saopštavaju novinarima da bi ona mogla da se povuče, ukoliko Hrvatska prva odustane od toga. Predsednik Boris Tadić je istog dana kad je podneta protivtužba istakao kako smatra da je bolje da se sve nesuglasice iz devedesetih godina rešavaju vansudskim putem i naglasio da i dalje ima prostora za odustajanje od protivtužbe. Šef diplomatije Vuk Jeremić je izjavio kako namera Srbije nije da se tuži sa Hrvatskom i izrazio mišljenje da bi za Hrvatsku ,,bilo mnogo bolje da do ovog procesa ne dođe''. A za Srbiju? Šta bi za Srbiju bilo bolje?!

Čini se da se olako prešlo i preko informacije da je odluku o podnošenju protivtužbe, predsednik Tadić doneo nakon konsultacija sa premijerom Cvetkovićem. Ako se ne varam, to je prvi put da je predsednik konsultovao premijera pre donošenja neke odluke. Znači li to da je ta odluka bila toliko velika istorijska dilema, najveća u dosadašnjem predsednikovom mandatu? Ili je time želelo da se pred svetom, ili barem komšilukom, pokaže kako predsednik to nije hteo da uradi, ali je ipak morao, i da takvom zajedničkom odlukom podeli odgovornost za ono što je odavno sam trebalo da uradi. Treba li Srbija nekome da se izvinjava zbog protivtužbe? Treba li da se izvinjavamo zbog toga što se branimo, ili je trebalo da mirno pognemo glavu pred haški panj?

Ako u onom drugom Sudu u Hagu čitav svet podržava sramne procese protiv pojedinaca, u ime ,,uspostavljanja pune istine o dešavanjima na balkanskim prostorima'', ne vidim da postoje razlozi zbog kojih se taj isti princip ne bi primenio i na ovaj slučaj. Kako je moguće da pred jednim Sudom, pred kojim je najviše optuženih Srba, proces bude zvanično podržan, a da se smislenost postupka pred drugim dovodi u pitanje? I to sve u ime zajedničke ,,evropske budućnosti'', a uprkos činjenici da upravo taj drugi Sud ima pun međunarodni i pravni, dokazani, kredibilitet.

Nije Srbija prva pred sudom skrenula pažnju na istorijski kontekst. Prva je to učinila Hrvatska, u svojoj tužbi, kad je ponovila poznate optužbe za ,,srpski hegemonizam'' u Prvoj Jugoslaviji. Da li bi trebalo pomenuti da bi, da je takve hegemonije bilo, danas u Zagrebu stajali ćirilični natpisi, jer niko latinicu znao ne bi. Da je bilo srpske hegemonije, Dubrovnik ne bi bio u Hrvatskoj. Istra i Dalmacija bi bile pokrajine u kojima bi se i dalje govorilo italijanski. Da je postojalo hegemonije, srpski kralj ne bi Srbiju delio na nekoliko banovina, nego bi od nje napravio famoznu Veliku Srbiju. U takvoj Srbiji (običnoj, ne ,,Velikoj'') bi nakon Prvog rata sigurno bio Dubrovnik, da je hegemonije bilo. A da je bilo minimuma pravde, nakon Drugog rata bi granice Srbije bile barem do Jasenovca i Stare Gradiške. Niko to Srbiji ne bi zamerio.

Ovako, srpski kralj je, igrajući valcer sa Hrvatima, podelio Srbiju na nekoliko delova. Jugoslovenski nekrunisani vladar Broz je takav ,,velikosrpski hegemonizam'' još više umanjio tako što je za veliki doprinos u NOB-u nagradio Hrvatsku teritorijalnim proširenjima (Baranja i Dalmacija), i tako što je dodeljivao status naroda bez neke logike, ni po imenu, ni po korpusu.

Ako postoji državna politika neke zemlje (ili kolokvijalno – narod) kojoj uz poštovanje treba skinuti kapu, onda je to politika onih koji su kroz dvadeseti vek predvodili Hrvatsku. U oba velika svetska rata, treba li podsećati, Hrvatska je nepogrešivo birala pogrešnu stranu, stranu onih koji su te ratove izgubili. I pored tako teških grešaka, uspešnom i mudrom politikom onih koji su je predvodili, iz oba rata država Hrvata je izašla kao pobednik, koja ne samo što je dobila status pobednika, nego je još i nagrađena za učešće u takvoj svojoj borbi. U prvom ratu tako što je dobila granice i status ravnopravnog naroda u velikoj zajednici naroda, a u drugom tako što je proširila svoju teritoriju, na račun skoro svih suseda, uključujući, u značajnoj meri, i do tog trenutka državu ,,saborca'', Italiju, koja nije imala tu sreću da ima Srbiju za prijatelja.

Tako su, u ime zajedničke države svih Slovena, Srbi zaboravili ,,bratski napad'' preko Drine, i gurnuli pod tepih sećanje na one koje su Hrvatski nacisti gurali u Savu. Bahato ponašanje vladara Srbije prema sopstvenoj istoriji, koji su 1918. zaboravili doprinos Hrvatske, dovelo je do 1941. Želja vladara Srbije za ,,boljim životom'' 1945. donela je 1991.

Trebalo bi imati na umu da su predvodnici Hrvatske kroz dvadeseti vek uspevali da uvek procene koji je najveći državni interes, i da takav interes uspešno sprovedu u delo. Zvanična Hrvatska najavljuje povlačenje optužnice sa sigurno dobrim razlogom. Ako se sad čuju najave o mogućnosti povlačenja tužbe, to se neće uraditi iz ljubavi prema Srbiji, nego prema Hrvatskoj. Zbog takvog istorijskog iskustva sa veštim hrvatskim državnicima, zbog ponašanja Hrvatske prema Srbiji u Prvom i Drugom svetskom ratu, zbog ,,Bljeska'' i ,,Oluje'', zbog priznavanja lažne države Kosovo, zbog otežavanja povratka prognanima, postoje i više nego osnovane sumnje da hrvatska zvanična politika nije naklonjena srpskim interesima. Ako takva Hrvatska odluči da povuče tužbu, Srbija ne bi smela da je prati u tome.

Zbog Jugoslovenstva je 1918. zaboravljena uloga Hrvatske u Prvom ratu, a zbog ,,bratstva i jedinstva'' pravilo se da nacistička Hrvatska nije postojala. Danas neko pokušava da, u ime evropejstva, ponovo zaboravi prošlost. Niko nema pravo da pod tepih istorije gurne sećanje na Jasenovac, logore iz poslednjeg rata i etnička čišćenja u ,,Oluji'' i ,,Bljesku''. Ruka onoga ko potpiše odustajanje od dokazivanja tih događaja mogla bi u budućnosti da bude posmatrana kao ruka onih koji su Srbiju, na najpogubniji način, vodili kroz zajednice jugoslovenskih naroda. Na lažima se ne gradi budućnost. U takvoj budućnosti, prošlost se iznova ponavlja. Zvanična Hrvatska je to izgleda razumela, predsednik Hrvatske kaže da je pomirenje naroda moguće, ali samo nakon što se uspostavi pravda. Krajnje je vreme da se u Srbiji pojavi neko ko će razumeti to.

Državna politika nije ples, nego šah, ili bolje, opasna i važna partija pokera. Neko u zvaničnom Beogradu izgleda posmatra politiku kao plesanje uz ritmične zvuke bečkog valcera. Ili želi da igra hrvatski tango, tako što gde nogom krene Hrvatska, tu stane i Srbija. A i Hrvatska se nije pokazala kao partner sa kojim neko može da pleše, a da mu se ne stane na nogu.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner