Početna strana > Rubrike > Politički život > Dan posle: Svođenje računa
Politički život

Dan posle: Svođenje računa

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
petak, 16. april 2010.

Gospodin Aleksandar Pavić je svakako bio u pravu u svojim razmatranjima i upečatljivim analogijama (Srebrenica i strasna sedmica, NSPM, 30 mart, 2010). Međutim, potkupljivi i sitni balkanski foliranti na koje se ta razmatranja odnose ipak nisu zaslužili da budu predmet metafizičke analize tako visokog stila. U odnosu na njih, i njihovo uporno odbijanje da "vide" sve što smo im za poslednja dva i po meseca mi podrobno i ubedljivo objasnili, primerenija je misao američkog književnika Aptona Sinklera (Upton Sinclair): "It is difficult to get a man to understand something when his salary depends upon his not understanding it." Na srpskom: „Teško je čoveka ubediti da nešto shvati, kada njegova plata zavisi od toga da on to neće shvatiti."

Deklaracija (bivša „rezolucija“, sasvim nebitno) o Srebrenici je propala. Bez obzira na apsolutnu fizičku, materijalnu i medijsku nadmoć snaga koje su iza nje stajale, ona je prošla samo tankom većinom koja se u suštini podudara sa brojem robotiziranih poslanika vladajuće koalicije. To znači da oni čak ni iz svog kruga instrumentima koji su im na raspolaganju nisu uspeli da namame nikoga ili ubede da bi mu bilo politički korisno da im se pridruži. Očigledno je da je sa matematičkom nadpolovičnom većinom od jednog ili dva glasa vladajuća koalicija mogla da donese rezoluciju bilo kakve vrste, čak i da je Zemlja ravna a ne okrugla. Zato, bez mnogo šire podrške ta rezolucija, koju su izglasali, nema nikakvu politički obavezujuću snagu i ona je lišena moralnog značaja.

Rezolucija o Srebrenici koja je 30. marta bila usvojena jednostavno ne ispunjava dodeljenu svrhu. Ona je mrtvorođena, i to je sada postalo ireversibilna stvarnost koju nikakve političke akrobacije više ne mogu da izmene. Kada je predsednik Tadić 5. januara pokrenuo inicijativu, očekivanje političke nomenklature Srbije bilo je da će, za nedelju ili najviše desetak dana, zadatak brzo i glatko biti izvršen. Naravno da su sve institucionalne opcije bile pokrivene i da se odatle nije očekivalo nikakvo protivljenje, kao što ga stvarno nije ni bilo. (Gde je bila Crkva, da svojim apostolskim glasom pastvu uzme u zaštitu od etikete genocidnosti? Gde je bilo „leglo velikosrpske ideologije“, SANU, da svojim naučnim argumentima i autoritetom ospori falsifikate koji su osnova ovog pokušaja da se nametne istorijski žig srama čitavom jednom narodu?) Sa druge strane, masovna reakcija građana jeste bila jednoglasno negativna, ali taj otpor je bio uglavnom intuitivne prirode. Građani su prepoznali da nešto drastično nije u redu, ali oni su bili dezorijentisani. Njihovom instinktivnom gnušanju nedostajala je činjenička i argumentovana dimenzija. Tu prazninu, i tu žeđ za činjenicama i za pravom slikom, uspešno je popunilo i zadovoljilo samo nekoliko upornih i odlučnih ljudi okupljenih u Istorijskom projektu Srebrenica i Građanima za istinu o Srebrenici.

Bez obzira na preskromne materijalne i medijske resurse, uspeh te protivofanzive prevazišao je sva očekivanja. Osiona nomenklatura, nenaviknuta na efikasno protivljenje bilo kakve vrste, lišena mogućnosti da pred probuđenim građanima argumentovano opravda svoj naručeni i pogubni naum, našla se u šoku i dva meseca je bespomoćno i ošamućeno mucala.

Podrazumeva se da je realni odnos političkih snaga morao na kraju formalno da prevagne, ali ne bez ozbiljne štete za položaj i dalju perspektivu trenutno nadmoćnije strane. Samo nekoliko elementarnih napomena.

Prvo, dvomesečna zbunjena paraliza protagonista rezolucije, propust da odmah nakon prve najave predsednika Tadića odlučno produže dalje i da svoje ogromno preimućstvo u resursima iskoriste da još početkom januara nametnu tekst koji im je – kako sada od Jelka Kacina saznajemo (Pečat, br. 107) – još od ranije bio pripremljen i naložen, skupo ih je koštao i tek će ih koštati. Ako je samo o Srebrenici i o tome šta se tamo stvarno dogodilo reč, njihova dvomesečna pasivnost omogućila je provođenje široke informativne delatnosti koja je javnost u Srbiji (u Republici Srpskoj to, naravno, nije ni potrebno) adekvatno i multimedijski obavestila o pravoj prirodi tih događaja. Tradicionalno apatični građani su se uskomešali i počeli su da reaguju i da postavljaju pitanja. Duh je sada pušten iz boce i on se više nikakvim sredstvima u nju ne može vratiti. Da nomenkaltura nije napravila ovu glupost, široki slojevi javnosti bi svakako i dalje gunđali i sa gnušanjem bi odbacivali nesuvislu priču o Srebrenici i etiketu genocidnosti koja se preko nje celom narodu pokušava nametnuti. Ali s obzirom na generalno slabu obaveštenost, što je posledica višegodišnjeg medijskog mraka, i široko rasprostranjeno neznanje o specifičnim činjenicama događaja vezanih za Srebrenicu, upornim ponavljanjem iste priče – i još sa dodatnim” „autoritetom skupštinske odluke – određeni broj ljudi bi se vremenom pokolebao i možda bi na kraju rezignirano ipak usvojio neki oblik propagandne verzije. To je sada definitivno postalo nemoguće. Na raspolaganju ”običnih” ljudi, koje niko ni za šta nije pitao, sada se nalazi previše činjenica i argumenata koji tu priču nepovratno kompromituju.

Drugo, rezolucija o Srebrenici samo uslovno ima političku funkciju. Njena prava svrha je „edukativna.” Ona je u prvom redu bila zamišljena, i to sa „genocidom” kao neophodnim sastavnim delom i normativnim stožerom, da bude ključna poluga u operaciji masovnog prevaspitavanja Srbije i menjanja identiteta njenog naroda. Arogantna intervencija Nenada Čanka tokom skupštinske diskusije, gde je on tu stratešku nameru otkrio i nedvosmisleno istakao u funkciji planirane „denacifikacije” Srbije, upravo na to ukazuje.

Ova zamisao je sada propala. Plebiscitarno odbacivanje rezolucije, koje je u početku bilo samo emotivno i intuitivno, pa se samim tim pod naletima uvežbane propagande moglo i pokolebati, kombinacijom naše uspešne informativne akcije i smetenosti nomenklature pretvorilo se u argumentovan i činjenički utemeljen stav najširih slojeva.

Treće, svojom nespretnošću po ovom pitanju, nomenklatura je neinteligentno dozvolila otkrivanje urbi et orbi zjapeće provalije koja je deli od populusa. Ako je to donedavno bilo predmet osnovane sumnje, sada je postalo jasno: predstavničke ustanove su zatvoreni, autistički, klub koji ne predstavlja nikoga; klovnovska izvršna vlast nema autonomiju da samostalno postupa ni po jednom bitnom pitanju; legitimitet njihovih akata je u dubokoj krizi. Ako su zapali u situaciju da na svom terenu ne mogu ni da usvoje tekst rezolucije o Srebrenici, koji bi u potpunosti zadovoljio kriterijume njihovih sponzora, i da to učine na politički kredibilan način, to znači da je njihova kriza zaista akutna.

Četvrto, naravno da perfidne zaobilaznice, kao što je pozivanje na ono što je navodno „utvrđeno presudom Međunarodnog suda pravde,” ne ostavljaju mesto za sumnju o čemu se u deklaraciji radi i na šta se cilja. Ali činjenica stoji da reči koja počinje sa slovom „g” u tekstu nema, a da je naređenje glasilo da ta reč tamo mora da bude. Rezolucije Evropskog parlamenta i svih ostalih klijentskih režima tu reč sadrže, i ona zapravo i jeste poenta svega ovoga. U jednom kratkom periodu, na početku ove dvoipomesečne drame, srpska nomenklatura mogla je solidno da odradi svoj zadatak, i da kroz Skupštinu formalizuje onakvu redakciju teksta kakva joj je bila naložena, i to uz snošljivu političku štetu. Kada su je živci izdali, i kada je počela da odugovlači i pravi pogrešne proračune, ona je protivnicima dopustila da se priberu, a građanima da se informišu. Na taj način, omogućila je stvaranje kritične mase koja je blokirala sprovođenje zamišljenog plana u njegovom idealnom obliku. Na polaganju računa, il capo di tutti capi neće pokazati mnogo razumevanja svojim nekompetentnim lokalnim pionima.

Najzad, peto, i ono što je možda najvažnije. Na početku informativne akcije Istorijskog Projekta Srebrenica i Građana za istinu – a to je bilo apsolutno najviše što smo mi mogli da preduzmemo, zato što pored moralne odlučnosti mi nismo raspolagali ni sa jednim drugim resursom – skoro svi su nam govorili, rukovođeni defetističkim srpskim refleksom, da „od tog posla nema ništa.“ Ishod sučeljavanja u vezi sa rezolucijom pokazao je u kolikoj meri ta škola mišljenja nije u pravu. U svakoj situaciji, kada unapred stanemo na stanovište da u nekom pokušaju ne možemo uspeti, i zato ne pokušamo ništa, neuspeh je zagarantovan. Uvek kada se angažujemo i nešto preduzmemo, mi imamo realnu šansu da delimično ili u potpunosti ostvarimo svoj cilj ili bar bitno utičemo na rezultat. Da je to tačno, ovo dragoceno političko iskustvo, koje se završilo neslavnim moralnim krahom srebreničke rezolucije i njenih promotera, služi kao neoborivi dokaz.

Politika je umetnost mogućeg. Ishod koji smo ostvarili, u okvirima mogućeg, predstavlja veliku pobedu za ogromnu većinu građana Srbije koji su po ovom pitanju zauzeli čvrst i jasan stav. Oni koji su trebalo, dobili su poruku.

(U nešto skraćenom obliku ovaj tekst je bio objavljen u Pečatu, br. 108.)


Stefan Karganović je predsednik nevladine organizacije Istorijski Projekat Srebrenica (http://www.srebrenica-project.com/) i, sa Aleksandrom Pavićem, pokretač Građana za istinu o Srebrenici (http://inicijativagis.wordpress.com/).
 
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner