Početna strana > Rubrike > Politički život > Haška nepravda i „naša“ mizerna vlast
Politički život

Haška nepravda i „naša“ mizerna vlast

PDF Štampa El. pošta
Mario Kalik   
subota, 24. novembar 2012.

Neposredno nakon objavljivanja odluke o oslobađanju dvojice hrvatskih generala pred Haškim tribunalom, dve osobe patriotske orijentacije, inače vrlo dobro upućene u politička pitanja i dešavanja kod nas i u svetu, pitale su me, primetno pogođene i nezadovoljne karakterom presude, da li sam čuo za tu vest i šta mislim o tome. Ja sam im smireno odgovorio da me takva odluka zapravo ne čudi, a iskreno, nisam je ni sa nestrpljenjem očekivao, što je, po svoj prilici, bio slučaj sa jednim delom naših građana koji su, slično većini Hrvata, tog dana izgleda posvetili posebnu pažnju dešavanju u Hagu. Ono što me, naprotiv, čudi jeste takvo napeto iščekivanje šta će reći haško „Žalbeno veće“, pritajeno nadanje da će odluka biti drugačija (pravedna) i otvoreno razočaranje i ljutnja što takva nije bila. Pogotovo me čudi kada takvo držanje pokazuju oni koji su životno i politički veoma iskusni, i nemaju naročitih iluzija o „pravednosti“ Haškog tribunala. Ovaj slučaj je pokazao da su neke iluzije o tom sudu čak i kod njih ipak postojale.

Pozitivna strana oslobađanja Gotovine i Markača - ogoljivanje haške nepravde

Pravo pitanje koje treba sebi stoga da postavimo je da li bi zaista bilo bolje da je hrvatskim generalima potvrđena prvostepena presuda? Da li bi u tom slučaju trebalo da budemo zadovoljniji i spokojniji? Da li to znači da nama odgovara da se simulakrum haške pravde i dalje održava, makar u minimalnom obliku? Ili je, naprotiv, bolje što je ovakvom presudom on do kraja raspršen? Na konkretnijem planu, da su npr. Gotovina i Markač pravedno proglašeni krivim za etničko čišćenje i ostale zločine počinjene tokom „Oluje“, da li bi onda, po analogiji, bilo pravedno da se Mladić proglasi krivim za „genocid“ u Srebrenici? Jer, između ovih događaja i aktera neko bi mogao da povuče paralelu, a glasnogovornici Tribunala sigurno bi je povukli, podmećući nam imidž tobožnje principijelne posvećenosti „pravdi“. Ovako, to im nije uspelo. Čak i osvedočeni (pro)haški jurišnici poput Karle del Ponte ili Nataše Kandić nisu mogli da ne priznaju da ova presuda sa pravdom nema baš mnogo veze. Kao što s pravdom nikakve veze nije imalo mnogo šta drugo što se već skoro dve decenije dešava u Hagu, oko Haga i povodom Haga. Ako se npr. Orić oslobađa, Šešelj i Krajišnik mrcvare i lagano ubijaju, a Milošević ubija, da li treba da nas skandalizuje oslobađanje Gotovine i Markača? Naša situacija jeste prilično beznadežna. Ali, da li smo postali toliko očajnici da u pustinji Haškog tribunala tu i tamo počinjemo da priželjkujemo i priviđamo oaze pravde?

Od samog osnivanja Tribunala jasno je kakav je karakter tog suda i šta je krajnji smisao njegovog postojanja. Odavno je postala otrcana floskula to reći, ali izgleda da još uvek nije zaludno ponavljati, kako bi spomenuti previdi u budućnosti bili sasvim isključeni, da je taj sud osmišljen da na globalnom planu ustoliči zvaničnu „istinu“ o ratovima na prostoru bivše Jugoslavije, i da „pravedno“ kazni one koji su za te ratove i ono što se tokom njih dešavalo (navodno) odgovorni. A ta „istina“ je da su Srbi počinili „ratnu agresiju“ na „susedne narode“ u njihove „međunarodno priznate“ države, tokom koje su počinili brojne zločine, uključujući onaj najgori, genocid, i da zbog toga treba „pravedno“ kazniti njihovo političko, vojno i policijsko rukovodstvo, kao i mnoge „zločince“ na nižim nivoima. Projekat ovakve „istine“ i „pravde“, kao što znamo, Haški tribunal dosledno i sistematski sprovodi sve vreme. Sa hapšenjem Karadžića, Mladića i Hadžića, kompletno političko, vojno i policijsko rukovodstvo Srba iz Republike Srpske Krajine, Republike Srpske i Srbije, našlo se u Hagu i većinom je već osuđeno. S druge strane, nijedan politički rukovodilac Hrvata, Muslimana ili kosmetskih Albanaca nije ni optužen, kamoli osuđen, a ono malo njihovih višerangiranih oficira, kako vidimo, biva oslobođeno. Preostala sitna „boranija“ osuđenih nižerangiranih oficira iz redova Hrvata i Muslimana (pa i to u odnosu bar 1:5 spram Srba kad je reč o njihovom broju i dužini kazni), ima funkciju da stvori privid haške „pravednosti“, lažni utisak kako se navodno „jednako“ kažnjavaju zločinci „svih“ zaraćenih strana. Zato je zaista preterano i netačno reći da se u Hagu sudi samo Srbima. Ali je sasvim precizno i tačno reći da se tamo sudi i presuđuje Srbima kao „agresorima“, „pokretačima rata“, i „najvećim zločincima“ od svih strana u ratnom sukobu. Oko ovoga se jednoglasno slažu čak i oni koji, iskreno ili perfidno, priznaju da i među njihovim sunarodnicima ima zločinaca (to je slučaj npr. sa predstavnicima hrvatske „levice“;nijedan od tih „levičara“ ni najmanje ne sumnja da su Srbi i Srbija bili „agresori“ i „najgora“ strana u ratu).

Stoga se u Haškom tribunalu radi o krajnje selektivnoj „pravdi“ koja s drastičnom nesrazmerom diskvalifikuje i kažnjava jednu stranu u odnosu na ostale. A ovakva selektivna „pravda“ gora je od potpune nepravde jer onom svojom pravednom stranom gaji iluziju principijelne pravednosti (ili bar to pokušava), na isti način kao što je poluistina gora od notorne laži jer sprečava uvid u svoje naličje, onu drugu, lažnu stranu. Zato bi, zarad interesa istinske pravde i istine, ma koliko to na prvi pogled neprijatno i neprihvatljivo zvučalo, bolje bilo da nijedan Hrvat, Musliman ili kosmetski Albanac ne bude osuđen pred Hagom, a da svaki Srbin bude osuđen. To bi i poslednjim zabludelima i zanesenjacima u hašku „pravdu“ (u koje se, kako vidimo, na momente svrstavaju i neki od nas koji smo inače sasvim trezni i trezveni kada je o Hagu reč), potpuno razvejalo opsene i otvorilo oči. Jednostavno rečeno, bolje je da se Tribunal do kraja ogoli kao mesto najcrnje nepravde, nego da nam se presudama nekim manje-više marginalnim zločincima nad Srbima prodaje magla kako su i Srbi ozbiljno shvaćeni i kompenzovani kao žrtve. A za osuđene Srbe ne treba toliko da brinemo i da ih oplakujemo. Većina njih, naročito oni iz rukovodstva, imaće časno i slavno mesto u našoj istoriji, kada ona bude pisana na autentičan, a ne na haški način .Tako je bilo u našoj prošlosti, tako će, nadamo se, i za to se borimo, biti u budućnosti. Već sada možemo npr. postaviti pitanje da li će se istorija, i na koji način, sećati, s jedne strane, oslobođene i žive Biljane Plavšić, a s druge, zatočenog i ubijenog Slobodana Miloševića, ili bilo kog drugog Srbina koji eventualno doživi njegovu sudbinu?

Iz ovakve perspektive, dakle, treba na oslobađanje Gotovine i Markača gledati pozitivno. Time je neposredno potvrđena, i do srži postala očigledna, vrhovna haška „istina“ da su Srbi „agresori“ na Hrvatsku, samim tim „okupatori“, i da, sledstveno tome, njihovo proterivanje iz Hrvatske jeste „oslobodilački“ čin. Ova haška „istina“ se naravno direktno podudara sa hrvatskom „istinom“, tačnije, mitom o „Domovinskom ratu“. Hrvatska je sasvim svesna da se u definitivnoj presudi Gotovini i Markaču nalazio mnogo veći ulog od puke sudbine dvojice generala, da se u tom procesu, pred Haškim tribunalom kao zvaničnom instancom globalne „istine“ o ratu na prostoru bivše Jugoslavije, održavala ili u vodu padala njena verzija „istine“ o ovom ratu (koja je saglasna verziji zapadnih sila - saučesnika i pravih podstrekača rata). Otuda u Hrvatskoj tolika masovna mobilizacija i histerija uoči izricanja presude, i glorifikacija i euforija nakon nje. Vodeći naslovi u novinama, izjave zvaničnika, poznatih i običnih ljudi, sve to upućuje da je glavna stvar bila skinuti sa Hrvatske bilo kakvu sumnju u nepravednost i zločinački karakter „Oluje“ i „Domovinskog rata“. Naravno, u takvom stanju sužene kolektivne svesti zahvaćene delirijumom trijumfa pred Haškim tribunalom, moguće su i krajnje bizarne i apsurdne izjave poput, recimo, one bivše ministarke pravde Vesne Škare-Ožbolt koja je rekla da je od „izuzetnog značaja oslobađanje od stigme o zločinačkom poduhvatu i proterivanju Srba i svemu onome što se nije dogodilo“. Dakle, ne samo da „Oluja“ nije zločinački poduhvat, nego se i proterivanje Srba nije dogodilo?! Sve u svemu, nakon ovakve presude, Hrvatska može da i dalje mirno valja i neobaveštenima uvaljuje svoj mit o „časnoj i pravednoj“ „Oluji“ kojom se oslobodila od „srpskog agresora“ i „okupatora“, i o tek „sporadičnim“ zločinima koji su se desili „nakon Oluje“ (ovo drugo u najboljem slučaju, ako se uopšte prizna da je bilo ikakvih zločina). Drugačija presuda podrila bi same temelje haške, hrvatske i još uvek globalne „istine“ o ratu u Hrvatskoj. Da su Gotovina i Markač ostali osuđeni za udruženi zločinački poduhvat u cilju etničkog čišćenja Srba, ispalo bi da Srbi nisu agresori na Hrvatsku i okupatori jednog njenog dela (jer, svakako nije zločin proterati agresora i okupatora). A tako nešto nikako nije smelo da ispadne...

Mizerno držanje „naše“ vlasti

Ostavićemo sada po strani prethodni zaključak da je bolje unutar Haga ne ispravljati hašku nepravdu, nego je, umesto toga, valja stalno isticati, zajedno sa nepriznavanjem Haškog tribunala u celini (tj. priznavanjem kao, s gledišta prava i pravde, potpuno nelegitimnog). Pretpostavimo da naša država treba nekako da interveniše u ovom slučaju, kada je već uspostavila nekakvu „saradnju“ sa Hagom, i što već očekuje ne mali broj naših građana. Međutim, „naša“ strana, oličena u predstavnicima vlade, još jednom je pokazala svoje mizerno lice; o tome svakako treba govoriti i pisati. Njihove reakcije i izjave svode se na čisto deklarativne proteste, pa i to prožeto otvorenim i žalosnim izrazima nemoći. Najviše što se praktički preduzelo je spuštanje saradnje sa Haškim tribunalom na „tehnički nivo“ i, kako reče ministar Ljajić, „formalnu korespondenciju“. Niko ne zna šta to tačno znači (da li je dosadašnja korespondencija bila neformalna?), ali nije ni bitno, jer je „naša“ država u ovoj „saradnji“ svoju bitnu, „netehničku“ ulogu i zadatak već ispunila, predanim hvatanjem i izručenjem preostalih optuženih Srba Tribunalu. Na tom planu bila je prilično revnosna, za razliku od sadašnje malodušnosti i defetizma spram oslobađanja hrvatskih generala (možda je u srčanosti, entuzijazmu i prisnosti ovog prvog angažmana delovala „neformalno-toplo“, a ne formalno-hladno, pa je ministar Ljajić to imao u vidu?). Ali ovo uopšte ne treba da nas čudi. Čudno bi bilo da je učinila nešto više, ozbiljnije, kao što je čudno da mnogi komentatori to od nje očekuju. Jer, ako je sve što je „značajnije“ učinjeno povodom nezavisnosti Kosova svojevremeno bilo da se diplomatska saradnja sa državama koje su Kosovo priznale spusti na „tehnički“ nivo, zašto bi suštinski drugačije bilo u ovom slučaju, utoliko pre što je reč o nečemu iz prošlosti i što se ne tiče direktno Srbije? I utoliko više kad je država sebi godinama vezivali ruke u „saradnji“ sa Hagom, servilno i disciplinovano izvršavajući „obaveze“ prema Tribunalu, a da za sve to vreme ovaj nije ispunjavao svoje primarne obaveze, one prema Istini i Pravdi (naravno da se sada PROTIV Haga može malo šta učiniti, kako reče premijer, kada se do sada ZA Hag mnogo šta učinilo). Usput, „naši“ državni predstavnici ionako daleko više paze i drže do toga šta „svet“ i susedi misle o nama i ratu u bivšoj Jugoslaviji, oprezno i bojažljivo vodeći računa da ih slučajno ne „uvrede“, nego što pridaju značaja i ističu šta mi mislimo o njima i tom ratu (otuda uporna, neprestana izvinjavanja ili naknadna ograđivanja od sporadičnih oštrijih izjava). Kontinuitet beskičmenjaštva i podaništva „srpske“ vlasti i dalje se, na žalost, održava.

Zato ne treba očekivati da će ovakva državna vlast, jadna i nemoćna kakva jeste, učiniti bilo šta odlučnije. Ako ona ne želi ili ne može da zaštiti ustavni poredak na svojoj teritoriji i tako pokaže respektabilnu silu koja je obeležje svake prave, jake države, šta tek može učiniti protiv nečega što je sada uveliko izvan njene moći, i za šta je potrebno mnogo časnije, hrabrije i energičnije rukovodstvo? Ne mislim na Kosovo, čak ni Vojvodinu (i u pogledu nje nemoć i defanziva sve su primetniji), već na ostatak Srbije. Ona ne uklanja spomenik kvislingu Aćif-efendiji u Novom Pazaru, ona ne uklanja spomenik terorističkoj OVPBM u Preševu, ona čak ne može da zabrani skup ili bar otme transparente „Ženama u crnom“ na kojima piše „Priznajem nezavisnost Kosova“. Sa ovom državom, kako vidimo, spolja i iznutra radi ko šta hoće, ne plašeći se više ni najdrskijih provokacija. Ergo, mi nemamo državu u pravom smislu te reči, silu koja može da obuzda i zaustavi destruktivne napade na njenu teritoriju, Ustav, čast i dostojanstvo većinskog srpskog naroda. Iluzorno je onda da će takva (nepostojeća) država uticati i moći da utiče na presudu u Hagu, jer ono što ne postoji ne može da proizvede nikakve efekte; ex nihilo nihil fit, kako bi rekli neki filozofi.  Gnjilo i metiljavo aktuelno rukovodstvo naravno da ne zna, a i da zna, ne bi smelo usled svog kukavičluka da ispoštuje Hobsov osnovni zakon prirode, koji je ujedno i osnovni zakon razuma, „da svako treba da teži miru dok ima nade da ga postigne, a kada ga ne može postići, sme tražiti i upotrebiti sva sredstva i sve prednosti rata“. Ono se stoga sasvim nerazumno, zaslepljeno drži mira i trpeljivosti kada druga strana pokazuje otvoreno neprijateljstvo i ratobornost, i čak se usuđuje da takav stav proglašava oličenjem „razumnosti“. Nije reč ovde, bar ne na prvom mestu, o oružanom ratu ili upotrebi fizičke sile kao odgovoru na nasilno ugrožavanje ili simboličko ponižavanje naše države, odgovoru čije anatemisanje vlast izdašno eksploatiše svaki put kada treba odlučnije i oštrije reagovati (mada je takva upotreba sila sasvim logična kad je npr. reč o uklanjanju navedenih spomen-obeležja). Kako bi i mogla da reaguje na ovakav način kad je godinama uništavala naše oružane potencijale i odbrambeni moral? Problem je, na žalost, još veći. Vlast nije spremna da vodi ni ozbiljnu medijsku, ekonomsku, diplomatsku (čast izuzecima) i bilo koju drugu nenasilnu, političku bitku za elementarne nacionalne interese. Ona je jednostavno odavno odustala, tačnije, nikada nije ni pristala ni započela, da vodi takvu borbu koja odlikuje države koje drže do sebe, do svog očuvanja, jačanja, a pre svega, samopoštovanja. To inicijalno, izvorno kapitulantstvo je kamen temeljac njenog postojanja i identiteta.

Kako pravilno reagovati na hašku nepravdu?

U reakcijama nas, običnih ljudi, povodom ove poslednje farse u Hagu bilo je raznih komentara i predloga, opravdanih, ali i neopravdanih. Neki npr. zavide Hrvatima što su, za razliku od nas, pokazali visok stepen nacionalnog jedinstva u odbrani svojih „heroja“. Mislim da ovde nema razloga za zavist i ljubomoru. Iznad odbrane „naših“, i što veće homogenizacije i mobilizacije na tom planu, treba da stoje ideali slobode i pravde. Teško da je Ante Gotovina, čovek kriminogene prošlosti i glavnokomandujući zločinačke akcije „Oluje“, bio posvećen tim idealima. Zato je okupljanje Hrvata oko ovakvog „heroja“, slično zbijanju redova oko bilo kog velikog zločinca, pre za prezir i gnušanje nego za odobravanje i ugledanje (treba li, istom logikom, da nas fascinira i privlači npr. nekada masovna podrška nemačkog naroda Hitleru?) Mi treba da branimo naše sunarodnike ne zato što su naši, već zato što su nevini, bar u pogledu onoga za šta ih pred Tribunalom optužuju, a što se tokom više procesa ubedljivo pokazalo (mnogo ubedljivije nego u slučaju Gotovine i Markača čija oslobađajuća presuda nije „pravna Oluja“, kako reče Gotovina, nego „Oluja nad Pravom“, u kojoj je Pravda brutalno počišćena u svega nekoliko paragrafa, slično čišćenju par stotina hiljada Srba iz Hrvatske u nekoliko sati). Drugim rečima, ima nešto više, vrednije od tzv. Srbstva, od puke pripadnosti srpskom etnosu (slučajnošću rođenja), pa ne zaslužuje svako odbranu samo zato što je Srbin. Borba za to više, za slobodu i pravdu, upravo je ideja vodilja i konstitutivni činilac naše herojske prošlosti, počev od Kosovskog boja, preko srpskih ustanaka, balkanskih ratova, Prvog i Drugog svetskog rata, sve do ratova na prostoru bivše Jugoslavije. Ko se u toj borbi istakao, zaslužuje našu podršku i veličanje; ko se o nju ogrešio, ko je vršio zločine, zaslužuje našu osudu makar bio Srbin i ma koliko „srbovao“.

U svakom slučaju, kada se „naša“ vlast po ko zna koji put pokazala poražavajuće slabom i bednom, jasno je da se moramo osloniti na vlastite snage i druge kanale borbe protiv haške, hrvatske i globalne laži i nepravde. Bojkot hrvatske robe kao izraz protesta zbog ponašanja i izjava hrvatskih čelnika i građana može biti jedan takav samoorganizujući revolt, sa opipljivim političkim posledicama, ali očigledno da je takva akcija u ovom trenutku teško izvodljiva. Pohvalno je što su studenti i neke političke organizacije održale protestne skupove zbog haške presude. Sa izvesnim optimizmom treba gledati u inicijativu Vuka Jeremića da se pred Generalnom skupštinom UN pokrene debata o radu i karakteru Haškog tribunala. Zanimljivo da neki koji su na samom početku dovodili u pitanje finansiranje Jeremićeve funkcije u UN, pa i sam njen smisao, kao npr. premijer Dačić, sada Jeremića u ovom poduhvatu podržavaju. Njihov „čestitka“ povodom Jeremićevog izbora bila je da je ta funkcija skupa i maltene nepotrebna. Ali, ako je Jeremić koji dobro obavlja svoj posao skup i nepotreban, koliko li je tek skupa i nepotrebna „naša“ vlada koja svoj posao, naročito onaj koji se tiče odbrane državnog suvereniteta i dostojanstva, obavlja savršeno loše?! Na kraju krajeva, predstavnici Republike Srpske Krajine koja još uvek ima izvesne institucije u izbeglištvu (Srbiji, Beogradu), mogli bi da organizuju (pravedno) suđenje hrvatskim generalima, a tako nešto trebalo bi da bude i zadatak Srbije kao matične države srpskog naroda. Ako Hrvatska može da sudi i osudi npr. generala Perišića ili kapetana Dragana, i da traži njihovo izručenje, zašto istu stvar u pogledu Gotovine i Markača ne bi mogla da učini Republika Srpska Krajina ili Srbija? Uostalom, Vladimir Vukčević je najavio da će naše tužilaštvo za ratne zločine pokrenuti neke procese, sada kada je Haški tribunal okončao svoj rad na njima.

Plašim se samo da će ovo poslednje, kao i mnogo šta drugo kad je ova vlast u pitanju, ostati prazno obećanje koje će vrlo brzo biti zaboravljeno. A ne bih garantovao ni da Vukčević nije mislio u stvari na nova hapšenja Srba ako im se kojim malo verovatnim slučajem desi da izbegnu giljotinu haške „pravde“... 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner