Početna strana > Rubrike > Politički život > Homoseksualnost i "Parada ponosa" – pogled sleva (II)
Politički život

Homoseksualnost i "Parada ponosa" – pogled sleva (II)

PDF Štampa El. pošta
Mario Kalik   
četvrtak, 14. oktobar 2010.

Moralne i društvene obaveze homoseksualaca

Ipak, ima se onoliko prava koliko se ispunjava obaveza. Ovo naročito treba naglašavati u današnje vreme, kada preterano isticanje ljudskih prava prati zanemarivanje društvenih obaveza i previđanje da one nisu ništa manje važnije od prava. Tako i prava homoseksualaca moraju u društvu biti upotpunjena njihovim obavezama. Ove obaveze nastaju kao posledica neispunjavanja od strane homoseksualaca moralne dužnosti rađanja, odnosno stvaranja dece, zbog čega oni neminovno bivaju obavezani da taj dug nadoknade na neki drugi način. Jer, svaki čovek, nezavisno od toga da li može ili ne da učestvuje u procesu stvaranja novog života, ima obavezu da doprinese na ovaj ili onaj način tom procesu. To podjednako važi i za homoseksualce i za heteroseksualce. Takođe, kao što one gore nabrojane ljudske sklonosti koje su moralno neispravne i, u krajnjem, društveno štetne, bivaju opterećene raznim ograničenjima i naknadama moralne i pravne prirode, tako isto mora biti sa homoseksualnošću. Ako postoje, na primer, porezi na alkohol, cigarete ili kocku, ne vidi se zašto nešto slično ne primeniti na upražnjavanje homoseksualnosti. Od ovih poreza prikupila bi se sredstva koja bi trebalo koristiti za podsticanje nataliteta i što kvalitetnijeg života dece. Uopšte, sasvim legitimnu javnu promociju manjinskih prava homoseksualaca treba da prati ništa manje glasno ukazivanje na njihove moralne i društvene obaveze. Homoseksualci ne bi smeli da imaju ništa protiv ovoga, naročito u društvu koje otvoreno priznaje i štiti njihova legitimna prava. U suprotnom, javnost bi imala pravo da pomisli da oni za sebe traže privilegije, a ne prava, jer svako ono pravo koje ne prati odgovarajuća obaveza pretvara se u privilegiju. Homoseksualci tako imaju pravo, sve dok su manjina, da budu izuzeti ili da se isključe iz učestvovanja u rađanju dece. Ali, zato imaju obavezu da narušavanje ove važne moralne i društvene dužnosti nadoknade ispunjavanjem nekih obaveza koje u krajnjem doprinose rađanju ili podizanju dece, i uopšte biološkom opstanku čovečanstva (od davanja svojih polnih ćelija do izdvajanja novca koji je namenjen deci, pod uslovom, naravno, da kod ovih obaveza ne nastaju neki drugi problemi). Zbog prekršaja obaveze stvaranja novih ljudskih života oni ne smeju biti proganjani ili povređivani na bilo koji način, ali takođe ne smeju očekivati da za taj prekršaj ni na koji način ne odgovaraju, da nemaju nikakvu odgovornost prema tako važnom pitanju kao što je budućnost čovečanstva. Na ovom mestu homoseksualci polažu ključni životni test, onaj iz moralnosti. Na njemu oni dokazuju da li su isključivo posvećeni zadovoljenju jedne svoje privatne sklonosti i brizi oko njene što veće društvene zaštite, ili imaju istovremeno svest o interesima čovečanstva u celini. Drugim rečima, oni na ovom testu dokazuju da li su sebični egoisti ili moralno zreli altruisti. Zato bi trebalo da, uporedo sa isticanjem svojih prava, pokazuju i svest o svojim obavezama. Oni ne treba da čekaju da im društvo nameće te obaveze, već da ih sami sebi postavljaju, bivajući njih potpuno svesni i sa njima saglasni. Nije neljudski moralno pogrešiti, a još manje je neljudski mimo svoje volje učestvovati u kršenju moralnog zakona (u slučaju da je homoseksualnost nešto determinisano); ali, neljudski je tu grešku ili prekršaj ne priznati i ne ispraviti. Na homoseksualcima i gej-pokretu je da ovu moralnu istinu svojim angažovanjem potvrde. Nakon te potvrde, niko ne bi imao prava da im bilo šta zameri.

Kako sada stvari stoje, čini se da gej-pokret, na žalost, nije sasvim svestan ove moralne i društvene obaveze homoseksualaca. Jer, kao što smo videli, u "Paradi ponosa" prisutan je, pa i naglašen, onaj karnevalski momenat. A kada taj momenat preovlada i potisne protestni, tj. kada se ovakve manifestacije svedu samo na parade, one postaju sporne i nelegitimne jer tada homoseksualnost počinje da se zastupa ne kao pravo manjine koje zaista treba da bude zaštićeno, već se promoviše kao stav koji u osnovi nije ništa manje vredan od heteroseksualnog, i stoga treba s njim u svemu da bude društveno ravnopravan. Primetno je da ovakav smisao "Parade ponosa" dobijaju u najliberalnijim zapadnim državama. Jer, koje je njihovo protestno značenje tamo gde su homoseksualcima već priznata mnoga prava, od slobodnog deklarisanja u javnosti do prava na brak i usvajanje dece, čime postaju gotovo sasvim ravnopravni sa heteroseksualcima? Promovisanje homoseksualnosti na ovaj način ima za posledicu da se protestvuje protiv diskriminacije same homoseksualnosti, a ne protiv diskriminacije ljudi u određenim pravima zbog njihove homoseksualnosti, što su dve sasvim različite stvari; prvi zahtev se ne može prihvatiti jer homoseksualnost, uzeta sama po sebi, ne može biti izjednačena sa heteroseksualnošću, pa se stoga mora odbaciti i pretenzija na njihovu potpunu ravnopravnost, a drugi zahtev je prihvatljiv i treba da bude prihvaćen. Zato je za što veći uspeh gej pokreta u ostvarivanju onih njegovih zahteva koji su sasvim opravdani neophodno da se taj pokret jasno izjasni o spomenutim spornim mestima, jer će odvajanjem legitimnih zahteva od nelegitimnih pridobiti podršku većeg broja ljudi, a samim tim oslabiti poziciju svojih agresivnih protivnika koji koriste ova sporna mesta da bi gej pokret ne samo u celini kompromitovali, već i uništili.

Suština levičarske pozicije – klasno pitanje

Na kraju valja spomenuti neke stvari koje su ostale uglavnom izvan ove ostrašćene polemike i konfrontacije na javnoj sceni, a iako na prvi pogled izgledaju da nemaju bliže veze sa samom temom homoseksualnosti i "Parade ponosa", ipak je mogu dodatno rasvetliti, naročito iz perspektive koja se identifikuje kao levičarska i patriotska. Poznato je da su za septembar bili najavljivani masovniji protesti radnika zbog njihove izuzetno teške, bolje reći katastrofalne, materijalne i društvene situacije. Poznato je i da je početkom septembra "naše" državno rukovodstvo, pod pritiskom Imperije, promenilo rezoluciju o Kosovu i Metohiji u pravcu definitivnog odustajanja od odbrane Kosmeta kao dela Srbije, potpuno mimo i nasuprot volje naroda, čak bez saglasnosti Skupštine koja je često samo formalna ali ipak nužna kada su ovakve stvari u pitanju (uostalom, za prvobitnu Rezoluciju je tražena i dobijena podrška Skupštine). Međutim, niti su se desili protesti radnika u prvom, niti protesti građana u drugom slučaju, iako je reč o problemima koja duboko opterećuju egzistenciju i volju većinskog dela našeg stanovništva. Većina je subjektivno nezadovoljna, ali još uvek ne nalazi načina da se organizuje i javno demonstrira svoje nezadovoljstvo, što je činjenica koja se mora sa žaljenjem konstatovati. S druge strane, vidimo da su gej-aktivisti uspeli da ove godine bolje pripreme i organizuju svoju akciju, što je svakako dobro u smislu koji smo naveli. Mada manjina, pokazali su da se za svoja prava bore svesnije i odlučnije nego većina. Koliko god se desnica upirala da pokaže ko sve stoji "iza" ove akcije, to nikako ne može biti argument protiv te akcije, još manje u prilog njenog nasilnog razbijanja. Homoseksualci treba da imaju određena prava, pre svega da ne budu ponižavani i proganjani u svom društvenom životu samo zato što su homoseksualci (a što se nesumnjivo kod nas dešava), bez obzira ko još, spolja ili iznutra, zarad nekih svojih interesa, ta prava promovisao i branio. Umesto što se tako militantno mobiliše da bi ugrozila legitimna prava jedne manjine, odnosno akciju koja jednim svojim delom ima za cilj da se ova prava javno predstave i dodatno zaštite, bolje bi bilo da je kleronacionalistička desnica svoju energiju usmerila na zaustavljanje procesa propadanja (srpske) Crkve i Nacije koji je evidentno na delu.

Ali, nije na levici da savetuje desnicu, neka se desnica sama o ovome brine i polaže račune. Zadatak levice je, pre svega, u tome da štiti prava i interese radničke klase od spoljnjeg i unutrašnjeg klasnog neprijatelja koga čine strani i domaći kapitalisti. Ova borba nužno ima patriotski momenat jer se klasni neprijatelj pojavljuje i kao agresor na vlastitu državu, odnosno okupator. Snage transnacionalnog, finansijskog i korporativnog kapitalizma deluju na ovom, kao i na mnogim drugim prostorima, u savezu sa snagama imperijalizma skoncentrisanim oko SAD, EU i NATO - kada je u pitanju osvajanje manjih, slabijih država, njihovih teritorija, tržišta i radne snage, nema među njima nikakve konkurencije ili sukoba, naprotiv, one nastupaju jedinstveno i sinhronizovano. Zato levica mora da bude patriotska; u (neo)kolonijalnoj potčinjenosti nema nikakve perspektive za razvoj socijalizma. Kuba može da bude primer kako se treba orijentisati u svim ovim pitanjima. Država u kojoj su radnička klasa i njena partija na vlasti i koja se decenijama odlučno opire imperijalnoj pretenziji SAD-a, a u kojoj se održava gej-parada sa naglaskom na borbi protiv homofobije. Za razliku od esktremne desnice koja je zadojena slepom nacionalnom, rasnom, verskom ili homofobičnom mržnjom i agresijom, i koja je zagriženo zatvorena u svoj partikularni etno-kulturni identitet, radikalnu levicu karakteriše osvešćena i promišljena klasna mržnja koja ne priznaje nacionalne, rasne, verske ili rodne granice i na njima zasnovane društvene podele i hijerarhije. Ona lucidno uviđa da se klasni neprijatelj, sastavljen od raznih frakcija kapitala i kapitalista, može pojaviti i pojavljuje unutar svih navedenih društvenih grupa. Zato se levica ne može odrediti isključivo prema nekom njihovom identitetu, već samo prema identitetu i interesu radničke klase koji takođe prevazilaze ove partikularne granice, jer se i radnici, a ne samo kapitalisti, nalaze unutar svake od ovih grupa. Kada se pažljivije pogleda na brojnost njihovih pripadnika, shvata se da su sve one malobrojnije od radničke klase u većem ili manjem stepenu. Jer, radnika u svakoj državi i na svetskom nivou ima više nego pripadnika bilo koje nacionalne, rasne, verske ili rodne grupe. Zato radikalna levica, predstavljajući i braneći na prvom mestu radničku klasu, a ne (samo) ovu ili onu naciju, rasu, veru ili rod, artikuliše i aktivira snagu najbrojnije većine u svakom društvu čiji interes nikada ne može biti sporan jer je uvek uperen protiv eksploatacije koju sprovodi klasna manjina koja, kao takva, ne može za sebe da traži nikakva prava, a pogotovo privilegovanu društvenu poziciju. Za razliku od drugih većinskih društvenih grupa koje mogu u određenim trenucima da sprovode nelegitimno nasilje nad ovim ili onim manjinama, klasno nasilje radnika nad kapitalistima nikada ne može postati i biti nelegitimno. Ono uvek ima jasan emancipatorski učinak jer utemeljuje društvo u kome će svaki čovek moći da živi od svog, a ne od tuđeg rada, i u kome će njegovo zalaganje i doprinos u radu, kojim god radom se bavio, biti odlučujući kriterijum njegovog društvenog vrednovanja, iznad njegove nacionalne, rasne, verske ili rodne pripadnosti.

Primećuje se, međutim, da su danas mnoge organizacije u svetu i kod nas, koje sebe određuju kao levičarske, u svojoj ideologiji i praksi ozbiljno odstupile od ovog klasnog naglaska i njegove oštrice. One se više angažuju na odbrani ove ili one manjine, nego na odbrani radničke većine, što bi trebalo da bude osnovni cilj i sadržaj njihovog delovanja. Naravno, levica se uvek zalaže za zaštitu neke društvene manjine od tlačenja i nasilja većine (osim ako ta manjina, kao što smo videli, nije eksploatatorska klasa kapitalista). Ali, to nije specifikum, odnosno suština levičarske pozicije, bez obzira što ona svakako sadrži taj momenat. Zaštita prava manjina je suština građanske, liberalno-demokratske pozicije sa kojom se levičarska doktrina na ovom mestu dodiruje, ali koju istovremeno prevazilazi ka pitanju prava radničke većine i njenog organizovanja u zaštiti tih prava. Mesto koje najbolje ilustruje ovu bitnu ideološku razliku između građanske i socijalističke perspektive nalazi se u Marksovom "Prilogu jevrejskom pitanju". Naime, Marks u ovom važnom tekstu razlikuje političku emancipaciju, koja se vezuje za građansku, od ljudske, opštedruštvene emancipacije, koja se vezuje za socijalističku ideologiju. Prva emancipacija doseže samo do priznanja građanskih, političkih prava ove ili one manjinske zajednice, dok druga ide dalje, ka oslobađanju čoveka od okova klasnog društva uopšte, koje u njegovom razvijenom obliku predstavlja upravo građansko društvo. Govoreći o političkoj emancipaciji Jevreja u tadašnjoj Pruskoj, Marks kaže da se unutar te perspektive oni oslobađaju kao Jevreji, tj. priznaju im se verska i nacionalna prava koja su im do tada bila uskraćena, ali se ne oslobađaju kao ljudi. Ovo drugo podrazumeva ne samo emancipaciju Jevreja kao Jevreja, već i njihovu emancipaciju od "jevrejstva", pod čime Marks smatra robovanje Kapitalu, odnosno "bogu novca". Slično se može primeniti na pitanje bilo koje druge manjine. Razvojem građanskog društva, one će, pre ili kasnije, zadobiti svoja nacionalna, rasna, verska ili rodna prava, ali se neće osloboditi od klasne suštine građanskog društva. Taj trend je sasvim vidljiv. Crnci će se osloboditi kao Crnci, Muslimani kao Muslimani, a homoseksualci kao homoseksualci, ali niko od njih neće biti slobodan kao radnik. Na čelu države, unutar građanskog društva, videćemo Crnca, Muslimana ili homoseksualca, ali ćemo teško videti radnika, a još manje radničku klasu i njenu partiju. Građanska ideologija slaviće ove svoje (nesumnjive) uspehe, ali će istovremeno ideološki učinak te pompe i euforije biti dalje i još dublje prikrivanje klasne podele i hijerarhije. Zato levica mora da bude krajnje oprezna prema liberalno-demokratskom diskursu i da ne dozvoli da u njega bude potpuno uvučena, i time izgubi svoj identitet i poentu. Na žalost, sa porazom "nove levice" krajem 60-ih i tokom 70-ih, levica se na mnogim mestima počela poistovećivati sa liberalnom žvakalicama o "razlikama", "toleranciji", "pluralizmu" itd., bilo da je to sama činila, bilo da su je takvom dodatno pojednostavljivali desničarski oponenti. Habermas je, na primer, već 80-ih počeo da govori kako sukobi oko "gramatike roda", pod čim se podrazumevaju razni kulturni identiteti i njihovi složeni odnosi, zamenjuju ekonomsku logiku klasa i klasne borbe, i ovu drugu, klasnu perspektivu definitivno odlažu u prošlost. O Bodrijaru i drugim postmodernistima izlišno je govoriti; svi su oni takođe smatrali da je klasna priča sasvim passé, i da drugi društveni identiteti dolaze u prvi plan i počinju da se sukobljavaju. Na površinskom planu to zaista jeste bio slučaj, od 70-ih je drastično opao intenzitet klasnih sukoba. Ali, to ne znači da su oni sasvim nestali, a još manje da su rešeni. Ne, oni su nastavili da tinjaju u ekonomskoj "bazi", sakriveni iza dominantnih ideoloških sporova koji su se odvijali isključivo u domenu građanske pravne, političke i kulturne "nadgradnje" i u vezi s tim domenom. Važan učinak ove promene akcenta bilo je upravo odvlačenje društvene pažnje sa klasnog pitanja i problema na druge društvene frontove koji, svi skupa, ostaju unutar horizonta klasnog građanskog društva. Budući da ovaj klasni problem još uvek postoji, i da nikako nije razrešen, štaviše, sa neoliberalnom stihijom se zaoštrio u još većoj meri, levica mora da se odupre zavodljivim pokušajima da se klasna perspektiva učini anahronom i neinteresantnom. Čak i ako u njima uzima udela (i treba da uzima), ona jednostavno ne sme da se iscrpljuje u borbama koje nisu specifično njene, koje se ne dotiču rešavanja klasnog položaja radničke većine, već se tiču isključivo rešavanja građanskog položaja ove ili one obespravljene manjine.

Zato "Parada ponosa", koliko god levica podržavala njenu protestnu dimenziju, ne može da do kraja iscrpi zanimanje i interes levice. Tog dana videćemo državu i njenu silu kako štiti homoseksualce od pokušaja linča i istrebljenja, i to svakako treba pozdraviti i podržati. Ali, nikako se ne može ispustiti iz vida da ista ta država i njena sila razbijaju legitimne proteste radnika, ili ignorišu volju većine naroda kada je u pitanju rešenje problema Kosmeta. Na ovom prvom se vidi klasni karakter "naše" države, to da je ona, kako bi marksisti rekli, oruđe vladajuće klase koje je u službi eksploatacije i nasilja nad radničkom klasom, a na drugom se vidi njen kvislinški karakter. Stoga dešavanja oko "Parade ponosa", tamo gde dođe do sukoba između države i naroda, i te kako mogu da podstaknu dalje zanimanje patriotske levice. Najbolje bi bilo da većina naroda koja dođe na Paradu da bi je onemogućila ili razbila osvesti i promisli svoje nezadovoljstvo i preusmeri ga od nasilja nad jednom zaista nejakom manjinom, koje inače nije u skladu sa tradicionalnim srpskim čojstvom i junaštvom (ako se već na njega pozivamo), u bunt protiv klasno izrabljivačke i izdajničke državne politike. Mogao bi to da bude trenutak kada ključni, sve teži problemi ovog društva koji već dugo uznemiravaju i obespokojavaju većinu našeg stanovništva, konačno izlaze na javnu scenu i odlučno traže da budu rešeni. A taj ključni problem nije da li će naša država i društvo biti diskriminatorski prema homoseksualcima ili ne, već da li će i dalje biti iznutra socijalno nepravedni i spolja potčinjeni stranim interesima.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner