Politički život | |||
I šta sad? |
![]() |
![]() |
![]() |
ponedeljak, 03. jun 2013. | |
Zašto se vraćam na taj utisak kojeg nisam mogla da se oslobodim danima, nakon jedne gluposti koju sam videla kada smo doveli ljude s Kosova na Međunarodni sajam knjiga u Beogradu i nakon jedne laži. Jasno je bilo, da se razumemo, i 2009. godine da će se srpske institucije na Kosovu održati samo kao nevladine institucije. Znam, omražena reč, ali daje mnogo više prostora od lažnih paradržavnih institucija, koje su u ovom slučaju srpske. Kao centri za manjinsku kulturu, kao nekakva nova srpska drama koja se ne zove Narodno pozorište u Prištini, kao instituti za očuvanje srpskog jezika. Kao neumoljivo i uporno ratovanje sa Uneskom da se Dušanov Zlatni grad ne naziva tvorevinom Mletaka i Vizantina. Da se pridev srpski ne briše sa svakog spomenika. Iz sećanja. Implementacija sporazuma koja sledi donekle će uspeti da legalizuje uveliko označene kao nelegalne srpske (političke) institucije na Kosovu, uz saradnju s vladom Kosova. Loše interpretirajući argumentacije onih koje su to pre nekoliko godina nazivali izdajnicima. Ne bih trošila reči na pisanje o ironiji da su baš ti vikači, ti koji su upirali prstom na izdajnike i bulaznili o istoriji Kosova (koju – mogu da dokažem – čak i ne poznaju), sada najveći pregalnici na ovom novom poslu, nove, otrežnjene vlade Srbije. Priznali smo granice nezavisnog Kosova, od tog trenutka u ličnoj karti Srbije ono ne postoji. Srbi sa Kosova su, možemo da pričamo šta hoćemo, Srbi iz dijaspore. Od tog trenutka. Iza granice. Zamajavanje oko sporazuma i detalja (i čitava pometnja o čemu se kog đavola radi, jer o sporazumu pričaju i oni koji ga nisu videli i oni koji kriju i oni koji su a priori protiv i oni koji pojma nemaju zbog čega su za), zamajavanje oko, dakle, sporazuma, samo je iluzija da se još uvek borimo oko nečega. Oko čega? Nadležnosti srpskih opština? Pod čijom vlašću? O čemu pričamo... Otrežnjena je vlada Srbije uradila ono što niko, od Đinđića preko Koštunice do Tadića, nije smeo. Kraj. I manje me brine to, ma kako zvučalo, što smo isterali Srbe s Kosova iz Srbije. Isterali smo ih pre četiri godine. I preživeli su. Napadani (od strane ovih isterivača), etiketirani, uvek sumnjivi – posebno oni južno od Ibra – oni će preživeti. Ako ih ostavimo na miru. A šta to znači? Neka se manu implementacije sporazuma oni nesposobni, trećerazredni demagozi, nek se manu ako znaju za Boga (dobro, ne znaju – ali svejedno nek se manu), postkomunistički aparatčici, lažovi, ulizice. Razbojnici. Srpski političari s Kosova – oni koji nisu u „dilu“ sa najnižim šljamom ostataka nekakvih srpskih službi na Kosovu – naći će put. Nalazili su ga i kada smo ih svim silama sprečavali, i da se nismo mešali bolji bi sedeli u tom nesrećnom parlamentu Kosova. U stvari, množina je ovde sasvim pogrešna. Ne „mi“, nisu to uradili građani Srbije. To koje je uradilo sve Ovo ima ime i prezime i broj lične karte. I ako Ovo nije imalo drugog izbora jer je neko pre potrošio svaki drugi izbor, do ovog krajnjeg – priznati Kosovu teritorijalni integritet, ne bih predlagala vešanje na Terazijama (koje bi, po rečima vladike Grigorija, snašlo Tadića da je uradio sličnu stvar) – ne bih ništa. To su oni radili (ti otrežnjeni vikači), besili su i upadali u redakcije i pretili... Kao i sada uostalom. Ali ovo nije priča o njima. Ovo je priča o Kosovu, sada. Oni su (možda) nužno zlo, sami smo ga dozvali padajući u histeriju vođenu prostačkom nacionalnom retorikom... Ili ih nismo dozvali mi, nego se neko pametniji setio da bi samo oni, takvi kakvi su, uspeli da od maštanja o Karlobagu i Virovitici stignu do priznanja kosovskog suvereniteta. Trezveno. Oni su Fortimbras na kraju Hamleta. I ne rade ništa, dođu u svečanoj odori i saopšte „Rozenkranc i Gildernsetrn su mrtvi“. Možda su i statisti. Radnja se ionako dešava na drugom mestu. Ali nema veze. Komedija traje. I opet će dovesti svoj ološ (izvinjavam se, lepšu reč nemam) da nastavi da ne brine o narodu, da nastavi da laže, krade, preti i ulizuje se jačem. Dovešće, kao što su pomagali stvaranje SLS (tzv, stranke Tačijevih Srba) i to su radili kadrovi SPS, uz malu pomoć Biserko i kompanije. I to znaju ptice na grani. I nisu važni svi ti komunistički kadrovi. Vratiću se na početak. Šta ostaje jednoj manjini u tuđoj državi? Ostaje kultura. Ostaje otpor koji poput tihe vode menja planinu, ostaje jezik. Ostaju mediji. Ostaju oni pametni Srbi koji su na vreme počeli da rade za UN i da na taj način pomažu sunarodnicima. Ostaju oni koji su na vreme shvatili da, ako im nešto nije potrebno, a to je dalje mešanje srpske politike u njihove živote. Sve smo im oduzeli (kao građanima Srbije), zatim ih izbacili iz „građana Srbije“, zatim od njih napravili kriminalce i ludake, poslali najgore da „rešavaju kosovsko pitanje“, i humano bi bilo da ih ostavimo na miru. Lakše će s Albancima, mada je to bilo jeres reći pre par godina. A videlo se. Kao što se i sada vidi da će im „implementatori“ sporazuma samo odmagati. Kako će odmagati? Ucenama, lažnim obećanjima poslova i para, stvaranjem novih podela na ove i one kosovske Srbe. I jednim teško shvatljivim neuviđanjem jedino bitnog, jedino preostalog. Baš kao neki dan, kada su doveli nove (svoje) kadrove u srpske opštine na Kosovu, napravili zabunu, posvađali ljude – a sve to nekoliko meseci pred izbore na Kosovu. I šta su napravili? Haos. Kao i uvek kada se pojave. Neka se ne pojavljuju. Bolje je ovo: kako su sada Srbi na Kosovu i zvanično manjinski narod, Republika Srbija trebalo bi da šalje donacije za kulturu (kao što to rade sve normalne zemlje sveta), da se nikada ne odrekne uvida u ljudska prava Srba na Kosovu, da ni za živu glavu ne odustane od srpskog školstva makar bilo donirano i od strane Prištine – jer Priština neće gasiti srpske ustanove kulture i obrazovanja. Gase se nelegalna politička tela (sami smo priznali da smo nelegalni, je l?) i gase se državne institucije Srbije na Kosovu. I šta ova vlada sada kani da implementira? Da se vrzmaju službenici bez kalibra po bivšoj pokrajini, da glume moć koja je sve manje važna i sve manje uverljiva, da se stekne utisak da se nije odustalo tako lako, da... Šta? Ništa. P. S. Blagi Bože, a koliko su samo urlali na izdajnike i one koji su upozoravali da će biti baš ovako, jer kako je drugačije uopšte moglo da bude? I kakvim su se samo jezikom služili. Otrežnjeni nacionalisti, koji nisu ni izdajnici – jer da bi nešto izdao, moraš (prethodno) imati predstavu o tome šta tačno izdaješ. I zašto. Dakle, ništa. |