Početna strana > Rubrike > Politički život > "Južni tok" izbeglica i imigranata
Politički život

"Južni tok" izbeglica i imigranata

PDF Štampa El. pošta
Zoran Grbić   
petak, 26. jun 2015.

Ove godine navršava se tačno dvadeset godina otkako su u Beograd pristizale izbeglice proterane u hrvatskoj vojno-genocidnoj akciji "Oluja". Još uvek nisu sasvim rešene sudbine svih nekoliko stotina hiljada izbeglica, a sa juga u Srbiju ulaze nove, sa Orijenta i Afrike. Poslednja vesti o tome su da izbeglice u sve većem broju ulaze u Srbiju, a da je Mađarska suspendovala evropska pravila o azilu, i da ubrzano podiže zid na granici prema Srbijom.

Nije Mađarska jedina. Francuska nije podigla zid, ali je za izbeglice zatvorila granicu prema Italiji. Ma koliko ovo delovalo kao rigidno i ksenofobično ponašanje, teško je ne razumeti ih. Francuska već ima svoje probleme sa brojnim migrantima, a Mađarska ima problem sa Dablinskom regulativom, koju je suspendovala, ili barem to pokušava. Tim dokumentom definisano je da oni koji žele utočište u Evropi, moraju to da zatraže u zemlji u koju su prvo ušli. Što praktično znači da u ovim okolnostima najveći teret prihvata izbeglica snose Italija, Grčka i Mađarska. Iako je i nemački kancelar Angela Merkel kritikovala zastarelost Dablinske inicijative, on je i dalje zvanično na snazi.

Kako god bilo, Mađari i dalje dižu ogradu u nadi da će to zaustaviti talas izbeglica. Ali čini se da u svoju kalkulaciju nisu uračunali da je očajnička želja za životom jača od bilo koje ograde. Kao da su zaboravili dešavanja u Melilji, iako nema sumnje da za to znaju. Melilja (Melilla) je mali španski grad, španska teritorija u Maroku, u kome je Evropska unija pre dve godine finansirala postavljanje ograde visoke sedam metara, u dužini od jedanaest kilometara 1. Gotovo svakodnevno, afrički imigranti idu na juriš na ogradu od sedam metara. Ko uspe, uspeo je, a ko ne, vraća se nazad da sutradan ponovo pokuša. Ograde nisu rešenje, a to sigurno znaju i Mađari. Tako da je to verovatno više politička, a manje odluka u čiju se delotvornost veruje.

U anketama sa izbeglicama koje objavljuje domaća štampa, oni sami odmahuju rukom na pitanja o ogradi, i kažu da ih ona neće zaustaviti. Teško je i zamisliti da bi ljudi koji su mesecima na putu (više od godine za one iz Afrike), mogli da se zaustave zbog ograde. Osim ovoga, oni uglavnom spominju da nemaju nameru da se azil traže u Mađarskoj, nego da nastavljaju put ka bogatijim državama, uglavnom onima u kojima žive njihovi rođaci. A zašto bi i tražili da ostanu u Mađarskoj? Već su prošli Tursku i Grčku, pa nisu ostali tamo, a Mađarska baš i nije neki evropski El Dorado, da bi baš tamo želeli da žive.

Dakle, teško da će ih ograda zaustaviti, mada će svakako usporiti njihov put ka Evropi. Što znači (imajući u vidu i brojne vesti o sve većem broju izbeglica koje dolaze preko Makedonije) da će ih u Srbiji biti mnogo više nego sad. Biće zanimljivo u praksi videti koliko su Srbi zaista gostoljubiv narod, i koliko je Beograd stvarno grad otvorenog srca. I da li ta gostoljubivost važi i za orijentalce, a ne samo oksidentalce. Zasad se čini da nema većih problema, a tako bi moralo i da ostane. Treba imati u vidu da najveći broj izbeglica čine vojno sposobni muškarci, dakle ljudi koji su odbili da učestvuju u sukobima na bilo čijoj strani.

Evropska unija i dalje insistira na multikulturalnosti, odlučeno je da će svaka država morati da primi izbeglice, ali da neće biti prinude, ni obaveznih kvota, kako je ranije najavljivano. Ali postoje brojna različita gledišta, čak i unutar samih država. U Mađarskoj je premijer Orban najavljivao otvaranje radnih logora za izbeglice, pa su onda najavili podizanje ograde, jer ne žele da igraju po starim pravilima (po kojima bi morali da prihvate sve koji uđu u Mađarsku), ali sad ne žele ni obavezne kvote 2.

Češka želi da prima samo Slovene, Poljska je odlučila da prihvati Arape hrišćanske vere, Danska neće prihvatati migrante, Španiji smetaju kriterijumi za preraspodelu, Francuska prihvata migrante samo kao privremenu meru, a Velika Britanija i Irska ,,imaju pravo da ne prihvataju dobrodošlicu nepozvanima'' 3. Ankete u Sloveniji pokazuju da 40 odsto građana smatra da bi trebalo primiti najviše 200 izbeglica, a jedna četvrtina smatra da je i to previše za Sloveniju 4. Ako je verovati tekstu iz Politike, u Grčkoj ima preko milion izbeglica 5, koji čekaju da nastave svoj put ka Evropi.

Čini se da je glavni problem današnje Evrope, koji je i doveo do aktuelnih problema, želja da se po svaku cenu oponaša Amerika. Neko je smatrao da je baš zgodno da se napravi velika zajednica država, u kojoj nacionalnost nije važna, sa mnogo dozvoljenih religija, ali ni jednom priznatom. Ali evropski melting pot neće moći da postoji. Nije mogao da postoji ni Jugoslovenski, pa neće ni Evropski. Melting pot može da postoji samo u veštačkim, izdvojenim nacijama, kakva je na primer, američka. Zbog toga što tamo nema drugog izbora. Izbeglice, azilanti, apatridi i ostali koje je Evropa decenijama primala, danas služe kao baza za nove pridošlice. Ne smatram da postoji puno smislenosti u verovanju da današnje izbeglice dolaze baš u Evropu, iz straha za život i traženje bolje budućnosti. Nema ni logike da toliko ljudi, u masovnim navalama, dolazi u Evropu sa Bliskog Istoka. Mnogo jednostavnije, kraće i sa manje napora, bolji život mogu da potraže i u Turskoj (kroz koju i prolaze), Jordanu, Saudijskoj Arabiji, mestima koja su im i kulturološki bliža. Šiiti iz Iraka i Sirije bi se daleko bolje snašli u Iranu, a muslimanima iz Eritreje je na svaki način bliža Saudijska arabija.

Zbog toga ovo insistiranje na putu u Evropu izgleda kao nastavak puta po imigracionim tokovima koji već postoje, putu ka rođacima i prijateljima koji su već useljeni. Da takve privatne staze već ne postoje, oni ne bi birali gde idu. Kad čovek beži od rata, svejedno mu je gde ide, osim ukoliko već nema neko specijalno mesto gde je dobrodošao. Zbog toga ovako brojni izbeglički talasi nisu tek puka ,,karmička osveta'' bivšim kolonijalnim silama (mada jesu i rezultat ,,delovanja'' Evrope i SAD u kriznim područjima). Oni su direktan proizvod decenijske multikulturalne politike, koja je nacije i religioznost Evrope stavila na marginu, da bi Evropu učinila poželjnom destinacijom, gostoprimljivu za sve, po američkom, ,,melting'' modelu.

Evropa ipak ima planove za izbeglice. Pored obavezne raspodele došljaka na države članice, Nemačka je imala ideju za otvaranje prihvatnih centara u Africi 6, u kojima bi izbeglice dobijale pravnu pomoć za useljenje u Nemačku. Nakon brojnih potapanja izbegličkih brodova u Mediteranu, Evropa je reagovala i pokrenute su i akcije Triton (na moru prema Italiji i Malti) i Posejdon (na obalama Grčke), u kojima vojni brodovi i helikopteri patroliraju Mediteranom. 

Kod nas je bio barem jedan problem, kada se kod Leskovca prevrnuo ,,kombi smrti'' 7, kako su ga mediji nazvali. Vozač je prevozio 54 (pedeset i četiri ljudi u običnom kombiju) umornih i gladnih putnika u zagušljivom kombiju. Od svakog putnika je uzeo po 200 evra, što znači da je za njihov prevoz kroz Srbiju dobio 10.800 evra. Za taj novac, ne samo što im nije pružio udobnu i bezbednu vožnju, nego nije mogao ni da im kupi ni po jedan sedvič i flašicu vode. Za ovaj slučaj se saznalo zbog toga što su putnici nastradali, a ne zna se koliko je sličnih psihopata krijumčara, i da li takvi kombiji još uvek voze.

Ono što je dobro je da se stalno otvaraju novi azilantski centri. Nakon onog prvog, u Banji Koviljači, ubrzano su se otvarali i u Bogovađi, Obrenovcu, Tutinu, Sjenici i Krnjači. Ali imajući u vidu najavu sve većeg broja izbeglica, to verovatno neće biti dovoljno. U Beogradu ima već dosta onih koji spavaju po hostelima i parkovima, i već sad se čini da ih ima sve više na potezu od Železničke stanice do Savamale. Zasad su i oni i Beograđani miroljubivi, ali to bi možda moglo da se promeni ukoliko se broj poveća. Ako ništa drugo, mogla bi da se ponovi situacija iz Pariza, kad su izbeglice napravile svoje naselje ispod mosta 8 . Razlika je u tome što pariskoj policiji nije bio nikakav problem da ih prisilno iseli, a ukoliko bi se to ovde desilo, imali bismo problem sa reacijama desetina raznih svetskih NVO. Ako ništa drugo, Srbija ima puno praznih državnih i vojnih objekata. A tim ljudima samo treba neki krov nad glavom i nešto hrane da bi mirno nastavili put ka Evropi.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner