Politički život

Lov na veštice

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
petak, 02. oktobar 2009.

Okolnosti u vezi s “paradom ponosa”, koja je od strane organizatora otkazana zato što je  premeštena na manje “atraktivnu” lokaciju, i tragične smrti mladog francuskog navijača Brisa Tatona, u našim kao i u stranim medijima i javnosti, svrstavaju se pod zajedničku kategoriju koja, navodno, predstavlja odraz nacionalizma u Srbiji. Taj “nazadni” deo Srbije, tobože, ne prihvata moderne evropske vrednosti koje uključuju poštovanje prava drugih na slobodno izražavanje stavova, mišljenja kao i izražavanje nacionalne pripadnosti i seksualne orijentacije. Reč nacionalizam u vokabularu nevladinih organizacija, čija saopštenja bez prestanka prenosi jedna naša medijska kuća, počinje da zvuči kao simbol nečoveštva i zla po sebi.  Nacionalizam je, po njima, nešto što treba gušiti i suzbijati na svakom koraku kako bi Srbija napokon mogla da se odrekne svoje prošlosti i konačno uđe u savremenu Evropu i  samim tim postane deo sveta.

Međutim, da bi pomenute događaje posmatrali nezavisno, nužno je zauzeti  poziciju koja podrazumeva distancu i racionalno, bez ikakvih strasti i poziva na linč, razmotriti  šta je zapravo tu po sredi. Takođe, veoma je bitno pokušati da se pruži definicija  a zatim i razjašnjenje uzroka koji su doveli do ispoljavanja nasilja koje je rezultiralo nemilim događajima na prošloj paradi i navedu suštinske sličnosti kao i razlike između ubistva Brisa Tatona i pretnji  nasiljem u slučaju parade ponosa.

Naime, moramo imati u vidu sledeće: ubistvo Brisa Tatona je zločin izvršen od strane pojedinaca koji zbog toga moraju biti najstrožije kažnjeni. Potresna smrt nedužnog mladića duboko je emotivno uzdrmala čitavu Srbiju, u prilog čemu govore i brojni skupovi i manifestacije koje su održani – ne samo u Beogradu već i u drugim gradovima Srbije. Povodom Tatonove smrti 30. septembar je proglašen kao dan žalosti u Beogradu. Koliko je Brisova smrt uznemirila pojedince imali smo prilike da se uverimo na primeru čoveka koji se iz saosećanja i u afektu  povredio tako što je pokušao da sebi iseče  vene na jednom od skupova koji su priređeni radi odavanja počasti stradalom mladiću. Bez sumnje varvarsko prebijanje, koje je nažalost bilo do smrti, jeste nešto za šta počinioci moraju pod hitno odgovarati a nama ostaje da se molimo da se tako nešto nikada neće ponovo dogoditi, kako našim tako ni stranim državljanima.

Međutim, tu priči, kao što bi  to bio  slučaj s “modernim demokratskim zemljama savremene Evrope“, nije kraj. Takvi i slični slučajevi sa tragičnim posledicama i sa ponekada desetinama žrtava dobro su poznati u istoriji borbe protiv huligana u Italiji, Nemačkoj a naročito u Britaniji gde je tradicija huliganskih obračuna i ispada do nedavno bila veoma razvijena usled brojnih socio-ekonomskih, društvenih, kulturnih i psiholoških faktora. Dakle, kod nas se u ovom slučaju ne govori samo o obračunu protiv huligana, kriminalaca i nasilnika, već se vrši i anatemisanje nacionalističkih pokreta koje se sprovodi iz suštinski političkih razloga. U slučaju Tatonove smrti ne sme biti politizacije jer je reč o zločinu koji se mora tretirati tako i nikako drugačije. U tome se ogleda suštinska sličnost između ubistva navijača Tuluza i pretnji nasiljem učesnicima tzv. parade ponosa koja je trebalo da se održi u  Beogradu.

Ispoljavanje  nasilja  jeste svakako ono što karakteriše oba događaja i predstavlja nešto od čega se svako normalan gnuša, ali na ovom mestu moramo da se zapitamo šta je povod i uzrok takvom nasilničkom ponašanju u slučaju parade ponosa. Da li se i to može okarakterisati kao bezuman zločin ili ispoljavanje nasilja prema pripadnicima gej populacije ima genezu koja se može objasniti pozivajući se na okolnosti koje nisu karakteristične samo  za našu zemlju.

Naravno, nasilje je nešto što apsolutno treba sprečiti ali vandalizam i nasilničko ponašanje u ovom slučaju nije usmereno samo prema pojedincima, osobama homoseksualne orijentacije, već je reč o nečemu što je daleko kompleksnije i što podrazumeva razloge koje mediji poput B-92 kao i brojne nevladine organizacije, poput Helsinškog odbora, uporno ignorišu.

Naime, navodni cilj parade jeste taj da se skrene pažnja javnosti na to da su prava homoseksualaca u Srbiji ugrožena. Međutim, parada, u suštini, predstavlja pokušaj nametanja određenog sistema vrednosti. Dakle, nije reč o tome da su prava homoseksualaca u Srbiji  ugrožena, već je tu posredi sasvim drugo pitanje koje se tiče osnovnih vrednosti koje jedno društvo u svom duhovno-socijalnom miljeu prihvata a to je ono što nazivamo tradicijom. Naravno, postoje pojedinci koji se moraju kazniti zbog svojih nasilnih ispada i varvarskog ponašanja prema bilo kome, kako prema učesnicima parada ponosa tako i prema stranim državljanima. Međutim, netrpeljivost koja se ispoljava prema učesnicima parade, izazvana je upornim propagiranjem nečega što zagovornici predstavljaju kao vrednost po sebi. Netolerancija je usmerena  prema nečemu što se zahvaljujući veoma snažnom gej lobiju prezentira kao vrednost koju bi svi trebalo da prihvatimo. Pri tome ostavljam čitaocu da prosudi da li je seksualna orijentacija nešto što zaista predstavlja vrednost po sebi ili ne.

Moramo reći da se u Evropi i u svetu vodi prilično agresivna kampanja koja propagira gej kulturu, do te mere da je gotovo postalo popularno biti gej. Nije reč o tome da nazadna i nacionalistička Srbija onemogućava slobodno izražavanje stavova, već je reč o sukobu dva sistema vrednosti, tradicionalnog i onog koji nam se konstanto nameće. Problem je u tome što se nešto što je lična i privatna stvar, koja se tiče postelje, reklamira na ulicama i gradskim trgovima. Nažalost, nasilje je nešto što je pratilo i što će pratiti takve skupove, ali ovde je mesto da se istakne i jedna druga činjenica koja se tiče toga da su organizatori, kao i mediji zajedno sa  nevladinim organizacijama i brojnim javnim ličnostima, uporno insistirali na tome da se parada održi po svaku cenu, i ako su znali da može doći do neželjenih sukoba. Odgovornost mora počivati i na samim organizatorima takvih i sličnih manifestacija koji moraju biti svesni s kakvim se bezbednosnim rizicima suočavaju. Od parade se odustalo tek kada je policija izdala zvanično saopštenje kojim se učesnicima parade ne garantuje bezbednost.

Dakle, ono što je zajedničko u oba slučaja jeste politizacija i gotovo paranoični progoni nacionalističkih organizacija. I ako su privedena jedanaestorica osumnjičenih za ubistvo mladog Tatona kao krivci se već unapred, i to odmah spremno, proglašavaju srpski nacionalisti. Sasvim je moguće da su oni koji su odgovorni za  ubistvo Tatona nosili majice sa srpskim obeležjima, kako navode Tatonovi roditelji u francuskim medijima, ali to nije razlog da se sprovede hajka na svakog ko se izjašnjava kao srpski nacionalista. Nacionalne ideje su jedno a pojedinci koji čine zločine, makar se i pozivali na takve ideje, nešto su sasvim drugo.

Reč je o tome da danas Srbiji nedostaje pravo nacionalno jedinstvo oko suštinskih pitanja koja se tiču sudbine cele nacije. Ponajmanje su nam potrebne agresivne izjave i pozivi na linč koje nam mediji i nevladine organizacije neprestano serviraju.

Tim povodom je i Jelko Kacin, specijalni izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju, izjavio kako je, navodno, krajnje vreme da se u Srbiji prekine nasilje koje se koristi u političke svrhe. Kacin je takođe izjavio da radikalizam i nacionalizam, kao određene političke opcije, ne smeju dobiti pravo javnog nastupa. Zbog čega se i dalje smatra da je biti nacionalista u Srbiji nešto što je protiv svih modernih civilizacijskih vrednosti? Ovom prilikom ću samo  postaviti pitanje  šta se krije iza svega toga?

I u stranim medijima je svakako prisutna politizacija jer se govori  o tome kako zbog čina pojedinaca ne treba da pati cela nacija. Međutim, moramo se zapitati, zbog čega bi i trebalo da pati? Da li smo mi mnogo gori od ostalih evropskih naroda koji takođe imaju huligane. Zašto neprestano isticati činjenicu da je u Srbiji potrebno zabraniti rad svih nacionalističkih organizacija? Ostavljam po strani pitanje zbog čega se u Srbiji nacionalizam gotovo po automatizmu povezuje sa prošlošću i zločinima učinjenim na prostorima bivše Jugoslavije.

Smatram da je ubistvo mladog francuskog navijača Brisa Tatona nešto oko čega je neophodno postići nacionalno jedinstvo koje se odnosi na osudu zločina i s tim u vezi prestati sa lovom na veštice. Politizacija nije potrebna, ni unesrećenim Brisovim roditeljima, kao ni svim ljudima u Srbiji koji iskreno žale zbog ovog tragičnog događaja.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner