Početna strana > Rubrike > Politički život > Martin Luter i knez Lazar u poslanici Aleksandra Vučića
Politički život

Martin Luter i knez Lazar u poslanici Aleksandra Vučića

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
ponedeljak, 09. mart 2015.

Kako su redovni i vanredni izborni ciklus smenili u kratkom vremenskom razmaku, naši vladajući političari (ili preciznije rečeno naš Vladajući političar) nemaju prilike da na mitinzima masama iznesu svoje dramatične poglede na stvarnost, gde smo omanuli i šta nam je činiti. Iako su uglavnom vrhunski tempirani, televizijski intervjui ne daju priliku da se kaže baš sve, a još je manja šansa da se sve kaže u onako briljantnoj književnoj formi kojoj je sklon trenutni premijer Aleksandar Vučić.

I tako s vremena na vreme Vučić objavi poneki autorski tekst. Ne znamo još da li Vučićevi autorski tekstovi imaju cikličan karakter i nadam se da premijerski mandat pomenutog neće trajati dovoljno da to i saznamo. Intencije autora gotovo su neprozirne. Da li piše za naprednjačku stranačku vojsku da razrađuje teze o Veberu na sastancima partijskog podmlatka? Ili da se podsete dragog lidera dok se dosađuju na nekoj egzotičnoj destinaciji? Teško je dati odgovor na ovo pitanje.

Možda je po sredi duboka psihološka potreba koja nagoni autora da se javno samosažaljeva? Za nas, ostalo čitalaštvo, ova razlivanja mastila nisu preterano interesantna – smeša samosažaljenja, optužbi, trapavih generalizacija, poluistina i neistina koje smo čuli bezmalo stotinama puta u svim mogućim medijskim oblicima. Moj odgovor njima,  ko god ti oni bili, ne razlikuje se mnogo od tih ranijih tekstova od kojih je verovatno najupečatljiviji onaj objavljen letos koji obiluje jeftinom demagogijom, nametanjem krivice i sličnim vučićevskim temama. Pošto sam o tom traktatu već ranije pisao nema potrebe da se do tančina bavim Mojim odgovorom njima, ali ću se zadržati na nekim karakterističnim momentima o kojima ranije nije bilo reči.

Šta je jadni opat Martin iz dalekog, ali Vučiću bliskog Svetog Rimskog Carstva Nemačke Narodnosti zgrešio ne znamo, ali biće da je bio mnogo grešan kad se našao u jednom ovako plačnom pamfletu, koji nam dakako izgleda kao patetično jadikovanje (na šta nas i premijer brižno upozorava). Da li je svojih Devedesetpet teza prikucao na vrata katedrale u Vitenbergu ili u predelu korteksa trenutnog srpskog premijera pa je ovaj doživeo tako naglo i nepopravljivo preumljenje takođe ne znamo.[1]

Za razliku od premijera Vučića Luter važi za jednog od najvećih majstora svog maternjeg jezika, uz Getea i Ničea. Luter je takođe bio dobro izverziran u teološkim raspravama i izuzetno dobro upućen u ono o čemu je pisao, bez obzira na raznorazna zastranjenja. A Vučić? Pa, Vučić, kako da kažem, nema pojma. Ta duboka nekompetentost oslikava se praktično u svakoj rečenici tako da ih je ponekad mučno čitati.

Verovatno najvažnija tema koju je Vučić pokrenuo je odnos srpske elite prema sadašnjoj vlasti. Na stranu što očito svoje saradnike ne drži za reprezentativan deo političke elite. Da li je Vučić kao zagriženi konvertita očekivao iskreniju i žešću podršku drugosrbijanskog establišmenta? Svojevremeno je Vesna Pešić sa ushićenjem govorila o Dačiću kao novom De Golu, a u skorije vreme nismo čuli ovako upečatljive epitete na račun Aleksandra Vučića.

Legitimno je zapitati se zašto drugosrbijansi ne podržavaju otvorenije Vučićevu politiku bezalternativnog puta u Evropsku uniju? Politiku koja se približava idealu uđimo u EU sa Srbima ili bez njih. Zoran Ćirjaković je svojevremeno pisao kako je Druga Srbija jednom imala priliku da odluči ko će biti na vlasti u Srbiji – i opredelila se za Srpsku naprednu stranku! Posle se društvance podelilo i sada podrška verovatno nije onako glasna kako bi Vučić želeo. Vučića verovatno najglasnije podržava neformalna frakcija koja baštini političke ideje pokojnog Srđe Popovića da Srbiju podhitno treba podvesti pod zapadni vrednosni sistem (šta god on podrazumevao) makar i uz pomoć strane intervencije (vojna više nije potrebna, Toni Bler se sasvim lepo uklopio u beogradsku administraciju).

Zašto ovaj nekada medijski sveprisutni segment elite ne podržava glasnije premijera i njegovu politiku možda ima i prozaičnije objašnjenje. Nekada neophodni da atlantizuju beogradske vlasti kada one pružaju suviše jak otpor sada su potpuno bespotrebni. I kako nikada nisu predstavljali pravu društvenu elitu, sa snažnom ekonomskom i/ili intelektualnom podlogom, lako su se ućutali. Zašto drugi segmenti elite ne podržavaju grlatije Vučića nije teško dokučiti? Ono što je nekada bio zametak srednje klase uništen je ekonomski višedecenijskom tranzicijom, neki od najbogatijih ljudi u Srbiji opravdano ili neopravdano strahuju za svoju sigurnost i bogatstvo, a kad ustreba sprovode se kroz medijski šibolet da sirotinji omile naprednjačku politiku, a pronacionalnim intelektualcima Vučićeva politika je sve samo ne privlačna.

Druge teme koje Vučić provlači ne zaslužuju opsežnije razmatranje. Toliko nekonzistentnosti, očitih neistina i jednom rečju gluposti može da prođe samo kod totalnih ignoranata. Vučić se, s jedna strane, hvali svojim protestantizmom, a s druge strane osuđuje srpska mesijanska verovanja. Nije mi poznato postoji li protenstantska denominacija koja ne veruje u mesiju? A što se tiče oslonca na sopstvene snage i veru u ljudsku autonomiju i Luter i Kalvin bi ovde prevrtali očima. Srbi možda sa setom gledaju na prošlost, ali i ti osvrti su sasvim opravdani – sada možemo sa uzdasima da priželjkujemo ekonomske parametre 2008. ili 2006. godine o kojima će se verovatno ispredati mitovi kao o kraju 80-ih godina. Vrlo su uputne i ideološke kvalifikacije koje Vučić olako iznosi: zašto pravoslavni ne bi mogli da budu demokrate ili neolibarali (u ekonomskom smislu) tvrdi nacionalisti (u političkom smislu). Koliko je otužno Vučićevo spočitavanje Srbima kako su neradnici i kako ne cene vrednost rada, ubedljivo je Slobodan Antonić.

Vučić se žali što se kritičari Vlade ne bave brojkama (teška neistina), a sam ne iznosi nikakve konkretne pokazatelje i kada ih iznosi (uvek je to po prvi put u istoriji) oni budu lako opovrgnuti – neke laži su tako očigledne da je to uvredljivo. Kao nezaobilazna demagoška alatka tu su slabe analogije iz kojih se izvlače snažni zaključci o svojstvima našeg naroda. Porede se Toni Bler i Vladimir Putin, laže se kako Srbija nije geopolitički opredeljena iako se govori o pristupanju EU kao jedinom cilju nacionalne politike a Vlada stavlja pod tutorstvo stranih savetnika[2].

Da se vratimo na Martina Lutera, koga smo pomenuli na početku teksta. Luter je za jednog starog Balkanca, Aristotela, pisao kako je pajac koji je zaveo Crkvu. A Vučić je zaveo Srbiju. Nadajmo se samo da će njegov cirkus biti kratkog veka.


[1] U stvari prikucavanje teza na vrata katedrale je pozniji luteranski apokrif. Luter je 1517. svij spis poslao ljudima kojima su sposobni da razumeju finese teološke diskusije. Običnim vernicima, poput Aleksandra Vučića, dostušni bi bili tek prežvakani katehizisi, ekvivalent sažvakanih upustava različitih briselskih komesarijata.

[2] Srđa Popović je priželjkivao da se ovako nešto desi ali je bio uveren da to može biti posledica samo vojne okupacije ili slične katastrofe. Doduše, naprednjačka Vlada nije ništa drugo do potpuna politička katastrofa.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner