Početna strana > Rubrike > Politički život > Od 2012. Srbija u permanentnom vanrednom stanju, naš narod nikada nije bio toliko omalovažavan kao od Vučićeve vlasti
Politički život

Od 2012. Srbija u permanentnom vanrednom stanju, naš narod nikada nije bio toliko omalovažavan kao od Vučićeve vlasti

PDF Štampa El. pošta
Sanda Rašković Ivić   
subota, 12. septembar 2015.

Dame i gospodo, dragi prijatelji,članovi DSS, novija istorija Srbije, pokazuje da je 2012. godina i političke promene koje su se tada dogodile, postala tačka na kojoj se dramatično ubrzao put koji preti da na duži vremenski period uruši sve potencijale za napredak, koje kao zemlja i narod imamo. Model upravljanja koji ne služi interesima građana, već spoljnim centrima moći i njima lojalnim domaćim saradnicima, istini za volju, postavljen je ranije, u vreme političkog zenita prethodnog predsenika Srbije Borisa Tadića, ali je do zastrašujućih razmera doveden, upravo od pomenute godine i početka lične vladavine Aleksandra Vučića.

Taj oblik vladavine, najbliži je onome što je u političkoj teoriji, poznato kao sultanizam, a u praksi imamo kao primer iz našeg neposrednog susedstva, Crne Gore, gde ga višedecenijski uspešno sprovodi režim Mila Đukanovića, koji je po svemu uzor i željena perspektiva gospodara naših sudbina u Srbiji. Iako je urušavanje države započelo 2008. godine, od pomenute 2012., mi se nalazimo u permanentnom vanrednom stanju, koje se indukuje aferama, medijskim kampanjama, vanrednim situacijama, političkom nestabilnošću kroz stalne pretnje i otvaranje pitanja oko rekonstrukcija vlada ili vanrednih izbora, kriminalizacijom javnog diskursa, uvođenjem primitivizma i vulgarnosti u javnim komunikacijama, pa sve do prakse koja podrazumeva prisustvo naoružanih bandi tokom izbornih procesa i kreiranja atmosfere straha i konstruisanja podaničkog mentaliteta uz kult obožavanja velikog vođe. Na delu je proces kompromitacije ustavne demokratije, koncepta slobode medija i parlamentarne kulture kao pretpostavki funkcionalnog pluralističkog društva.

U takvom kontekstu, razumljivo je što se devalvira i sama koncepcija političkog organizovanja i to najbolje na primeru vladajuće SNS. To nije partija u klasičnom smislu tog pojma, sa ideologijom, programom i organizacijom, već pokret za zapošljavanje  njegovih članova koji za uzvrat pružaju sve neophodne usluge održavanju lične vlasti Aleksandra Vučića. Pa tako, ono što je dopušteno aktivistima SNS, nije dopušteno ostatku naroda u Srbiji. Oni mogu da se zapošljavaju u javnom sektoru uprkos zabrani Vlade za ostale smrtnike. Njihovi finansijeri mogu da dobijaju poslove sa državnim sistemima, direktnim pogodbama, a ne svojom konkurentnošću na tržištu i kroz transparentne procedure. Njihovim funkcionerima je dozvonjeno da budu bahati i rasipni, u trenutku kada je čitavo stanovništvo primorano na najrigorozniju štednju. Svi zajedno, bahato i nasilno se odnose prema političkim protivnicima, kojima potkupljivanjem otimaju članstvo i podstiču deobe, marginalizuju nas u medijima, vode kampanje u kojima zloupotrebljavaju državne strukture kako bi se konkurenti kompromitovli, finansijski iscrpljuju političke protivnike, i za kraj, ako ništa od toga ne pomaže, i fizički im prete. Zato je danas demokratija, na ozbiljnom iskušenju u Srbiji, i zato nema više prostora za malodušnost, rezignaciju i političku apstinenciju. Svi mi, građani i njihovi politički predstavnici, moramo biti svesni lične odgovornosti za budućnost, nas, naših potomaka i naše države, ako sopstvenim činom ne odbijemo da predamo živote u ruke kreatoru srpskog Matriksa. Zato je pred nadolazeće izbore od fundamentalnog značaja objasniti građanima zašto je bitno da izlaznost na izborima bude što veća i da nismo svi isti, jer uz sve naše mane i političke greške, teško da možemo da budemo toliko loši i beskrupulozni kao SNS vlast. Veliki vođa, želi apatične i nezainteresovane podanike, kako bi na maloj izlaznosti, a zahvaljujući svojim klijentelizovanim glasačima, opet obezbedio nesrazmerno ogroman broj predstavnika u parlamentu, suprotno realnoj snazi u biračkom telu i tako nastavio sa svojom ličnom vladavinom.

Ukoliko Vučićeva medijska hipnoza i strah ipak odnesu prevagu, samo će se još brže nastaviti ruiniranje svega onog što je  započeo u prethodnom periodu. Nikada od jednog nazovi “domaćeg“ vladara, naš narod nije bio toliko nipodaštavan, omalovažavan i potcenjivan.  Politički korektnim rečnikom, on nam je već stavio do znanja kroz ideju o promeni svesti, kako ćemo morati da menjamo svoj karakter i identitet, jer smo ovakvi kakvi smo, i kako smo formirani vekovima unazad na temelju naših predaka, postali lenji, nefunkcionalni, nedovoljno obrazovani. Toliko ruženje sopstvenog naroda Vučić sprovodi za potrebe i interes upravljanja i kontrole ovog prostora za račun njegovih spoljnih gospodara kojima se on ponizno dodvorava.

Podsetimo samo na neka od strateških dostignuća Vučićeve uprave nad Srbijom. Briselskim sporazumom izručio je i onako skromne ingerencije naših vlasti nad  strukturama zdravstva i školstva, u delu pokrajine Kosovo i Metohija koje se nalaze pod privremenim protektoratom. Sporazumom o formiranju Zajednice srpskih opština, uveo je sredine sa većinskim srpskim stanovništvom pod jurisdikciju državolike forme koja se zove Kosova. Potom smo dobili autentični politički rijaliti u vreme godišnjica zločina u Bratuncu i Potočarima, kada je u duhu svoje novootkrivene međuetničke tolerancije išao da se pokloni žrtvama u Srebrenici, a onda postao objekat pokušaja fizičkog napada onih koji imaju nešto duže sećanje i pamte njegove radikalno drugačije političke stavova. Umesto smirivanja tenzija, Vučićevom neodgovornošću i ignorisanjem bezbednosnih informacija, ponovo su podignute tenzije između nacionalnih zajednica na ovom prostoru. Kulminacija iritirajuće površnosti, nakon toga, bio je sastanak sa tročlanom delegacijom predsedništva BiH, te igranje šaha sa Bakirom Izetbegovićem, potpuno u maniru političkih starleta i sveprisutnim vulgarnim konceptom estradizacije. Usledio je, zatim, bečki samit zemalja Balkana i EU, na kojima je Vlada Srbije u liku svog premijera, kandidovala kao projekte od regionalnog zanačaja, razvoj komunikacione mreže prema Albaniji i teritorijama koje su većinski nastanjene Albancima. Znajući u kavom je žalosnom stanju saobraćajna infrastruktura u Srbiji, ne vidimo kakvi su motivi vodili vlast da se zauzme za ovakve projekte, sem ispunjavanja geopolitičkih interesa Albanaca i njihovih saveznika u međunarodnoj zajednici. Da je udvorištvo osnovni refleks vladajućih struktura u Srbiji, vidi se po tome što je celokupna Vlada, sa svojim ministarstvima i agencijama, ispunjena stranim savetnicima, ili se kao  u Železari Smederevo, angažuje preskupi inostrani menadžment, uprkos postojanju iskusnih i uspešnih domaćih stručnjaka iz te oblasti. Nelegalno su građanima otete plate i penzije, a ovih dana desetine hiljada prosvetnih radnika strahuje za svoje radno mesto. Naravno, USS se ni o čemu ne izjašnjava jer najverovatnije ne sme od vlasti.

Tokom aktuelne izbegličke krize,  Vlada Srbije tiho se nudi svojim međunarodnim mentorima, kao partner-Pepeljuga u rešavanju ovog gorućeg problema, na taj način što pokazuje spremnost da se na teritoriji naše zemlje stacioniraju prihvatilišta za one stotine hiljada sirijskih i drugih nesrećnika, koji su se zaputili put zemalja EU. Srbija ima saosećanja za sve stradalnike, i na to smo ponosni, jer je i sama to mnogo puta u svojoj istoriji doživljavala, ali ne možemo da prihvatimo, kako smo mi deo rešenja za njihove probleme, a ne one države čije je direktno angažovanje dovelo do ovakve tragedije, i koje imaju moralnu obavezu da materijalno i organizaciono pomognu izbeglice, čije su zemlje uveli u nestabilnost. Srbija ima pravnu i ljudsku obavezu da im pruži zdravstvenu pomoć, napoji ih, nahrani i preveze do granice sa nekom od zemalja EU. Nikakve potrebe nema da Srbija za račun “fatamorgane”  pristupanja EU prihvata nove izbeglice za stalno, ovako jadna i siromašna, kada još nije rešila izbegličke i raseljeničke probleme svojih sunarodnika iz devedesetih.

I danas kada Albanci sa juga centralne Srbije žele da formiraju tzv “zajednicu albanskih opština”, umesto da reaguje odlučno stavom da država mora da osujeti pravljenje paralelizma između Srba na KiM i Albanaca na jugu centralne Srbije, Vučić nam poručuje da moramo biti mudri. Nadam se da ne misli na mudrost koju je ispoljavao predajući kosmetske Srbe, pravoslavne srpske svetinje i bogate resurse na KiM kosovskim Albancima i njihovoj državolikoj tvorevini.

Nakon ruskog veta na Rezoluciju o Srebrenici u SB UN  i bezmalo istovremenog izglasavanja te Rezolucije u Evropskom Parlamentu, postalo je belodano da je evrofanatični put Srbije besmislena stranputica. Tada je Vučić imao trenutak u kome je mogao da okrene brod srpske politike u drugom pravcu, te tako zaustavi lanac izdaje, rasprodaje i pretvaranja Srbije u koloniju Zapada. Zato DSS smatra da je kucnuo poslednji čas da se raspiše referendum o ulasku Srbije u EU, pa ako ima pravde , neka se narod o ulasku u EU izjasni.

Dakle ako  nastavi ovakvim tempom, sledeće što možemo očekivati od Aleksandra Vučića je napuštanje koncepta, puzajućeg pridruživanju NATO, i ubrzano integrisanje Srbije u ovaj vojni savez. Kruna svega bi bila, da se komanda južnog krila Severnoatlantske alijanse, preseli u Beograd, i to baš na lokaciju generalštaba koji su bombardovali, a da im vlada pokloni zemljište i zgradu. To je linija mazohističkog puta koju od Vučića očekuju njegovi vašingtonski mentori. Ako ima morala trebalo bi da raspiše i referendum o ulasku u NATO, jer mi iz DSS mislimo da nam svima preti opasnost da se jednog dana probudimo kao članica NATO pakta, a da nas o tome niko nije pitao ništa.

Predlažemo Vučiću da referendum o EU i NATO budu teme narednih izbora. Teme na kojima će  narod odlučivati kojim putem Srbija da ide, ali i ko da je u izabranom pravcu vodi.

Odgovor na ovaj proces bezočnog ruiniranja Srbije, DSS mora da pruži svojom izbornom platformom i kadrovskim rešenjima. Na prvom narednom Glavnom odboru ponudićemo naš izborni program, čije osnovne tačke treba da budu formirane oko ekonomskog oporavka Srbije, socijalne odgovornosti i solidarnosti, resuverenizacije države, što podrazumeva i popravljanje položaja oružanih snaga i njihovo osposobljavanje za sve bezbednosne izazove sa kojima se potencijalno možemo suočiti.

Na kraju, kao stranka koja se tokom čitavog svog postojanja zalaže za uređenu državu i poštovanje normi, dužnost nam je da branimo principe parlamentarne demokratije i slobode medija koji su sada na možda najtežim iskušenjima od njihovog obnavljanja pre 25 godina. Moramo sprečiti uzurpaciju osnovnih političkih sloboda u našoj zemlji, jer ako to ne radimo danas, sutra će na red doći i lične slobode i pravo svakoga od nas.

Za kraj, nešto i o nama. DSS je prethodnih pola godine na udaru vladajuće stranke i njenih medijskih kerbera, zbog principijelnog suprotstavljanja štetnoj politici po našu zemlju. Pokušali su da nam iscepaju stranku, potkupljivali su pojedine funkcionere na lokalnom nivou, pokušavali da prete, seju strah, medijski nas marginalizuju i finansijski nas iscrpljuju. Ipak sve to nije bilo dovoljno da se porazi ideja koju baštini DSS i koja je jedina razumna alternativa postojećem beznađu u društvu. Naprotiv, čak smo im i zahvalni jer su nas rasteretili prisustva, svih onih oportunista i kompromisera, čiji je primarni interes bio lična egzistencija. Bez njih, DSS ne mora više da vodi brigu o sebičnim ciljevima pojedinih svojih gramzivih funkcionera. Mada i među njima moramo da pravimo gradaciju. One koji su direktno prešli u neku od vladajućih stranaka i njihovih satelita, možemo da razumemo, uprkos tome što su prešli na potpuno druge ideološke i programske platforme od onih koje su zastupali u DSS. To je njihov lični izbor i na njega imaju pravo, uprkos nedostatku principijelnosti. Na kraju, stranka je živa struktura u kojoj stalno neki otpadaju, a novi ljudi dolaze ili se vraćaju. Međutim nikakvog razumevanja ne može biti za one koje su po nalogu vlasti, pokušali da cepaju stranku.Takvi zaslužuju samo prezir, zbog spremnosti da svoje limitirane kapacitete stave u jednu takvu funkciju i to protiv organizacije koja ih je sve materijalno obezbedila i statusno pozicionirala. To se u istoriji naše stranke dogodilo samo još 1997. godine. Kako tada, tako i sada, pučisti su ostali minorna grupacija u odnosu na čvrstu volju apsolutne većine članova DSS. Šta više, njihov odlazak je omogućio priliv novog kvalitetnog članstva koji je prepoznao doslednost naše političke borbe i spremnost da zbog principa i opšteg interesa, raščistimo sa svačijim sebičnim ambicijama.

I danas poručujem svim članovima DSS, ali i svim uplašenim građanima Srbije: Ne plašite se i ne podležite lažnom utisku nepobedivosti i dugotrajne vlasti Vučića i njegovih. Setite se kako je Tadić sa svojom DS izgledao večan i nepobediv pre samo četiri godine! A gde su svi danas!

Današnjom sednicom Glavnog odbora, DSS završava rekonfiguraciju svoje unutrašnje strukture i spremna je da se od sutra posveti pripremama za izbore.

Želim da zahvalim kolegama koji su ostali verni ideji demokratskog i nacionalnog, i politici DSS. Ideja demokratskog i nacionalnog potrebna je danas Srbiji, jer su danas u našoj otadžbini ugroženi i demokratija i nacionalno dostojanstvo i nacionalni interes. Nema slobode bez demokratije i nema dobre ekonomije bez patriotizma.

Narod je željan slobode i pravde! I mi iz DSS smo spremni da se uprkos nikad gorim izbornim uslovima za slobodu i pravdu za narod izborimo. Za narod i sa narodom!

Živela DSS!

Živela slobodna i pravedna Srbija!

(DSS) 

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner