Početna strana > Rubrike > Politički život > Od nacionalizma do autošovinizma – o jednom demagoškom traktatu
Politički život

Od nacionalizma do autošovinizma – o jednom demagoškom traktatu

PDF Štampa El. pošta
Miloš Milojević   
subota, 02. avgust 2014.

Da je trenutna srpska politička scena pozorište, najveći deo publike bi utonuo u dubok san posle nekih dvadesetak minuta pokušaja da isprati šta se dešava. Na političkoj sceni, gde su svi akteri zapali u svojevrsnu kolotečinu – jedni tako što se učvršćuju na vlasti, a drugi tako što ne znaju šta da rade kao opozicija – malo šta može da bude povod za analitički osvrt. Gromoglasno najavljivana obnova poplavljenih područja zapala je u ćorsokak neaktivnosti i loše organizacije[1] a donošenje kontroverznog Zakona o radu izazvalo je privremeno talasanje među ugroženim kategorijama stanovništva (pre svega radnicima) i medijski progon sindikalnih funkcionera i drugih nazadnih elemenata[2]. Ostali događaji koji privlače pažnju su nezaustavljiva i beskompromisna borba protiv kriminala, koja doduše do sada i nije dala preterane rezultate osim što je dala priliku premijeru Aleksandru Vučiću za nekoliko dramatičnih konferencija za novinare[3].

Čak i nedavno sprovedeno istraživanje agencije Faktor plus ukazuje da je Aleksandar Vučić daleko ispred svih svojih saradnika u Vladi. Čak i da je istraživanje štelovano, nema sumnje da građani, podržavali Vladu ili ne, nju identifikuju sa Vučićevim delovanjem, što je postignuto nesrazmernom medijskom zastupljenošću jedne političke ličnosti u odnosu na ne samo sve ostale ministre, nego i na predsednika Republike i lidere opozicionih stranaka. Kako je premijer više nego sklon rečitim javnim nastupima, a s vremena na vreme voli da neko dramatično saopštenje prenese i u pisanoj formi javnosti, možemo da zaključimo da se komentarisanje srpskih političkih prilika uglavnom svodi na seriju fusnota Vučićevim govorima, člancima i intervjuima.

Upitno je čemu treba da služe ovi premijerovi traktati, odnosno autorski tekskovi koji se preko tabloidnih medija poput Informera ili društvenih medija plasiraju u javnost. U nedavnom intervjuu za Kurir Vučić je eksplicitno izjavio da će javnost biti obaveštena o merama koje preduzimaju tek kada one budu donete. Očito da takav način donošenja odluka ne podrazumeva potrebu za javnom raspravom, sučeljavanjem različitih mišljenja i na kraju i eventualnim korigovanjem početnih stavova ako se predoče dovoljno dobri razlozi protiv Vladine politike. Nemoguće je da se ne primeti da premijer u svoje ime u javnosti raspolaže državnom imovinom (kao na primer kada je tobože nudio Železnicu nekim istaknutim domaćim tajkunima samo da je oni urede i od ovog gubitaša naprave profitabilno preduzeće ili kada je najavljivao kako će značajna sredstva biti data investitoru koji bude preuzeo smederevsku Železaru) ili da rado predlaže mere u sferama koje nemaju mnogo veze sa njegovim ustavnim nadležnostima kao što su sudstvo, policija, spoljna politika i mnoge druge. I kada već javnoj kritici ne podležu ove sasvim konrektne mere o smanjenju plata i penzija ili raspolaganju važnim nacionalnim resursima zašto premijer ima sklonost da sa vaskolikim građanstvom deli svoje daleko apstraktnije uvide o srpskom mentalitetu, prirodi rada i kapitala i drugim temama koje mogu da interesuju daleko uži krug iskrenih posvećenika.

Nekoliko mogućih ideja se nameće kao odgovor na pitanje zašto je Aleksandar Vučić odlučio da srpskoj javnosti u nedelju 27. jula uputi jedno otvoreno pismo u kome izlaže neka svoja programska načela. Pre svega, treba imati na umu da se ovo pismo malog obima ne razlikuje od sličnih tekstova koje je Vučić ranije objavljivao i da u njemu nije izneto ništa novo niti originalno, što premijer već ranije u bezbroj navrata i na bezbroj različitih načina već nije rekao.[4] Premijer se možda obraća svojim zapadnim prijateljima uveravajući ih u svoju reformatorsku pravovernost. Ona doduše nije ni dovođena u pitanje, ako se izuzmu packe o cenzuri koje su uputili pojedini nemački mediji ali treba imati da umu da diplomatski i činovnički establišment zapadnih država svakako nije zadovoljan izostankom eksplicitne osude ruske politike u ukrajinskoj krizi.

Druga mogućnost je da se ovakvim javnim nastupima, dramatičnim po intonaciji ali isprazne sadržine, medijskim spinovanjem, održava permanentno vanredno stanje u kome se, kako je Đorđe Vukadinović zapazio, aktuelna vlast najbolje snalazi. Rečenica iz pisma javnosti u kome premijer kaže: "Ako promašimo ovaj put, u ovom mandatu, ja ću morati zauvek, oslobođen i sujete i patetike, da napustim politički teren. Biće to i moj, lični poraz, u poslu u kojem nema ničeg ličnog" možda ukazuje da treću mogućnost kome se zapravo premijer obraća. Nije retkost da se razočarani politički lideri tobože povlače sa svojih funkcija kako bi opipali reakcije svojih saradnika, partijskog članstva i možda uopšte javnosti. Ovaj manevar je poznat od Ahila i Aleksandra Makedonskog, preko Ivana Groznog do Staljina. Možda ovim pismom (i drugih sličnim nastupima) premijer pravi otklon od realnih problema u čijem se rešavanju Vlada nije posebno prostorima ka uzvišenoj sferi ideologije gde je teško verifikovati uspehe i neuspehe.[5]

Što se tiče formalnih odlika ovog teksta, kao što smo već napomenuli, on je malog obima. Sudeći prema verziji koju je preneo Tanjug, tekst zaprema jedva dve stranice vrlo razuđenog teksta. Javnosti je prezentovan preko društvenih mreža Možemo sasvim otvoreno da kažemo da je pismo puno diskvalifikacija, nedorečenosti, nepreciznosti pa i očitih neistina. Ukratko, ovako nešto može da oduševi samo najzagriženije fanatike i ljude opčinjene Vučićevim kultom, koji doduše nisu malobrojni.

Na početku pisma premijer se osvrće na srpsku kolektivnu psihologiju. Naime, iznosi kako ko se suoči sa srpskim mentalitetom, navikama i taborima osuđen je, ni manje ni više, nego na propast. Tu po ko zna koji put dolazi do izražaja Vučićeva sklonost ka bezrazložnoj patetici, samosažaljenju i samoviktimizaciji što je prednaprednjački sloj u njegovom političkom profilu koji je do sada poprimio groteskne razmere. Ali bez obzira na stil početak izlaganja donosi nekoliko važnih političkih stavova koje moramo da uočimo da bismo razumeli kakva je ličnost na čelu naše države. Prvo, Vučić naglašava kako je, kada su Srbi u pitanju, reč o jedinstvenom mentalitetu i jedinstvenom skupu navika koje, valjda, dele svi pripadnici srpske nacije (a možda i svi stanovnici Srbije?). To naravno nema veze sa realnošću ali implicira da političari srpski narod uglavnom gledaju kao beslovesnu, tromu masu, kojoj odozgo treba da se usade neka uverenja kako bi se promenila nabolje.

Štaviše, moramo da se podsetimo da je Vučić ranije bio vrlo oštri nacionalista i da je zagovarao jednu poprilično vulgarnu verziju srpskog nacionalizma. Ako su nacionalisti skloni da prenaglašavaju monolitnost naroda i da precene njegove pozitivne osobine, moramo da se zapitimo kakve je to uvide Vučić stekao prethodnih nekoliko godina da prihvati sasvim suprotna, ali podjednako ekstremna gledišta? Ta gledišta su gotovo podudarna autošovinističkim gledištima domaće kompradorske elite izgrađene posle 2000. godine a do čijeg je pozitivnog mišljenja Vučiću očigledno veoma stalo. Ali svoje izvorište ova gledišta imaju u orijentalističkim stereotipima koji u raznim formama postoje na zapadu sigurno prethodnih dvesta godina. Pounutrašnjavanjem tuđih negativnih stereotipa o Srbima Vučić verovatno misli da je prosvećeni nosilac modernizatorskih težnji, ali je time zapravo pokazao samo vlastitu političku nedoraslost[6] i nesposobnost da iznijansirano posmatra politička dešavanja, uključujući i srpski narod kao jedan politički organizam. Nema sumnje da je samokritičnost potrebna ali to ne znači da konvertitski treba osuđivati sve u šta se ranije verovalo.

Druga tema koju je Vučić pokrenuo je pitanje zavera. Premijer je ovde izričit: Nema zavera, za sve što nam se desilo, u najvećoj meri, krivi smo sami. Sanjali smo i stradali, vreme je da se probudimo. Šta je tačno predmet srpske krivice premijer nije precizirao. Teško da Srbi recimo mogu da budu krivi za podršku separatističkim pokretima u Jugoslaciji, međunarodnu izolaciju i oružanu agresiju – za sve ovo dobrim delom su odgovorni (ili zaslužni?) naši zapadni partneri i sve nas je ovo poprilično koštalo, verovatno daleko više od neodgovorne fiskalne politike neke od prethodnih vlada. Moramo se zapitati kome se Vučić obraća kada govori o zaverama? I o kakvim zaverama govori? Možda govori o tvrdnjama o jevrejsko—masonsko—vatikanskoj i kakvoj sve ne zaveri koje su prisutne u nekim konspirološkim krugovima. I možda su neki naprednjački birači skloni ovim konspirološkim teorijama. Ali generalizovati da je to široko prisutno gledište među Srbima, bez obzira na njihovu političku orijentaciju, je u najmanju ruku neozbiljno ako ne i uvredljivo.

Suočavanje sa teorijama zavere se u poslednje vreme kod nas smatra vrhuncem racionalnosti, što je poprilično smešno jer u takve globalne zavere ogromne dužine trajanja koje praktično sežu do svakog pojedinca u društvu malo ko i veruje. Vučić i u ovom slučaju zastupa drugi ekstrem – da su Srbi krivi za sve što ih je zadesilo pritom ne precizirajući šta pod tim sve podrazumeva! Biće da su Srbi odgovorni i za austrougarsku objavu rata čiju stogodišnjicu ovih dana obeležavamo! Ako zaveru, u širokom smislu, shvatimo kao usklađeno delovanje pojedinih centara moći (grupa ljudi različitog položaja i uticaja) da utiču na pojedinca, grupu ljudi ili državu bez njenog znanja a na njenu štetu, onda je apsurdno negirati da takvo delovanje u različitim istorijskim peirodima postoji. Istorija nije zavera, ali u istoriji itekako ima zavereničkog ponašanja! Slučaj isceniranog masakra posle koga sledi oružana intervencija sasvim dobro ilustruje ovaj način delovanja.

Ipak, verovatno najvažnija tema ovog izlaganja je pitanje rada i njegove neophodnosti za naš sveopšti napredak i preporod. Prepustimo i ovde reč premijeru: Svaka od ovih mera ima samo jedan cilj - da ljudi u Srbiji rade. Rad je jedini način da nam, zaista, bude bolje. Rad mora da bude naša glavna ideologija, osnova naše vere, naš zalog za svaku i svačiju budućnost. Naravno, sve su ovo demagoška trabunjanja, ali izrečena sa vrlo visokog mesta. Rad sam po sebi ne znači mnogo, a svakako ne znači ekonomski oporavak. Egipatski seljak verovatno radi napornije od svog američkog parnjaka ali je daleko siromašniji. Golootočko prenošenje gomile kamena sa jednog mesta na drugo je iscrpljujući rad ali takav rad ne donosi blagostanje, niti povećava bogastvo naroda.

Nisam upoznat ni sa jednom studijom u kojoj je pokazano da srpski radnici ulažu manje efektivnog rada na svom radnom mestu od svojih zapadnoevropskih ili američkih kolega. Da bi se bogastvo Srbije povećalo, potrebno je povećati efikasnost rada a sam rad po sebi ništa ne mora da znači. Druge dve ekonomske teme pokazuju da Vučiću nije baš najjasnije o čemu govori – to su čuvene strane investicije i suzbijanje sive ekonomije. Suzbijanje sive ekonomije je naravno poželjno jer to pokazuje snagu države da nametne poštovanje zakona na svojoj teritoriji (što Srbiji baš i ne ide najbolje od ruke). Ali suzbijanje sive ekonomije samo po sebi ne mora da znači povećavanje radnih mesta u legalnom sektoru. Mnogi preduzimači u sivoj sferi mogu da likvidiraju svoje biznise ako oni zbog nameta ne budu bili rentabilni. Ali čak i da legalizuju svoje biznise, oni državi mogu da plaćaju namete na štetu dohotka radnika a pad prihoda radnika može da vodi padu široke potrošnje što uopšte nije ekonomski blagotvorno. Naravno, ozbiljna ekonomska politika se ne bazira na ovakvim paušalnim ocenama već na preciznim proračunima i vaganju koliko je neka mera blagotvorna. Sa strepnjom možemo da se pitamo da li trust mozgova koji okružuje Vučića može da se nosi sa tako sofisticiranim problemima. Brojni autori su pisali o stranim investicijama ukazujući da su one poželjne u jednoj ekonimiji, ali da nisu dovoljne za ekonomski preporod. Ovde ćemo samo ukazati da u Srbiju dolazi od početka naprednjačke vlade toliko stranih investicija da čak i da se njihov iznos upetostruči to neće značajno promeniti ukupnu sliku srpske ekonomije.

Na kraju teško da smo iz ovoh političkog traktata naučili nešto novo o Vučiću. Mogli smo samo da se uverimo u dubinu njegovog konvertirstva ali i nekompetentnost da se iznesu ozbiljne političke ideje i predlože rešenja koja nisu serija demagoških floskula. U kom pravcu će se kretati ekonomska politika Srbije nemoguće je reći, samo možemo da naslutimo da će finansijska konsolidacija imati prednost u odnosu na proizvodnju a sve u korist naših zapadnih partnera. A za takvu politiku zaista smo samo mi krivi.


[1] O situaciji u Obrenovcu posle poplava preporučujem dva izvanredna članka Jasmine Prodanović, Obrenovac–daleko od srca i Čekajući Godoa u Obrenovcuobjavljenih na portalu Istinomer. Koliko je Vlada u ovim prilikama reagovala neadekvatno, stihijski i neorganizovano prikazali su, između ostalih, Slobodan Antonić i Đorđe Vukadinović u članku Arogancija, nekompetentnost, panika.

[2] O protestu radnika u Beogradu i medijsko—političkoj operaciji koja je pratila donošenje Zakona o radu pisao sam ranije: Protesti radnika - poslednja brana pred sunovrat Srbije?, Stanje stvari, 21. jul 2014.Medijskom satanizacijom sindikalnih funkcionera pozabavila se Smiljana Vidić u tekstu Topli tabloidni zec za sindikalne vođe.

[3] U srpsku političku hroniku 2014. godine neizbežno ulaze i afere u vezi sa nekoliko, po svoj prilici plagiranih, doktorata istaknutih političkih ličnosti, među kojima su, da upotrebimo izraz iz istraživanja agencije Faktor plus neki od premijerovih najvernijih i javnosti najpoznatijih saradnika kao što su Siniša Mali i Nebojša Stefanović.  

[4] Naravno, to ne znači da ovom pismu ne treba posvetiti dužnu pažnju. Naprotiv, baš zbog relativno malog obima pojedinim tačkama teksta se može posvetiti veća pažnja nego kada je reč o nekim daleko obimnijim izlaganjima.Podsećamo čitaoca na duhovit i opsežan tekst Nebojše Bakareca, Infuzija u mozak, NSPM, 5. septembar 2013. Posvećen analizi tadašnje Vučićeve opsesije – Maršalovog plana za Srbiju. Koliko je tačaka tog plana u fazi realizacije, odnosno koliko njih nije potpuno zaboravljeno čitalac će se lako uvereti.

[5] Koliko je Vučićeva vlada bila uspešna u ispunjavanju predizbornih i postizbornih lepo je sumirao Branislav Omorac u članku Vučićeva obećanja - ludom radovanja, NSPM, 11. jul 2014.

[6] Naravno kada kažemo da je Vučić politički nedorastao ne mislimo da osporimo njegovu sposbnost za manevrisanje u unutarstranačkim obračunima ili da tabloidizacijom političke scene obesmisli bilo kakvo političko nadmetanje. U ovim sferama očito je stekao dovoljno iskustva kao dugogodišnji mali od palube u radiklskom brodu ali nažalost tu nije stekao sposobnost da razlikuje čarku od bitke, manevar od ozbiljnog ideološkog osmišljavanja politike.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner