Početna strana > Rubrike > Politički život > "Okupacija" Volstrita može, ali ne i "blokada Kosova"
Politički život

"Okupacija" Volstrita može, ali ne i "blokada Kosova"

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
utorak, 29. novembar 2011.

Slatko bih se priključio globalnom oduševljenju demokratskom akcijom: „Blokirajmo Volstrit“ (www.occupywallst.org), da me u tome nisu preduhitrili srpski mediji. Da su tu akciju promovisali bilo koji drugi: albanski, bugarski, portorikanski, kineski, holandski, pa čak i ruski, ne bi bilo dileme. Ali, srpski?! Tu već nešto škripi (“Something is Fishy”). Za one koji ne znaju o čemu se radi: očajni korisnici blagodati liberalnog kapitalizma blokirali su prilaze globalnom centru moći. Naivno, jer centri moći su u to vreme ispijali pinja-koladu negde na Bahamima, Sejšelima ili Malti, ali ta naivnost je probudila simpatije sveta, pa čak i naših medija, čije su simpatije već bile rezervisane, sve do Alimpijevdana 2011. Šta su simpatični protivnici svetskog poretka zapravo blokirali? Praktično, oni nisu dozvolili odlazak na posao zaposlenima na Volstritu, ne vodeći računa o tome kako će ti zaposleni prehraniti svoje porodice ako ne odu na posao, ali suštinski nisu ništa promenili, a i neće u skorije vreme. Međutim, oni su prezentirani nama kao heroji demokratije, preko naših državnih ušiju i očiju.

U isto vreme, ljudi koje taj isti liberalni kapitalizam dobrano žari po turu, blokiraju neke, u evropskim razmerama marginalne saobraćajnice po severu Kosova, pri tom ne sprečavajući nikoga da ide na posao i zaradi svoju platu, i koje naši mediji predstavljaju kao balvane koji će nas sprečiti da nakon 9. decembra postanemo bogati, visoki, lepi i plavi. Nedemokratičnost ovih drugih, u odnosu na prve borce za demokratiju, teško je dokazati – osim ako se zna da se radi o Srbima. A onda je sve lakše.

Beograd, čija je prestonica Brisel (u daljem tekstu, Brisograd), te Srbe doživljava kao šišarku u grlu. On tu šišarku iz grla ne može odstraniti bez snažnih udaraca po leđima, koje mu njegova prestonica obilato zadaje. Drugi pak Beograd, čiji je glavni grad Beograd (u daljem tekstu Beograd), na te Srbe gleda sa ljubavlju, simpatijama i odobravanjem. Beograd sa njima saoseća, tuguje, i svestan je da bi se padom severa Kosova problemi po Srbiju rapidno umnožili. Brisograd o tome ima drugačije mišljenje, ili bolje reći – stav.

Nemoćan da slovesno opovrgne da je borba za opstanak države nužna i obavezna za svakoga, Brisograd pribegava stvaranju konfuzije u javnom mnjenju, za šta ima izuzetno moćna sredstva. Veoma ljut na Srbe sa Kosova, jer ga udaljavaju od Brisela, Brisograd ih čak briše iz brojnog stanja. Naime, popis stanovništva Republike Srbije, on ne organizuje na Kosovu, pa ni u Metohiji. Taj deo srpskog naroda ga ne zanima. Ne postoji?! Beograd, pak, usled nedostatka sredstava informisanja (jer sva pripadaju Brisogradu), o tome nema pojma. Može li Beograd taj nacionalni nemoral da ispravi? Ne može, jer nije na vlasti, a i neće biti u skorije vreme.

Ovaj šamar Srbi, iz Metohije i sa Kosova, stojički podnose ali se odlučuju i na potez očajnika. Sabravši dva i dva, oni shvataju da ih sopstvena država daje u miraz Velikoj Albaniji. Za spas se obraćaju velikoj Rusiji. K`o vele, ako nas naša država ne pitajući poklanja Albaniji, a mi to nećemo – zamolimo majčicu Rusiju da nas primi pod svoje okrilje. Za divno čudo, Rusija, o kojoj smo mi učeni da nam nikada u istoriji nije pomagala, na najvišim nivoima prilično ozbiljno i pravilno shvata i razmatra ovaj vapaj. Šta će od toga ispasti, videćemo, ali šamar Brisogradu je vraćen.

Ovaj pak, ništa što dolazi od srpskog naroda ne može stojički da podnese. Odmah aktivira korisnike nacionalnih frekvencija, koje valjda svi mi plaćamo, čim su nacionalni, kako bi što više ocrnio Srbe. Svi oni koji su tražili rusko državljanstvo su izdajice, jer već imaju srpsko državljanstvo i to im je dovoljno. Da li?

Ono što se u medijima ne može čuti je i to, da ako Srbi sa Kosova saučestvuju u dogovorima koje Borko Stefanović (nadam se u svoje ime) postiže u Briselu, ne mogu više biti državljani Srbije. Naime da bi ispunili samo, na primer, „sporazum“ o automobilskim tablicama, moraju imati dokumenta Republike Kosova, jer bez dokumenata se nigde auto ne može registrovati. U tim dokumentima im je državljanstvo definisano, a to je državljanstvo Republike Kosovo. Nacionalnost u tim dokumentima im je definisana kao – Kosovar. Stoga je vrlo objašnjiv i legitiman pokušaj Srba da se odupru albanizaciji, molbom Ruskoj Federaciji. Ovde nema mesta zajedljivosti koju obilato sa nacionalnih frekvencija sipaju predvodnici naše propasti. Sve je savršeno jasno i čisto, mada priznajem, vrlo tužno.

Naravno ne sagledavajući uzroke, lako je izazvati konfuziju pogrešnim zaključcima. U ovu zamku upao je i naš najbolji režiser, koji je u Moskvi izjavio da bi preseljenje Srba sa Kosova u Rusiju bio naš poraz. Naš poraz je preseljenje Srba bilo gde, makar se oni preseljavali iz Knina, Sarajeva, Berana ili Prizrena. Ali u ovom slučaju, Srbi traže zaštitu da se ne bi selili, nego da očuvaju svoje domove, kolevku države i veru. Brisograd to ne prepoznaje, a Moskva prepoznaje. Da li će išta moći da promeni? Pokazaće vreme.

Aktuelna je još jedna podmetačina: Srbi sa Kosova balvanima blokiraju naš put ka Evropi. Floskulu o balvanima lansirao je Azem Vlasi, u danu kada je izvršena invazija ROSU na sever, a kod nas je raširio Vuk Drašković, lično. Ne znam zašto se Vuk vezao za balvane, kada su barikade napravljene od kamena i betona. Valjda se iz nekog razloga, sa balvanima bolje snalazi, oni ga vraćaju 20 godina unazad, kada je znatno mlađi i poletniji žario Krajinom, obećavao seču "turske" ruke i mlatarao nožicama sa balkona Narodnog pozorišta. Naime, oni – a i dežurna ekipa, kvazianalitičara, kvazipolitičara i NVO-ovaca koja defiluje medijima (koje mi plaćamo) – jednoglasno kažu da je u Evropi u 21. veku nedopustivo da neko blokira komunikacije. Kod Volstrita to je ipak dopustivo i demokratski, ali na Kosovu nije. Ovde je naročito čudno što se ti isti nisu čuli, kada je Evropa Srbima sekla telefonske komunikacije. Kad Evropa seče komunikacije biznisa radi, to je dopustivo, ali kad Srbi to rade opstanka radi, to već nije.

Posebno je interesantno zamagljivanje suštine procesa, događaja i postupaka, koje se neretko može nazvati pravim imenom – laganjem. Pokušavajući da se prikažu patriotama (radi izbornih rezultata), a kako istovremeno ne bi naljutili Evropu kojoj srpski patriotizam još uvek nije po volji – jer ni Srbiju još nije svela na razmere koje bi je zadovoljile – naši političari na čelu sa „državnim vrhom“ pribegavaju mnogim eufemizmima. Posebno opasan je onaj, koji često ponavlja „državni vrh“ a onda horski prihvati čitava politička elita, kako ćemo se boriti za „prava Srba na Kosovu“. Ovo je izuzetno opasna teza, jer se njom implicitno priznaje Kosovo kao subjekt koji nema veze sa državom Srbijom. Dužnost državnih organa je da štite interese države. Prava Srba kao i drugih stanovnika Srbije su podrazumevano zaštićena, ako su interesi države zaštićeni. Predsednik države, vlada, ministri, se mogu i moraju boriti za prava Srba u Mađarskoj, Rumuniji ili Hrvatskoj, na primer, ali na Kosovu i u Metohiji – ne. Oni se moraju boriti za državni interes, a prava Srba se onda podrazumevaju. Eufemizmom, „prava Srba na Kosovu“ , Srbi se tretiraju kao nacionalna manjina u drugoj državi, jednako kao što su u Mađarskoj ili Rumuniji.

Nakon čuvenog letošnjeg šenlučenja Angele Merkel po Palati federacije, ušli smo u dane kada mnoge maske padaju. Tako je i uloga međunarodnih snaga, zvali mi njih KFOR, UNMIK, EULEKS ili kako god hoćemo, sve jasnija. Poslednji događaji oko barikada pokazuju da se iza tih akronima naročito kriju interesi pojedinih država. Mediji u Prištini uveliko obrađuju temu koja se bavi izvozom šljake iz kombinata „Trepča“, koji po njima organizuje američki ambasador u Prištini, Kristofer Del. Ovo, kao i enormno angažovanje nemačke vojske oko rušenja barikada, kao i nacionalni sastav komandnog kadra KFOR-a – koji je listom nemački, pokazuje da ima i ravnopravnijih članova međunarodne zajednice od ostalih. Nemci, naime, po Kosovu danas predstavljaju udarnu pesnicu uperenu protiv Srba. Vredno im asistiraju naši vekovni „prijatelji“: Mađari, Turci, Hrvati. U akcijama KFOR-a nema Grka ili Marokanaca. One su isključivo u nadležnosti Bundesvera i njegovih trabanata. Može neko reći da smo ovime „otkrili toplu vodu“, ali je mnogo dobro znati da se u slučaju eskalacije nasilja niko ne može sakrivati iza klepanih akronima međunarodne zajednice, već će se adresa krivca tačno znati.

I konačno, imamo jedan predlog za Borka i njegove briselske runde: Ako smo se već u Briselu dogovorili da iz našeg budžeta stipendiramo studente sa juga Srbije koji će se školovati u Prištini (iako smo mogli ta sredstava da damo studentima koji bi se školovali na Lomonosovu ili Sorboni), zašto ne odemo korak dalje. Trebalo bi da iz budžeta finansiramo, odnosno damo neku nacionalnu frekvenciju nekom od šiptarskih medija, na primer Kohi ditore. Siguran sam da bi nam Koha, svojim izveštavanjem i komentarisanjem, znatno manje štete nanosila od aktuelnih uživalaca nacionalnog telekomunikacionog blaga, na čelu sa mojim omiljenim B-92.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner