Početna strana > Rubrike > Politički život > Revizija istorije i Službeni glasnik
Politički život

Revizija istorije i Službeni glasnik

PDF Štampa El. pošta
Marinko M. Vučinić   
četvrtak, 18. decembar 2008.

U našoj javnosti otvorena je još jedna afera i ovog puta na udaru se našao Službeni glasnik i njegov izdavački projekat biografija ličnosti koje su obeležile modernu srpsku istoriju. Većina naslova u našim medijima odnosila se na ocenu da izostanak imena Zorana Đinđića predstavlja skandalozni pokušaj redakcije ovog projekta da revidira modernu političku istoriju i izbriše Zorana Đinđića kao velikog reformatora iz našeg istorijskog pamćenja.

U podtekstu ove dobro orkestrirane medijske hajke mogla se prepoznati namera da se diskredituju članovi redakcije ovog projekta, a posebno Slobodan Gavrilović, čija je glavna težnja, kako se sada otkriva, uvek bila da minimizira i negira istorijsku ulogu Zorana Đinđića. Kao i uvek do sada u ovoj hajci prednjačili su predstavnici građansko-liberalne Srbije, budući da je to za njih još jedna prilika da diskvalifikuju pojedine ljude, a sve u ime odbrane lika i dela Zorana Đinđića.

Tako u tekstu „Pucanj u mrtvog premijera“ Petar Luković kaže da je reč „o kristalno jasnoj političkoj odluci da se mrtvi premijer ubije po drugi put, ovog puta trećim metkom istorije Službenog glasnika. Sama politička činjenica da Službeni glasnik predstavljaju Tadićevi ljudi od poverenja kao što su Slobodan Gavrilović i Predrag Marković – obojica poznati kao ideološki protivnici Zorana Đinđića; Gavrilović je čak aktivno učestvovao u promociji Slobodana Vuksanovića kao nekadašnjeg Đinđićevog protivkandidata na Skupštini DS-a kada se birao predsednik stranke; nesrećni Marković pak predstavnik je nove nacionalističke struje tobožnjih srpskih istoričara spremnih da na mig gazde Tadića prekroje istoriju po Borisovom ukusu; i jedan i drugi u svojim zlosrećnim javnim nastupima govore ono što Tadić misli a on ne bi hteo javno da kaže; da mu je puna ona stvar Đinđića i da je vreme da se mrtvi premijer stavi gde mu je mesto – na đubrište istorije.“

Za njim ne zaostaje ni izvesni Branislav Zukić i on do kraja izriče glavnu tezu ovih napada: „Vidim gospodina Gavrilovića udobno zavaljenog u svoju direktorsku fotelju kako se na njoj vrti i zatvorenih očiju, sa osmehom na licu, mašta o vremenu kada će njegovo ime u potpunosti zameniti i istisnuti ime Zorana Đinđića iz svih istorijskih i naučnih spisa. To je njegova legitimna želja, i trebalo bi da zapne, koliko juče, da bi u tome uspeo.“

Ovde je na delu besomučna hajka na novopronađene srpske nacionaliste oličene u istoričaru Predragu Markoviću i uzurpatoru Slobodanu Gavriloviću. Ko prati rad Predraga Markovića, uveriće se da je reč o čoveku veoma objektivnih stavova. Kada afera tako brzo preraste u brutalnu hajku, onda se već radi o smišljenom pokušaju da se, bez obzira na činjenice i argumente, politički likvidira određena ličnost. Očigledno je da je ovo bila jedinstvena prilika da se Slobodan Gavrilović u našoj javnosti prikaže kao čovek koji je u stvari bio Đinđićev arhineprijatelj, samo je to godinama vešto prikrivao, a sada mu se najzad ukazala prilika da po nalogu predsednika DS-a Borisa Tadića eliminiše Zorana Đinđića iz srpske moderne istorije.

Istoričarke Branka Prpa i Dubravka Stojanović kao pripadnice građansko-liberalne političke opcije iznele su primedbe da je ovaj izdavački projekat u stvari težnja da se izjednače krvnici i žrtve i da se dođe do nacionalnog pomirenja. Po ovoj logici u Srbiji bi onda bilo veoma teško napraviti bilo kakav spisak ličnosti koje su obeležile modernu istoriju jer je ona prepuna sukoba, brutalnih likvidacija, ličnih omraza, proganjanja.

Da bi se video način na koji su ideološki dušebrižnici druge Srbije govorili o istorijskoj ulozi Zorana Đinđića, treba samo prelistati zbornik radova koji je objavio Helsinški odbor. Glavna ideja tog zbornika je bila da se Zoran Đinđić prikaže kao isključivo anacionalni političar, koji nacionalnom interesu srpskog naroda nije pridavao veći značaj. Na ovom fonu se odvijaju i ovi napadi na projekat Službenog glasnika i na Slobodana Gavrilovića. Podsećanja radi treba reći da je ova izdavačka kuća u veoma kratkom roku okupila izuzetan urednički tim i da je objavljeno na desetine vrednih knjiga. Ali to sve pada u vodu jer je na čelu Službenog glasnika pritajeni i zakleti neprijatelj Zorana Đinđića, poslušnik Borisa Tadića, čiji je zadatak da Zorana Đinđića definitivno izbaci iz srpske istorije.

Međutim, činjenice govore sasvim drugačije. Upravo je Slobodan Gavrilović kao rukovodilac Centra resornih odbora i Centra za istraživanje i izdavaštvo Demokratske stranke učinio veoma mnogo na konkretnoj afirmaciji ideja Zorana Đinđića. O tome najbolje svedoči knjiga Srbija na dobrom putu kao neka vrsta političke konkretizacije programskih opredeljenja Demokratske stranke, a samim tim i Zorana Đinđića. U ediciji „Srpske demokratske ideje“ objavljena je knjiga izabranih tekstova Zorana Đinđića Srbija – novi početak, čiji je urednik bio Slobodan Gavrilović, a priređivač Gojko Tešić, još jedan ozloglašeni revizionista i pritajeni protivnik Zorana Đinđića. Ova knjiga je naišla na veoma dobar prijem u Demokratskoj stranci, a organizovano je više desetina razgovora na kojima su učestvovali Slobodan Gavrilović i Gojko Tešić.

Takođe je u organizaciji Centra za istraživanje i izdavaštvo DS-a upriličen teorijski skup posvećen političkim idejama Zorana Đinđića. Slobodan Gavrilović se već duže vreme zalaže za objavljivanje sabranih dela Zorana Đinđića jer je to od odlučujućeg značaja za dalju ozbiljnu teorijsku recepciju njegovog naučnog i političkog dela.

U reagovanjima Slobodana Gavrilovića na ovu hajku primetna je zatečenost i nelagodnost, što je odlika pristojnih i obzirnih ljudi, budući da je došao u situaciju da dokazuje nešto što je opštepoznata činjenica, da je bio dugogodišnji i iskreni saradnik Zorana Đinđića. On i danas u vreme ogoljenog političkog pragmatizma uporno i dosledno insistira na nužnosti stalnog idejnog razvoja Demokratske stranke, na afirmaciji demokratskih ideja i posvećenosti moralnim principima. O tome najbolje i svedoči njegov rad u Istraživačko-izdavačkom centru Demokratske stranke. Do sada su objavljene knjige posvećene Borislavu Pekiću, Mihajlu Mihajlovu, Dimitriju Davidoviću, Boži Grujoviću i Dragoljubu Jovanoviću. Međutim, ovim ideološkim jurišnicima bilo je jedino važno da prikažu Slobodana Gavrilovića, i posredno redakciju ovog izdavačkog projekta, kao slepog poslušnika Borisa Tadića, kao pritajenog neprijatelja Zorana Đinđića i srpskog nacionalistu koji je pokušao da revidira modernu srpsku istoriju.

Ono što izaziva čuđenje je izostanak reakcije autora okupljenih oko Službenog glasnika, ali i vodećih funkcionera Demokratske stranke. To je još jedan dokaz koliko je licemerstvo zahvatilo našu intelektualnu i tzv. političku elitu. To je ona kobna plesan o kojoj je govorio Borislav Pekić.

18. decembar 2008. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner