Početna strana > Rubrike > Politički život > Šta je suština studentskih protesta 1968. kod nas - i zašto su studenti, zapravo, bili na pogrešnoj strani
Politički život

Šta je suština studentskih protesta 1968. kod nas - i zašto su studenti, zapravo, bili na pogrešnoj strani

PDF Štampa El. pošta
Branko Pavlović   
nedelja, 10. jun 2018.

 Povodom  pedesetogodišnjice od studentskih protesta 1968. kod nas, napisan je veći broj feljtona, a emitovane su i specijalne emisije o tom događaju. I nekako je svima uspelo da ne vide suštinu. Šta je suština 1968. kod nas,  tema je ovog teksta.

Jugoslavija je bila šezdesetih godina na putu ostvarenja koncepta „socijalizam i tržište“. U to vreme je to bio jedinstven koncept. Potpuno inovativan, a istorija će pokazati, zapravo genijalan koncept. Odgovor na sve nedostatke kapitalizma i staljinizma. Taj koncept su Kinezi detaljno proučili i dvadesetak godina kasnije primenili kod sebe. Svoj puni domašaj, koncept jugoslovenskog socijalizma  sa kraja šezdesetih, pokazao je u poslednjih 30 godina u Kini. 

Reč je o konceptu koji je na nivou najvećih dometa u svetskim okvirima.  koji čitav razvoj društva uspešno zasniva na unutrašnjim snagama. Bogatstvo koje vidimo u zapadnim društvima je

- u ogromnoj meri pokradeno tokom vekova od drugih naroda,

- zatim je ono rezultat monopolskih pozicija u odnosu na druge narode, naročito u monetarnoj sferi i finansijama i zakonitom neprekidnom pljačkanju celog sveta koje iz toga proizlazi

- i izraz je prezaduženosti građana i privrede tih zemalja koji se tolerišu (čitaj pokrivaju štampanjem para), ali i prezaduženosti njihovih država.

To naravno ne znači da bi ta društva bila siromašna, ali bi standard bio 70% niži od sadašnjeg.

Norveška kao primer  se ne računa jer se njeno bogatstvo zasniva na pukoj slučajnosti da poseduje naftne izvore, tako da je jedini stvarni izuzetak Finska od  koje zaista ima šta da se uči, ali je i ona u stvari neka varijanta „tržišta i socijalizma“ zasnovana na snažnom osloncu na kvalitetnom obrazovanju za sve.

Komunisti Jugoslavije su veoma tačno uočili da je neophodno uvesti tržišne kriterijume kako bi se postigla racionalna alokacija kapitala i povećala produktivnost privrede. Jasno je već tada bilo da će u suprotnom sama suverenost države biti dovedena u pitanje. Da razvoj pojedinca bez stvaranja veće materijalne podloge neće biti održiv. I istovremeno je postojala svest da tržište nema unutrašnju sposobnost samoregulacije, kao i da je za razvoj društva važno voditi računa o jednakosti grđana i razvijati jednaku dostupnost obrazovanja svima u društvu, voditi politiku emancipacije žena, kulturne otvorenosti prema celom svetu itd.

Za današnjeg čitaoca nije zgoreg napomenuti da tada Jugoslavija uopšte nije imala spoljni dug čija visina bi objašnjavala privredni razvoj (takvo stanje je trajalo sve do 1972. godine do kada je dug bio ispod 2 milijarde dolara, da bi u narednoj deceniji do 1982. godine on narastao na 22 milijarde). Razvoj je bio realan.

I druga napomena, odlazak na rad u inostranstvo, argument koji se često koristi kako bi se pokazalo da „stanje nije bilo dobro“  je bilo veoma dobro za državu, zato što su uglavnom odlazili niže obrazovani kadrovi koji su onda značajno svojim dotacijama rodbini omogućavali veće stope privrednog rasta. To danas nije moguće, zato što je proizvodnja robe široke potrošnje u rukama stranaca ili se prodaje roba iz uvoza. Tada smo mi sve proizvodili, (automobile, šporete, frižidere, televizore, radio-aparate, nameštaj, građu, obuću, odeću, do slatkiša i svih prehrambenih proizvoda - ništa nije bilo iz inostranstva) tako da je povećana potrošnja bila faktor rasta. Danas je potrošnja faktor bogaćenja stranih vlasnika i ne utiče  podsticajno na razvoj privrede, odnosno ne naše privrede. Naša privreda ne može da se razvija danas kroz povećanje lične potrošnje, nego samo kroz investicije (ali to je neka druga tema). To što se prikazuje kao „problem“ nije bio nikakav problem, nego genijalna mera (sloboda putovanja) kojom se rešava prirodno nerešiv problem priliv radne snage sa sela - u fazi kada društvo prelazi iz sela u grad.

Ko je bio protiv tog novog koncepta? Tito i stari kadrovi. Ko je bio za novi koncept u Srbiji - Marko Nikezić (koji je istina i sam bio „stari kadar“) i rukovodstvo oko njega.

Prema tome, dve su istorijski gledano, ključne teme: obaranje koncepta „tržište i socijalizam“ i sukob unutar komunista na relaciji Tito - rukovodstvo Srbije. Možda je neko o tome pisao ili govorio ovih dana, ali meni je to promaklo.

U obe tačke, studenti koji su protestovali su bili potpuno na pogrešnoj strani istorije.

I nije slučajno što su BU nazvali „Univerzitet Karla Marksa“, jer su time iskazivali protivljenje uvođenju tržišnih kriterijuma poslovanja.

Potpuno beznačajna raslojavanja, taj raspon je u preduzećima bio 1-3, do najviše 1-5 (opet za mlađe to je raspon plata od kafe kuvarice do generalnog direktora u istom preduzeću) studenti su okarakterisali kao neprihvatljivo raslojavanje. Poželjan je raspon 1-10, pa i 12. Mi smo u „raslojavanju“ bili sasvim na dobrom putu, zato što tako zadržavaš u zemlji najbolje kadrove, koji znatno više doprinose preduzeću nego što su plaćeni, a zbog relativno visokog standarda koji im takva plata omogućava, ugleda koji uživaju i svesti da izgrađuju zemlju, nemaju uopšte poriv da u većem broju idu na zapad da rade za veće pare.

Primera radi u poludeloj neoliberalnoj Americi taj je raspon 1- 1.200, u najekstremnijim slučajevima, ali sasvim često 1-600! A to da najtalentovaniji i najobrazovaniji kadrovi rade u svojoj zemlji za manje para nego što bi bili plaćeni u Americi, zato što žele da učestvuju u izgradnji svoje domovine, to je ono što se danas događa i u Indiji i u Kini. To je kod nas bilo krajem šezdesetih, početkom sedamdesetih.

I to su studenti videli kao problem! Njima je ono što je genijalno bilo problem.

A šta im se svidelo - Titova demagogija.

Operativno, Tito je bio taj koji je dnevno pritiskao rukovodstvo Srbije  da mora da se obračuna sa studentima i naročito profesorima „koji zavode našu mladež“. Izričito tražeći njihovo hapšenje. On je taj koji je izveo vojsku oko Beograda na borbene položaje, preteći da će sačekati još malo, ali ako se stvari otmu kontroli da će morati da interveniše. Njegov cinj je bio uklanjanje rukovodstva Srbije koje je bilo rešeno da samostalnim snagama razvija Srbiju u otklonu od objektivno rigidnog, čvrstorukaškog koncepta partije koji su oslonac tražili u Titu. Da ne bude zabune, nisu oni bili nikakvi liberali, zagovornici višepartijskog sistema itd., ali su bili za suštinski demokratske odnose po dubini celog društva (ovo sad ostavljam bez daljeg objašnjenja - kakva je to demokratija bez višepartijskog sistema, zato što je preobimna tema) i za ekonomsku samostalnost, ali i odgovornost, privrednih subjekata.

Sukob je Titu bio važan radi kompromitacije srpskog rukovodstva: ili će ono samo preduzeti represiju, ili će se pokazati da je nastupio haos, pa su oni nesposobni da vode Srbiju.

Prema tome, gurnuti kamion na kordon policije koji se nalazi u podvožnjaku odakle policajci ne mogu nigde da se sklone, mogao je da uradi ili neko ko je radio za službu, ili neko ko je bio korisni idiot službe.

Nema te policije na svetu koja u tom trenutku ne bi krenula da mlati sve ispred sebe. Nikada je nije ni bilo i nikada je neće ni biti.

Uprkos toj žestini reakcije, policija ni tada nije ušla u Studentski grad i narednih dana nije ušla na fakultete. U isto vreme američka i francuska policija je masakrirala studente.

Dakle, ukupna sila koja je bila primenjena bila je rezultat Titovog pritiska/organizacije, a uprkos tome uz silan napor rukovodstva Srbije i u poređenju sa iskustvima drugih zemalja, reakcija je bila sasvim umerena i odgovarajuća datoj situaciji. Kratkotrajna nepotrebna premlaćivanja posle incidenta sa kamionom koji se slučajno zaustavio tik ispred kordona, niko nije mogao da kontroliše, a određeni elementi unutar policije sigurno to nisu ni hteli.

Notorna je laž kako je tada „sistem pokazao svoje pravo lice“ i slične opsene. Nije postojala nikakva namera od strane srpskog komunističkog rukovodstva da se primenjuje sila prema studentima.

Pritisak Tita prema srpskom rukovodstvu sa zahtevom da se profesori pohapse, ili makar izbace sa posla se nastavio, ali su oni izbačeni sa fakulteta tek nakon čistke srpskih kadrova koje je Tito sproveo 1972.  Istorijske događaje odredila je ta smena 1972. godine, a ne studentski protesti 1968.

Naravno da su studenti  želeli dobro, ali ono što su zahtevali 68. se sasvim ostvarilo: partija se vratila na „čvrstu ruku“, nastupilo je prezaduživanje zemlje kao posledica ekonomske neracionalnosti sistema suzbijanjem tržišne regulacije, mediokriteti su zaposeli najvažnije funkcije (reč je o preko 4.000 smenjenih kadrova u Srbiji nakon 72.), idolatrija prema Titu je dosegla najveće razmere.

Oni se nisu osećali kao pobednici, nego su prešli u rezignaciju. Radovali su se u Vašingtonu, Londonu, jer konkurentski model socijalizma, njihovom kapitalističkom modelu,  nije uspeo da se ralizuje, a i Tito je bio zadovoljan. Niko nije više dovodio u pitanje koji se to koncept primenjuje. Radovala se i Moskva jer je iz njihovog ugla takođe konkurentski model njihovom modelu bio zaustavljen, a i lakše su pregovarali sa Titom izolovanim od kvalitetnih kadrova.

Oni koji su se narednih decenija  vratili u javni život, svi su prešli na stranu zapada, odnosno svi su na poziciji da „Srbija ne ume sama sobom da upravlja“. Možda sam se o nekog ogrešio, nehotice jer za takav slučaj ne znam, pa se unapred izvinjavam.

Na kraju oko teze koju je Latinka Perović iznela, da se radnici nisu priključili zato što su „konzervativni“, a i društvo je konzervativno. Naravno uvek u učitanom smislu „nazadno“.

Prvo, sva društva su uvek konzervativna. Zajednice nisu sklone promenama. Prema tome, da bi se nešto menjalo, stvari moraju biti ili veoma privlačne , ili postojeće stanje veoma teško (naravno i kombinacije ovoga).

Šta bi to radnicima moglo biti privlačno 68.? Studenti koji se biju sa brigadirima koji grade Novi Beograd? Demoliraju zgrade koje mukotrpno gradimo? Biju se sa milicijom, dakle ruše državu? Govore o nepravdi, a mi svake godine živimo bolje nego prethodne, već 15 godina uzastopno?

Ne, nego je „običan“ svet bio pametan, kako je često u istoriji i bio. Intelektualcima u  Srbiji se stalno priviđa da država nije važna, ili da ništa nije moguće. Ako mu kažete da neće biti kafe sa šlagom ako se ne odrekne države, odmah će vam izneti teoriju kako je svaka organizacija u suštini represivna, da su sve to konstrukti za koje pametan čovek i nema razloga da žrtvuje bilo šta i da država i nije nešto odlučujuće za život ljudi.

Pouke 1968. su: država je važna i jednom smo bili sposobni da stvorimo odličan koncept, „tržište i socijalizam“ koji je i danas nadmoćan nad svim ostalim  u svetu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner