Početna strana > Prenosimo > Borbeni komplet M - 416
Prenosimo

Borbeni komplet M - 416

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
nedelja, 04. jul 2010.

(Novi Reporter, 30. 6. 2010)

Suočeni sa prilično suženim manevarskim prostorom za ostvarenje centralističkih ambicija u Bosni i Hercegovini, akteri bošnjačkog političkog i medijskog establišmenta u posljednje vrijeme pokazuju fascinantnu namjeru. Pošto unitarističke frustracije tog miljea sve teže pronalaze priželjkivane ventile u samoj BiH, potreba za lokalnim nadgornjavanjem sa Srbima i Hrvatima dopunjena je globalnim hvatanjem za gušu sa iole uticajnim adresama u ostatku planete koje pokazuju skepsu prema sarajevskom viđenju burnih dešavanja na Balkanu u bliskoj prošlosti. Aktuelna meta tog izvitoperenog načina razmišljanja jeste Stiven Harper, premijer Kanade. Čovjek nije pristao na opšta mjesta, karakteristična za ultratendenciozno tumačenje tragičnih ratnih događaja iz 1995. godine, pa je blokirao usvajanje rezolucije o Srebrenici u parlamentu te države. Harperov veto odnosi se na ključne dimenzije falsifikata – od termina „genocid“, preko broja od 8.000 ubijenih Bošnjaka u nespornom ratnom zločinu, do ignorisanja istine da su u BiH u značajnoj mjeri stradali i pripadnici ostala dva naroda.

Nakon vijesti iz Otave, unutar bošnjačkog javnog mnjenja podigla se kuka i motika na predsjednika kanadske vlade. Lavinu je još sredinom juna zakotrljao javni apel patetičnog sadržaja, upućen političkoj eliti Kanade, sa „veselom“ ekipom potpisnika: Eli Vizel, Kristijan Švarc-Šiling, Florans Artman, Fatmir Alispahić, DŽemaludin Latić, Bahtijar Aljaf, Smail Čekić, Šaćir Filandra... Svi oni slažu se u jednom - šta Harper misli, da može rezonovati sopstvenom glavom, u situaciji kada je od Vašingtona, preko Brisela, do Baščaršije bezrezervno prihvaćena vizura Si En En-a o oružanim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije! U mnoštvu optužbi s tim predznakom na račun „nepodobnog“ premijera, najkomičnija je teza da je njegova Konzervativna partija „pala pod uticaj srpskog i ruskog lobija“, pa je to, navodno, presudno uticalo na stopiranje famozne rezolucije, sa šifrom M – 416 u naslovu, primjerenijem automatskoj pušci nego „humanističkom“ spisu. O autoritetu pomenutih „lobista“ dovoljno govori podatak da je Kanada bila među prvim zemljama koje su priznale „nezavisnost“ Kosova. Ne treba ni pominjati činjenicu da su mediji u Republici Srpskoj i Srbiji kompletnu priču registrovali tek prije desetak dana, iako se ona kotrlja još od 29. avgusta 2009. kada je parlamentarac Brajan Mas prihvatio takozvano sponzorstvo nad zlokobnim dokumentom, inače uobličenim u Kongresu Bošnjaka Sjeverne Amerike 2005.

Neplanirani efekti: Da će Stiven Harper zaustaviti rezoluciju, postalo je izvjesno još početkom ove godine. Na nesreću kanadskog premijera, on živi na par sati leta od Arktika, i to ne iz pravca Skandinavije, tako da ne može da uživa u blagodetima kojim birokrate iz Strazbura, zajedno sa kolegama iz glavnog grada Belgije, već dugo obasipaju Stari kontinent. Parlamentarna skupština Savjeta Evropa ustala je u odbranu ultimativnog ženskog modnog detalja, negdje poznatog kao nikab, a negdje kao burka, mada se u našim krajevima, bez obzira na finese orijentalnih kreatora, sve varijacije te odjeće zovu - feredža. Članovi beskorisnog tijela, skupo plaćeni za godine jalovih mandata, glasali su 24. juna za papir u kome se podržava pokrivanje ženskih lica u Evropi, jer smatraju da bi drugačija odluka bila usmjerena protiv neotuđivog prava pripadnica ljepšeg pola da se tako oblače.

Prilikom izjašnjavanja o tome, kvorum u Skupštini SE bio je impresivan – 108 prisutnih bilo je za, a samo četiri namćora drznula su se da budu uzdržani povodom burki i nikaba. Protivnika, naravno, nije bilo, i sve to u instituciji koja formalno ima 318 članova i identičan broj njihovih zamjenika, opravdano sprečenih da dođu, jer u vazduhu mogu da se sretnu sa islandskom vulkanskom prašinom, a evropska teritorija ionako je gotovo stalno poplavljena. Međutim, ispostavilo se da su delegati iz Strazbura, poslije mnoštva nebuloznih akata sa njihovim potpisom, konačno bili u pravu! Očigledno, imali su drugačiji cilj – da pokažu širinu novokomponovane (anti)evropske duše, u koju može stati sve, osim rijetkih izuzetaka, poput mrskih konzumenata nikotina, koji, normalno, ne mogu da budu smješteni uz bok daleko moralnijih kategorija stanovništva, kao što su homoseksualci.

Ali, ostvarili su dva neplanirana efekta. S jedne strane, sa povećanjem broja pokrivenih žena, biće upadljivije jačanje uticaja najrigdnije forme islama u Evropi, a sa ubrzanim rastom zelenog radikalizma bilo bi logično da se ranije dogodi i otrežnjenje „tihe većine“, formirane na hrišćanskom civilizacijskom naslijeđu, kojoj ne odgovara takav ambijent za život. Takođe, pospani likovi iz Savjeta Evrope, bar za trenutak, nesvjesno su zaustavili seriju lažnih predstavljanja na Zapadu, u čemu prednjači predsjednik Francuske Nikola Sarkozi, odnedavno spreman da agituje protiv nikaba i burki da bi zamazao oči onima koji opravdano sumnjaju da je riječ o figuri spremnoj da bez uzmemirenosti posmatra i pretvaranje Notr Dama u džamiju.  

Delegati u Parlamentarnoj skupštini SE zaboravili su tek na jedan detalj – nošenje nikaba i burki odvija se, u ogromnoj većini slučajeva, bez pristanka žene. Bar je takvo iskustvo unutar imigrantske populacije u Evropskoj uniji, jer nema tog samoupravljanja u marokanskim porodicama u Španiji, pakistanskim familijama u Britaniji, alžirskim zajednicama u Francuskoj ili turskim brakovima u Njemačkoj, dovoljno snažnog da postavi individualnu žensku volju iznad smrknutog pogleda pater familiasa. Čak bi se moglo reći da je BiH usamljena destinacija na Starom kontinetu gdje bi fiks – ideje trećine Savjeta Evrope mogle da padnu na plodno tlo. Sticajem okolnosti, ovdje su feredže zabranjene još o ranoj fazi komunizma, pedesetih godina, a njihov sporadični povratak uslijedio je tek u protekle dvije decenije. Danas, osim u izolovanim grupama vehabijske provenijencije, potpuno ili parcijalno pokrivanje lica u Bosni i Hercegovini, manje-više jeste stvar lične ženske odluke.

Hipokrizija: Međutim, postoji specifičnost – to se ne čini s ciljem odbrane prava na individualni izbor, čemu bi se obradovali infantilci iz SE, već zbog manifestovanja distance i odbojnosti prema stanovnicima BiH srpske i hrvatske nacionalnosti. Pretjerano? Teško. Jedna šetnja centralnim ulicama Sarajeva dovoljna je da se bilo ko uvjeri u tu tvrdnju, jer nema drugog objašnjenja za gest znatnog broja djevojaka, našminkanih i obučenih po uzoru na najnovije snimke sa „nedelja mode“ u Milanu ili Parizu, a istovremeno spremnih da vlastitu „emancipaciju“ ponište bar djelimičnim kamufliranjem lica pomoću tradicionalnih marama.     

Naravno, “postmoderna“ kombinacija s takvom porukom malo kome u RS ili hrvatskim kantonima u Federaciji može da nanese duševnu bol. Ali, problem je u hipokriziji, u mentalnom sklopu sklonom da averziju prikazuje kao simpatiju, i to isključivo u situacijama kada je neiskreno sredstvo u funkciji ostvarenja ciljeva bošnjačkog maksimalizma. Vodeći „dijalog“ s tom vrstom licemjerja, srpska strana u BiH stigla je do viših razreda škole pod nazivom: „Spuštavah se ja niz vaše uže, umalo se uže ne pretrže.“ Iako je Njegoš pomenutu rečenicu, posredstvom jednog od junaka „Gorskog vijenca“, izvorno uputio „starim varalicima Latinima“, vijek i po kasnije prisustvujemo paradoksu, jer su bh. Hrvati i dalje početnici u igrama sa konopcem iz epske poezije, ukoliko su na drugom kraju Bošnjaci.

Posljednji primjer te nedoraslosti jeste šok u hrvatsko-katoličkim redovima poslije naglašeno negativne reakcije u Sarajevu povodom ideje da se u „glavnom gradu“ Bosne i Hercegovine podigne spomenik pokojnom papi Jovanu Pavlu Drugom. Nevjerica je bila obilježena podsjećanjem na brzinu kojom je Vatikan priznao „suverenu“ BiH, odnosno, njen dio pod ratnom kontrolom Alije Izetbegovića, kao i na ostale gestove naklonosti Svete stolice prema bošnjačkoj poziciji u protekle dvije decenije. Ali, kada je stigao trenutak da u Sarajevu kažu: „Hvala“, i to osobi koja je zaista nerijetko bila pristrasna u njihovu korist, uslijedile su prijetnje da će statua Karela Vojtile završiti u vazduhu, ako uopšte bude postavljena u gradu pored Miljacke. Ne bi bio prvi put da islamski fundamentalisti obilježavaju „osvojene teritorije“ na taj način, pošto su to radili i 2001. u Avganistanu, kada su talibani podmetnuli tone eksploziva ispod spomenika Budi, milenijumske starosti.

Nakon pominjanja TNT-a, održan je sastanak premijera Republike Srpske Milorada Dodika, predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića i biskupa Franje Komarice, te je obznanjena ideja da spomenik Jovanu Pavlu Drugom bude podignut u Banjaluci. I u najvećem gradu RS ima osjetnog negodovanja u odnosu na tu zamisao. Nažalost, u tom gradu ne dominiraju istorijski utemeljeni osvrti na beatifikaciju Alojza Stepinca, na zaobilaženje Jasenovca ili Drakulića u mapi posjete Banjaluci, na prizivanje vojnih intervencija Zapada protiv Srba tokom devedesetih... Ne, za intenzitet kritičkih reakcija presudno je Dodikovo pojavljivanje u predlagačkoj trojci, što može da bude uvjerljivo samo krajnje zaboravnim, onim koji ne pamte ko je činio veoma „kooperativnu“ vlast u RS za vrijeme jednodnevnog boravka Jovana Pavla Drugog na Petrićevcu 2003.

Ne bi bilo na odmet odgovor na pitanje o svrsishodnosti postavljanja novog obilježja u Banjaluci potražiti i u trećem uglu. Ako je često tačna opaska da je sarkazam - utočište slabih, isto bi se moglo reći i za strah od spomenika, posebno ako imaju gotovo interni karakter, namijenjen pripadnicima jednog manjinskog naroda i konfesije u gradu na obalama Vrbasa. I, još važnije, ukoliko nema razlike između principa na kojima je počiva Republika Srpska i destruktivne osovine Avganistan 2001 - Sarajevo 2010. godine, čemu onda međuentitetska linija? Ta granica nije zasnovana na patološkim teorijama sa nekakvim „višim i nižim rasama“, već je izraz nepristajanja na BiH u kojoj, recimo, batinaš sina DŽevada Galijaševića nije označen kao šljam i nije izložen adekvatnim sankcijama, kakve ološ jedino razumije.   

Ljudi zbog kojih je Vidovdan odavno postao najvažniji datum u srpskoj istoriji znali su da je „junaštvo braniti sebe od drugog, a čojstvo braniti drugog od sebe.“ Mislite o tome, poslije još jednog 28. juna.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner