Početna strana > Prenosimo > Heroji, zločinci, sveci
Prenosimo

Heroji, zločinci, sveci

PDF Štampa El. pošta
Mladen Švarc   
sreda, 15. jun 2011.

(Hrvatski krugoval Toronto, 5. lipnja 2011)

Hrvatska braćo i sestre!

Hrvatski narode gdje god živiš!

Uz niz tekućih, rutinskih i manje važnih, tri su markantne teme obilježile protekle dane: Dvadeseta obljetnica Hrvatske Vojske, uhitba srpskoga generala Ratka Mladića te posjet pape Benedikta XVI Zagrebu. Ta tri dogođaja nisu tek u slučajnoj kronološkoj svezi; njihova cjelina odašilje određenu jedinstvenu poruku o junaštvu, zločinu i svetosti s ciljem anesteziranja žrtve: Hrvati! Bog i Vojska pouzdano vas čuvaju, a pravda je (kako olinjala plitka mudrost netočno veli) spora ali dostižna. I svi ti dogođaji, svaki na svoj način, podcrtavaju naš usud u euro-nato-haškim integracijama.

U Zagrebu je svečano proslavljen 28. svibnja, Dan oružanih snaga i Hrvatske kopnene vojske. Dogodilo se je to na istom onom stadionu nogometnoga kluba „Zagreb“ u Kranjčevićevoj ulici, na kojemu je 1991 godine vrhovnik Tuđman postrojio prve postrojbe Zbora narodne garde. Ove godine bilo je, kroz nekoliko dana, i puno popratnih sadržaja, vijenci, izložbe, koncerti, misa, promaknuća, dan otvorenih vrata, pokazna vježba... Na stadionu, pak, čak je bila pripuštena tradicionalna Tuđmanova garda kojoj se ljevica toliko izrugivala. A sve to tek za zasjeniti prostotu, kako bi se narod utješio nakon Haških presuda i kako bi Jacina klika dobila i slijedeće izbore. Da je njima do vojske, oni bi ju i imali, ponosnu, veliku i jaku. I ne bi ju slali u tuđe ratove. I ne bi dopustili sramotu, absurd, da se krvava žrtva hrvatske vojske koja nam je izvojštila slobodu posvećuje, kako opetovano reče Jadranka, posvećuje, dakle postaje svetom – ulaskom u Euniju, koja će nam oduzeti i zadnje ostatke ostataka nacionalno-državne slobode. I nije slučajno da na istoj stadionskoj svečanosti predsjednik Josipović demonstrativno dodjeljuje visoko odličje kontroverznom generalu Špegelju, a ratnoga ministra obrane Šuška nitko niti jednom riječju nije spomenuo.

I da slavlje bude još veće, istoga dana rulja od oko 6 tisuća imbecila luduje u Kumrovcu, na svojoj nastranoj nekrofilnoj crnoj misi u počast šumskoga maršala. Glavni govornik, a tko drugi nego Titov pijunjir drug Stevica Mesić, koji Titu usput priznaje da je – kao svaki čovjek! – imao mana i slabosti (valjda je pretjeravao s cigarama i viskijem!), ali strateški da nije griješio. Tako je! nepogrješivo je strateški uništavao Hrvatsku za račun svoje velikosrpske jugovine, baš kao čitavoga života i njegov sljedbenik Mesić.

Netko je držao da treba slaviti i ulov srpskoga zločinca-kapitalca. Ratko Mladić sada je, pred šesnaestu obljetnicu svojega genocidnog pokolja u Srebrenici, tobože lociran pa uhićen, iako su Srbi dobro znali gdje je, samo su čekali povoljan trenutak za uhitbu. Hrvati, pak, ponijeli su se poput zlurade a strašljive djece, skrivene iza tate, veseleći se kada kazni zločestog brata, a sutra će i njih. Jer, tata Hag nam je zajednički neprijatelj, nama i našim srpskim neprijateljima. Trebali smo zato mi sami kazniti svoje dušmane, odmah, na vrijeme, osudom prijekoga ratnog suda, neumoljivom pravdom koja može značiti samo smrt. A euforija zbog Mladićeva transferiranja doista je neumjesna, ne samo zato jer time zapravo pohvaljujemo Srbiju koja ga je izručila. Što je važnije, Mladić u Hagu koristi samo Srbiji, da, kako Tadić reče, sa Srbije bude zbrisana ljaga (kao da joj je Mladić jedina ljaga!), da nas Srbija što brže stigne u utrci prema Uniji, pa da u njezinim okvirima opet možemo prakticirati jugo-bratstvo i jugo-jedinstvo.

Ratko Mladić uostalom nije neki osobiti monstrum; takvo viđenje pretpostavilo bi da su Srbi inače anđeli. On je normalan srpski ratnik. Tako Srbi vode rat, još od Srednjega Vijeka: okrutno, nesmiljeno, divljački, genocidno; bez plemenitosti, bez poštivanja neprijatelja. Hag ipak ganja i Srbe, ali u duhu ravnovjesja, da bi potom ostao dojam izvorne hrvatske krivnje. Ratni put Mladićev po Dalmaciji i Bosni znamo. Ali u Hagu sudit će se Mladiću samo za zločine u Bosni, koja bi trebala biti nekakva druga država. Škabrnja, Kijevo, Zadar, Šibenik, Peruča, Požega – to mu je oprošteno. Bramercu se ne da ove zločine uvrstiti u optužnicu, pa da mu teta Jadranka još i sedam puta pošalje dokumentaciju, kako ona sada, tek sada, revno najavljuje. Jer, dolaze izbori!

I tako se pomalo zaokružuje poslijeratni usud ključnoga srbozločinačkog četverolista Slobo-Karadžić-Mladić-Hadžić; Babić, a i neki drugi Srbi, mrtvi su, Martić je u Hagu. Sada se samo čeka Hadžić, nova „zanimacija“, kako bi kazala vulgarna pseudolatinština, nova hajka, pa kada urodi plodom, sreća će biti potpuna.

I, kao vrhunac proteklih desetak dana: prvi posjet Benedikta XVI: Rimski biskup, Petrov nasljednik, Kristov namjesnik, patrijarh Zapada, pontifex maximus, sluga slugu Božjih i apsolutni izborni monarh Države Grada Vatikana – u Zagrebu! Papa je došao u apostolski pohod na Nacionalni susret katoličkih obitelji. Crkva skrbi za obitelj, trebala bi i politika, ali se to ne može izolirano, izvan cjelovitog reformskog zahvata jake Države. Papa je, prema rangu i protokolu, bio gost hrvatske Države i Crkve, i dvodnevni je boravak organizacijski i ceremonijalno protekao uglavnom bez gafova; Hrvati su pokazali da, kao i uvijek, izvrsno funkcioniraju kada moraju raditi stegovno, držeći se propisanoga u roku, pokoravajući se autoritetu i štujući hijerarhiju, kao u vojsci, u ratu, umjesto da svi o svemu blebeću i ne znaju što će.

Profesionalni naivci od Papina su posjeta očekivali, štoviše su sa sigurnošću proricali kako će Papa izvući generale iz Haga a Stepinca proglasiti svetim, i još nešto, ne sjećam se točno, valjda će nam maknuti Titovo ime trgu u Zagrebu, ili nešto slično. Od svega toga, Papa nas je samo – mnogi će se tomu poveseliti – snažnim udarcem u leđa ubrzano pogurao u Eurouniju. Sveti se otac požurio pa je već u zrakoplovu pružio potporu „maloj Hrvatskoj“ da uđe kamo spada. (Usto je tom prigodom ustaštvo strpao u isti koš s komunizmom, a Stepinca nazvao „humanistom“ [sic!], za razliku od Pavelića, koji da je bio Hitlerova marioneta; isto je to doslovce ponovio i u zrakoplovu na odlasku!) Samo, dočim Hrvatska naravno spada u Europu, to još ni izdaleka ne znači da bi trebala spadati u Eurouniju, nije to isto! U Hrvatskom narodnom kazalištu na Titotrgu Papa je ovo mišljenje ponovio, a biskupi i politikanti oko njega to su dva dana objeručke prihvaćali. I tako Sveti otac Nezavisnu Državu Hrvatsku smatra prividno neovisnom državom, dok u istom dahu nasljednicu te države tjera da potpuno izgubi neovisnost pristupanjem europskoj tamnici naroda! Ne treba posebno ni isticati kako je Papin posjet bjelosvjetska ljevica izrabila eda bi još jednom Hrvatsku povezala s ustaškim „zločinima“.

Zato je i bio pozvan, kao predizborni adut za euromane, bez obzira na sve hvalevrijedne sadržine i nedvojbeni vjersko-ćudoredno-pastoralni smisao njegova dolaska. Svi su se bojali politizacije Papina posjeta, ali su potajno željeli, zapravo naručili upravo ovakvu politizaciju. Mi pozdravljamo boravak Njegove Svetosti na svetom hrvatskom tlu, ali ne možemo a ne uzvratiti mu upitom: ako je Eunija tako dobra, zašto u nju ne uđe Država Grada Vatikana, i zašto se, u duhu srodnih integracija, ne ode Papina Švicarska garda malo boriti u Avganistan i Irak, jer u Rimu ionako nema puno posla? Papa nas je tješio kako Hrvatska u EU može uščuvati svoje kulturne i vjerske vrednote. Za vjerske vjerujemo, ako to znači da Hrvatu neće biti zabranjeno sudjelovati na sv. Misi. Ali nacionalna država je više od kulture, i ona je nešto drugo negoli dominantna religija njezinih stanovnika. Nacionalne države nema ako nije suverena.

Šteta da je nekima više zasmetala Papina vožnja po dakako sramotnom Titotrgu negoli njegova osuda Hrvatske da skonča u protitovski antifašističkoj „europskoj uniji“.

Današnji Papa Benedikt zavrijeđuje višestruki respekt. Ali Papa je po zapravo vrlo svježoj, kasnoj katoličkoj dogmi nepogrješiv tek kada ex cathedra određuje vjerske dogme i članke ćudorednoga nauka (znamo da se na I Vatikanskom koncilu Strossmayer, uz masu drugih sudionika, i tomu protivio), i to je do sada izrabljeno samo jednom, kod donošenja dogme o uznesenju Marijinu (pod pontifikatom pape Pia XII, 1950). In politicis, u političkim stvarima, a i u svim drugim pitanjima, Papa je zabludiv kao i svaki drugi kršćanin ili čovjek uopće, i nema te sile koja će nas spriječiti da se svim snagama i nadalje borimo protiv, kako gazda-Joco upravo poetično reče Papi, urastanja Hrvatske u Eurouniju.