Početna strana > Prenosimo > Kakvi su stvarno odnosi Srbije i Hrvatske - od beznađa do bespuća
Prenosimo

Kakvi su stvarno odnosi Srbije i Hrvatske - od beznađa do bespuća

PDF Štampa El. pošta
Milan Dinić   
sreda, 16. oktobar 2013.

(Svedok)

Dolazak hrvatskog predsednika Ive Josipovića u Beograd, u prvu zvaničnu posetu od kada je Tomislav Nikolić izabran za predsednika Srbije, predstavlja događaj o kome se mnogo priča u javnosti i od koga se mnogo očekuje.

Iz zvaničnog Beograda, kao i u vreme Borisa Tadića, šalju se pomirljive poruke koje izuzetno opterećene odnose dve zemlje žele da svedu na zbijanje šala i „ortački“ odnos dva predsednika koji bi trebalo da posluže kao kanal da se sva pitanja rešavaju u relaksiranoj atmosferi.

Ipak, u vreme Tadića i pored osmeha, terevenki, šetnji po prometnim ulicama i razmenjivanja poklona, videlo se ono što se vidi i sada – Hrvatska mnogo jasnije i konkretnije iznosi svoje zahteve prema Srbiji, dok Srbija otvorena pitanja, čini se, više relativizuje i stavlja u isti koš nekakvog više neformalnog prijateljskog odnosa, a sve pod plaštom priče o „zajedničkoj evropskoj budućnosti“.

Međutim, suštinsko pitanje koje bi trebalo da se postavi jeste: da li je moguće da imamo bolje odnose ako se u Hrvatskoj gotovo svakodnevno manifestuje patološka mržnja prema Srbima i svemu što ima veze sa prefiksom „srpski“?!

Josipović u Beograd dolazi u trenutku dok u Hrvatskoj mesecima traju protesti protiv ćirilice. Kako se pokazalo, ne samo da su aktivna udruženja domobrana, već su i hrvatski policajci iz Vukovara učestvovali u skidanju tabli?!

Iako se u srpskim medijima o tome izveštava u proteklih mesec dana, zbog svakidašnjih incidenata, čitava priča sa javnim demonstracijama protiv uvođenja ćirilice traje tačno 10 meseci. Sve je počelo još 17. decembra 2012. kada su objavljeni prvi rezultati popisa koji su pokazali da u Vukovaru Srbi čine 34.87 odsto stanovništva, čime je prevaziđen prag iz Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina kojim je manjinskim narodima zagarantovano pravo na ravnopravnu upotrebu manjinskog jezika i pisma u gradovima u kojima čine više od trećine ukupne populacije.

Svega četiri dana pošto su objavljeni rezultati popisa u Vukovaru je ekstremno nacionalistička „Hrvatska stranka prava dr Ante Starčević“ organizovala peticiju u kojoj su prikupljani potpisi kako bi se uveo moratorijum u idućih deset godina na mogućnost uvođenja dvojezičnosti u Vukovaru.

Ubrzo su u Hrvatskoj organizovani protesti. Kulminacija je usledila februara kada su paralelno sa Vukovarom organizovane demonstracije u Zagrebu na kojima je učestvovalo 20.000 ljudi i na kojima se tražilo ukidanje dvojezičnih natpisa.

Hrvatske političke strukture i javnost su narednih meseci pregovarali sami sa sobom hoće li poštovati sopstvene zakone o nacionalnim manjinama ili ne?!

Ipak, sve to je palo u senku proslave ulaska Hrvatske u EU 1. jula 2013. Treba li reći da zvanična Srbija nikada nije oštrije ili glasnije reagovala osim jedne note Ministarstva spoljnih poslova koju je Vesna Pusić, hrvatski ministar inostranih poslova, ismejala (videti dalje u tekstu)!?

Kada su table na ćirilici u Vukovaru konačno postavljene 2. septembra, nisu izdržale ni 24 časa jer su ih već narednog dana polupali hrvatski domobrani. Od tada pa do danas „Stožer za obranu hrvatskog Vukovara“, neformalno udruženje građana koje nije nigde ni registrovano, postalo je nezaobilazan faktor u rešavanju ovog spora.

Ova neformalna skupina tvrdi da je popis baziran na „nepouzdanim podacima“, pa je čak i Hrvatski zavod za statistiku javno reagovao i demantovao njihove tvdnje.

U proteklih mesec dana dvojezične table skinute su širom Hrvatske – u opštini Krnjak, u Kordunu (18. septembra), u Zagrebu sa zgrade u kojoj je sedište kulturnog društva „Prosvijeta“ (6. oktobra), u Udbini u Lici razbijene su tri ćirilične table (11. oktobra), u mestu Vojnić u Karlovačkoj županiji sa zgrade opštine je skinuta tabla na ćirilici (12. oktobra)... U Vukovaru se table na ćirilici, uz jake mere bezbednosti, postavljaju na nekoliko dana, a skidaju i lome odmah sledećeg dana...

Od cele priče čija je suština da se onemogućava Srbima da ostvare pravo na pismo u Hrvatskoj, ide se i korak dalje pa se iznosi predlog (koji je u hrvatskom Saboru podržala trećina poslanika) da se Vukovar proglasi gradom od „posebnog pijeteta“ pa da se u njemu odloži uvođenje dvojezičnih tabli u narednih 10 godina odnosno, do narednog popisa?!

Ako je poznato da je poslednji popis u Hrvatskoj pokazao da ima 15.000 Srba manje nije teško naslutiti kakva su očekivanja zagovornika ovakvog rešenja.

Dok se hrvatski političari trude da smire strasti, dešavanja ih demantuju. Samo pogled na događaje u protekla dva meseca pokazuje kakav tretman imaju Srbi u Hrvatskoj, bilo da žive tamo ili da su došli u posetu: čestitajući „Oluju“ hrvatskoj javnosti 4. avgusta premijer Milanović zaboravio je da i jednom rečju pomene Srbe i srpske žrtve i prognane (ispravio se narednog dana); srpske porodice iz sela Žitkovac u Hrvatskoj 10. oktobra, posle pet sati kašnjenja i uz obezbeđenje hrvatskih specijalaca uspele su da održe parastos stradalima u „Oluji“; u Dubrovniku, na pravoslavnoj crkvi, 2. septembra osvanula su iscrtana ustaška obeležja i grafiti „Srbe na vrbe“; u Zadru su 2. septembra osvanuli grafiti na kojima je ćirilicom ispisano „Ubi Srbina“; na prostorije Veća srpske nacionalne manjine u Splitu 5. septembra je bačena petarda, a iste večeri navijači splitskog „Hajduka“ u Vukovarskoj ulici blokirali su saobraćaj pevajući ustaške pesme, dok su ljudi izlazili iz kola i aplaudirali; šest dana kasnije isto u Splitu, u centru grada, 11. septembra, demoliran je auto sa srpskim tablicama; u selu Golubić kod Knina u noći između 12. i 13. septembra srušen je spomenik meštanima sela stradalim u ratovima. Pogled na dešavanja u Hrvatskoj u toku protekle godine (pogledati antrfile) još više ilustruju očito neskrivenu netrpeljivost i mržnju koja u Hrvatskoj postoji prema Srbima.

Za sve ovo vreme u Srbiji nije zabeležen niti jedan jedini incident ili akt nasilja prema Hrvatima.

Nameće se logično pitanje – o kakvom pomirenju ovde može biti reči kada se ni mrtrvima ne da mir?

U zaštiti prava na korišćenje svog pisma u hrvatskoj vlasti najodlučniji je, čini se, predsednik Vlade Zoran Milanović, koji je više puta rekao da će zakon biti sproveden. Hrvatski predsednik Josipović takođe je osudio uklanjanje tabli i sam pokrenuo nekoliko inicijativa da se Srbima omogući da ostvare zakonsko pravo. Ipak, ostala je zabeležena (mada u srpskim medijima malo propraćena) izjava Josipovića da „Zakon treba menjati ukoliko se on ne poštuje“?!

Frapantnost ove izjave nekako se pokriva sa drugom frapirajućom izjavom koja prvoj potpuno korespondira a koju je dao, ni manje ni više, nego – predsednik Srbije Tomislav Nikolić rekavši da Hrvatska „kao i svaka zemlja treba da usvoji zakon koji može da poštuje“!?

Pošto Hrvatska očito nije u stanju da omogući Srbma da ostvare pravo na pismo znači li to da treba menjati zakon i izbaciti Srbe kao priznatu manjinu jer bi takvo rešenje nesumnjivo naišlo na veliku podršku i odlučnost u sprovođenju takvog zakona širom Hrvatske?!

I to nas dovodi do dela priče koji se odnosi na poziciju i držanje Srbije prema Hrvatskoj. Pored toga što je na sve izgrede prema Srbima u toku proteklih godina Srbija jedva reagovala, ta reakcija je bila mlaka i više izgledala kao odraz nekakvog moranja, a ne želje da se zaštite ljudska, građanska i manjinska prava sunarodnika u susednoj državi. Iako je najjača stranka u vlasti – SNS – kao jedan od prioriteta u svom stranačkom programu označila zaštitu prava Srba u susedstvu, u „istorijskoj“ poseti Aleksandra Vučića Zagrebu aprila ove godine prvi put se desilo da se jedan srpski zvaničnik ne sretne sa predstavnicima srpske zajednice!?

Od srpskih političara uglavnom stižu poruke koje u prvi red naglašavaju dobrosusedstvo, međusobnu podršku na evropskom putu, uz redovno naglašavanje ličnog elementa poput dobrih odnosa koje međusobno imaju ministar spoljnih poslova Ivan Mrkić i njegova hrvatska koleginica Vesna Pusić.

Srpski zvaničnici se trude da raznim izjavama odobrovolje Hrvate (poput izjave Tomislava Nikolića date za Jutarnji list neposredno uoči posete hrvatskog predsednika: „Dugo sam čekao da Josipović prestane da se ljuti na mene“) i sve svedu u nekakvu uranilovku privatnih prijateljskih odnosa.

Tako je stalno kao bitna vest plasirana da su se predsednici dve zemlje negde sreli ili dogovorili skori susret (što je uvek nailazilo na rezervisan stav iz Zagreba, pa čak i na hladni tuš – krajem decembra hrvatski premijer demantovao je saopštenje Kabineta predsednika Srbije da su se dva državnika srela u Brazilu na međunarodnoj konferenciji), da su se „izljubili tri puta“ i slično.

Pitanje optružbi za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu takođe stoji u vazduhu. Srbija se, čini se jedva, ustalila na stavu da optužba neće biti povučena dok to ne učini Hrvatska, dok Hrvati sve vreme odlažu konačni dogovor oko toga (što se jasno videlo i u Josipovićevom intervjuu „Politici“ uoči posete, u kojem je rekao da o povlačenju tužbe treba da odluči vlada Hrvatske).

Sada, kada je Hrvatska članica EU, očito je da pregovori i oko tog pitanja, ali i oko drugih (recimo – granica na Dunavu) neće biti na ravnoj nozi. Hrvatska je i ranije pokazala volju da ucenjuje i pritiska Srbiju, pa nije realno očekivati da će sada, kao članica EU, to propustiti ako ima interesa.

O odnosu hrvatskih političara prema Srbiji svedoči i još jedan podatak. Koliko god ono što se dešavalo sa ćirilicom u Hrvatskoj deluje neverovatno, još neverovatnija je, čini se, i izjava hrvatskog ministra spoljnih poslova Vesne Pusić. Uoči posete Ive Josipovića Beogradu, Vesna Pusić je izjavila da susret Srbija ne bi trebalo da koristi „kao argument u odnosima dveju država“, podsetivši da je Zagreb dobio službenu notu zbog „događanja na ulicama", što Pusićeva, kako je rekla, smatra „apsurdnim" jer se radi o „de fakto napadu na hrvatsku vladu i službene institucije zbog zaštite prava manjina."

Prema Pusićevoj, ali i ostalim hrvatskim zvaničnicima, problem upotrebe ćirilice je proizvod neodgovornih ljudi koji zloupotrebljavaju osećanja ljudi u Hrvatskoj.

Međutim, kako da se prihvati teza da je problem sa ćirilicom u Vukovaru (ali očito i širom Hrvatske gde je takođe došlo do uklanjanja tabli) izolovani incident i proizvod antidržavnih struktura, kada i sama hrvatska državna televizija barem nekoliko minuta dnevno, svakog dana u godini, emituje priloge koji otvoreno govore o Srbima kao neprijateljima i koji potpiruje mržnju?!

Naime, pošto je Srbija – očito ne mogavši da zaboravi „velikosrbijanske“ ambicije prema Hrvatskoj – kao svojevrsnu utehu još pre nekoliko godina uvela hrvatske kanale u svoju kablovsku mrežu (što se u demokratskoj i prema svim narodima tolerantno nastrojenoj Hrvatskoj desilo znatno kasnije), „srbijanski“ gledaoci imaju prilike da na tamošnjoj državnoj televiziji svakodnevno prate kratkometražnu emisiju „TV kalendar“ koja obavezno, pored niza priloga iz istorije sveta i Hrvatske, gotovo redovno ima jedan segment u kojem se govori o nekom događaju iz „Domobranskog rata“ i u kojem se redovno apostrofiraju sledeći izrazi: „velikosrbijanska agresija“, „posrbljena jugovojska“, „Miloševićevska Srbija“, „okupacijska tvorevina Srpska Krajina kao deo Miloševićevog plana stvaranja velike Srbije“, „srpski teroristi“... Pritom, ovde nije reč samo o opisivanju dešavanja u Hrvatskoj, već na tlu čitave bivše Jugoslavije.

Čak i najdobronamerniji ili krajnje neutralan ili nezainteresovan gledalac/slušalac ne bi mogao a da ne primeti da je u tonu spikera prisutna izvesna doza ostrašćenosti i zajedljivosti. Gledalac koji malo više prati televiziju mogao bi da pomisli da je ovakve izraze i dinamiku govora autor pomenute emisije hrvatske televizije preuzeo od nekadašnjeg novinara a sada poslanika SNS, Milovana Drecuna, koji, doduše jedino u ranije snimljenim emisijama koje se emituju sada na BN-u, ali ne i javno, govori o „šiptarskim balistima“ i „američkim imperijalnim planovima na Balkanu“ i slično...

Na kraju, ako se pogledaju svi podaci i činjenice, jasno je sledeće: Srbi u Hrvatskoj, pored toga što nemaju pravo na pismo, otežano ostvaruju pravo i na povraćaj imovine (stanarska prava), penzije i plate; Hrvatska ne poštuje i ne primenjuje Erdutski sporazum; broj ljudi na takozvanim tajnim optužnicama povećao se u odnosu na broj koji je bio pre tri godine; još uvek nije rešeno pitanje nestalih Srba; usvojen je nov Zakon o prebivalištima koji će dovesti do gubitka državljanstva za mnoge Srbe; povratak je otežan i onemogućen jer nisu ispunjeni uslovi za normalan život u povratničkim naseljima. Uz sve to, hrvatska politička elita ne propušta priliku da nacionalne teme gradi na antisrpstvu i pričama o „velikosrpskoj agresiji“ koje potvrđuju krivicu jednog naroda i države i koje zločin nad srpskim narodom nazivaju „najvećom oslobodilačkom akcijom“.

U Srbiji, sve vreme, masovnih pokreta i velikih organizacija koje bi propagirale slične stavove prema Hrvatima ili drugim manjinama – nema.

Ono što bi u Srbiji i moglo da se svede pod ekstremni nacionalizam ili je zabranjeno ili je svedeno na šaku ljudi, a ne na desetine hiljada kakve su se okupile u Zagrebu u februaru ove godine, ili na Tompsonovim koncertima širom Hrvatske...

Prema tome – da li je pomirenje i prijateljski odnos stvarno moguć?!

Hajde više da se ne lažemo i igramo lažne evropejske pristojnosti i tolerancije već da jasno kažemo istinu: patološka mržnja prema Srbima očito je postala sastavni deo hrvatskog nacionalnog karaktera i jedan od bitnih stubova njihove savremene istorije i nacionalne ideje. Možda će se sa Hrvatima moći razgovarati normalno kada izumre generacija njihovih „domobrana“. Mada, ako se setimo da je 45 godina posle poraza ustaštva u Hrvatskoj 1990. taj identitet ponovo zaživeo, pitanje je da li je normalan razgovor ikada moguć?!

Prema tome, pomirenje Srbije i Hrvatske koje se proteklih godina pa i sada promoviše – preko tapšanja po ramenu, neformalnih susreta bez kravata, pa i bez sakoa i sa raskopčanim košuljama, sedenje po kafićima ili vožnja brodom na „nekada našem moru“ – je veštačko sve dok postoje ljudi koji ne mogu da se vrate svojim kućama, da povrate svoju imovinu, da u miru i po svojim verskim običajima pokopaju mrtve i budu sigurni da će barem u grobu imati mir...

Ako postoji iskrena želja da se zaštite ljudska prava i time ovaj deo Evrope pretvori u deo civilizovanog sveta u pravom smislu, onda mora da postoji takav tretman prema svima, pa i prema Srbima.

Ovo bi, pre svih, trebalo da shvate srpske vlasti kojima su proteklih godina, od Miloševića pa do danas, Srbi u regionu bili sredstvo za trgovinu i potkusurivanje.

Što se tiče Hrvatske i Srbije – vreme je da se napuste priče o obnavljanju prijateljstva i bratstva iz jugoslovenskog vremena, i da se stvara nekakva nova jugonostalgija, a da Srbija sve vreme izigrava neku tobože „veličinu“ – regionalnog „džeka“ koji je širokogrud i punog džepa pa može da se odrekne svega – i teritorije, i naroda i potraživanja, i istine i prava na izvinjenje... I Hrvatskoj i Srbiji bi bilo bolje da su udaljene koliko Norveška i Novi Zeland, i da imaju standard kao te zemlje.

Nažalost (da li i – na sreću?), moramo da živimo jedni pored drugih sa standardom koji imamo, a biće nam bolje i razumećemo se jasnije tek kada otvoreno jedni drugima kažemo šta imamo i toga se držimo, a ne da stalno jedni misle da imaju pravo da budu večite žrtve, dok drugi misle da je put napred samo kroz odricanje i popuštanje.

Tačno je da pametniji popušta, ali je tačno i da je za uspeh važno biti uporan, a ne samo lep. Videli smo kako je to izgledalo u vreme Tadića. Sada je na redu Nikolić.

Srbi u Hrvatskoj od avgusta 2012. do avgusta 2013.

U proteklih godinu dana u Hrvatskoj je zabeležen niz verbalnih i fizičkih napada na Srbe koji ilustruju svu netrpeljivost koja prema ovoj nacionalnoj zajednici postoji u Hrvatskoj na svakom koraku.

Srbi su od hrvatskog državnog vrha otvoreno pozvani da slave operaciju kojom je proterano 200.000 njihovih sunarodnika a oko 2.000 ubijeno.

Visoki činovnici Hrvatske poput Siniše Tatalovića osporili su i pravo manjinskih naroda na zagarantovane poslaničke mandate u hrvatskom Saboru. Čak je i Hrvatski helsinški odbor sa Ivanom Zvonimirom Čičkom na čelu pred Ustavnim sudom osporavao ustavno pravo prema kojem Srbi uživaju zagarantovana mesta u hrvatskom Saboru.

Posle oslobađajuće presude hrvatskim generalima Gotovini i Markaču novembra 2012, hrvatski gradovi su se utrkivali u dodeli titule počasnog građanina ovim ljudima.

Krajem 2012. ponovo se aktivirala „Hrvatska pravoslavna zajednica“ koja je prvi put osnovana u vreme Ante Pavelića i koja je tada zamišljena kao instrument za pretvaranje Srba pravoslavaca u pravoslavne Hrvate.

Januara 2013. oskrnavljeno je pravoslavno groblje u Kninu.

Februara je u medijima osvanula foto-vest – papir zalepljen na vrata restorana, a na kome piše da se gosti mole da ne pevaju ustaške pesme jer među svatovima ima i Srba!?

Marta ove godine u blizini manastira Krka bejzbol palicama pretučeno je osmoro učenika Bogoslovije SPC. Istog meseca lider „Hrvatske stranke prava – dr Ante Starčević“, Ruža Tomašić, izjavila je da je „Hrvatska za Hrvate, a ostali su gosti“.

Zdravko Mamić, istaknuti funkcioner zagrebačkog „Dinama“, uoči utakmice Srbija – Hrvatska marta 2013. najoštrije je izvređao hrvatskog ministra sporta zbog toga što je Srbin, rekavši da „kod njega ne vidite osmijeh nego očnjake iz kojih izlazi krv“, optuživši ministra da je „uvreda za hrvatski mozak“ i da je „hrvatomrzac“.

U aprilu je javnost mogla da sazna da u zagrebačkom teatru „Gavela“ radi računovođa koji drži u kancelariji Hitlerov „Majn kampf“ i flašu vina sa likom Ante Pavelića, i koji tvrdi da se ne sme sarađivati sa Srbijom.

Maja meseca grupa od 20-ak mladića provalila je u zgradu opštine Krnjak, razvalila vrata i skinula i pokidala srpsku zastavu.

I, konačno, kada se očekivalo da će tenzije splasnuti nakon hrvatskog ulaska u EU, desilo se sasvim obrnuto. Prvi potez Hrvatske posle ulaska u EU, i prva bitna vest kojom je ova zemlja dospela u javnost bilo je hapšenje koje je deset dana posle pristupanja Uniji (11. jula) izvela specijalna policija u oblasti Vukovara. Tada je uhapšeno 11 Srba zbog sumnje da su učestvovali u ratnim zločinima. Problem je u tome što je reč o ljudima koji već godinama žive tu slobodno i dobrovoljno su se vratili, dok je njihovo hapšenje ličilo na lov na najokorelije kriminalce, a kuće su im pretresane od strane ljudi u maskirnim uniformama.

Avgusta je ponovo reaktuelizovana priča oko ćirilice, a Srbi su opet pozvani da se pridruže proslavi „Oluje“.

Mi njima serdare, oni nama...

Vrlo ilustrativan primer kako se hrvatski i srpski političari u javnosti odnose jedni prema drugima jesu izjave koje su Ivo Josipović i Tomislav Nikolić dali u „Politici“, odnosno u „Jutarnjem listu“ kao delu protokola uoči susreta u Beogradu.

Sa jedne strane Ivo Josipović je vrlo odmereno i sa rezervom govorio o povlačenju međusobnih optužbi za genocid, sa uzdržanjem pohvalio raniju posetu Tadića Vukovaru, i obavezno istakao najvažnija pitanja za hrvatsku: pitanje nestalih, povraćaj imovine i spor oko granice na Dunavu.

Sa druge strane, Tomislav Nikolić u intervjuu za „Jutarnji list“ kaže da je stanje međudržavnih odnosa „bolje nego što je ikada bilo“, da treba „ostaviti sećanja i okrenuti se sadašnjosti i budućnosti“.

Dok je Josipović na pitanje „Politike“ o tome zašto niko u Hrvatskoj nije osuđen za egzodus 200.000 Srba u „Oluji“ rekao da je „presuda bilo, a njihove kvalifikacije su različite“, Tomislav Nikolić je odmah otvorio karte i sam pomenuo (ne podstaknut novinarskim pitanjem) da se „u javnosti spominje priča da i u Srbiji ima nekih grobnica“, pa je rekao – „voleo bih da mi se ukaže na te lokacije i prekopaćemo svaki centimetar kako bi tu anatemu skinuli sa svojih leđa“.

Na kraju, dok Josipović znatno više ističe pitanje Hrvata u Srbiji kojih ima daleko manje nego Srba u Hrvatskoj, srpski predsednik o tome govori kao da je reč o dva ekvivalentna slučaja, pa za „Jutarnji“ kaže: „razgovaraćemo i o pravima Hrvata u Srbiji i o pravima Srba u Hrvatskoj, o odnosima s onima koji to naše otopljenje odnosa kvare, o različitim vidovima demonstracija sile protiv države, onih koji se pod plaštem lažnog patriotizma, i posebno u Hrvatskoj, sukobljavaju i sa svojom vladom, s demokratskim načelima i sa svojim ustavnim poretkom”.

Srbi u Hrvatskoj ili „hrvatski Srbi“

Da je hrvatska politika konzistentna u svemu, pa i u rečniku, svedoči i sledeći podatak. U svim intervjuima i nastupima najviših hrvatskih zvaničnika (Josipovića, pre svega) očito je da, kada se govori o položaju Srba u Hrvatskoj, uvek govori o „hrvatskim Srbima“.

Naime, čini se da se ovim želi staviti naglasak na to da „hrvatski“, te da je poreklo tamošnjih Srba i geografski „hrvatsko“ a ne iz područja Korduna, Like, Krajine – kako se to Srbi govore.

Granica na Dunavu najverovatnije ide na arbitražu

Hrvatska i Srbija imaju teritorijalni spor koji svakako predstavlja jednu od bitnih tema u razgovorima Nikolića i Josipovića. Reč je o granici na Dunavu koja je s vremenom promenjena u korist Srbije zahvaljujući tome što je reka promenila svoj tok.

I Srbija i Hrvatska imaju svoj pristup rešenju. Dok Srbija traži da se spor rešava tako što će se granica praviti sredinom Dunava, Hrvati traže da se pitanje reši preko katastarskih knjiga.

Pošto obe zemlje imaju drugačiji pristup istom problemu, kako se procenjuje, najverovatnije će spor ići na međunarodnu arbitražu.

EU smeta neodržavanje gej parade, a sopstvenoj članici neće da se meša u „unutrašnje stvari“ zbog problema sa ćirilicom

Za razliku od Srbije kojoj „evropski partneri“ redovno izigravaju tutora po svakom unutrašnjem pitanju, bilo da je reč o gej paradi ili o položaju APV, Evropska unija se, u slučaju ćirilice u Vukovaru, javno ogradila od svega.

Naime, kako je početkom septembra izjavio Denis Abot, portparol evropskog direktora za obrazovanje, kulturu i multijezičnost, „u spor oko ćiriličnih tabli u Vukovaru, EU nema nameru da se meša“, uporedivši to sa situacijom u Belgiji i sporom Valonaca i Flamanaca.

Evropi je, izgleda, više zasmetao slučaj „Perković“ pa je čak pokrenuta i procedura za uvođenje sankcija ovoj zemlji svega nekoliko nedelja pošto je postala član?! Na kraju, Hrvati su u slučaju „Perković“ ipak popustili, ali u slučaju ćirilice – nema ko da ih pritisne.

Čini se neverovatnim, ali je ipak istinito, da ni ovaj komentar zvaničnika EU nije naišao na reakciju srpskih vlasti.

Dok je god srpskim vlastima prioritet EU, i dokle god se to svodi samo na stav da Srbija želi u EU, činjenica je da će pitanja položaja Srba u regionu, dakle i u Hrvatskoj, biti predmet trgovine i potkusurivanja zarad zamagljene evropske budućnosti. 

(Tekst je objavljen u 900. broju Svedoka)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner