Početna strana > Prenosimo > Patrijarh srpske levice
Prenosimo

Patrijarh srpske levice

PDF Štampa El. pošta
Mladen Kozomara   
petak, 12. februar 2010.

(NIN, 12.02.2010.)

Sa ljudima je, nažalost ili srećom, obrnuto no sa stvarima: što ste im bliži oni vam izgledaju manji. Jedan od retkih sa kojima to nije tako bio je Mihailo Marković, srpski akademik, jugoslovenski filozof svetskog glasa. Nije potrebna distanca da bi se ocenili njegov značaj i veličina. I mada je nečija smrt najčešće dovoljna da mu budemo bar malo bliski a ipak na dovoljno bezbednoj distanci, Mihailo Marković je jedan od retkih čija smrt nije bila potrebna da bi se odredila prava mera njegovog života. On je bio od onih jedinstvenih ljudi koji su još za života svojim mišljenjem i delanjem izborili suvereno pravo da se o njihovom životu sudi po njegovim vlastitim merilima. A sva je prilika, i to u najboljem slučaju i ako bude sreće, da će se ljudska pregnuća među nama još dugo meriti merilima koja je u mnogo čemu postavio Mihailo Marković. A takva merila i oni koji ih postavljaju oduvek su bili osporavani. I nad time nema smisla lamentirati. Nije neophodno živeti u istorijskim prilikama kao što su naše, negde na repu velikog svetskog cirkusa, e da bi neki preostali lučonoša kritičke kulture od lokalnih mondijalističkih bukača sikofantski bio sumnjičen da podmeće požar u tu našu provincijalno opskurnu društvenu i moralnu šatru.

Ali šta danas uopšte još znači taj arhaični patos „kritičke kulture“? Koja su to „merila“ izborena u životnom iskustvu upravo preminulog mislioca?

Naravno, kada je reč o misliocima nikada ne može biti prenaglašen značaj majstorstva koje se ne postiže bez ogromnog mukotrpnog rada, bez spremnosti da se neprestano sluša i uči, bez spremnosti da se postavljaju pitanja, da se sporne stvari manijački pažljivo razmatraju, da se traže i nude argumenti, da se uđe u beskrajne diskusije, da se najozbiljnije uzmu i najfantastičnije hipoteze, da se ništa ne uzme zdravo za gotovo... Ne mogu biti precenjeni misaoni rad o kome svedoči monumentalno i enciklopedijski razuđeno filozofsko delo, učešće u najznačajnijim filozofskim diskusijama, pedagoška i publicistička aktivnost širom sveta, bezbroj istraživačkih inicijativa i poduhvata.

Pa ipak, sva ta ogromnim intelektualnim darom i marom stečena i rafinirana kultura jedva da bi sama po sebi predstavljala nešto više od briljantno istrenirane školske pameti potrebne za vrhunske profesionalne domete, za akademski ugled i priznanja. Za istinsku kritičku kulturu o kojoj svedoči delo Mihaila Markovića sve to samo po sebi još ne bi bilo dovoljno. Kritička kultura je uvek izum, uvek nešto izboreno u jedinstvenom susretu mišljenja i života, zadobijeno u sudaru reda i pustolovine. Za nju nije dovoljna obrazovanost i obaveštenost, vladanje intelektualnim tehnikama i poznavanje tajni mislilačkog zanata, kombinacija ambicije i kondicije Potrebno je tu još založiti svoju kožu, svoje snove i htenja, svoju strast i odvažnost, svoju istrajnost. Potrebno je staviti na kocku celokupnu svoju egzistenciju. Istinske kritičke kulture nema bez ove krajnje odlučnosti koja stavlja na iskušenje samu našu ljudskost, koja nas stavlja na iskušenje naše slobode. U istinskoj kritičkoj kulturi se uvek na odlučan način susreću misao i htenje, um i sloboda. Životna i misaona sudbina Mihaila Markovića jedinstveno su svedočanstvo patosa susreta misli i htenja, jedinstven primer spremnosti da se odlučno izdrže i najveće napetosti uma i slobode.

Govoreći oveštalim i manje patetičnim jezikom, to jednostavno znači da je Mihailo Marković bio angažovani intelektualac. A angažovani intelektualac je retka zver. Mnogo ređa no što to uobražavaju oni koji kao „angažman“ pozdravljaju ili još češće s hinjenom nadmoćnošću preziru svako potpisivanje još jedne peticije ili izjašnjavanje o još jednom pitanju koje lansiraju provokatori i moderatori tzv. javnog mnjenja. Angažman i kritička kultura nisu stvar neke uvek spremne revnosti da se „izjasnimo“ i „zauzmemo stav“ uvek kada nas prozovu. Angažman i kritička kultura stavljaju na kušnju našu slobodu. A u našu slobodu spada i spremnost da se borimo, da prihvatimo sukobe. A prvi uslov emancipovane borbe za slobodu jeste borba za istinska pitanja, borba da ne budemo zatočeni iznudicama situacija koje nas zatiču, borba da se u borbama koje su nam nametnute istrajno borimo i za sopstveni smisao borbe, za sopstveni ljudski subjektivitet i suverenitet.

U tim i takvim borbama za ljudski suverenitet i subjektivitet nisu dovoljni čak ni tako uzorni individualni kvaliteti jedinstva mišljenja i htenja kakvi su oni koji su izboreni u životu Mihaila Markovića. Potrebno je da se ta individualna pregnuća i postignuća susretnu sa dubljim tokovima istorijskog kolektivnog iskustva. Zato ne treba smetnuti s uma da je Mihailo Marković bio predvodnik , i, kao što se kasnije ispostavilo, najdosledniji i najistrajniji predstavnik jedne od najznačajnijih generacija jugoslovenskih i srpskih intelektualaca, ponesenih jednim od najširih revolucionarnih pokreta proteklog veka. I da se u njegovoj egzistenciji sustiču podsticaji koji dolaze iz univerzalnih istorijskih iskustava emancipatorskih borbi kao i podsticaji koji dolaze iz najdubljih i najskuplje plaćenih iskustava slobodarskih borbi naroda iz kojeg je potekao.