Početna strana > Prenosimo > Zaboravljena Evropa, zaboravna Srbija
Prenosimo

Zaboravljena Evropa, zaboravna Srbija

PDF Štampa El. pošta
Ljiljana Smajlović   
četvrtak, 07. maj 2009.

(NIN, 07.05.2009)

Srbija je prošle godine u ovo doba slavila skori ulazak u Evropsku uniju. Visoki državni funkcioneri nisu obuzdavali svoj prekomerni optimizam ni onda kada je već bilo jasno da je slomljena politička kičma radikalsko-narodnjačke osovine i da će vladu formirati koalicija “Za evropsku Srbiju”. Potpredsednik vlade Božidar Đelić obećavao je građanima da će Srbija dobiti status kandidata za članstvo u EU do decembra, a gost Radija B92 Dragomir Janković (slušaocima Kažiprsta identifikovan kao izvršni direktor Evropskog instituta) kao da je mislio da je i kod takvog Đelića strepnja pobedila nadu. Direktor je sa velikom samouverenošću prognozirao da će EU ponuditi Srbiji status kandidata već u junu 2008, i to “bez obzira na to koja će zemlja biti predsedavajuća u trenutku kada se u Srbiji bude formirala vlada”. Sve zavisi od Srbije, potvrđivala je Ursula Plasnik, austrijska ministarka spoljnih poslova.

Optimizam je vladao i na drugim frontovima. Kozastupnik Srbije pred Međunarodnim sudom pravde Vladimir Đerić izjavljivao je da su velike šanse da se sud u Hagu oglasi nenadležnim povodom tužbe Hrvatske protiv Srbije za genocid, a Mlađan Dinkić je hvalio državne mere za podsticanje otvaranja novih radnih mesta: cilj je da se ovakvom politikom do 2012. godine stopa nezaposlenosti u Srbiji svede na 10 do 12 odsto, objašnjavao je ministar ekonomije. Predsednik Srbije je najavljivao da će nova vlada imati “pun mandat, na čijem ćemo kraju biti na pragu prijema u Evropsku uniju”. “Nastupa novo vreme, potpuno nova epoha: ko to ne oseća, taj ne razume ni politiku, niti potrebe građana”, Borisa Tadića je citirala agencija Fonet.

Ove godine nema slavodobitnosti u izjavama vladajućih političara i vlasti naklonjenih eksperata. Niko ovih dana ne najavljuje rađanje nove, evropske zore za Srbiju. U odnosima sa Evropskom unijom, jedina svetla tačka na horizontu je “beli šengen”, odnosno u ovom momentu dosta velika verovatnoća da Evropska komisija u junu ove godine preporuči Srbiju za viznu liberalizaciju. Ukidanje viza za građane Srbije stupilo bi onda na snagu krajem ove, ili početkom 2010.godine. No kad je o našim ambicijama na polju evropskih integracija reč, evropski komesar za proširenje Oli Ren – onaj isti na čiji smo savet prihvatili jedini u Evropi da jednostrano primenimo Sporazum o pridruživanju koji EU neće da ratifikuje – u februaru je izjavio da još “nije vreme” ni da podnosimo kandidaturu za članstvo u EU, a kamoli da nam Brisel odobri status zemlje kandidata. Već pominjani Dragomir Janković ovog utorka je, suočen sa najnovijim podacima o dubini recesije evropske privrede, slušaocima B92 izrekao sledeću sumornu prognozu: “Duboko verujem da će se proces pridruživanja (Evropskoj uniji) značajno usporiti”.

Takvo duboko uverenje mogao je, dabome, da stekne svako ko u štampi prati izjave vodećih evropskih državnika, i to ne od izbijanja svetske ekonomske krize, već od juna prošle godine, odnosno od propasti irskog referenduma o budućnosti EU (kakvu predviđa “Lisabonski ugovor”). Nemačka premijerka Angela Merkel je još 19. juna prošle godine dala intervju “Frankfurter algemajne cajtungu” u kom je rekla da ne može biti daljeg širenja EU na osnovu starog ugovora iz Nice, odnosno bez stupanja na snagu (u Irskoj netom odbačenog) Lisabonskog ugovora. Dan kasnije, francuski predsednik Nikola Sarkozi izjavio je da bez pune ratifikacije Lisabona ni Hrvatska neće moći u EU – i da se on i Merkelova u tome potpuno slažu. Štampa je to uglavnom tumačila kao kombinovani francusko-nemački pritisak na zemlje poput Irske i Češke (Česi su generalno za proširenje, ali još nisu ratifikovali Lisabonski ugovor). Sledeći tu logiku, Merkelova i Sarkozi poručuju: Irska ne blokira samo ugovor o Evropi. Irska blokira i ideju proširenja Evrope.

Prošlo je gotovo godinu dana, a da se ništa novo na planu proširenja nije desilo. Ali se zato u međuvremenu desila svetska ekonomska kriza, koja je dodatno snizila entuzijazam evropskih birača za prijem novih članica (evropske elite su po pravilu više zainteresovane za proširenje EU od prosečnih građana). Sada se već otvoreno govori i o krizi legitimiteta evropskog projekta kao takvog. Nemački eksperti Tomas Rise i Gregor Valter Drop sa Slobodnog univerziteta u Berlinu tvrde ovog proleća u “Špiglu” da je vreme “permisivnog konsenzusa” prošlo i da “većina Evropljana više nije spremna da pasivno i ćutljivo prihvata evropsko ujedinjenje”. Oni tvrde da istraživanja ukazuju da Evropljani sa rastućom skepsom gledaju na angažovanje svojih zemalja u svetskim poslovima, da podrška čak i učešću u mirovnim operacijama u Avganistanu brzo opada, da će se uskoro čitava evropska spoljna i bezbednosna politika nalaziti u krizi legitimiteta, i da neće proći mnogo vremena pre nego što populisti sa ekstremne levice i desnice počnu da na osnovu toga ukrupnjavaju svoj politički kapital. Ovi analitičari tvrde da političke elite u Evropi nemaju nikakvog odgovora na ovaj problem, da ćute i ne podstiču debatu ni o evru, ni o proširenju, ni o odgovornostima EU u Avganistanu i Balkanu.

Kriza je, naravno, podstakla unutarevropske podele i smanjila solidarnost čak i među državama članicama. Dok se u zemljama poput Srbije skoro pobožno govori o evropskom duhu i civilizovanom načinu vođenja politike i međusobnog dijaloga, dotle “stara” i “nova” Evropa sikte jedna na drugu. Češki predsednik Vaclav Klaus nedavno se podsmešljivo osvrnuo na navodnu ambiciju Nikole Sarkozija da bude “stalni predsedavajući” Evrope, dok je francuski predsednik za Čehe veoma pokroviteljski rekao “da se trude, koliko mogu”. Evropljani kritikuju jedni druge zbog “nacionalizma” i “protekcionizma” koji podrivaju ideju zajedničkog evropskog tržišta usluga i dobara. Češki ministar spoljnih poslova Karel Švarcenberg je posle Sarkozijevog zahteva da francuski proizvođači automobila izvrše “repatrijaciju” radnih mesta iz manjih (i manje skupih) evropskih zemalja, komentarisao da se u jeku ekonomske krize “javljaju atavistički instinkti” i da bogatije zemlje reaguju “sloganima iz tridesetih godina o primatu nacije”. To je tim neobičnije što ti slogani dolaze od ljudi koji su bili “najponosniji branioci evropske centralizacije i evropskih vrednosti”, rekao je Čeh, jasno aludirajući na Francuze.

Da stvari sa evropskom perspektivom Srbije budu još gore, odskora ponovo na površinu izlaze tonovi po kojim možda ni hapšenje Ratka Mladića Srbiji ne bi bilo dovoljno za početak pregovora o članstvu u EU. Predsednik Evropske inicijative za stabilnost DŽerald Knaus verbalizovao je taj stav početkom januara: u intervjuu novosadskom “Dnevniku” rekao je da je atmosfera u EU “u poslednjih šest meseci promenjena”: Srbija bi, po njemu, išla brzo ka EU da je Mladić uhapšen letos, dok je to sada “pod znakom pitanja”. Knaus o tim stvarima, dabome, ne odlučuje, i njegova je ustanova zapravo mala nevladina organizacija koju finansiraju oni koji odlučuju, ali je upravo zbog te bliskosti stvarnim autoritetima u Briselu dosta dobro obavešten i zato važi za “uticajnijeg” analitičara. On, dakle, govori ono što je čuo od važnih ljudi koji utiču na to kako će se EU ponašati prema Srbiji. Knaus je u jednačinu evropskih integracija Srbije opet ubacio faktor Kosovo, naglašavajući da su u EU “veoma razočarani rezultatima Beograda” zbog toga što “Srbija ne pomaže da se dođe do rešenja za Kosovo”. (I to kaže nakon, a ne pre nego što je Beograd pristao na legalizaciju prisustva Euleksa na Kosovu...)

Beograd uskoro neće umeti da razluči ni šta je pravi razlog što Brisel usporava stvar sa kandidaturom Srbije, a šta je samo izgovor. Holandsko odbijanje je veoma realno, tu nema spora, ali nije više sasvim jasno koliko je Briselu stalo do Kosova, a koliko do toga da ima dobar izgovor da spreči nove kandidature u neželjenom trenutku, odnosno da “ohladi” nove kandidate dok ne pridobije evropske birače za projekat proširenja.

Na srpske ambicije kao hladan tuš je ove zime delovao i tvrd stav Hrvatske prema slovenačkim ucenama. Spoljnopolitički savetnik Stipe Mesića Tomislav Jakić rekao je novinaru “Njujork tajmsa” bez imalo dvosmislenosti da “Slovenija zloupotrebljava svoj položaj članice EU i misli da nas može ucenjivati. Ali naša je pregovaračka platforma da nismo spremni da ulazak u Evropsku uniju plaćamo svojom teritorijom”. Pod teritorijom se ovde podrazumeva izvesna količina vode u Jadranskom moru, koja je ipak teško uporediva sa onim što je za Srbe gubitak Kosova. Da i ne govorimo o novim “argumentima”, kao što je tvrdnja evropskog poslanika Hanesa Svobode da je Hrvatska dobila jaku podršku među poslanicima Evropskog parlamenta u sporu sa Slovenijom zbog katoličkih veza. Svoboda je nedavno za slovenački list “Mladinu” rekao: “To je nekakva stara ideologija ili tradicija, po kojoj bi katolička Hrvatska trebalo da brani Evropu od Srbije koja gaji pravoslavne vrednosti”.

U Beogradu se još povremeno može čuti kako postoje dobri izgledi da Srbija postane članica EU 2014. godine. Odakle to? Neko je verovatno trezveno izračunao da je to, pod sadašnjim okolnostima, najranije što Srbija teoretski može da postane članica EU, i kada ne bi bilo nikakvih prepreka. Dakle, kako sada stvari stoje, status kandidata ne možemo dobiti pre kraja 2010, ako bi sve odvijalo kao u najboljem od svih mogućih svetova. Pominjanje 2014. je izgleda u nekoj vezi i sa činjenicom da 2014. stupa na snagu novi sedmogodišnji budžetski ciklus EU – ako planiraju da nas prime u članstvo, to će se koju godinu pre videti iz budžeta, u kom će za nas biti planirani značajniji fondovi, odnosno izdaci. A novi budžet počinje da se pravi 2011, što znači da smo stigli na vreme, ako dobijemo status kandidata do kraja 2010. Što će reći, ako pre toga uhapsimo Ratka Mladića i ispunimo druge uslove koji se u međuvremenu pojave. Jedna analiza britanskog Bi-bi-Sija prošle nedelje stavila je aspirante Albaniju i Bosnu i Hercegovinu u red zemalja koje ni teoretski ne mogu ući u EU pre 2015. godine, dok u slučaju Srbije nije bila tako izričita. Ipak, čak i kad se uzme u obzir da tvrd stav Angele Merkel o proširenju ima veze i sa predstojećim septembarskim izborima u Nemačkoj, kao i da će Irska verovatno u oktobru ponovo na referendum o Lisabonu, koji će tada možda biti ratifikovan, malo više opreza u pogledu šansi Srbije ne može škoditi.

U Srbiji su inače mnogi zaboravili da je 2014. kao mogući datum ulaska Srbije u EU prvi put ozbiljno spominjana u izveštaju Međunarodne komisije za Balkan na čijem je čelu bio Đulijano Damato. Setićete se, to je ona komisija koja je prva predložila da Kosovo postane nezavisno. Među njenim članovima bio je i nekadašnji ministar spoljnih poslova Srbije Goran Svilanović, a opšte je mesto da je potpis na međunarodni predlog da Kosovo postane nezavisno platio smrću svoje političke karijere u Srbiji. (U međuvremenu je postao visoki funkcioner OEBS-a u Beču.) Damatova komisija je za datum i mesto prijema Srbije i drugih država nastalih na ruinama bivše Jugoslavije preporučilo Sarajevo i Vidovdan, odnosno 28. juni, na stotu godišnjicu atentata Gavrila Principa na austrogarskog prestolonaslednika Franca Ferdinanda. Damato se pozvao na reči Timotija Gartona Eša, vodećeg evropskog intelektualca iz Velike Britanije, koji je u leto 1995. godine u jednom njujorškom magazinu napisao da bi Evropa u Sarajevu u leto 2014. godine morala da pokaže da je stiglo novo evropsko stoleće.

Evo odlomka iz uvodnog dela izveštaja Damatove komisije za Balkan:

“U Sarajevu je u leto 1914. Evropa ušla u stoleće ludila i samorazaranja. Osnivači Evropske unije Robert Suman i Žan Mone imali su tada po 28 i 26 godina. Ali tragove njihovog sna o ujedinjenoj Evropi, koja se zasniva na zajedničkim vrednostima i institucionalizovanoj međuzavisnosti, lako je pratiti do tog letnjeg dana u Sarajevu.

Osamdeset godina kasnije, u ranim danima opsade Sarajeva početkom devedesetih, slika polurazrušene zgrade pošte sa tri nažvrljana grafita na zidu osvojila je maštu svetske javnosti. Prvi natpis je glasio: “Ovo je Srbija”. Drugi, “Ovo je Bosna”. A neko je ispod našarao: “Nije, idioti, ovo je pošta”. Ali jedan je savremeni istoričar Evrope dodao svoj grafit: Ovo je Evropa. Jer su sva razaranja u jugoslovenskim ratovima naneli Evropljani, drugim Evropljanima, u Evropi. Taj natpis “Ovo je Evropa” otelovljuje moralni imperativ Evropske unije kad je reč o prevazilaženju nasledstva rata i uništenja na Balkanu”.

A šta su nam lane obećavali?

Kada je 29. aprila prošle godine Božidar Đelić potpisao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, Srbija se od tog poteza tresla sve do izbora, koji su održani 11. maja. Godišnjica potpisivanja obeležena je gotovo nečujno: setili su je se jedino Kancelarija za evropske integracije, Vojislav Koštunica i Srpska radikalna stranka.

U saopštenju koje je izdala Kancelarija Vlade Srbije pisalo je da naša zemlja od 30. januara primenjuje ovaj sporazum (koji još čeka “zeleno svetlo” Saveta ministara EU), te da se konkretni efekti te primene još ne mogu proceniti, ali da “za ova dva meseca gubitak od nenaplaćenih carina prilikom uvoza iz EU iznosi 10 miliona evra”. Kancelarija, međutim, za utehu dodaje da je “u istom periodu, nivo stranih direktnih investicija iz Evropske unije dostigao vrednost oko 165 miliona evra”, a spominju se i aprilska “najavljena” ulaganja evropskih firmi koja će, nadaju se u kancelariji, biti “desetostruko veća” od gubitka od smanjenja carina.

Potpuno je drugačija matematika u izjavi Vojislava Koštunice, koji tvrdi da je Srbija danas “jedina država u Evropi koja je pristala da jednostrano primenjuje ovaj međunarodni sporazum, i da zbog toga stotine miliona evra izgube srpska privreda i naši građani”. Po njemu, “aktuelna vlast će ostati upamćena po tome što je u vreme najteže ekonomske krize, zbog nerazumne odluke da jednostrano primenjuje SSP, oštetila budžet Srbije za više stotina miliona evra”.

Srpska radikalna stranka je pak izračunala da je jednostrana primena Sporazuma izazvala “katastrofalne posledice po privredu i enormni gubitak od 267 miliona evra”, i da Srbija u protekloj godini od Brisela nije dobila obećano ukidanje viza niti značajnu ekonomsku pomoć, nego samo “nove ucene i pretnje”.

Uvid u lanjsku novinsku dokumentaciju pokazuje da je potpisivanja Sporazuma izazivalo ogromno interesovanje građana, i da su očekivanja građana podsticana zadihanim obećanjima kako naših, tako i zapadnih političara. Što nije teško razumeti, budući da se zbilo uoči parlamentarnih izbora, koji su u taborima svih političkih stranaka predstavljani kao “istorijski”.

Zapad je bio više nego obično zainteresovan za ishod glasanja u Srbiji. Strahovalo se od eventualnog neuspeha “prozapadnih” stranaka u Srbiji, jer bi se takav scenarij tumačio kao zapadni neuspeh na Balkanu. U krajnjem slučaju, u zapadnim prestonicama bi se tumačilo da je priznavanje nezavisnosti Kosova bilo avantura koja je gurnula Srbiju u zagrljaj Rusije. Uspeh koalicije “Za evropsku Srbiju” tumačio se, naprotiv, kao potvrda racionalnosti i realizma proalbanske politike vodećih zapadnih zemalja. (Po logici: ne samo što smo učinili što smo hteli, nego smo i srpskim liderima objasnili da je tako moralo biti – oni su uspeli da to progutaju, a njihovi građani da svare.)

Dan uoči potpisivanja, predsednik Skupštine Srbije Oliver Dulić rekao je u Kažiprstu RTV B92 da bi SSP “otvorio granice EU za srpske proizvode, granice Srbije za sve proizvode iz EU koje Srbija u ovom trenutku ne proizvodi i odredio prelazne periode kada će se proizvodi iz EU uvoziti u Srbiju bez carina”. On je dodao da bi “tim sporazumom rejting zemlje porastao i Srbija bi postala zemlja koja je veoma atraktivna za strane investitore, a omogućio bi joj pristup različitim fondovima, otvaranje novih radnih mesta, ekonomsku izvesnost i bolju budućnost za sve građane”.

Predizborno vreme nije trenutak kada se ide u sitna crevca i građanima objašnjava da Srbija neće osetiti stvarne ekonomske blagodeti od evropskih integracija pre nego što stekne status kandidata za prijem u EU, jer se tek posle toga otvaraju pristupni fondovi za strukturni, regionalni i poljoprivredni razvoj. U trenutku potpisivanja Sporazuma, koji je oštro podelio Srbiju, višestruko je uveličavan njegov, svakako nesumnjiv, značaj. Tada se u vrhu naše vlasti verovatno nije ni moglo znati kakva se strašna ekonomska kriza već približava evropskim obalama.

Na dan potpisivanja, 29. aprila, Oliver Dulić se ponovo oglasio:

“Nesumnjivo je da će konkretne koristi od potpisanog Sporazuma prvi osetiti srpska privreda i najsiromašniji građani naše zemlje”.

On je rekao da će “SSP omogućiti otvaranje granica EU za domaće proizvode, priliv direktnih stranih investicija, pristup različitim fondovima EU, otvaranje novih radnih mesta i izgledniju i lepšu budućnost za sve građane”.

Portparol G17 je obećao “jak i stabilan dinar i više investicija i radnih mesta u Srbiji”, dok je Vuk Drašković bio još konkretniji: Srbija će “samo iz sredstava koja ćemo dobiti od EU moći da zaposli 200.000 ljudi”. Za Dragana Đilasa, potpisivanjem SSP rešavali smo “dva problema: nezaposlenost i nizak standard, i Kosovo i Metohiju”.

Potpis na SSP nije u pregrejanu retoriku terao samo najjaču stranku na vlasti, već i opoziciju. Potpredsednik Srpske radikalne stranke Dragan Todorović izjavio je unapred da će predsednik Srbije Boris Tadić odgovarati zbog “kršenja Ustava i izdaje Srbije” ukoliko potpiše sporazum sa EU.

“Novi parlament pokrenuće postupak za smenu Tadića, zbog kršenja Ustava i izdaje Srbije”, naveo je Todorović u izjavi Tanjugu. On je potpisivanje SSP-a uporedio sa potpisivanjem pakta sa silama Osovine u Drugom svetskom ratu.

Otprilike u istom trenutku, neposredno uoči potpisa u Luksemburgu, predsednik Socijalističke partije Srbije Ivica Dačić ocenio je da u tom času “niko nema pravo da potpisuje bilo kakav sporazum sa Evropskom unijom”. U to je vreme Dačić držao birače u uverenju da o pravljenju vlade misli slično kao i Vojislav Koštunica, pa je i njegov stav o potpisivanju SSP zvučao kao Koštuničin: “Niko nema ovlašćenje ove države i ovoga naroda da potpisuje bilo kakve sporazume sa EU dok se prethodno ne razreši da li EU smatra Srbiju celovitom državom”. Srbija bi trebalo da uđe u EU, ali ne po cenu da se pridruživanjem EU zapravo plati cena i faktički prihvati, direktno ili indirektno, nezavisnost Kosova. SPS smatra da ukoliko danas bude potpisan SSP, to može biti samo sporazum pojedinca ili određene političke grupacije. “Tek po okončanju izbornog ciklusa nova vlada bi trebalo da odredi gde su granice između želja Srbije za evropskim integracijama i zaštite državnih interesa, pa bi tek onda valjalo razgovarati o potpisivanju Sporazuma”, rekao je Dačić. Slično je zvučao još jedan današnji “evropejac”, predsednik Jedinstvene Srbije Dragan Marković Palma, koji je 29. aprila 2008. izjavio da “u ovom političkom trenutku niko nema pravo da potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Evropskoj uniji”.

Samo dan posle potpisa, potpredsednik vlade Božidar Đelić izrazio je uverenje da će Srbija, nakon što je potpisala SSP, “za četiri godine ući u EU” – naravno, ukoliko 11. maja na izborima pobede proevropske stranke. “Puna, praktična primena Sporazuma je u rukama građana Srbije, koji o tome odlučuju 11. maja na izborima”, rekao je doslovce Đelić, aludirajući prećutno na holandski uslov, odnosno na činjenicu da je EU odmah suspendovala Sporazum, to jest da je odlučila da Prelazni trgovinski sporazum ne stupi na snagu, i da se SSP ne pošalje na ratifikaciju, sve dok Srbija ne izruči Ratka Mladića Hagu.

Po Đeliću, “prvi direktan efekat potpisivanja Sporazuma je Memorandum o strateškom partnerstvu između italijanskog ’Fijata’ i kragujevačke ’Zastave’, koji je upravo potpisan u Beogradu”. I predsednik Srbije Boris Tadić najavio je tog dana da je “stvoren preduslov za stabilan ekonomski razvoj Srbije”, dok je zamenik direktora Republičkog zavoda za statistiku Miladin Kovačević izjavio da bi Srbija “izgubila 700 milijardi evra” ukoliko odstupi od Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju! Tako je barem izvestio B92 sa skupa u organizaciji Evropskog pokreta u Srbiji. Kovačević je tamo objasnio da bi “u uslovima važenja Sporazuma bruto domaći proizvod po glavi stanovnika do 2015. godine iznosio 12.000 evra, a u slučaju njegove suspenzije 6.000 evra”. Stručnjaci Ekonomskog instituta u Beogradu su predviđali ekonomsku katastrofu u slučaju da Skupština Srbije posle izbora poništi Sporazum: zemlja bi “ušla u ekonomsku krizu i pala na skali razvijenosti”.

Lider G17 plus Mlađan Dinkić ispoljavao je dan posle potpisa isto tako veliki optimizam kao i njegov nekadašnji rival Božidar Đelić. U Poligrafu B92 je procenio da Srbija, “i bez ratifikacije SSP-a u zemljama EU može do kraja 2008. da dobije status kandidata za članstvo u EU i da dospe na belu šengensku listu”. Širio je i pesimizam sličan Đelićevom, u slučaju da na izborima ne pobedi koalicija “Za evropsku Srbiju”. Ako se Sporazum poništi, neće biti investicija u Srbiji, kao ni subvencija, najavio je.

Temperatura je rasla sve do izbora. Osmog maja predsednik Tadić je novinarima u prostorijama Demokratske stranke, gde je razgovarao sa građanima, rekao da se samo pridruživanjem EU podižu šanse da u Srbiji ostane i investira “Fijat”, ali i “Folksvagen” i “Reno”. Iako zabrinut da bi “neprijateljstvo i mržnja prema EU koju šire pojedine stranke” mogle dovesti u pitanje poslovne planove “Fijata”, ali i drugih investitora, predsednik Tadić je ocenio: “Napravili smo fantastičnu atmosferu da se danas bore oko proizvodnje automobila u Srbiji, pregovaramo sa ’Folksvagenom’ i ’Mercedesom’. Otvorićemo razgovore i sa Francuzima, a pretpostavljamo da ćemo dobiti i japanskog proizvođača.”

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner