Početna strana > Prenosimo > Žrtve imperijalnog mentaliteta Zapada
Prenosimo

Žrtve imperijalnog mentaliteta Zapada

PDF Štampa El. pošta
Noam Čomski   
subota, 18. april 2009.

(NIN, 16.04.2009)

Noam Čomski je genijalni lingvista, koji je odlučio da sav svoj intelektualni potencijal stavi u traganje za boljim i pravednijim svetom. U svetu ogoljenog pragmatizma njegovi napori su ponekad izgledali donkihotovski, ali Čomski je ostajao dosledan sebi i stalno bio ohrabrenje za ljude kojim je istina važniji cilj od “šake dolara”. O odnosima zapadnog sveta, koji sebe decenijama besramno naziva međunarodnom zajednicom, prema ratovima na prostorima bivše Jugoslavije Čomski je govorio suprotno svakodnevnim medijskim konstrukcijama. I ovaj razgovor započeo je, neizbežno, podsećanjem na NATO bombardovanje SR Jugoslavije.

Od 1945. do 2005, SAD su bombardovale 25 zemalja, pokušale da smene vladu u 50 (mnoge su bile demokratske), uspele su da uruše tridesetak narodnih pokreta koji su se suprotstavljali tiranskim režimima. Ovaj proces uzrokovao je milionske žrtve i doveo u beznađe milione ljudi. Vidite li NATO bombardovanje Jugoslavije kao kontinuitet ovakve tradicije?

- Da, bilo je mnogo intervencija i sve su predstavljale kršenje međunarodnog prava kao i u slučaju bombardovanja Jugoslavije, ali, ovoga puta kriminalni akt je bio usmeren na jednu evropsku zemlju i to ovu intervenciju čini drugačijom i jedinstvenom u čitavom posleratnom periodu.

Knjiga sećanja Karle del Ponte “Lov; Ja i ratni zločinci”, po mišljenju Yona Pildžera iznetog u tekstu “Ne zaboravimo Jugoslaviju”, gotovo je potpuno ignorisana u Britaniji. Da li ste bili u prilici da knjigu pročitate?

- Da, i ovde je ta knjiga prećutana. Ja sam je delimično pročitao i to delove iz kojih se vidi da je OVK vršila torturu i ubijala zatvorenike kao i da je gospođa Del Ponte zahtevala da se u istragu uključi i personalna odgovornost NATO alijanse, te da je pod pritiskom Vašingtona i Londona istraga o ratnim zločinima NATO bila sprečena.

Del Ponteova, međutim, nije postavila ključno pitanje, ono koje se odnosi na legalnost samog napada. Jer, kada se napad odigra, glavni zločinci su oni koji su ga učinili mogućim i ako se oni ne optuže, Tribunal se pokazuje kao čista farsa.

To je bilo sasvim jasno još od Nirnberškog tribunala, budući da su svi ovakvi međunarodni sudovi za ratne zločine modelovani po ugledu na Nirnberški, koji je bio i najozbiljniji, ali je i prepoznat od strane samog tužilaštva kao duboko nemoralan. Razlozi, argumenti za ovu tvrdnju važe i za Haški tribunal za ratne zločine: duboka nemoralnost Nirnberškog tribunala počiva na činjenici da se na njemu sudilo samo poraženoj strani. U stvari, sam koncept ratnih zločina definisan je u Nirnbergu tako da se iz njega isključe saveznici. Stravična bombardovanja urbanih područja nisu definisana kao ratni zločin zato što su saveznici bombardovali mnogo više nego Nemci.

Nemački ratni zločinci mogli su da, u svrhu odbrane, pozovu za svedoke pripadnike britanskih i američkih snaga koji bi svedočili da su i oni radili iste stvari, i bili bi oslobođeni optužbe. Poznat je slučaj admirala Karla Denica, koji je oslobođen optužbe za pripreme i vođenje neograničenog podmorničkog rata upravo zato što je britanski admiralitet sprovodio slične akcije, ali i na osnovu svedočenja Čestera Nimica, ratnog komandanta Pacifičke flote SAD, koji je svedočio da su, odmah nakon ulaska u rat, SAD vodile neograničeni podmornički rat na Pacifiku.

Drugim rečima, kada dođe do optužbe da su ratni zločini nešto što su drugi počinili a mi nismo, nestaje moralna osnova za uspostavljanje suda i sudskog procesa kao institucionalnog pravnog mehanizma. Robert Yekson, glavni američki tužilac na Nirnberškim procesima, dobro je formulisao ozbiljnost zadatka koji se nalazio pred Tribunalom: Mi vam predajemo otrovan pehar. Ukoliko iz njega popijemo a ostanemo nekažnjeni, to znači da je ovaj Tribunal obična farsa. To važi i danas: ukoliko se iste pravne norme ne primene na sve, od suda ne ostaje ništa do – puka farsa.

Oni su, međutim, nastavili da neprestano piju iz tog istog, otrovnog pehara.

Nirnberški tribunal je definisao agresiju kao najveći međunarodni zločin, onaj koji se razlikuje od drugih ratnih zločina zato što uzrokuje sve zlo koje proizlazi iz samog tog čina. To je upravo ono što se dogodilo i na Kosovu, gde je nakon agresije počinjeno mnogo zla a kako su SAD i NATO oslobođene od same mogućnosti procesuiranja, onda se i na sva suđenja može primeniti ocena Roberta DŽeksona da su i suđenja i sam Tribunal – farsa.

Kako vam je poznato, Jugoslavija je Međunarodnom sudu za ratne zločine svojevremeno podnela tužbu i jedna od optužbi bila je za genocid. (Tužba je kasnije povučena.) Jedna zemlja se nije pojavila na sudu – SAD. One su tek pristupile sudu izjavivši da SAD ne mogu da budu optužene za genocid, uz objašnjenje da je ova zemlja potpisala Konvenciju o genocidu (SAD je trebalo 40 godina da potpišu ovu konvenciju, usvojenu 1948) uz jedan mali uslov – da SAD budu izuzete iz njene primene, što znači da je zvanična pozicija SAD takva da joj daje punu slobodu da čini genocid a da za to ne odgovara. Međunarodni sud je sasvim ispravno zaključio da se SAD ne može suditi, zato što po pravilima ovog suda možete biti procesuirani samo ukoliko prihvatite njegovu jurisdikciju. Tako su druge zemlje optužene i potom oslobođene, a SAD nisu čak ni bile optužene. Eto, tako izgleda pobednička pravda.

Stavljanje Haškog tribunala u ovakvu perspektivu podseća nas da su tokom Drugog svetskog rata saveznici bombardovali Beograd razornije nego Nemci, no ta činjenica pripada korpusu istorije koji se ne preispituje. Ali, ako imamo tako mnogo primera institucionalizovane i legalizovane nepravde, postavlja se pitanje o mogućnostima preokreta u korist istinske pravde i jednakosti. Upravo onog dana kada su konačno odbačene jugoslovenske optužbe protiv NATO u Haškom tribunalu, u Minhenu je organizovan sudski proces na kome je šesnaest međunarodnih organizacija i grupa pravnika osudila NATO za agresiju nad Jugoslavijom, i to ne sa idejom pomoći Srbiji već sa idejom sprečavanja urušavanja međunarodnog prava i zaštite čovečanstva od samovolje moći.

- Prvi takav sud bio je Raselov sud. Žan Pol Sartr i Bertrand Rasel osnovali su Međunarodni sud za ratne zločine povodom rata koji su SAD vodile sa Vijetnamom. Predsednik suda bio je Žan Pol Sartr a jedan od sudija Vladimir Dedijer. U to vreme razgovarao sam sa U Tantom, generalnim sekretarom UN i postavio mu pitanje: Kako je moguće da ovaj rat nije nikada spomenut u Ujedinjenim nacijama, da ne govorimo o problematizaciji sa aspekta ratnih zločina, o čemu se u ono vreme nigde nije na taj način govorilo. On mi je dao veoma jednostavan, jasan i precizan odgovor: “Ako bismo pokušali da otvorimo raspravu o zločinima SAD – UN bi bile uništene.”

Vidite, kada je tužba Jugoslavije protiv SAD stigla u Hag, jedan američki kongresmen je izjavio da ako se ikada bude sudilo SAD na međunarodnom sudu, mi ćemo jednostavno razbiti zgradu UN u Njujorku: ciglu po ciglu ćemo vaditi i baciti u reku Hadson. Drugim rečima: mi smo slobodni i vi nas ne možete izvesti pred sud. Niko ne može.

I kako se to može promeniti?

- Može se promeniti jedino podizanjem civilizacijskog nivoa u moćnim državama, što se u izvesnoj meri i događa. Manje je tolerancije prema agresiji i nasilju sad nego pre četiri godine, ali to je veoma spor proces. To je proces promene kulturne i civilizacijske paradigme – koja je imperijalna, što možemo pratiti iz dana u dan. Evo primera: predsednik Obama je nedavno načinio ono što se naziva gestom pomirenja prema Iranu. Radi se o prazničnoj poruci pomirenja iranskom narodu i vladi povodom praznika Nonjruz – iranske Nove godine, u kojoj se kaže da SAD žele “poštene odnose” sa Teheranom, bazirane na uzajamnom poštovanju, da se nadaju da će Iran odgovoriti na sličan način kako bi obe zemlje, koje već tri decenije ne održavaju zvanične odnose, mogle da uspostave istinski dijalog. Ali, naravno, uz uslov: Iran mora da se ponaša odgovorno, što znači da odustane od oružja i terorizma i osloni se samo na miroljubiva sredstva.

U civilizovanom svetu ljudi bi umrli od smeha: SAD kažu Iranu da prestane sa nasiljem i naoružavanjem. SAD troše na naoružanje onoliko koliko ostatak sveta zajedno. SAD su izvršile invazije svuda po svetu, u stvari dve od tih zemalja su susedi samog Irana. Iran nije izvršio invaziju ni na koga. Nije to učinio stotinama godina. Njegovo naoružanje je smešno, ne samo u poređenju sa SAD već i sa saveznicima SAD, kakav je Izrael. I, SAD poručuju Iranu da prestane sa nasiljem, naoružanjem i terorizmom. Činjenica da ovakve stvari prolaze bez ikakvog suvislog komentara govori o moralnom i kulturnom padu Zapada. Imperijalni mentalitet je tako duboko ukorenjen da se na jednostavna pitanja poput ovog ne može računati. Qudi ih jednostavno ne razumeju.

Isti je slučaj i sa bombardovanjem Srbije 1999. Tada prezentovana slika zadobila je uobličenje i u istorijskim udžbenicima – u pitanju je intervencija koja je imala humanitarni cilj – sprečavanje srpskih zločina na Kosovu.

A zapravo, pre 24. marta 1999. ništa se specijalno nije događalo na Kosovu. Mesec dana pre bombardovanja, na brifingu u Beloj kući, kada je Madlen Olbrajt, tadašnji državni sekretar, pitala generala Veslija Klarka šta će se događati ako bombardovanje počne, on je izjavio da će srpska armija odgovoriti na terenu, da će biti razaranja i ubijanja. Na sledeće pitanje: Šta ćete uraditi kada se to dogodi, Klark je odgovorio: Bombardovaćemo još. Sa tim stavovima generala Klarka bili su upoznati i mediji, to je bilo dobro poznato i nije imalo nikakvog uticaja.

Dobro je podsetiti se da je Stroub Talbot, zamenik državnog sekretara angažovan u diplomatiji u istočnoevropskim zemljama, dakle, čovek koji je pripadao najvišim nivoima Klintonove administracije, u svojim knjigama otkrio da bombardovanje Srbije nije nastupilo kao posledica zahteva i molbi Albanaca, već je pravi razlog to što Srbija nije izvela tražene socijalne i ekonomske reforme: bila je poslednja evropska zemlja koja nije prihvatila neoliberalizam Klintonovog tipa. Ali, vidite, ove činjenice su dobro sakrivene, uprkos njihovom postojanju i dostupnosti. Probajte da ih pronađete u literaturi, čak i profesionalnoj, na fakultetima političkih nauka. Nigde ih nećete naći. One prosto ne mogu da prodru do naše svesti. Sve što mi činimo, mora biti iz plemenitih pobuda. Ako su dokazi i činjenice radikalno suprotstavljeni – odbacićemo činjenice. I to nije jedinstven slučaj koji važi za SAD, Britaniju ili Francusku. Radi se o istorijskoj, univerzalnoj matrici po kojoj se moćne zemlje ponašaju i po kojoj su se oblikovali njihovi kulturni obrasci.

Da li je jedan od razloga za uništenje Jugoslavije bilo i razlikovanje same ideje plemenitosti od ostatka Evrope, duboko ukorenjene u imperijalni i kolonijalni projekat, budući da je Jugoslavija bila jedan od osnivača pokreta nesvrstanih?

- Ima nešto u tome. Naravno, kao ključni razlog vidim donošenje projektovane neoliberalne agende o strukturalnom prilagođavanju, osamdesetih godina prošlog veka, kojom je uništena jugoslovenska privreda i stvoreni preduslovi za raspad zemlje. Što se tiče stava prema pokretu nesvrstanih, tu ste potpuno u pravu. Pogledajte šta se dešava upravo sada: u zapadnim medijima, u komentarima o Iranu, vrti se jedna ista formulacija po kojoj međunarodna zajednica zahteva od Irana da prestane sa proizvodnjom obogaćenog uranijuma. I Obama to neprestano tako formuliše: međunarodna zajednica zahteva. To je, dakle, opšte mesto. Ali, ko je međunarodna zajednica? Pokret nesvrstanih i dalje postoji, čini ga većina zemalja u svetu i on snažno podržava pravo Irana na obogaćeni uranijum, budući da je Iran potpisnik ugovora o ograničavanju širenja atomskog oružja, koji je potpisalo 189 zemalja. Dakle, većina zemalja u svetu nije deo međunarodne zajednice. I, što je možda još interesantnije: većina populacije SAD slaže se sa Pokretom nesvrstanih, smatrajući da Iran ima pravo na proizvodnju obogaćenog uranijuma, ali ne i na atomsko oružje. Znači da ni američki narod nije deo međunarodne zajednice i da, u stvari, međunarodnu zajednicu čini Vašington i oni koji se sa njim slažu. I ovakve stvari prolaze bez ijednog komentara. Uzima se zdravo za gotovo da naše vođe i naš sistem moći poseduju svet.

Značajno je podsetiti se: pokret nesvrstanih, pod promenjenim nazivom G77, organizovao je konferenciju na najvišem nivou, 2000, u Havani na kojoj je osuđeno bombardovanje Srbije i zahtevan opoziv tzv. prava na humanitarne intervencije. U medijima se o ovoj konferenciji i njenim zaključcima nije nikada izveštavalo a kamoli raspravljalo. I nakon što sam komentarisao ove činjenice u knjizi, jedan britanski istoričar je na seminaru eksplodirao u besu: Kako se Čomski usuđuje da citira izjave te bande izgrednika i idiota. Većinu zemalja u svetu, po njemu, čine izgrednici i idioti.

Glavni problem je u imperijalnoj kulturi inherentnoj sistemu moći koja nije u stanju, i ne želi, da standarde koje primenjuje na sebe primeni na druge.

Evropska unija se suočava sa nizom problema u vreme teške ekonomske krize. Kako ocenjujete trenutnu situaciju u Uniji?

- Evropska unija se suočava sa ozbiljnim unutrašnjim problemima, koji proističu iz činjenice da je njeno unutrašnje ustrojstvo takvo da možemo samo uslovno govoriti o uniji, budući da je jedinstven stav o mnogim pitanjima teško zauzeti. No, sama činjenica da EU postoji predstavlja napredak. Istorijski posmatrano, Evropa je vekovima bila prostor najvećeg divljaštva na svetu, sa užasnim ratovima, unutrašnjim i spoljnim. Dovoljno je setiti se Tridesetogodišnjeg rata koji je u XVII veku zbrisao pola stanovništva Nemačke. Ti užasni ratovi vođeni su do 1945, kada su Evropljani shvatili da ne mogu više da nastave sa svojom omiljenom igrom međusobnog ubijanja, što je previše destruktivno i opasno i dovelo bi u pitanje sam opstanak čovečanstva. Orijentisali su se na mir u okviru Evrope i upravo zbog toga je bombardovanje Srbije predstavljalo opasan presedan. Sama ideja o zajednici miroljubivih građana koji pokušavaju da se integrišu, da do određene granice prevaziđu oštre ekonomske razlike, da se obezbedi mogućnost zapošljavanja izvan granica matičnih država, sve su to pozitivni procesi ali teško možemo govoriti o funkcionalnoj uniji. Evropski parlament, na primer, ima veoma malo stvarne moći za razliku od Svetske banke koja je ima previše. To su ozbiljni problemi i oni se reperkutuju upravo sada u nemogućnosti Evropske unije da se izbori sa finansijskom krizom, dok je to SAD mnogo lakše, budući da se radi o jedinstvenoj državi.

Iako orijentisane na miroljubive odnose u Evropi, ne treba zaboraviti da su gotovo sve evropske države članice NATO koji konstantno interveniše na drugim mestima.

- To otvara drugo pitanje. NATO i EU nisu ista stvar i to najpre zato što postoje evropske zemlje koje nisu i ne žele da budu članice NATO. I u pravu su. NATO je vojna zajednica koju predvode SAD i treba postaviti veoma ozbiljno pitanje o razlozima njegovog postojanja. Do 1989. postojao je tek izgovor, oličen u pričama o odbrambenom savezu. Posle pada Berlinskog zida i raspada Sovjetskog Saveza izgovor je izgubio svaki smisao, ali se tada dogodilo nešto veoma štetno: Gorbačov je načinio neverovatan ustupak – dopustio je da se jedinstvena Nemačka pridruži NATO, neprijateljskoj vojnoj alijansi. Iz istorijske perspektive to je zbilja neverovatan potez. Nemačka je samostalno gotovo uništila Rusiju i to ne jednom. I Gorbačov je pristao, doduše uz uslov: SAD su morale da prihvate uslov da se NATO ne sme širiti ni milimetar na Istoku, što je Rusiji davalo kakvu-takvu sigurnost. I SAD su poštovale taj uslov, ali, čim je Klinton stupio u Belu kuću, poništio ga je i proširio NATO na Istok, što predstavlja veoma ozbiljnu pretnju za Rusiju. Stvari postaju sve gore, tako da je doskorašnji generalni sekretar NATO, Holanđanin Jap de Hop Shefer izjavio nedavno da NATO mora predstavljati intervencionističku vojnu silu koja će štititi naftne bušotine i pomorske puteve, a glavni Obamin savetnik za nacionalnu bezbednost, general DŽons, zauzeo je stav da se NATO mora širiti i na jug i na istok. NATO, dakle, postaje globalna intervencionistička vojna sila pod vođstvom SAD, i zbog toga ne bismo smeli da ga dovodimo u istu ravan sa EU.

(Razgovarale Biljana Đorović i Ljiljana Bogoeva-Sedlar)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner