Početna strana > Prikazi > Srebrenički masakr, činjenice, kontekst, politika
Prikazi

Srebrenički masakr, činjenice, kontekst, politika

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
ponedeljak, 23. maj 2011.

Prof. Edvard Herman i saradnici: „Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“ [Intervju na Atlantis-Ultra 2, http://www.dverisrpske.com/sr-CS/za-dveri/biljana-đorovic]

Dugoočekivana studija „Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“, profesora Edvarda Hermana sa saradnicima: Filipom Korvinom, DŽordžom Bogdaničem, Timom Fentonom, DŽonatanom Ruperom, DŽordžom Samuelijem,  Majklom Mandelom i Filipom Hamondom, predstavlja izvanredan doprinos sagledavanju istine o Srebreničkoj tragediji čija je zvanična verzija opasana koncentričnim krugovima zaštite sistema Novog svetskog poretka sa institucijama, organizacijama i medijima koji su je ustoličili kao paradigmu srpskog zla i aktuelnu mantru za delovanje simulakruma koji treba da obezbedi “humanitarni pretekst” najnovijim neoimperijalnim prodorima u države Severne Afrike i Bliskog istoka. 

Studija „Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“, ispituje kontekst, opšte i vojne okolnosti koje su uslovile pad Srebrenice, ulogu MKTBJ u nametanju zvaničnog narativa o događajima u Srebrenici iz jula1995, metodologiju ucenjivanja i zastrašivanja svedoka, ulogu Ujedinjenih nacija u ustanovljavanju zvaničnog narativa i medijsku formatizaciju percepcije javnosti Zapada kojom je obezbeđena podrška za vojnu intervenciju na Jugoslaviju ali i potonje neoimperijalne orvelijanske ratove koji su u toku.

Jasna namera ovih poteza jeste da se uguši slobodna javna rasprava i da se onemogući dalje istraživanje Srebrenice.   

Čitaoci su u prilici da među prvima u svetu steknu uvid u studiju: „Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika“ koja bi uskoro trebalo da se pojavi u SAD. U pripremi je i izdanje na srpskom jeziku koje će se pojaviti u okviru fonda „Istorijski projekat Srebrenica“ čiji je osnivač i direktor Stefan Karganović, jedan od najvažnijih saradnika i prijatelja tima profesora Edvarda Hermana. Stefan Karganović, čiji je fond “Istorijski projekat Srebrenica” činjeničnom evidencijom takođe ozbiljno uzdrmao svesno iskonstruisane fabrikacije i laži zvaničnog narativa, za Global Research govori o značaju studije “Srebrenički masakr, Činjenice, Kontekst, Politika” u kontekstu naučno istraživačkog fronta koji se snagom argumenata i istine suprotstavio institucionalno inaugurisanim simulakrumima realizovanim u skladu sa metodologijom “politike genocida”. Razgovor koji sledi vodila je Biljana Đorović na radio programu „Atlantis Ultra“ u Beogradu 14. maja 2011 sa predsednikom Istorijskog projekta Srebrenica, Stefanom Karganovićem.

1. Studija koju smo iščekivali nekoliko godina konačno je završena. Istraživačka grupa za Srebrenicu okončala je svoj šestogodišnji rad objavljivanjem knjige: The Srebrenica Massacre: Evidence, Context, Politics. Reč je o knjizi neprocenjivog značaja, kako je to zaključio i jedan od autora, Filip Korvin u predgovoru za knjigu, zato što činjenice i dokazi izneseni u njoj pokazuju metodologiju rada kojom imperijalna politika realizuje svoje osvajačke ciljeve ne prezajući od propagandnog pretvaranja ma kog naroda u genocidne ubice. Kako vi ocenjujete pojavljivanje knjige: „Srebrenički masakr: Dokazi, Kontekst, Politika“, kako u svetskom, tako i u našem kontekstu?

Odgovor: Izuzetan značaj ove knjige ogleda se, pre svega, u njenom sadržaju. Strani autori sistematski i bez balkanskih hiperbola i emocija demontiraju srebrenički mit i ubedljivo pokazuju da se bez temeljnih izmena taj narativ pod naletima kritike ne može održati. Protagonisti kulta to vrlo dobro znaju i oni zato žure, dok su još uvek u propagandnoj prednosti, da svoju priču zacementiraju mnoštvom „presuda“ korumpiranih sudova i zvučnim političkim rezolucijama raznih kontrolisanih „skupština.“ Istovremeno, oni grozničavo rade na usvajanju zakonskih propisa kojima bi se kriminalizovalo ispoljavanje stavova koji se po ovom pitanju razlikuju od njihovog i na zabrani javnog postavljanja nezgodnih pitanja koja bi imala za cilj osporavanje njihove „partijske linije“. Jasna namera ovih poteza jeste da se uguši slobodna javna rasprava i da se onemogući dalje istraživanje Srebrenice. Nastojanje da se čak i postavljanje kritičkih pitanja proglasi za krivično delo najpouzdaniji je signal o tome u kakvom se rasulu zvanična srebrenička priča nalazi danas. Bez primene represivnih mera protiv različitih mišljenja ona bi se srušila kao kula od karata. Intenzitet te opravdane paranoje ogleda se u očajničkom potezu ukidanja popularne emisije „Atlantis“ na Drugom programu Radio Beograda samo zato što je u svom studiju pružila gostoprimstvo predstavnicima naše nevladine organizacije da pomoću činjenica i argumenata osporimo glavne teze zvanične priče o Srebrenici. Činjenice da smo mi na tom programu imali vrlo kredibilnog oponenta, Mirsada Tokaču iz Sarajeva, i da mi ne osporavamo da se u Srebrenici dogodio zločin nad ratnim zarobljenicima, tu nisu od prevelikog značaja. Zvanična priča je maksimalistička i ona od vas zahteva da je prihvatite u celosti ili ćete biti proglašeni za jeretika. Teza da je bilo streljano 8.000 „muškaraca i dečaka“ i da je to bio genocid nije empirički utemeljena niti dokaziva činjenica. To predstavlja obavezan dogmat jedne sekularne političke religije a od vas se očekuje da se bez postavljanja suvišnih pitanja toj doktrini poklonite. Da li će te to učiniti licemerno u stilu „eppure si muove“ ili prosto iz neobaveštenosti, njima je potpuno svejedno. Bitno je samo da se milom ili silom održava barem privid društvene solidarnosti oko tog lažnog kulta.

2. Autori su izuzetne ličnosti kako sa profesionalnog tako i sa moralnog stanovišta: reč je o nesumnjivo časnim i hrabrim ljudima. Da li bi ih prestavili našim čitaocima unoseći i notu ličnog iskustva proisteklog iz saradnje pa i prijateljstva sa članovima Istraživačke grupe za Srebrenicu?

Odgovor: Sa zadovoljstvom. Svaki od autora je na svoj način zanimljiva i izuzetna ličnost. Motor ovog projekta je profesor Herman i to je utoliko više za divljenje ako se uzmu u obzir njegove godine i zdravstveno stanje. Ali on je uporan i neustrašiv, i ja vas mogu uveriti u to zato što već nekoliko godina o ovom projektu intenzivno komuniciramo. Slične komentare bih mogao da napravim i u vezi sa ostalim učesnicima. Niko od njih od svog zalaganja za utvrđivanje istine o Srebrenici nema nikakve ni lične ni materijalne koristi. Ti ljudi su klasični istonoljupci. Da samo još pomenem i DŽordža Pamfrija (George Pumphrey) iz istog kruga požrtvovanih istraživača Srebrenice. On nije zastupljen u studiji profesora Hermana o kojoj smo govorili, ali jeste, i to jednim izuzetnim poglavljem, u našoj monografiji na engleskom jeziku na istu temu, „Dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida,“ koja je objavljena nedavno i gotovo istovremeno. Kod Pamfrija je zanimljivo da je on ne samo vrsan analitičar već i da je američki crnac koji već dugi niz godina živi i radi u Evropi. Često sam se pitao šta jednom čoveku sa američkog Juga mogu da znače Srebrenica i odbrana časti srpskog naroda? Odgovor na to pitanje ustvari je do bola jasan. DŽordž i njegovi crnoputi sugrađani već nekoliko stoleća žrtve su progona i poniženja i oni znaju iz prve ruke kako se neko oseća u takvom položaju. Kao pravi tradicionalni Amerikanac, DŽordž se identifikuje ne sa nasilnikom nego sa žrtvom, koju u Americi zovemo „underdog“. Angažman profesora Hermana i još nekoliko njegovih saradnika, koji su Jevreji i iz sličnog ugla bolje od ostalih shvataju položaj srpskog naroda u ovoj nečasnoj hajci i neravnopravnoj bici, mislim da je u znatnoj meri uslovljen istim refleksom.

Angažman profesora Hermana i još nekoliko njegovih saradnika, koji su Jevreji i iz sličnog ugla bolje od ostalih shvataju položaj srpskog naroda u ovoj nečasnoj hajci i neravnopravnoj bici, mislim da je u znatnoj meri uslovljen istim refleksom

3. Profesor Edvard Herman je više puta istakao neprocenjiv značaj istraživanja koja sprovodi vaš fond „Istoriski projekat Srebrenica“. Rekla bih da se radi o koncentričnim krugovima istraživanja koja se nadopunjuju sa radom Istraživačke grupe za Srebrenicu tvoreći jedan neoboriv korpus dokaza koji se neće moći prećutati ne samo na našim prostorima već i u svetu. Zamolila bih vas da „mapirate“ istraživačke korpuse ova dva zahvata u višedimenzionalnu problematiku koju otvaraju dešavanja u Srebrenici.

Odgovor: Što se tiče prećutkivanja, tu nisam tako veliki optimista kao što ste izgleda vi. Naravno da će prećutati, ili će bar pokušati da to učine. To je jedina realna strategija koja im stoji na raspolaganju. Da li vi stvarno mislite da će Dragoljub Mićunović, Nataša Kandić, Sonja Biserko, ili ona jadna junior liga falsifikatora Srebrenice iz Inicijative mladih da nas pozovu na javnu debatu i da će rizikovati da budu poraženi i ismejani? U pravu ste da se naše dve monografije nadopunjuju, i to je upravo bila zamisao. Srebrenička grupa se uglavnom bavi širokim platnom i najopštijim kontekstualnim pitanjima. Na primer, poglavlje koje je napisao Tim Fenton a koje se odnosi na politički i strategijski okvir u kojima su se odigrali srebrenički događaji, dragoceno je. Poglavlje Majkla Mandela (Michael Mandel) gde on metodom iskusnog pravnika demontira smešnu, ali procesno izuzetno bitnu presudu u predmetu Krstić, briljantna je. Zaista bih želeo da čujem komentar na to gospođe Kandić i njenog Fonda za humanitarno pravo, jer to je tema za njih par excellence, ali neću čekati bez daha da se tako nešto stvarno dogodi. S druge strane, naša monografija mnogo je više od njihove nadahnuta empiričkim pristupom i izraženim naglaskom na faktografiji samog događaja. Sve više sam ubeđen da te dve studije treba čitati zajedno da bi se stekla celovita slika o Srebrenici.

4. Projekat vašeg Fonda: „Srebrenica: dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida“ je otvoren projekat koji se pored knjiga koje su se pojavile kako na srpskom tako i na engleskom jeziku realizuje na sajtu „Istorijskog projekta Srebrenica“ pokazujući da je:“ Zajednički imenitelj svih važnih elemenata srebreničkog kulta isti: ili potpuni nedostatak materijalne podloge, ili potpuna neubedljivost onoga što se nudi“. Da bi se ovaj ozbiljan nedostatak nadomestio bio je neophodan autoritet MKTBJ. Šta u tom smislu pokazuju istraživanja Istraživačke grupe za Srebrenicu u svojoj studiji The Srebrenica Massacre: Evidence, Context, Politics a šta fond „Istorijski projekat Srebrenica“?

Odgovor: I mi i oni pokazujemo da je zvanična verzija događaja u Srebrenici neodrživa i da je zato prisiljena da hramlje na štakama propagande i političke podrške. Kada joj oduzmete te štake vidite da ona nije kadra da napravi ni jedan korak sa osloncem na sopstvene snage. Navodni „autoritet“ diskreditovanog MKTBJ jedno je od tih veštačkih pomagala kljakave zvanične priče u vezi sa Srebrenicom. Svi koji su proučavali filosofiju logike znaju da teze koje se temelje na „autoritetu“ spadaju u kategoriju argumenata koji su najslabiji. Mi nemamo lažne autoritete, ali imamo činjenice kojima pokazujemo da je zvanična priča nemoguća. Nama lažni autoriteti nisu potrebni da pomoću njih podupiremo svoje stavove.

5. Empirijsko istraživanje stvarnih gubitaka koje su muslimani pretrpeli i njihova kategorizacija u središtu je istraživanja istine o dešavanjima iz jula 1995. o čemu svedoči i poglavlje „Igra brojeva“ DŽonatana Rupera. Na koji način ovo poglavlje diskredituje zvaničnu verziju srebreničke priče koju vi na osnovu vašeg istraživanja nazivate „kolosalnim blefom“?

Odgovor: Na polju čiste matematike srebrenička priča se ruši kao kula od karata. Svi kompetentni posmatrači, uključujući i veća MKTBJ u predmetima Krstić i Popović, ako im priznamo „autoritet“ bar po ovom uskom pitanju, saglasni su da je 11. jula 1995. stanovništvo u enklavi Srebrenica brojalo oko 40,000 osoba. Svetska zdravstvena organizacija objavila je svoj izveštaj gde stoji da je u Tuzli 4. avgusta 1995 ta organizacija evidentirala 35,500 izbeglica iz Srebrenice. Iz toga proizilazi zaključak da je najveći mogući prostor za ljudske gubitke od svih uzroka oko 4,500. Na osnovu analize izjava preživelih pripadnika kolone 28. divizije koja se preko planinskog terena tokom naredna četiri dana posle pada enklave povlačila iz Srebrenice ka Tuzli i koja je usput na brojnim mestima imala borbene okršaje sa Vojskom Republike Srpske dokazali smo da su njihovi gubici iznosili oko 2,500, a tu cifru prihvata i general Armije BiH, Enver Hadžihasanović koji u svom svedočenju pred većem MKTBJ u predmetu Krstić navodi cifru od 2,628 poginulih u borbama tokom tog povlačenja. Sve te činjenice možete pročitati u našoj monografiji „Dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida“ i na našoj internet prezentaciji, www.srebrenica-project.com. Zatim, u svojoj knjizi „Srebrenica svjedoči i optužuje,“ Naser Orić navodi poimence 1,333 borca 28. divizije koji su poginuli u borbenim dejstvima pre jula 1995. Možete sami rešiti ovaj matematički zadatak bez pomoći kalkulatora. To ostavlja prostor za oko 700 do 800 zarobljenika koji su bili streljani i taj matematički rezultat se izvanredno poklapa sa procenom Filipa Korvina, najvišeg civilnog zvaničnika UN u Bosni 1995. godine („sve ostalo je politika,“ glasi njegova lakonska i po zvanični blef porazna presuda) i sa brojem streljanih lica koji je na temelju forenzičkih izveštaja Haškog tribunala utvrdio dr Ljubiša Simić.

6.   Mit o Srebrenici postao je odskočna daska za pravljenje novinarskih i političkih karijera o čemu takođe svedoči izuzetno značajna studija Edvarda Hermana sa saradnicima u poglavljima koja se bave analizom medijskog izveštavanja o dešavanjima u Srebrenici o čemu pišu Edvard Herman (izveštavanje o srebrenici u medijima u SAD) i Filip Hamond (izveštavanje o Srebrenici u britanskim medijima). Šta nam možete reći o ovim poglavljima sa stanovišta nekoga ko zna na koji način prosečan čovek na Zapadu reaguje na medijske informacije.

Odgovor: Analiza medijskog izveštavanja je posebno važna komponenta ove studije. Koliko je meni poznato, profesor Herman je pionir ove analitičke metodologije za razotkrivanje dejstva propagande. U poglavlju koje je napisao na tu temu on kaže da je „glavno obeležje takvih tekstova da su svi sastavljeni po istom kalupu, da se svi bespogovorno drže brzometno ustanovljene zapadne partijske linije, ograničeno korišćenje izvora, i njihov propust da pruže kontekst ili da postave neka značajna (i često očigledna) pitanja.“ Na temelju te analize možete uočiti mehanizme pomoću kojih se oblikuje ne mišljenje, naravno, nego percepcija događaja i aktera u njima. Taj mehanizam vrlo je jednostavan ali da bi ga mogli primenjivati vi morate da imate skoro potpunu kontrolu nad sredstvima masovnog obaveštavanja. On se sastoji iz selektivne dramatizacije ugla posmatranja iz kojeg će se formirati onakva percepcija koja je politički korisna kreatorima „javnog mnjenja.“ Tu nema mesta za uporednu analizu ili za nijanse bilo kakve vrste. Najmanje tu ima mesta za istorijsko pamćenje. Monotonim ponavljanjem jedne te iste priče i doslednim ignorisanjem svakog podatka koji bi joj mogao protivurečiti, a uz to vezivanjem dežurnih žrtvava za emotivne kvalifikacije negativnog tipa, vi kontrolišete percepciju javnosti i usmeravate njene neprijateljske emocije prema onome koga u određenom trenutku vi želite da politički ili primenom vojne sile uništite. Reči i fraze koje su ugrađene u medijski diskurs i neprestano se ponavljaju deluju na gledaoca ili slušaoca slično kao što je zvuk zvona delovao na Pavlovljevog eksperimentalnog psa. Mada je i srpska javnost u širokim segmentima izgubila sposobnost autonomnog razmišljanja, ovde su ipak pojedinci – možda iz čistog inata – zadržali neku vrstu kritičke distance prema agresivno naturanim lažima. Na Zapadu toga praktično nema, javnost je tabula rasa na kojoj se pažljivim filtriranjem podataka i stručnim prezentiranjem iskrivljenih slika može pisati kakva god hoćete priča. Ona se zatim lako kao na površini peska briše i zamenjuje se nekom novom pričom, a da ljudi uopšte nisu ni svesni koliko im je svest usmeravana.

Srebrenički kult je ušao u fazu dekadencije i on se sada može braniti jedino „administrativnim sredstvima.“

7.  DŽordž Samueli (George Szamuely) se u poglavlju: „Securing Verdicts: The Misuse of Witness Evidence at the Hague“ bavi instrumentalizacijom svedoka u procesima koji su se vodili MKTBJ. Sredinom marta (14) tužilaštvo Državnog suda Bosne i Hercegovine doživelo je da jedan od zaštićenih svedoka javno progovori o pretnjama i ucenama istražitelja tužilaštva Suda BiH. Ve ste tim povodom napisali tekst pod naslovom: „Ne samo u Hagu: Ucena i zastrašivanje svedoka kao sredstvo za utvrđivanje sudske istine“. Možemo li zaključiti da je malo šta ostalo od pravnog sistema i društva zaštićenog normom i zakonom.

Odgovor: Učinak lažnih svedoka je ključan, mnogo veći nego što bi to prosečna osoba koja ne prati rad Tribunala mogla i da nasluti. Samueli se u svojoj analizi, pored arhetipa haškog lažnog svedoka Dražena Erdemovića, posebno osvrće na iskaze Momira Nikolića i Miroslava Deronjića. Obe individue su takozvani svedoci-saradnici, a to znači da su potpisali nagodbu sa tužilaštvom da će prihvatiti „izjavu o činjenicama“ koju im je tužilaštvo prema svojim potrebama sastavilo i da će svedočiti u prilog optužbe u svim predmetima gde ih tužilaštvo pozove, a u zamenu za te kompromise sa istinom dobiće drastično nižu kaznu. Koliko ovakvi svedoci, koji se odlučuju na saradnju sa tužilaštvom iz lične koristi, mogu da budu pouzdani neka svako sam proceni. Ali uopšte nema sumnje da bez njihovih iskaza, koje su brojna veća Tribunala usvojila i ugradila u svoje presude kao verodostojne činjenice, zvanična srebrenička priča ne bi mogla biti ista. Nikolić je bio prvi među tim navodnim svedocima koji je govorio o prekopavanju i izmeštanju primarnih grobnica. U nedostatku tela pomoću kojih bi se popunila zacrtana kvota od 8.000 streljanih, takozvane sekundarne grobnice, koje sadrže posmrtne ostatke iz ranijih asanacija terena, i koje su vezane za borbena dejstva od pre jula 1995. ili za kolonu 28. divizije koja je izvršila proboj iz Srebrenice ali koja je predstavljala legitiman vojni cilj, poprimaju veliki značaj kao zlatni majdan ljudskih ostataka. Nikolićeva „insajderska“ priča o navodnim prekopavanjima zato je dragocena za popunjavanje jedne zjapeće rupe, ili bolje reći kratera, u srebreničkom narativu. Deronjićev iskaz, koji je u skladu sa potrebama tužilaštva on menjao i doterivao osam puta, korišćen je kao glavni dokaz da su streljanje zarobljenika i „genocid“ koji je na taj način nastao bili koncipirani u najvišim vojnim i političkim krugovima Republike Srpske, zahvaljujući čemu se otvorila pravna mogućnost da se jedan lokalan događaj uzdigne na državni nivo, sa svim ozbiljnim posledicama koje iz toga slede. Mnogi zaključci o događajima posle pada Srebrenice u julu 1995, koji se gotovo aksiomatično prihvataju, u stvari potiču iz krajnje oportunitičkih iskaza ove dvojice i njihovog kolege lažnog svedoka Dražena Erdemovića. Ovu operaciju omogućio je problematični institut nagodbe sa tužilaštvom, bez čega bi Haška industrija za proizvodnju lažnih dokaza sa velikom mukom funkcionisala. DŽordž Samueli je na ubedljiv način pokazao efekte tog sistema po pitanju Srebrenice. Izvedite jednu malu analitičku vežbu. Identifikujte sve sumnjive teze koje potiču iz iskaza Nikolića, Deronjića i Erdemovića i jednostavno ih uklonite iz srebreničke priče. Bićete šokirani koliko će biti neznatan onaj deo narativa koji je preostao posle amputacije tih ključnih komponenata.

8. Kako će se, po vašem mišljenju, nakon ove knjige i rada vašeg fonda i nakon probijanja istine o dešavanjima tokom ratova 90. sa svih strana, dalje održavati zvanična verzija o dešavanjima u Srebrenici koja su morala da budu institucionalno podržana uvođenjem tzv. Srebreničkih memorijala u EU i šire, usvajanjem parlamentarnih deklaracija i sl. Da li ima nade da će istina ipak postati konstitutivna za istorijsko sećanje čovečanstva?

Odgovor: Ja nemam nadu već čvrsto ubeđenje da će objektivno sagledavanje srebreničke tragedije prevagnuti i baciti u zasenak politički iskonstruisanu lažnu sliku. Ali to se neće dogoditi u punoj meri odmah, a još manje bez truda. Neophodan je strpljiv i uporan rad, sa osloncem na naučnu metodologiju i to strogo usmeren na otkrivanje istine a ne u službi bilo kakvog uskog političkog projekta. Srebrenički kult je ušao u fazu dekadencije i on se sada može braniti jedino „administrativnim sredstvima.“ Siguran sam da ćemo još neko vreme imati dve paralelne verzije događaja, jednu obaveznu i zvaničnu, i drugu utemeljenu na objektivnim dokazima koju će privatno usvajati sve veći broj ljudi, mada će i jedan deo njih nastaviti da iz straha ili zbog neke koristi javno ispoveda zvaničnu laž. Mislim da je starijim osobama iz sopstvenog iskustva poznato o čemu govorim i da bi moja aluzija na završnu i najlicemerniju fazu ustrojstva koje je obeležilo poslednju polovinu dvadesetog veka u vašoj zemlji svima trebalo da bude kristalno jasna. Zapravo, ako želite da se bavite paralelama, one su frapantne. Upravo u ovom trenutku prave se planovi za dogovorenu istoriju balkanskih zemalja i za prikupljanje potpisa pomoću kojih bi se izvršio pritisak na vlasti tih državica da prihvate propisanu verziju nedavnih ratnih događaja. Podrazumeva se da se tu radi o pokušaju cementiranja jednog tendencioznog pogleda na te događaje. Značajno je to da lažna verzija Srebrenice igra ulogu centralnog dogmata u Vjeruju onih snaga koje deluju u okviru tih i sličnih projekata. Dok se njihova priča o Srebrenici, na kojoj počiva niz njihovih najvažnijih političkih teza, nezadrživo ruši oni ne primećuju očigledno i mirno idu dalje u pokušaju da zakrpe svoj propali sistem koji po svim šavovima puca. Od prilike kao marksistički teoretičari u poznoj fazi bivšeg režima koji su na Korčuli i drugim egzotičnim mestima burno raspravljali o doktrinalnim finesama svoje umiruće ideologije.

Ali slično kao što je lažni sistem iz paralele koju sam povukao čak i u samrtnom grču uspeo da stvori plodno tle za kataklizmu bezumnih ratova devedesetih godina, tako i lažni kult Srebrenice, sve dok mu se budu prinosile javne žrtve, bez obzira na to koliko prinudno i licemerno, nosiće u sebi potencijal da prouzrokuje još jednu strašnu rundu ljudske patnje. Iz objektivne perspektive, pravoslavni i muslimani srebreničkog kraja stradali su podjednako strašno kao nesvesni pioni tuđih kombinacija. Razorena i opustela srpska sela oko Srebrenice elokventno govore o tome šta se tamo događalo tokom ignorisanog trogodišnjeg perioda koji je prethodio događajima iz tri dana u julu 1995. godine, na šta nepoštena zvanična priča nastoji da celu tu dramu svede. Strani faktor je usvojio i svojim znatnim logističkim resursima on održava tezu o genocidu zato što ta kvalifikacija idealno služi njegovom političkom interesu u središtu Balkana. U onoj meri u kojoj muslimanske mase budu prihvatile tumačenje događaja po kojem su njihovi susedi nad njima izvršili tako gnusan zločin, a Srbi Srebrenice budu ubeđeni da progon i masakr koji su oni doživeli niko ne uvažava, mogućnost normalnih odnosa između te dve verske zajednice istoga naroda biće isključena. Nepoverenje i latentni sukob će tinjati, a strana ruka će izabrati trenutak koji joj najviše odgovara da plamen opet razbukta. Mi zato moramo delovati kao uporni i neustrašivi vatrogasci koji će se boriti svim silama da se vatra homicidnog razdora među susedima zauvek zatre i ugasi. Ne farisejskim rešenjima koja nude plaćenici onih koji su tu vatru potpalili, nego aktivnom primenom jedinog pravog i lekovitog sredstva, a to je istina.

(Razgovarala Biljana Đorović)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner