Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Alepo – primirje koje niko ne želi
Savremeni svet

Alepo – primirje koje niko ne želi

PDF Štampa El. pošta
Đanandrea Gajani   
četvrtak, 06. oktobar 2016.

Sirijski konflikt izgleda da se kreće prema vojnom rešenju, nakon neuspelih pokušaja, ne uvek uverljivih ili nesebičnih, da se uspostavi dugotrajan prekid vatre. Primirje koje su sa mukom utanačile Rusija i Sjedinjene Države je propalo posle jedva nedelju dana zbog barem tri vrlo očigledna razloga.

Zahtev da se na bojnom polju razdvoje „umereni“ opozicionari prema sirijskom režimu, sa kojima se pregovara, od džihadista, protiv kojih se nastavljaju borbene operacije,  tehnički je neizvodiv. Posebno u gradu kakav je Alepo, gde pobunjeničke milicije različitih frakcija ratuju rame uz rame, razdvojene ponekad samo jednom ulicom, ali pod zajedničkom komandom.

Na političko-strategijskom planu, brzo je postalo jasno Saudijskoj Arabiji i Kataru – glavnim sponzorima džihadističkih milicija Vojske osvajanja (koja ujedinjuje bivše članove Al-Kaide, salafiste i pripadnike Muslimanske braće) – da bi razdvajanje „umerenih“ pobunjenika, sa kojima se započinju pregovori, od „terorista“ koji treba da budu vojno uništeni, u svakom slučaju išlo u prilog Bašaru Asadu.

Glavninu pobunjeničke vojne moći čine, u stvari, islamističke milicije, čiji bi poraz još više oslabio „umerenjake“ koji bi, lišeni odvraćajuće vojne sile, mogli da pregovaraju sa Asadom, sa eufemistički rečeno „podređene“ pozicije.

Treći, ali ne manje važan faktor propasti bilo kakve pretpostavke primirja jeste sada već ukorenjeno nepoverenje između Rusije i SAD,  uključenih u jedno globalno nadmetanje koje podseća na eru Hladnog rata, ali koje u odnosu na tu epohu izgleda danas improvizovanije i hirovitije.

Kod Moskve i Damaska, nepoverenje je izazvano neverovatnim američkim vazdušnim napadom, koji je 16. septembra u Dajr ez Zauru, izazvao smrt ili ranjavanje više od dve stotine sirijskih vojnika. Napad koji je Vašington definisao kao „grešku“.

Izgovor koje nije mogao da se održi jer su vazdušni naleti trajali četrdeset minuta – vreme za koje su svi avioni i dronovi mogli da primete da napadaju položaje sirijske vojske koju u toj zoni drži u opsadi Islamska država. Uz to, ima više od dve godine da koalicija koju predvode Sjedinjene Države nije izvodila vazdušne napade u tom sektoru.

Na američkoj strani, nepoverenje prema Moskvi je izazvano obnovom masivnih vazdušnih napada i artiljerijskih gađanja po Alepu (prema nekim izvorima koje je Moskva demontovala, takođe i po humanitarnom konvoju) u okviru jedne bitke koja odlučuje sudbinu rata.

Oko Alepa vladine snage su koncentrisale glavninu svojih snaga, obustavljajući ofanzive na svim drugim sektorima. U avgustu su džihadistički pobunjenicu otvorili jedan prolaz u opsadi istočnih kvartova grada koji su pod njihovom kontrolom, sazivajući sve raspoložive snage da se sliju međusobno u gradu.

Sada je opsada ponovo uspostavljena, a topovi i lovci-bombarderi obasipaju vatrom pojedinačno svaki deo grada koji je u rukama pobunjenika, sa ciljem da im unište snage. Artiljerija džihadista je u velikoj meri uništena, i Asadovi vojnici su osvojili par kvartova u istorijskom jezgru i na periferiji.

Tehnika „parnog valjka“ uništava svojim žestokim volumenom vatre borbene kapacitete neprijatelja, da bi potom trupe i tenkovi napredovali na terenu bez puteva za bekstvo protivnika.

Moskva je spremna za prekid vatre, ali ne više od 48 sati, kako se pobunjenicima ne bi dozvolilo da se reorganizuju; Vašington, naprotiv, želeo bi prekid vatre od barem nedelju dana, upravo da se napravi jedan predah za pobunjenike.

Najrealističniji pristup sirijskom konfliktu demonstrirao je lider libanskog Hezbolaha Hasan Nasrala, po kojem u Siriji „ne postoje mogućnosti za političko rešenje“, i da će „zadnja reč biti izrečena na bojnom polju“.

Uostalom, samo će kraj konflikta odrediti ko su pobednici i poraženi, omogućavajući rekonstrukciju zemlje i povratak raseljenih i izbeglih.

Neprekidno zamrzavanje rata, izaziva naprotiv, širenje neprijateljstava, bez pravih pobednika i poraženih, što kasnije uzrokuje difuznu i beskrajnu konfliktnost.

U tom kontekstu, Moskva poseduje prednost nad Vašingtonom, imajući jednu jasnu i linearnu poziciju – očuvanje Bašara Asada, jer je jedina alternativa Sirija kojom vlada šerijat.

Dvosmislenija je pozicija Vašingtona, koji se bori suviše blago protiv Islamske države, ne napada druge džihadističke milicije, podržava Kurde i umerenjake, ali u isto vreme tretira kao neprijatelja sirijski režim. To je kontradiktorna pozicija iz koje ne može da proiziđe odlučnost, usmerena možda da maskira realni američki cilj da potpomogne destabilizaciju regiona, ali koja ostavlja Moskvi (sa svojih preko četiri hiljade vojnika i pedeset letelica u Siriji) široko slobodno polje, takođe i usled sramežljivosti Zapada da se široko angažuje u konfliktu.

Neizbežno, na medijskom i propagandnom bojnom polju, ishod sukoba se odlučuje preko kože civilnog stanovništva. Amerikanci, Arapi i pobunjenici stigmatizuju ubijanje civila u ,,varvarskim“ napadima Rusa i vladinih snaga.

Za Moskvu i Damask, naprotiv, stanovništvo je oduševljeno idejom da bude oslobođeno od jarma džihadista koji koriste civile kao ljudski štit, postavljajući položaje i komandna mesta blizu kuća i bolnica. Reč je o taktici staroj koliko i svet, i naširoko prihvaćenoj od Islamske države, Talibana, i protiv Izraela, Hamasa i Hezbolaha.

Preveo sa italijanskog: Nebojša Vuković

Izvor: http://www.analisidifesa.it/2016/10/aleppo-quella-tregua-che-nessuno-dei-contendenti-vuole-veramente/

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner