Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Geopolitički aspekt ukrajinske krize (II)
Savremeni svet

Geopolitički aspekt ukrajinske krize (II)

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
sreda, 26. februar 2014.

Kako god da se završi postojeća ukrajinska kriza, ona neće sama po sebi doneti velike poene ni Americi i nekim drugim zapadnim silama koje su se direktnije umešale u ovaj problem, a ni Rusiji. Prvo, daleko od toga da će se kriza rešiti nultim ishodom i dobitkom samo za jednu stranu. Drugo, što se tiče SAD i zapadnih sila koje su se angažovale u ovom pravcu, potencijalni su i verovatni dobici sa aspekta tvrde moći, odnosno, zahvaljujući činjenici da je izvršen u najmanju ruku prevrat u zapadnom delu zemlje, ti dobici su već sada evidentni, sa otvorenim pitanjem za dalji razvoj situacije. Međutim, sa aspekta meke moći, dodatno, a čini se i definitivno je razobličena svaka teorija o demokratiji, mirnim procesima i ljudskim pravima kao osnovnim pokretačima američkih i briselskih interesa.

Ovde se radi o Ukrajini - jednoj velikoj i miroljubivoj zemlji, koja ima svoju demokratski izabranu vladu, predsednika i regionalno-lokalne predstavnike vlasti. Opozicija koja je bila nezadovoljna odlukom oko trenutne (samo trenutne) suspenzije pregovora sa EU pod tim okolnostima u jesen prošle godine, razvila je proteste u centru prestonice, koji su potom očigledno prerasli u nasilje sa brojnim ljudskim žrtvama. Mogli smo videti najčešće odsustvo u principu spremnosti policije čak i da uzvrati na često ponižavajuće atake koje je imala prema ljudskim životima, javnom redu, materijalnim dobrima i najposle samim policijacima koji su platili sve to velikim brojem mrtvih i ranjenih, teško i lakše povređenih. Amerika i većina zapadnih sila su sve to vreme isključivo optuživale legitimno izabranog predsednika Janukoviča i vlast za sve, iako je bilo jasno da se ovde viđeni načini protesta i nasilja u svim tim demokratskim zemljama ne bi moglo desiti, ni stoti deo čitavog ovog procesa, odnosno da bi organi reda to presekli u korenu.

Čak i ako pogledate sami finiš ovih događaja u poslednjih nekoliko dana, videćete da je sporazum koji je verovatno pod teškim i raznovrsnim pritiscima potpisao Janukovič – o prevremenim predsedničkim izborima, umesto u martu 2015, u decembru 2014. vraćanje na elemente ranijeg ustava i dr., ali i obaveze opozicije da se povuče sa ulica, uključujući i nasilne grupe i pokrete uz nju, te da se sprovede oslobađanje institucija za njihov nesmetan rad, i da je sve to validno, jedino ako predsedik republike po Ustavu, dakle sve to na kraju od obe strane ispoštovano, potpiše. Ništa se od toga nije dogodilo, demonstranti su ostali na ulicama, čak su nastavili da osvajaju institucije sistema u Kijevu i one preostale u zapadnom delu zemlje, da prebijaju u prestonici (i ne samo tu) poslanike vladajućih stranaka – Partije regiona i Kompartije, uključujući i demoliranje i paljenje njihovih sedišta. Predsednik Vrhovne rade Vladimir Ribak je pretučen i pre toga je pucano na njega (kako je izjavio i sam Janukovič), a onda je pod teškom prinudom potpisao ostavku. Lideri opozicije i novoizabrani na tu funkciju visoki funkcioner i zamenik Timošenkove Turčinović su izjavili da je „Ribak zbog zdravstvenih problema i potreba da se leči potpisao ostavku na mesto predsednika Vrhovne rade“, što je cinizam koji nije viđen ni u ratnim prilikama i žargonima mafijaša.

Interesantno je da Politika i niz medija na teritoriji Srbije uopšte nisu preneli ove činjenice, niti pojavljivanje na TV Harkov Janukoviča, koji je naveo da opozicija nije ispoštovala svoj deo dogovora. Janukovič je naveo na harkovskoj TV da je Ribak pretučen i pod batinama potpisao ostavku, kao što je i dobar deo poslanika u Vrhovnoj radi pod teškim pritiscima (pretučen je i lider koalicione vladajuće Kompartije Pjotr Simonenko, koji je pre petnaestak godina u drugom krugu predsedničkih izbora izgubio od Kučme, a pretučeno je i oteto više drugih državnih funkcionera, poslanika Vrhovne rade i njihovih najbližih koji se drže kao taoci), a da je na njega Janukoviča pucano rafalima kada je išao na kijevski aerodrom na put za Harkov.

U tom pravcu Janukovič je podvukao da je načelan dogovor sa opozicijom o predviđenom procesu i rešenjima za izlazak iz krize ništavan jer opozicija nije ništa sprovela od dogovorenog, „da su oni banditi koji su pucali na njega i druge predstavnike vlasti i premlaćivali ih“, te da nema prelaza na raniji Ustav, jer pored svega navedenog, on kao predsednik zemlje je dužan da na kraju sve to potpiše da bi bilo validno, a on to ne želi, i da je zapravo sproveden nasilni puč. Što je posebno važno u jugoistočnoj proruskoj polovini zemlje, održan je skup u Harkovu svih poslanika (iz Vrhovne rade, regionalnih i lokalnih vlasti) koji su konstatovali antiustavni razvoj situacije u Kijevu, i da oni do daljnjeg predstavljaju jedini nivo vlasti koji će na svojoj teritoriji donositi odluke.

Dakle, sada imamo vrlo komplikovanu situaciju u zemlji. Sa druge strane, Vašington je pozdravio „dalji razvoj demokratskih procesa u Kijevu“, uspostavljenu vlast Vrhovne rade i oslobađanje Timošenkove“. Dakle za zvanični Vašington sve što se dešava u Ukrajini, uključujući i nepoštovanje dogovora koji je Janukovič uz posredništvo zapadnoevrospkih diplomata postigao sa opozicijom, dakle od strane opozicije, i nasilne metode prigrabljivanja i ulaska u institucije sistema, dakle sve to je „demokratski proces koji treba pozdraviti..“.

Jasno je da opozicionari, bez potrebnog demokratskog legitimiteta Vrhovne rade i drugih organa države, a pri tome čak u potpunosti kršeći i dogovor koji je postigao Janukovič uz pomoć zapadnih sila sa opozicijom, teže da sebi prigrabe navodno zvaničnu vlast i zaodenu se institucijama sistema i na taj način pokušaju da u daljem procesu osvoje i stave pod svoju kontrolu jugoistočnu polovinu zemlje, što je i laicima jasno da je poduhvat koji ne može proći bez žrtava i sukoba, a potencijalno i u ekstremnijoj varijanti - teškog krvoprolića i nebrojeno žrtava i razaranja.

Moram da priznam da ovakvu "hard" varijantu scenarija za svrgavanje jedne letigimno izabrane vlasti velike i miroljubive zemlje, samo zato što je zatražila intermeco u odnosu na pritiske da prihvati teško nametnuti sporazum sa Briselom, koji je ekonomski i na drugi način neprihvatljiv Ukrajini, nisam očekivao. SAD i njihovi saveznici u ovom poduhvatu snose neverovatnu odgovornost, koju ni uslovna pristrasnost mnogih tamošnjih medija ne može sakriti i taj ukus ostaje i kod običnih ljudi širom Evrope.

Šta će biti dalje? Važno je da je Janukovič konstatovao da je opozicija uzurpirala vlast, da je to protiv bilo kakvog sporazuma i da su to „banditski metodi“. Jer postojala je velika opasnost da će očigledno Janukoviča, koji je pod velikim pritiskom, na različite načine obmanuti i naterati da prihvati proces koji bi pod obmanama predstavljao prenos vlasti na pobunjenike i opozicionare, što bi oni bez obzira na svu providnost tog poduhvata pokušali da prikažu kao svoje legitimno i sporazumno osvajanje vlasti i preuzimanje institucija sistema. To se nije dogodilo, te iako od Janukoviča više ne treba previše očekivati, on sve više postaje bez stvarnog uticaja, ovo je bilo jako važno da se ospori i postignuti sporazum – koji je opozicija pogazila i uzurpirala, a sa druge strane jugoistočna polovina zemlje se organizuje, ona sada predstavlja subjekat za sebe. Tako da sada u Ukrajini imamo tri subjekta: zapadni deo zemlje koji je pod opozicijom i pobunjenicima, računajući manje-više i sam Kijev i gde vlada haos i nasilje nad ostacima državnih institucija i svim koji suprotno misle, uključujući često i etničko-religijske nasrtaje; potom kao drugi subjekat - jugoistočnu prorusku polovinu zemlje, koja postaje subjekat za sebe, i najzad kao uslovno posmatrano treći faktor, koji je u postepenom nestanku, a to su ostaci centralne vlasti, koja se trenutno svela na Janukoviča i preostale efektive vojske, koja se drži po strani.

Vladajuća Partija regiona sve više prerasta u ono što ona zapravo i jeste, najjača stranka u zemlji, čiju bazu čini proruski deo stanovništva, apsolutno većinski u jugoistočnoj polovini zemlje. Od nje otpadaju i sve više će otpadati karijeristi i oni koji su u nju ušli poslednjih godina iz profiterskih razloga vršenja vlasti. Visoki funkcioneri kao što su Kolesničenko, Carev i drugi koji su i nosioci na terenu među narodom ove partije već duži niz godina, kada je bila i u opoziciji, sada učestvuju na skupu u Harkovu i konstituišu vlast u jugoistočnom delu zemlje. Tu će se u previranju na terenu verovatno javiti novi lideri, jer očigledno da Janukovič sve više gubi uticaj i na istoku, pored toga što su ga na zapadu zemlje anatemisali, čak su po njegovom priznanju pokušali i atentat na njega, kad su pucali kad je išao na kijevski aerodrom da otputuje za Harkov.

Tigipko se po različitim izveštajima (koji su kao i dobar deo vesti u ovim trenucima i deo sumnjivih informacija, pa treba dati zadršku) sumnjivo držao poslednjih dana, a on je prišao partiji kada je došla na vlast, a tu je niz funkcionera i oligarha koji su već promenili stranu, ili se u najboljem slučaju sklonili sa strane. Tu je i Kompartija koja je formalno i dalje deo vlasti u zemlji zajedno sa Partijom regiona, ali vlasti koja se od pobunjenika i opozicije u Kijevu sada potpuno osporava i na državnom, centralnom nivou potpuno nestaje i preuzimaju je do jučerašnji opozicionari. Uostalom opozicija osporava čak i samog Jankoviča kao legitimno izabranog predsednika i pokušava da zakaže izbore predsedničke već za maj, a ne za decembar kao što je to ponudio Janukovič, kome mandat traje inače do marta 2015. godine. Poslednja novost da je krnja i sumnjiva Vrhovna rada, smenila Janukoviča sa mesta predsednika i na to meseto kao vd. Imenovala Turčinovića, što je proces koji nije utemeljen u zakonu, niti je imao nikakvu zakonsku podlogu. Međutim, hoće li se ovo bezvlašće makar na centralno-državnom nivou popuniti isključivo od strane do jučerašnjih opozicionara i demonstranata, ili će se tražiti neko zakonsko utemeljenje, procedura, i kompromis sa jugoistočnom polovinom zemlje.

Zapadne sile se prema svemu ovome ponašaju sa simpatijama većim ili manjim za (do jučerašnju) opoziciju, ali u isto vreme i sa priličnom uzdržanošću. Tako su i ministri spoljnih poslova Francuske i Nemačke, koji su posredovali u pregovorima Janukoviča sa opozicijom, izjavili reči kritike na ponašanje opozicije „koja se ne drži dogovora“, što je ponovio i Janukovič kao mali, ali evidentni poen i sa te strane u njegovim jučerašnjim nastojanjima da prikaže da su opozicionari izigrali dogovoreni set poteza i procesa za izlazak iz krize, i da ga on smatra ništavnim, i da je na delu nasilni puč.

Mislim da posle ovih događaja najverovatnije Ukrajina kao unitarna zemlja više neće postojati i da bi izlaz u njenoj federalizaciji, formiranju entiteta, najmanje dva ravnopravna faktora, gde je jugostočna proruska polovina zemlje nesporna jedinica, bio najlogičnije i gotovo spasonosno rešenje. Proruski deo zemlje ima celokupan izlaz Ukrajine na mora – Crno i Azovsko, sve do samog ušća Dunava. Tu je skoncentrisana industrija zemlje i gro prirodnih resursa, posebno u Donbnasu. Sadašnju političku napetost prati i činjenica da je zemlja praktično pred bankrotom. Upravo ovaj jugoistočni deo je privredno snažan i on je do sada prelivao svoja značajna sredstva preko centralnih vlasti zapadnim siromašnijim regionima, posebno Galiciji. Drugo, Rusija je ponudila sredstva Ukrajini, na osnovu sporazuma Janukovič-Putin od novembra, ali pri sadašnjim izmenjenim okolnostima nejasno je da li će i u kojim okolnostima oni dalje biti uplaćivani. Sa druge strane, teško je poverovati da bi sa zapada Ukrajina mogla dobijati sredstva u kontinuitetu koji bi joj pomogli da se spase sloma.

Ono što je neizvesno, a što ne bi bilo nikako dobro, jeste da dođe do oružanih sukoba, gde bi se militantim grupama, koje smo do sada mogli da vidimo na zapadu zemlje kako vrlo uvežbano napadaju na policiju i zauzimaju mnoge gradove i državne institucije, sada potencijalno mogle suprotstaviti snage sa jugoistoka. Bilo bi važno da dođe do pregovora realnih subjekata na terenu, a to je dojučerašnja opozicija, ali i ekstremističke i militantne grupe iz severozapadnog dela zemlje, koje su se do sada pokazale u pravom svetlu, i sa druge strane demokratski izabrani predstavnici jugoistočne polovine zemlje, koji imaju uz sebe i respektabilne snage za odbranu, a koje se sada dodatno organizuju.

Ukoliko se oni politički dogovore o daljem uređenju zemlje i načinima konstituisanja zajedničkih dogovorenih oblika vlasti i „pravilima igre“ izbegao bi se najgori scenario, a to je onaj do kraja po ugledu na događaje devedesetih u bivšoj SFRJ. Ko želi da uporedi događaje s početka devedesetih u bivšoj SFRJ sa ovim što se sada odvijalo u Ukrajini - mešanje i razbijanje jedne suverene zemlje, jednostrano svrstavanje većeg broja zapadnih zemalja i njihovih medija i politika na jednu stranu i nespremnost da se situacija posmatra kompleksno i da se traže adekvatna mirna i svima prihvatljiva rešenja - može ustanoviti veliku sličnost i čak u mnogim stvarima identičnost.

Sada ćemo videti da li su iz toga savremeni akteri izvukli neke pouke, a to se odnosi i na stanovništvo Ukrajine, Rusiju, ali i na javno mnjenje i politički estabilišment evropskih zemalja. Višestruko je besmisleno da ljudske žrtve dalje padaju ako je jasno da je zemlja realno podeljena geopolitički, baš kako je to konstatovao i slavni Semjuel Hantington u svom epohalnom delu „Sukob civilizacija“; „Na nešto veći jugoistočni proruski deo zemlje, i na njen severozapadni deo koji to nije..“. 

Šta se može očekivati dalje od međunarodnih subjekata? SAD očigledno podržavaju maksimalistička rešenja, koja su u ovom slučaju izrazito nedemokratska i ruše potpuno mit o nekoj demokratskoj prirodi koju načelno i idejno podržava Vašington, makar u evropskom prostoru. Stoga sam mišljenja da će Vašington podržati maksimalistički-ekstremni scenario da, bez obzira na manjak demokratskog kapaciteta, postojeći krnji i krajnje sumnjivo sastavljen sastav Vrhovne rade, donosi dalje odluke i ignoriše Janukoviča kao još uvek legitimno izabranog predsednika, kao i volju regionalno izabranih organa vlasti u jugoistočnoj polovini zemlje i da pokuša da nametne suptilnom silom vlast i tamo. Međutim, Vašington će makar delimično ustuknuti kada konstatuje da u jugoistočnoj polovini zemlje postoje stamene snage i institucije iza kojih inače stoji većinska volja tamošnjeg stanovništva, koja je proklamovana načelima skupa u Harkovu 22. februara, kao i da Janukovič još nije položio oružje i sa delom preostale centralne državne administracije ne priznaje da je smenjen i ne priznaje pučiste u Kijevu kao vrhovnu i, u svakom slučaju, ne i kao jedinu vlast u zemlji.

Takođe, zapadnoevropske zemlje će se daleko suptilnije odnositi prema daljem razvoju situacije, svesne nedostatka demokratskog kapaciteta za postojeće preuzimanje vlasti u Kijevu, potom za realnost podeljenosti zemlje, sa dijametralno suprotnim geopolitičkim odrednicama, zatim da je u pitanju i esencijalni interes Rusije, posebno u proruskom delu Ukrajine, i najzad - da EU, kojoj svakako godi da se vodi borba opozicije za nastavak evrointegracija, nema konkretnih finansijskih mogućnosti da ozbiljno priskoči u pomoć ukrajinskoj privredi, koja je već bila na ivici bankrota i gde su posledice proteklih višemesečnih nemira dodatno činile materijalne gubitke i ekonomske zastoje. U obraćanju domaćoj ukrajinskoj, a i onoj međunarodnoj javnosti, lideri Batkovščine, uključujući i Timošenkovu, zapravo pokazuju da su svesni da ih upravo oni teško mogu „sigurno izvući iz privredne krize..“, jer je istina da je Ukrajina nakon perioda kakve-takve stabilizacije do Narandžaste revolucije, dokle su zemlju vodili Kučma, a Janukovič bio premijer, upravo u periodu vladavine „narandžastih“ i same Timošenkove zapala u takvu krizu ekonomskog sistema, iz koje se nisu do dana današnjeg izvukli.

Naprotiv, upravo u poslednje četiri godine, kad je vlast preuzela Partija regiona, zaustavljena je dalja kriza i postignuti su izvesni - ne veliki - ali evidentni pomaci. Uz forsiranje sukoba sa Rusijom, teško bi ovakva vlast, nastavljajući elemente neoliberalne ekonomije, čak i kada bi nekako stekla unutrašnjepolitički i međunarodni kredibilitet, uspela da iole popravi sadašnje predbankrotsko stanje ukrajinske privrede. I dodatan paradoks je činjenica da dodatan motiv za makar neku vrstu federalizacije ili stvaranja samostalnog autonomnog subjekta jugoistočna polovina zemlje ima u činjenici da su tamo koncetrisani najvažniji privredni resursi zemlje, i da su im do sada preko centralnih organa vršene preraspodele u pravcu zapadnih regiona, i posebno Galicije.

Najzad, kakav je interes i politika Rusije u postojećoj krizi. Moram da priznam da je to jako teško preciznije odrediti, sem da je Moskvi svakako veoma bitno da se sačuva subjektivitet jugoistočne polovine zemlje, i da se tu ne vrše pritisci, ili bilo kakvo proterivanje stanovništva od strane severozapadnih regija i tamošnjih demonstranata i ekstremističkih grupa, kao i od nakon puča uspostavljenih sada nakon puča centralnih organa vlasti. Mislim da bi federalizacija ili neki sličan takav oblik u zemlji, mogli da zadovolje elementarne ruske interese na ovom prostoru i da svakako Moskva u takvom razvoju situacije ne bi imala protiv. Svakako da ratni sukob teško da bi odgovarao međunarodnoj zajednici, kako na zapadu tako i na istoku. Postojeća ukrajinska kriza predstavlja i takvu novinu, da se i Kina umešala u nju, dajući nedavno podršku aktuelnim vlastima i upozorila demonstrante i nasilne grupe na poštovanje ustavnog poretka u zemlji.

Uz sve navedeno, teško je sa preciznošću odrediti dalji razvoj krize na prostoru Ukrajine, naredni dani će nam dati nagoveštaj u kom pravcu se situacija dalje može razvijati. Jugoistočni regioni imaju veliku šansu da makar u direktnim pregovorima sa predstavnicima novih vlasti i vlasti zapadnog dela zemlje zatraže preuređenje zemlje na bazi poštovanja specifičnosti ovih makroregija, što bi moglo da bude operacionalizovano u federalizaciji zemlje, ili minimum, nekom obliku široke regionalizacije i autonomije. Ukoliko se propusti ta prilika i prizna u potpunosti nova vlast u Kijevu, koja je na krajnje sumnjiv i neustavan način tu došla, a imajući u vidu ponašanje ekstremnih grupacija koje su bile uz protestante, i brojne žrtve dosadašnjih sukoba, kao i ideologiju koja dominira u Galiciji, postoji opasnost da se u perspektivi nameću ovim regijama politička i društvena rešenja mimo njihove volje, uključujući čak u ekstremnim situacijama pritisak na rusko jezičko stanovništvo. Sada je na potezu i Rusija, Olimpijada je završena. Na njenom početku Putin je primio Janukoviča kao uvaženog predsednika susedne zemlje, a sada je već i po tom pitanju u Ukrajini drastično izmenjena situacija, kao i u mnogo čemu u međuvremenu.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner