Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > „Kolubarska bitka“ Novorusije
Savremeni svet

„Kolubarska bitka“ Novorusije

PDF Štampa El. pošta
Dragan Petrović   
četvrtak, 28. avgust 2014.

Bez obzira na dalji razvoj situacije na istoku Ukrajine, odnosno na prostoru istorijske Novorusije, a svakako da će tu još mnogo toga biti neizvesno i nepredvidljivo. Proruske snage su uspele da u potpunosti zaustave ukrajinske ofanzive, i čak da preduzmu, do sada neviđeni kontranapad, praktično na svim linijama borbenog dodira.

Počevši od predsedničkih izbora 25. maja, prokijevske snage se nalaze u stalnom ofanzivnom delovanju prema Novorusiji, koristeći pri tome svoju brojčanu, i posebno oružanu premoć. Početkom jula, proruski borci, koji su dotle uspešno odolevali nadmoćnom protivniku, skratili su liniju fronta i napustili Slavjansk, Kramatorsk i neka druga naselja Donbasa i Luganske oblasti. Zauzeti su položaji na samoj ivici makroregiona megapolisa Donbasa, koji obuhvata veći broj industrijsko-rudarskih gradova od po sto i više hiljada stanovnika, na čelu sa milionskim Donjeckom, kao i južni deo Luganske oblasti.

Na ovom prostoru ukrajinske snage nisu mogle da naprave dalje prodore bez upotrebe i pešadijskih snaga, a ne samo oklopnih snaga, artiljerije i vazduhoplovstva. U dosadašnjim borbenim iskustvima opoločenici su u pešadijskim borbama nanosili gotovo redovno poraze i teže gubitke prokijevskoj vojsci, što bi se delom moglo tumačiti niskim borbenim motivima, ali i organizacionim sposobnostima ukrajinskoj vojsci i posebno njihovom komandnom kadru. Od tada, dakle od povlačenja na ove borbene linije početkom jula (nakon povlačenja iz Slavjnanska, Kramatorska, a potom i iz Lisičinska i Severodonjecka) linija odbrane se uslovno stabilizovala, istina sa izvesnim pomicanjem linije fronta u korist ukrajinskih snaga, ali sa njihovim izuzetno velikim gubicima u ljudstvu i tehnici kojim su ova povremena napredovanja plaćana. Pored toga prokijevske snage su žestoko bombardovale naselja uz veliko stradanje civila i materijalno razaranje.

Od sredine avgusta krenuo je veliki napad svim raspoloživim sredstvima prokijevskih boraca na aglomeracije Luganska i Donjecka, sa jasnom težnjom vlasti u Kijevu da postignu što veći uspeh do nacionalnog praznika 24. avgusta. Međutim, kao i mnogo puta do tada, realan uspeh je izostao, pošto se uglavnom radilo o proboju oklopnih trupa bez adekvatne pratnje pešadije, obezbeđenja bokova, snabdevanja i prateće logistike, što je obično završavalo njihovim opkoljavanjem od strane prorusa, nedostajanjem municije i hrane, te predajom ili uništavanjem. Time se mogu tumačiti ogromni ljudski i materijalni gubici prokijevskih snaga od početka sukoba, što je upravo poslednjih dana dostiglo svoj vrhunac, sa velikim posledicama na dalji tok sukoba.

Kijevske snage su dospele samo do predgrađa Luganska, što je medijskim obmanama, koje su prihvatile značajnim delom i mnoge zapadne informativne agencije, predstavljeno kao zauzeće dela, ili čak većine ovog grada. U ovoj medijskoj obmani, kao i više puta tokom prethodnog toka sukoba, naseli su i mnogi mediji na teritoriji Srbije (i Crne Gore) u čemu je prednjačio svakako B 92. U dominantnim medijima u Srbiji, primetno izostaje tokom praktično čitave ukrajinske krize prostor za stručne analize, već se uglavnom radi o predstavljanju informacija pretežno iz Kijeva i zapadnih medija.

Tako su gledaoci B 92, a i nekih drugih medija u Srbiji, više puta obaveštavani o „padu Luganska“, iako je to bilo daleko od istine. Kako su proruske snage izvele poslednjih dana zaista neponovljivu kontraofanzivu, toliko nalik na Kolubarsku bitku, i nakon dužeg perioda uporne odbrane i povremenog taktičkog odstupanja, prešle u nastupanje na najvećem delu borbenog dodira, to je kontrast u širem javnom mnjenju između stečene slike na frontovima Novorusije i stvarnog stanja postao ogroman. Najveći uspesi su postignuti u Luganskoj oblasti potpunim izbacivanjem protivnika i iz predgrađa Luganska, te približavanjem u brzoj akciji pokretnih snaga ka Severodonjecku i Lisičinsku.  

Još veći prodor je postignut u Donbasu. Neki manji džepovi su eliminisani, na većini pravaca protivnik je odbačen po desetak i više kilometara, dok je u južnom, primorskom pravcu postignut najveći prodor - čitav prostor uz rusku granicu je zaposednut, i opoločenici su izbili na more, zauzeli Novoazovsk, i kreću se prema Marijupolju. Sve ovo je praćeno ubrzanom reorganizacijom vojske i komandne strukture Novorusije. U ovom pravcu najviše je doprinela zaplena ogromne količine tehnike i oružja od prokijevskih snaga koje su postigli proruski borci, što je Novorusiji dalo mogućnosti da naoruža i opremi svoje jedinice. Poslednje pobede su podstakle ubrzaniji priliv dobrovoljaca u oružane snage Novorusije.

Nakon ovih događaja, zapravo prave jedne Kolubarske bitke u Novorusiji, što sve zajedno šokantno deluje na svetsko javno mnjenje, koje je dotle sistematskom propagandom, na jedan nerealan način, imajući u vidu situaciju na terenu, bilo pripremano za brzi pad ne samo Luganska, a potom i Donjecka, već i za vojni nestanak DNR i LNR.

Za nedeljnu paradu u Kijevu 24. avgusta bilo je planirano zauzeće makar Luganska (što je već proglašeno), pa i Donjecka, a umesto toga u Donjecku je održana parada zarobljenika i tehnike, slično Moskovskoj paradi 1944, i što je još važnije rasplamsao se veliki kontranapad prorusa sa iuzetnim ratnim uspesima u veoma kratkom roku. Pored toga, elitne ukrajinske jedinice su se našle u okruženju – njih čak preko 7000 boraca, sa mnoštvom oružja i ratne tehnike, što je u prethodnom slučaju,krajem jula i do sredine avgusta eliminacijom „kotla“ nanelo prokijevskim borcima gubitke od oko 4000 ubijenih i zarobljenih vojnika i i uništavanje i zarobljavanje tehnike.

U opštedruštvenom smislu, kao i sa aspekta organizacije države i državnih struktura, te nastavku organizacije vojske, uspešno nastavljanje kontraofanzivne proruskih snaga, može značiti za Novorusiju, veliku mogućnost, pošto će se stvoriti pozadinski prostor. Posle toliko vremena stalnih borbi i izazova, koji su iziskivali maksimalno naprezanje postojećih snaga, danonoćnu izloženost bombardovanju od strane protivnika najvećeg dela Novorusije, sada se stvaraju mogućnosti za pomeranje linije borbenih dejstava nešto dalje od gusto naseljenog Donbasa. Istina, to je proces tek u začetku, i za šta bi bilo najvažnije odbijanje ukrajinskih snaga još dalje od aglomeracija Donjecka i Luganska.

Bez obzira na svu neizvesnost koju sa sobom nosi dalji razvoj borbi, ova velika pobeda i još nezavršena kontraofanziva prorusa, znatno povećava mogućnost opstanka Novorusije do kraja kalendarske godine. To radikalno povećava šanse daljeg iscrpljivanja Ukrajine i primoravanje u perspektivi kijevskog režima da prihvati kompromis u pravcu zaustavljanja daljeg konflikta i novih ljudskih i materijalnih žrtava.

Polazna osnova za svake dalje pregovore bi bila federalizacija, ili makar široka autonomija za ove dve oblasti (Donjeck i Luganska), te decentralizaciju za ostatak jugoistoka, Ukrajinu van NATO, ali i van EU i prihvatanje statusa Krima kao dela RF. Stiče se utisak da Novorusija sada polako stasa kao državna organizacija, gde je ipak prvo izgrađena i postavljena kvalitetno njena vojna struktura, a da će i ostale oblasti društva i države morati biti adekvatno izgrađene i postavljene, što je za ovo poslednje navedeno za sada sve proces koji se tek nagoveštava. Sa druge strane kijevske vlasti, će se sada naći u za njih daleko težim okolnostima da nastave ratna dejstva i odbiju ponude Moskve, ali i evropske politike i javnosti da se prihvati kompromis i povedu ozbiljni pregovori, gde bi ovi nedavno održani u Minsku bili tek početne pozicije, ili čak „opipavanje pulsa“.

Jasno je da promena situacije na frontovima umnogome određuje i uslove i pozicije u pregovorima, pa Kijev sve teže može računati na opstanak unitarne zemlje, koja je objektivno podeljena na više kulturno-istorijskih regija, gde je, ne zaboravimo, vrlo važan i ekonomski momenat. Naime, ruskojezički jugoistok, gde pored Donjecke i Luganske administrativne oblasti spadaju i Dnjepropetrovska, Harkovska, Nikolajevska, Herosnska, Zaporoška i Odeska, je u ekonomskom smislu bogatiji deo zemlje, gde je težište industrije, celokupan izlaz na more (Crno i Azovsko) i gde ima rudnog blaga, pa se u dosadašnjem sistemu funkcionisanja Ukrajine preko centralnih vlasti u Kijevu odlivao značajan deo sredstava koji je potom išao u zapadne i centralne oblasti države.

Taj paradoks da je Galicija najsiromašniji privredni deo Ukrajine, a da je posedovala gotovo vodeću političku ulogu u zemlji, neizdrživ je za ostale regije, posebno za jugoistok, i ako apsolutna većina stanovništva čak i na prostoru LNR i DNR možda nije bila za direktan separatizam, a to posebno važi za ostatak Jugoistoka, za što veću svoju samostalnost u odnosu na centralne vlasti u Kijevu su svakako. Što se tiče samih LNR i DNR, tu je nakon krvavih i razarajućih sukoba poslednjih meseci znatno poraslo stremljenje za samostalnošću od Kijeva, ili pak u datim okolnostima diplomatskih rešenja, u makar „što veću samostalnost“, što ne bi u političkoj pragmatici moglo isključiti i neku labavu vezu sa centralnim vlastima, kao možda prelazno rešenje po cenu prekida sukoba i postizanja međunarodno priznatog dogovora u paketu, iza koga bi naravno stajala, kao jedan od garanta i zvanična Moskva.

U svakom slučaju, pritisnuti ekonomskim pretkolapsnim stanjem, nezadovoljstvom različitim povodima praktično u svim ukrajinskim regijama, i sve manjom spremnošću oružanih formacija zemlje da se nastavljaju borbe na istoku, te u isto vreme sugestijama iz evropskih prestonica da je dalji rat izlišan i da prednost treba dati pregovorima i ustupcima, - vlasti u Kijevu imaju sve manje aduta da nastave dalji rat na istoku. Istina, američka politika je i dalje spremna da podržava nepopustljivost političara na vlasti u Kijevu da nastave rat na istoku, ali to sve u datim okolnostima, ne mora više da bude presudno da Porošenko nastavi nesmetano da vodi dosadašnju ratobornu politiku.

Zakazani izbori i raspuštanje parlamenta daju novi vakuum u ukrajinskoj vlasti, koju teško da više može samostalno Porošenko da predstavlja, pa je za pretpostaviti u skladu sa predizbornom kampanjom, ali i faktičkom zabranom ("Kompartija") i marginalizovanjem ("Partija regiona") proruskih stranaka da će to moći učvrstiti već duboko podeljenu zemlju i njeno stanovništvo. Naprotiv, svima postaje sve jasnije da bez radikalnog novog dogovora o ustrojstvu Ukrajine, uz garanciju međunarodnog faktora, ova zemlja dalje uopšte može da egzistira. Što se tiče DNR i LNR, možda je za tako nešto već kasno, i da su one nakon velikih razaranja i civilinih zločina prokijevskih snaga, ali još više „Kolubarske bitke Novorusije“, sada malo spremne da se stave u formalnopravni status Ukrajine, osim u slučaju velikog političkog dogovora za čitav jugoistok pod međunarodnim posredovanjem, i dobijanja za sebe makar federalnog statusa.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner