Početna strana > Rubrike > Savremeni svet > Poslednji dani pukovnika Gadafija?
Savremeni svet

Poslednji dani pukovnika Gadafija?

PDF Štampa El. pošta
Vladimir Jevtić   
četvrtak, 03. mart 2011.

“NATO u situaciji sa Libijom želi da proširi svoju odgovornost van granica Evrope”, izjavio je ruski predstavnik u Severnoatlantskoj alijansi Dmitrij Rogozin povodom sazivanja vanrednog sastanka Saveta NATO usled situacije u Libiji. Ključna je izjava Dmitrija Rogozina u kojoj on navodi da su poslednji događaji u ovoj zemlji povod da alijansa preko ideje mira pokuša da se stacionira u Severnoj Africi. Rogozin smatra da je navedeni korak eksperiment koji ne može da se dopadne svima čak ni unutar NATO[1]. Ipak, ni bombardovanje SRJ nije naišlo na oduševljenje svih članica pomenutog saveza ali se ono ipak dogodilo. Osim toga, dovoljan pokazatelj spremnosti snaga SAD da eventualno vojno potpomognu rušenje Moamera Gadafija govori i činjenica da su značajne američke pomorske snage, na čelu sa nosačem aviona, upućene ka Sredozemlju.[2]

Jednoglasno uvođenje sankcija režimu Moamera Gadafija od strane Saveta bezbednosti UN[3] dovoljno govori o tome da je Gadafi ostao bez saveznika u svetu, ali sankcije, kao i uvek, neće pogoditi samo njegov režim već i običan narod Libije za čiji se humanitarni status tako “iskreno” zalaže međunarodna zajednica i UN. Odluka o uvođenju sankcija nastupila je gotovo automatski jer međunarodna zajednica nije poslala nijednu nezavisnu komisiju koja bi utvrdila istinitost izveštaja svetskih medija o masovnom kršenju ljudskih prava i zločinima protiv civila.

Jednoglasno uvođenje sankcija režimu Moamera Gadafija od strane Saveta bezbednosti UN  dovoljno govori o tome da je Gadafi ostao bez saveznika u svetu, ali sankcije, kao i uvek, neće pogoditi samo njegov režim već i običan narod Libije za čiji se humanitarni status tako “iskreno” zalaže međunarodna zajednica i UN.

Iako na odluku o uvođenju sankcija nismo morali da čekamo, odluka o vojnoj “humanitarnoj” intervenciji će ipak morati da sačeka krajnji ishod sukoba u Libiji uprkos tome što eventualna intervencija svakim danom postaje sve izvesnija i to ne samo zato što su SAD izvršile pozicioniranje svojih snaga već i zato što se čini da trupe lojalne pukovniku Gadafiju postepeno potiskuju pobunjenike, u prilog čemu govore i borbe u okolini grada Brega koji se nalazi južno od drugog po veličini grada Libije Bengazija[4]. Naime, SAD i NATO sigurno neće ostati pasivno po strani ukoliko Gadafijeve snage uguše pobunu jer sve upućuje na dobro poznati scenario svrgavanja nepodobnih režima koji podrazumeva uvođenje sankcija kao i “humanitarnu“ vojnu intervenciju odnosno angažovanje snaga NATO kao i snaga SAD koje na terenu realizuju spoljnu politiku Zapadnih zemalja.

Naročito je indikativna činjenica da gotovo i da ne postoje objektivni izveštaji medija, što je sasvim razumljivo jer je nužno potrebno stvoriti sliku o jednom monstruoznom režimu kako bi se pružilo opravdanje za naredne poteze međunarodne zajednice. Može se razložno postaviti pitanje zašto tek sada stižu izveštaji o navodnim sobama zlokobnog interijera u kojima su mučeni oponenti Gadafijevog režima. Međutim, retko ko i postavlja to pitanje koje svakako više neće biti ni važno kada pomenuti izveštaji postignu svoj primarni cilj kao što je to bio slučaj sa famoznim arsenalom za masovno uništenje koje je posedovao ubijeni Sadam Husein.

Ne smemo da zaboravimo činjenicu da je Savet bezbednosti jednoglasno doneo rezoluciju o uvođenju sankcija Gadafijevom režimu, što najupečatljivije govori da je Libijski lider bukvalno ostao bez podrške. Svet je duboko upleten i to pre svega zahvaljujući ekonomskim interesima u unutrašnje stvari Libije jer sve zemlje sveta, uključujući i Kinu, imaju značajne interese kada je u pitanju eksploatacija crnog zlata u ovoj Severnoafričkoj zemlji. Rusija bi na primer mogla da ostvari značajnu korist od porasta cene nafte na svetskom tržištu, što predstavlja očevidan primer da je u čitav krvavi rasplet neizbežno upletena ekonomija koja predstavlja ključni motivacioni faktor koji određuje i uslovljava geopolitičke odnose u savremenom svetu.

U tom kontekstu i ne čudi mnogo odnos pojedinih predstavnika aktuelne vlasti u Srbiji prema krizi u Libiji. Predsednik parlamentarnog Odbora za inostrane poslove i Političkog saveta Demokratske stranke Dragoljub Mićunović izjavio je kako je začuđen što vlasti u Beogradu “ćute ili blago reaguju” misleći pri tome na zvanični izostanak osude režima Moamera Gadafija. “Moramo mnogo više pažnje da posvetimo ljudskim pravima. Mene ne zanima šta su prethodnih godina radili srpski građani u Libiji i čime su se bavili već ono o čemu ceo svet govori, a to je nasilje režima Moamera Gadafija”. Ova izjava predsednika parlamentarnog Odbora za inostrane poslove dovoljno govori kakav je stav političkih predstavnika koji su brže-bolje, poput ministra odbrane, požurili da proklamuju kako je suspendovana svaka vojna saradnja sa Libijom. “Dobro je sarađivati sa mnogim zemljama, ali se još jednom pokazalo da moramo voditi računa da li pojedine zemlje priznaju i poštuju ljudska prava a ne samo da ih gledamo sa stanovišta nekih naših ekonomskih ili političkih interesa, da li su priznali Kosovo ili ne”, izjavio je takođe Mićunović.|

Svet je duboko upleten i to pre svega zahvaljujući ekonomskim interesima u unutrašnje stvari Libije jer sve zemlje sveta, uključujući i Kinu, imaju značajne interese kada je u pitanju eksploatacija crnog zlata u ovoj Severnoafričkoj zemlji.

Sve bi to bilo jako lepo da gospodin Mićunović i ostali koji su ujedinjeni u osudi krvavih zločina stvari ne posmatraju upravo iz ugla sopstvenih interesa jer se za idejom ljudskih prava u savremenom svetu vrlo često poteže kada se žele zamaskirati ili opravdati istinski sebični interesi najmoćnijih svetskih sila i stoga je u popriličnoj meri degutantno utrkivati se u osudi navodnih zločina kao da će na taj način Srbija istinski poboljšati svoj međunarodni položaj.

Dakle, ukoliko smo iskreno zabrinuti zbog kršenja ljudskih prava i ukoliko želimo da osudimo sprovođenje nasilja i zločina protiv čovečnosti, onda je neophodno da tu osudu uputimo svim akterima u sukobu koji nažalost svakoga dana uzima sve više žrtava. Osim toga, pomenuti gospodin Mićunović je u čitavu priču uvukao i predstojeći septembarski samit nesvrstanih u Beogradu, izjavivši da tu odluku treba preispitati, ali se nije izjasnio protiv predstojećeg samita NATO pakta koji će se takođe održati u Beogradu u junu mesecu, što je veoma indikativno jer ovaj stav, kao i pomenuta osuda zločina u Libiji, svakako poseduje striktno političku a ne moralnu konotaciju[5].

U međuvremenu u Libiji se nastavljaju oštre borbe i nije jasno šta se dogodilo sa libijskom armijom i njenim efektivama koje nisu zanemarljive ali je velika verovatnoća da se deo vojnih snaga pridružio pobunjenicima. Ipak većinski sastav libijskih oružanih snaga je ostao veran Moameru Gadafiju, što pokazuju i snimci u kojima se vide avioni libijskog ratnog vazduhopovstva koji bombarduju položaje u blizina grada Brega koji se nalazi na istoku zemlje. Ovaj podatak potvrđuje da snage odane Gadafiju ipak potiskuju pobunjenike ali izveštaji sa terena ipak nisu dovoljno konkluzivni. Međutim, jedno je sigurno, naime, ne postoji front koji jasno deli snage koje su odane Gadafiju od pobunjenika što može otežati situaciju u slučaju kopnene intervencije snaga NATO koja je jedna od opcija sa sve verovatnijim ishodom naročito ukoliko Gadafi uspe da uguši pobunu.

Određeni vid oružane intervencije svakim danom postaje izvesniji čak i ukoliko ne bude postignuta potpuna saglasnost članica Saveta bezbednosti koja, uvideli smo, i nije bila potrebna da bi se SAD odlučile za “humanitarnu” vojnu intervenciju kao što je to bio slučaj sa “kršenjem ljudskih prava civilnog stanovništva na Kosovu“.

Sasvim je jasno kakvo je raspoloženje u SAD prema Gadafiju jer američki zakonodavci uporno pozivaju Obaminu administraciju da pooštri reagovanje. Najupečatljiviji primer jeste demokratski senator DŽon Keri koji je pozvao američke i strane energetske kompanije da odmah obustave svoje operacije u Libiji sve dok njene snage ne obustave, “kukavičke” napade na civile. Međutim, imali smo priliku da vidimo da se ipak ne radi ni o kakvim “civilima” već o pobunjenicima koji su veoma dobro naoružani i koji raspolažu sredstvima kojima itekako mogu da se odbrane od “represije” Gadafijevog režima[6].

Određeni vid oružane intervencije svakim danom postaje izvesniji čak i ukoliko ne bude postignuta potpuna saglasnost članica Saveta bezbednosti koja, uvideli smo, i nije bila potrebna da bi se SAD odlučile za “humanitarnu” vojnu intervenciju kao što je to bio slučaj sa “kršenjem ljudskih prava civilnog stanovništva na Kosovu“. Ipak, činjenica da je pomenuti Savet bezbednosti doneo jednoglasnu odluku o uvođenju sankcija režimu Moamera Gadafija, upućuje na zaključak da se Kina i Rusija neće mnogo protiviti u slučaju vojne intervencije jer iako se geopolitička situacija u svetu značajno promenila od bombardovanja SRJ, teško je da bi pomenute zemlje zaoštrile odnose sa SAD zbog Moamera Gadafija kome verbalna podrška Hugo Čavesa svakako neće biti dovoljna da opstane na vlasti.


 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner