Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > „Banjalučki dogovor“ - novi (ne)sporazum
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

„Banjalučki dogovor“ - novi (ne)sporazum

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 14. mart 2012.

Devetog marta kasno uveče političke vođe Srba, Hrvata i Bošnjaka saopštili su da su postigle delimični sporazum o nekim od nerešenih pitanja, a da se razgovori o drugim nerešenim problemima nastavljaju, ali je ostalo nepoznato da li su o onome što su se „dogovorili“ ostavili nekakvog pisanog traga, imajući u vidu da ništa napismeno do sada nisu obelodanili. Zato je izvesno da će još biti različitih tumačenja „nijansi“ onoga što je „dogovoreno“, a širok prostor, izgleda, ostaje i EU da nastavi sa ispostavljanjem zahteva vlastima BiH da „učine kredibilan napor“  na putu približavanja EU. Naravno, nije saopšteno šta će u Briselu smatrati „kredibilnim naporom“, pa tako nije jasno ni da li će se, kada i pod kojim uslovima i ovaj najnoviji „dogovor“  domaćih političara oceniti kao „kredibilan“.

Čija je imovina RS i BiH?

Prema onome što su saopštili vođe Srba, Hrvata i Bošnjaka, usaglašeno je da perspektivna vojna imovina, koja je utvrđena odlukom Predsedništva BiH, bude knjižena u vlasništvo organa odbrane BiH. “Savet ministara BiH će u roku od 60 dana utvrditi koja je neperspektivna vojna imovina potrebna organima BiH. Ona imovina u kojoj funkcionišu organi BiH biće automatski uknjižena, a sva ostala će ići na entitete, kantone i opštine. Usaglašeno je da je državna imovina ono što je bilo predmet osporavanja odlukama visokog predstavnika. Savet ministara će u narednih 90 dana izvršiti popis te imovine, a onda u dodatnih 60 dana će se odlučiti koja je potrebna organima BiH, a koja će pripasti entitetima, kantonima i opštinama”, saopštio je predsednik RS Milorad Dodik, a isto su potvrdili i ostali[1].

Već prema ovim saopštenjima, izvesno je da su srpski i bošnjački političari međusobno razmenili ustupke jedni s drugima u pogledu vlasništva nad imovinom, imajući u vidu da su Srbi ranije polazili od stava da Dejtonskim sporazumom imovina pripada isključivo entitetima a da je organi BiH mogu samo koristiti, dok su Bošnjaci izričito tvrdili da samo država BiH može biti vlasnik imovine a da se entiteti javljaju kao korisnici te imovine. U zastupanju ovih oprečnih stavova ranije su se posebno isticali Milorad Dodik i vođa SDA Sulejman Tihić[2], a ni njihovi saveznici i opozicija nisu mnogo kaskali za njima. Zato se sada može reći da su se Srbi i Bošnjaci našli negde “na sredini” stavova koje su do skora zastupali.

No, gde se tačno nalazi ta “sredina”, odnosno hoće li se još pomeriti u nečiju korist/štetu, pitanje je koje za Srbe, izgleda, ostaje otvoreno u narednim mesecima, ne samo kada se bude knjižila vojna imovina, već i ona sporna državna[3]. Drugim rečima, Srbi će morati dobro da otvore oči ne bi li sprečili da postignuti “dogovor” bude izigiran makar i takvim “sitnim detaljima” kao što su niz lokacija za koje je teško tvrditi da su potrebne za funkcionisanje institucija BiH, tim pre što postoji čitav niz raznih agencija, za koje u RS već dugo tvrde da su i nefukcionalne i preskupe za održavanje.

Na redu NATO -  EU na čekanju?

S druge strane, u političkim krugovima u Sarajevu nema mnogo dilema, barem kada je reč o vojnoj imovini, a iz krugova bliskih vođi SDP-a BiH Zlatku Lagumdžiji posebno se ističe što je “banjalučkim dogovorom” BiH ispunila uslove da dobije Akcioni plan za članstvo u NATO alijansi(MAP) na predstojećem samitu u Čikagu[4]. Sasvim je tačno da je taj “korak” ka NATO-u najveći međunarodni domet “banjalučkog dogovora”, ali je isto tako netačno tvrditi da to znači konačnu potvrdu opredeljenja RS da pristane na članstvo BiH u Severnoatalantskoj alijansi. Tim pre što je iz NATO-a još odavno ispostavljen i politički zahtev za članstvo BiH koji se, ukratko, odnosi na korenite ustavne promene. Najzad, članstvo  u NATO-u iziskivalo bi i radikalnu promenu vojnog dela Dejtonskog sporazuma, odnosno i pristanak Srbije na izmenu tzv. dejtonskog vojnog balansa. No, ako je verovati vodećim srpskim političkim pregovaračima, Miloradu Dodiku i vođi SDS-a Mladenu Bosiću, od tog posla nema ništa, pa se, za sada, ne vredi previše ni baviti ovom vrstom izazova.

Ipak, nije zgoreg primetiti da je vodećim bošnjačkim političarima članstvo u NATO-u prvi cilj, što zbog uverenja da je teritorijalna celovitost BiH time sasvim obezbeđena, što zbog čvrste vere da im je, u odnosu na EU, Turska mnogo veći saveznik[5]. “Banjalučkim dogovorom” Srbima preostaje nada da su, iskazanom spremnošću na kompromis, bliži zatvaranju OHR-a[6] i , još važnije, završetku međunarodne supervizije u Brčko distriktu. U Vašingtonu, pak, ne kriju da će iz petnih žila nastojati da Brčko - a delom i Federacija BiH, makar u delovima sa hrvatskom većinom -  ostanu pod njihovim makar i “daljinskim” nadzorom[7]. Dočim se Republika Srpska - u težnji što da ublaži, što da predupredi mogući snažniji pritisak sa Zapada - i dalje uzda u pomoć Rusije, čija diplomatija u BiH ima slična stremljenja[8]. To je, uostalom, jedan od najvažnijih razloga koji bošnjačkim političarima i turskoj diplomatiji ne daje puno prostora da se raduju i ako BiH uskoro dobije MAP.

S druge strane, bošnjački i hrvatski političari oklevaju sa dogovorom o primeni presude Evropskog suda za ljudska prava u slučaju „Sejdić, Finci“ kojom je naloženo omogućavanje kandidovanja predstavnicima ostalih/građana koji ne pripadaju konstitutivnim narodima u BiH. Tako, praktično, predlog RS ostaje da visi u vazduhu i nakon 12. marta, kada je istekao rok parlamentarnoj komisiji da usaglasi rešenje, što nije učinjeno ni „banjalučkim dogovorom“. Nepoznato je i kakav to „kredibilan napor“ u rešavanju ovog problema očekuju u Briselu, izuzev ako to nije poslednja poruka iz Saveta Evrope da je „dejtonski Ustav BiH donekle zastario, jer ne garantuje jednaka prava svima”[9]. Nije teško primetiti da će to “zapažanje”  u Sarajevu shvatiti kao dodatni vetar u leđa njihovim zahtevima da što više “preurede” taj “zastareli” Ustav BiH. Ali, suludo je očekivati da će, na tom tragu, političari u Republici Srpskoj biti spremniji za brže kretanje ka EU, nego što su (bili do) sada. U najmanju ruku, možda će se zapitati kakvog ima smisla ubuduće pristajati na kompromis poput onog u “banjalučkom dogovoru”, ukoliko u tome bošnjački pregovarači jedino vide srpsku političku slabost kao šansu za brže postizanje sopstvenih ciljeva.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner