Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

BiH posle Butmira

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
četvrtak, 29. oktobar 2009.

Nakon što je održan i «samit» Karla Bilta i DŽejmsa Stajnberga sa političkim vođama Srba, Hrvata i Bošnjaka u vojnoj bazi u Butmiru kraj Sarajeva, 20-21. oktobra,  postalo je nešto jasnije nego do tada šta se sve može očekivati u dejtonskoj BiH. Bilt-Stajnbergova inicijativa nagovestila je da bi pitanje transformacije OHR-a u EUSR moglo biti postavljeno u nešto drugačijoj formi nego do sada – i teže za realizaciju – a da bi pretpostavljeni put BiH ka EU mogao bi postati mnogo više komplikovan nego što su potencijalni evroentuzijasti mogli i zamisliti. Pokazalo se, zapravo, da Bilt-Stajnbergov «butmirski paket» ustavnih i ostalih promena predstavlja prevelik zalogaj za srpske, hrvatske i bošnjačke političare ne samo u ovom trenutku, nego da će ključni deo tog «paketa» učvrstiti nesuglasice među domaćim političarima u narednih godinu dana, ako ne i mnogo više.

Ponuda i potražnja

Elem, butmirski «papir» nisu javno obelodanili ni Bilt, ni Stajnberg, a ni švedski i američki amabdsadori u Sarajevu, koji su – navodno Bilt-Stajnbergov «materijal» - predstavili delegacijama političkih partija iz RS(SNSD, PDP) i FBiH(SDA, Stranka za BiH, SDP BiH, HDZ BiH i HDZ 1990). Taj «materijal» koji, zapravo, nije nikakav dokument, u javnost je dospeo putem medija, a sadržava – pored praktičnih predloga za rešavanje pitanja podele državne i vojne imovine – čitav niz predloga za promene Ustava BiH, koji su, uglavnom, preslikani iz «aprilskog paketa» ustavnih promena koji je propao u Parlamentarnoj skupštini BiH pre tri i po godine, ali i neka nova radikalna rešenja.[1] Butmirski «papir», «materijal» ili šta već, predviđa, dakle,

da Savet ministara BiH preraste u klasičnu državnu vladu s premijerom na čelu koja bi, osim tri nova ministarstva(ekologija, poljoprivreda, nauka i tehnologija), od Predsedništva BiH «preuzela» i arbitrarnu ulogu u oblasti spoljne politike, a od entiteta bi «dobila» još gomilu poslova, recimo, iz oblasti poljoprirede i lokalne samouprave, nakon što bi jednim amandmanom u Ustav BiH «ušle» i «podeljene nadležnosti» između entitetskih i institucija BiH. BiH bi, takođe, dobila predsednika, sa još dva člana Predsedništva, s tim da bi se sva trojica birali u Parlamentarnoj skupštini BiH, a ne na neposrednim izborima kao sada. Sve je to, dakle, manje-više slično kao pre tri i po godine, s tim što je u «materijal» koji (ni)je Bilt-Stajnbergov sada dodat jedan veliki «plus»: pod tim znakom krije se drastična izmena načina biranja i odlučivanja Predstavničkom i Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH.

Povećani broj sa sadašnjih 42 na 87 poslanika (3 garantovana za nekonstitutivne narode koji se nazivaju «ostalima») u Predstavničkom domu imao bi isključivu zakonodavnu nadležnost, s tim da se novi broj «zakonodavaca» više ne bi birao prema entitetskoj «kvoti»(trećina u RS, dve trećine u FBiH), već na osnovu «opšteg i jednakog biračkog prava neposrednim i tajnim glasanjem». Tako sastavljen Predstavnički dom birao bi delegate u Dom naroda(po sedam Srba, Hrvata i Bošnjaka, uz, verovatno, i delegate za još neobjavljeni «klub ostalih»); glavna funkcija tako formiranog Doma naroda bila bi da «razmatra da li je zakon koji je usvojio Predstavnički dom destruktivan po vitalni nacionalni interes», s tim da bi, u krajnjoj instanci, o povredi tog interesa odlučivao Ustavni sud BiH. Kada se tom pridoda da se u materijalu pominje i osnivanje «Vrhovnog suda BiH», onda nije teško doći do zaključka da je celom ovom «dodatku» nekadašnjeg «aprilskog paketa», namenjena, zapravo, funkcija nove osnove za razgovore srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političara.

No, već u samom Butmiru je malo ko među njima bio zadovoljan ponudom. Sem SDA, čiji je vođa Sulejman Tihić primetio da ponuda koju (ni)su dali Bilt i Stajnberg

ne odstupa od pravca njegove “korak po korak” politike, te delimično vođe SDP-a BiH Zlatka Lagumdžije koji se nada da bi opisana ponuda možda mogla dovesti do “funkcionalnije BiH” – svi ostali su odbili većinu ponuđenog. Vođa Stranke za BiH Haris Silajdžić ocenio je da “ ponuđeni dokument dovršava podelu BiH”, vođe dva HDZ-a, Dragan Čović i Božo Ljubić, ostali su u uverenju da taj isti “papir” Hrvate “potpuno marginalizuje”, a vođa SNSD-a Milorad Dodik i predstavnici PDP-a su ustvrdili da ponuđena rešenja “idu na ruku samo Bošnjacima”.

Ipak, postoje neke bitne razlike u osnovanosti svih ovih tvrdnji. Silajdžićeva tvrdnja tačna je taman toliko koliko je postojećim “dejtonskim” Ustavom, uz saglasnost velikih sila, uspostavljena “podela BiH”, s tim da se u to uračuna i činjenica da je u toj “podeli” i sam Silajdžić učestvovao, ne samo u Dejtonu i posle njega, već i kao premijer Izetbegovićeve ratne “multietničke” vlade.  Drugim rečima, možda bi se nekako i moglo govoriti da je reč o kredibilnim razlozima za odustajanje od ponude koja (ni)je Bilt-Stajnbergova, ukoliko bi o tome svedočio neki činilac sa mnogo više moralnog kredibiliteta od Silajdžića ili od, recimo, Zlatka Lagumdžija, potpredsednika još jedne Izetbegovićeve ratne “multietničke” vlade. No, i kada bi se našao ozbiljan politički zagovornik - snažnog moralnog autoriteta - ideje koja nudi nešto (sasvim) drugačije od “etničke podele” BiH, nužno bi se postavilo pitanje kvaliteta i mogućnosti ostvarenja tog novog koncepta. U dosadašnjoj političkoj ponudi u BiH, birači nisu prepoznali nijedan sličan koncept čijom bi realizacijom, je li, bio promenjen postojeći Ustav BiH i na zadovoljstvo velike većine sva tri konstitutivna naroda, a ne samo po volji manjeg dela građana i/ili većine jednog naroda. Drugim rečima, u BiH se još nije pojavio niti jedan političar koji, kada kaže da nastupa i govori u ime svih “Bosanaca i Hercegovaca”, može istovremeno da tvrdi da to čini ne samo u ime većine Bošnjaka, već i u ime većine Srba i Hrvata.

Istina, u BiH su se, s vremena na vreme, pojavljivali – a čine to i sada – razni političari iz inostranstva koji su malo-malo tvrdili da baš oni govore ono što misli većina “Bosanaca i Hercegovaca”, i to onih “običnih”, a ne onih drugih - što zastrašenih, što zaslepljenih - etnonacionalističkim elitama u Srba, Hrvata i Bošnjaka. Pomenuti stereotip o građanima-žrtvama “zarobljenima” u dva entiteta i tri etniciteta – glavna je poluga kojom se pokreće delovanje njihovih samonametnutih predstavnika, što visokih, što onih manje nametljivih. Verujući da, unoseći kulturu dijaloga, nose nove vrednosti među zaraćena bosanskohercegovačka plemena, strani predstavnici su postepeno razvijali svojevrsnu “kulturu zavisnosti” plemenskih starešina od svojih novih “zaštitnika”. Ali, do danas nisu mogli nikako da ih ubede da im nude nešto bolje od sporazuma uz koji su zakopali ratne sekire, a da barem neko od poglavica ne odloži u stranu svoju lulu mira i povuče se u svoj rezervat, nameran ne samo da ga više ne napušta, nego i da ga brani onako kako sam zna i ume, kad već ne može više da dođe do oružja.

Proizvodeći ovakvu predstavu o “Bosancima i Hercegovcima”, odnosno čineći je često mnogo gorom nego što je bila i što jeste, strani predstavnici gotovo petnaest godina učestvuju u stvaranju statične slike jedne podeljene zemlje, koje bez njihove pomoći više ne bi bilo. Namerni da ne čuju i ne vide ni stvarne želje, ni realistične potrebe autohtonog stanovništva - pomešane sa ljudskim strahovima koji ponekad dosežu mitske razmere – strani “čuvari” tri rezervata rešili su da njihovim žiteljima povere da sami organizuju svoje živote i međusobne veze, ali jezikom znakova koje plemenske poglavice slabo shvataju. Nerazumevanje je (p)ostalo simbol novostvorene potkulture govora: stranci se pitaju kako je moguće da ih domaćini ne razumeju, a ovi se između sebe raspituju kakvi su to novi znaci koje im strani ljudi pokazuju.

Drugim rečima – i sada bez stereotipa – srpski, hrvatski i bošnjački političari su posumnjali u stvarne namere Bilt-Stajbergove inicijative, odnosno u onaj “papir” koji (ni)su sastavila ova dvojica zvaničnika. Srbi su, sasvim osnovano, posumnjali da im se predloženom promenom odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini BiH na mala vrata nude marginalizaciju entitetskog glasanja[2], u zamenu za zaštitu nacionalnog interesa u Domu naroda – koju i sada imaju – ali tako da bi se ta zaštita mogla lako

“istopiti” u Ustavnom sudu BiH, s obzirom da je taj sud i do sada preglasavanjem donosio odluke za koje Srbi veruju da su bile štetne za Republiku Srpsku. Promenom načina izbora poslanika u Predstavničkom domu kroz ustavne amandmane, kako se to predviđa u “butmirskom paketu”, novo rešenje bi se moralo naći kroz izmene izbornog zakona, pri čemu Srbima ostaju nejasne barem dve stvari: kako bi se krojile izborne jedinice, umesto sadašnjih jasno omeđenih unutar entitetskih granica i sa tačnim brojem poslanika iz RS i FBiH, te za šta bi im služilo entitetsko glasanje, ako bi procentualno imali manje poslanika nego sada. Kada se tome doda i poluzvaničan zahtev sa “butmirskog stola” da se i ovo sadašnje entitetsko glasanje ne koristi za pitanja “važna za evropske integracije”, onda je Srbima ostavljen dovoljno širok prostor da se pitaju zašto bi odustali/odustajali od entitetskog glasanja kad zauzvrat dobijaju jedino slabu institucionalnu zaštitu predstavljenu kao “najviši standard” za jezičke zajednice u zemljama EU – umesto sadašnjih mehanizama zaštite federalne jedinice unutar BiH.

Hrvatima, pak, ne smeta ukidanje/marginalizovanje entitetskog glasanja, jer se njime, zbog malobrojnosti u FBiH, ne mogu ni koristiti, ali su uvereni da će biti životno ugroženi ako prihvate izmene odlučivanja u Domu naroda: kao ni Srbi, ni Hrvati ne veruju u sadašnji način odlučivanja u Ustavnom sudu BiH, odnosno da će taj sud biti u stanju da zaštiti njihove vitalne interese.

Sa ovako sličnih stanovišta Srba i Hrvata, pozicije bošnjačkih političara bitno se ne razlikuju: Tihićevo uslovno prihvatanje “butmirskog paketa” uklapa se u njegovu strategiju “osvajanja” institucija BiH “korak po korak”, a od toga nije mnogo daleko ni Lagumdžija. Silajdžić, pak, traži da se sasvim otvoreno govori o ukidanju entitetskog glasanja, kako bi dobio barem drastično sužavanje oblasti u kojima bi Srbi mogli koristiti zaštitu interesa RS; Silajdžić, pritom, zna da bi se u takvom raspletu Republika Srpska od federalne jedinice mogla svesti na statistički region čija bi prekompozicija bila samo pitanje vremena.

Brže ka NATO-u nego prema EU ?!

Izgleda da je ovakve reakcije srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političara na ponudu iz “butmirskog paketa” mogao predvideti svako ko se trudi da razume političku situaciju u BiH, a pogotovo Karl Bilt i DŽejms Stajnberg kao nosioci jedne tako ozbiljne inicijative. Drugim rečima, malo je verovatno da oni u svoju inicijativu nisu već bili uračunali “negativne efekte”, odnosno procenu da plemenske poglavice neće sasvim razumeti njihov jezik. Prevashodno za Bilta tu nije bilo mnogo šta novo, pa je tako, ubrzo nakon drugog butmirskog sastanka, sasvim mirno rekao kako je političkim vođama u BiH “razočaran” već 15 poslednjih godina[3]. No, Biltova i Stajnbergova osnovna poruka vođama u BiH, potvrđena i na poslednjem samitu šefova diplomatija zemalja EU, sažeta je u jednostavnoj poruci “sedite, razgovarajte, dogovorite se”. “Mi ne možemo obaviti posao umesto njih. To je njihova zemlja, a ne naša”, kazao je Bilt sedam dana nakon poslednjeg sastanka u Butmiru[4]. Izgleda, pak, da je Bilt još tada znao nešto što, ako mu je verovati, zna još samo nekolicina probranih. Tako je na pitanje na čemu zasniva tvrdnju da je u Butmiru postignut napredak u razgovorima, kad veći broj domaćih političara govori suprotno, prvi švedski diplomata odgovorio tvrdnjom kako političari u BiH “jedno pričaju kada su u sobi za pregovore, a drugo novinarima”[5].

Da srpski, hrvatski i bošnjački političari jednu priču imaju za “novinare”(čitaj: javnost), a malo drugačiju za evroatlantske pregovarače – tvrdnja je kojom se obično predstavlja jedan vid “kulture zavisnosti” domaćih političara. No, tom tvrdnjom se, je li, ne kaže bog zna šta novo o zavisnicima, koliko se računa na ukorenjeno strahopoštovanje njihovih saplemenika prema “prosvetiteljima”/ ”zaštitnicima”. Prevedeno u Stajnbergov politički rečnik, ponuđeni “paket” u Butmiru “nije kraj puta, nego tek početak”, što u jeziku Olija Rena konkretno znači da je “butmirski paket” samo “početak ustavne evolucije” na putu BiH ka članstvu u EU i NATO savezu[6].

Poruka “sedite, razgovarajte, dogovorite se” može se pročitati kao posledica objektivne nemoći Bilta i Stajnberga da nametnu jedno rešenje svima. No, šta bi se moglo dogoditi ako se bosanskohercegovačke političke vođe umore od razgovora o “butmirskom paketu” – teško je verovati da su o tome mislili Bilt i Stajnberg i njihovi timovi “eksperata” dok su neumorno radili na pakovanju tog “paketa”. Prosto rečeno, dogovora o tom “paketu” neće biti u narednih godinu dana, a teško da će se puna saglasnost predstavnika Srba, Hrvata i Bošnjaka postići i ubrzo nakon toga. Možda je moguće postići dogovor o delovima “paketa” o kojima je i do sada postojala saglasnost svih, primera radi: o povećanju broja poslanika u Parlamentarnoj skupštini BiH i o brisanju ustavne odredbe kojom se diskriminišu “ostali” pri izboru članova Predsedništva BiH.

Možda je moguće postići dogovor i o podeli državne imovine, ukoliko se taj deo izdvoji iz “butmirskog paketa” – kao što je i bio izdvojen – i vrati u “paket” ciljeva potrebnih za transformaciju OHR-a u EUSR. No, pitanje je da li će predlog podele državne imovine iz Butmira prihvatiti Bošnjaci, imajući u vidu da je predloženi model mnogo bliži “teritorijalno-funkcionalnom” principu kojeg se drže Srbi, negoli

Tihićevom i Silajdžićevom predlogu da se sva imovina prvo knjiži na državu, a zatim po potrebi na entitete. Ključ kojim bi se Bošnjaci privoleli da prihvate ovaj predlog koji (ni)je Bilt-Stajnbergov može se naći u predloženom stavu da vlasništvo nad 69 nepokretnih vojnih lokacija bude prepisano sa entiteta na državu. Reč je, naime, o lokacijama vrednim milijarde evra, na koje su odavno oko bacili predstavnici NATO saveza. Oni, dakako, računaju da će, po prepisu imovine na državu, moći lakše doći do prava na korišćenje nekih vrlo dobro očuvanih vojnih kompleksa iz arsenala bivše JNA, koji, ipak, neće završiti kao velika uzgajališta pečurki, kako su svojevremeno «eksperti» za reformu odbrane u BiH napominjali, ubeđujući domaće političare da je izdržavanje velike vojske za BiH vrlo skupo.

Imajući u vidu da je reforma odbrane najtemeljnije sprovedena sistemska izmena u BiH, kao proces rekonfiguracije vojnih efektiva u BiH(ukidanje Vojske RS i Vojske FBiH i formiranje Oružanih snaga BiH), te da su tim procesom upravljali prvenstveno američke diplomate i vojni stručnjaci NATO saveza – već tada je bilo poprilično jasno da «evroatlantske integracije» imaju prednost za SAD nad približavanjem BiH Evropskoj Uniji. A i pokazalo se da je u to lakše ubediti domaće političare, o čemu tako upečatljivo svedoči i zamenik ministra bezbednosti BiH Mijo Krešić kada tvrdi da «pristupanje NATO savezu predstavlja uslov za integraciju u EU»[7]. Pritom, ni vođstvo Srba ne protivi se više tako gorljivo članstvu BiH u NATO. Šta više, moglo se primetiti kako ni premijer Dodik ne vidi svrhu toj vrsti protivljenja, a kada se tome doda da lobisti NATO-a i gotovo svi hrvatski i bošnjački političari sve učestalije odgovaraju Srbe u RS od entitetskog referenduma o pristupu NATO-u, «upozoravajući» ih da je referendum u ovoj stvari moguć navodno samo na nivou države – onda nije teško primetiti sve snažniju nameru ka bržem guranju BiH u Severnoatalantsku alijansu i sve slabiji politički otpor.

Ključ, makar taktičkog otpora, ako već nikakve strategije nema- mogao bi se tražiti u «ustavnoj reformi» kao najvažnijem uslovu(!?) za prustupanje BiH NATO-u, koji ispostavljaju namernici, a koji je nedavno pomenuo i generalni sekretar tog vojnog saveza. U najkraćem, valjalo bi u srpskom političkom vođstvu (pred)videti dubinu «ustavne reforme» kao uslova za «evroatlantske integracije», odnosno potražiti odgovor na pitanje da li je reč o uslovu koji se sasvim podudara sa «ustavnom evolucijom» koju pominje Oli Ren kad govori o «evropskim integracijama» BiH. Celovitog odgovora za sada nemaju u Banjaluci, a izgleda ni vlasti u Beogradu, koje bi možda najpre trebalo da ga nađu, ukoliko ne nameravaju da, u tišini proklamovane vojne neutralnosti, nemo posmatraju lagano guranje RS u NATO.

Odgovor da bi se Srbi u RS – pristankom na brži ulazak u NATO – mogli spasiti potencijalne agresije iz pravca Sarajeva i Zagreba u slučaju snažnijeg političkog otpora slabljenju svoje teritorijalno-političke autonomije uopšte nije za potcenjivanje, ali ne predstavlja ni dugovečnu garanciju opstanka RS, čak ni onakve koja bi bila oslabljena nakon izvršene «ustavne reforme» po «stadardima» NATO-a.

Napokon, ne bi bilo naodmet i da neko u Beogradu, a možda i u Moskvi, nešto jasnije kaže Srbima u RS koliko treba da budu veliki da bi mogli da računaju na političku podršku Srbije/Rusije dok pružaju politički otpor pristupanju NATO savezu, a da, pritom, ne ugroze previše sopstvenu poziciju. Ubrzani pristup BiH NATO-u koji se navodno nudi Bilt-Stajbergovom inicijativom mnogo je, izgleda, važniji Stajnbergu, nego Biltu, ali verovatno je važan i ruskim kompanijama koje su investirale u RS ili to tek nameravaju da čine, pa ne bi trebalo da čudi ako ovaj drugi butmirski «kolosek» u dogledno vreme zauzme prvo mesto među zainteresovanim stranama.

Tim pre što će ponuda BiH za aplikaciju za članstvo u EU, u zamenu za «početak ustavne evolucije» zasnovane na «butmirskom paketu», ostati da visi u vazduhu duže nego što je možda mislio Bilt i njegovi sličnomišljenici u Briselu. Ponuda je isuviše skromna da bi, zarad nje, većina glavnih srpskih, hrvatskih i bošnjačkih vođa pristala na urušavanje sopstvenog političkog kredibiliteta, pa će se u budućnosti nešto sasvim sigurno morati menjati: ili ponuđeni uslovi ili političari. Do sada smo viđali da Brisel može da menja uslove zarad napretka BiH ka EU, kao, na primer, u reformi policije. Političari u BiH još uvek se menjaju na izborima, sem ukoliko u Briselu nekome ne padne na pamet da demokratski izabrane vođe pokuša da smeni OHR, pre nego što bude transformisan u EUSR.

Ova transformacija mogla bi da bude ugrožena Bilt-Stajnbergovom inicijativom ukoliko njeni skromni rezultati budu uzeti u razmatranje. Naime, kada se 18. novembra bude razgovaralo o ispunjavanju uslova i ciljeva za transformaciju na sednici Upravnog odbora Saveta za implementaciju mira (UO PIC), trebalo bi da bude jasno hoće li i kako biti ocenjeno ponašanje srpskih, hrvatskih i bošnjačkih političara u Butmiru u okviru procene ispunjavanja drugog, poslednjeg uslova za transformaciju. Možda će tada biti malo jasnije i kakve garancije od Srba, Hrvata i Bošnjaka traži Vašington zarad stabilizacije prilika u BiH nakon odlaska OHR-a, a čime bi se, zapravo, zadovoljio Brisel, kad se domaći političari budu dogovorili o podeli državne imovine.


[7] Srna, 28.10.2009. godine

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner