Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > „Bošnjak“ ili „Bosanac“, pitanje je sad
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

„Bošnjak“ ili „Bosanac“, pitanje je sad

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
utorak, 11. decembar 2012.

Za nestrpljive posmatrače političkih dešavanja nema tegobnijeg mesta na planeti od postdejtonske Bosne i Hercegovine. Bez obzira na nacionalnost i ideološka uverenja, ti nervozni ljudi ovde u doglednoj budućnosti sigurno neće dočekati sopstvenih pet minuta. Jer, mesec dana posle lokalnih izbora u BiH, ponovo su na dnevnom redu gotovo iste teme kao pre dve, četiri, šest ili osam godina, a raspleta uglavnom nema na horizontu. Jedina razlika je u percepciji tih dominantnih fenomena – nekada su izazivali zabrinutost, pa i šok unutar šire populacije, a danas je maksimum koji mogu da proizvedu tek umorno odmahivanje rukom.

Među ključnim akterima tog stalnog hoda u krug, izdvaja se groteskna institucija visokog predstavnika u BiH. Doduše, u prethodnoj deceniji, a pogotovo u drugoj polovini devedesetih godina, OHR je znao da emituje negativnu energiju i na opasniji način – slanjem transportera u Republiku Srpsku ili zapadni Mostar i smenjivanjem nepodobnih, prvenstveno srpskih i hrvatskih kadrova sa funkcija u vlasti. Sada ta karikaturalna filijala zapadnih centara moći u Sarajevu deluje kao starac bez zuba, pa loše vibracije širi sporadičnim javnim istupima Valentina Incka, ovovremenog Benjamina Kalaja, koji posebno voli da piše Savetu bezbednosti Ujedinjenih nacija.

Zaboravljeni pajac: Ipak, austrijski diplomata slovenačkog porekla ima nekoliko problema. Pre svega, njegove trakavice, patetično nazvane „redovnim polugodišnjim izveštajima“, u „svetskoj vladi“ na Ist Riveru očigledno je prestao da čita bilo ko relevantan. Tu se ne završavaju Inckove nevolje, pošto više nema na raspolaganju čitavu mrežu doušnika, spremnu da ga snabdeva „insajderskim“ informacijama o aktivnostima „neprijatelja“ njemu tako dragog centralističkog modela BiH. Moguće je da ta struktura cinkaroša i dalje postoji, ali ne radi ništa, pa je siroti Incko prepušten tek nekolicini opskurnih bošnjačkih „analitičara“, koji se još vrzmaju po polupraznim hodnicima Kancelarije visokog predstavnika pored Miljacke. Međutim, i od njih mrka kapa, tako da je „izveštaj“ popunjen samo prežvakavanjem ranijih opštih mesta iz lične jednosmerne korespondencije sa SB UN. U Inckovom „dokumentu“ sve vrvi od bizarnosti, bilo da je reč o formulacijama u kojima se RS i hrvatski predstavnici u Federaciji, bez obzira na tokove stvarnosti, označavaju kao „nosioci antidejtonskog delovanja“ u BiH, ili o trivijalnom ukazivanju – pa i neverovatnom, ako se ima u vidu adresa kojoj se Incko obraća – na „globalni problem“ donacija entitetske vlade medijima u Republici Srpskoj.

Sve u svemu, ako je bilo osnova da se Pedi Ešdaun, zbog bahatog posezanja za takozvanim bonskim ovlašćenjima, u evropskoj štampi svojevremeno poredi sa britanskim vicekraljem u Indiji, krajem 2012. nema nikakvog razloga da se pandani Valentina Incka traže u znamenitim literarnim ostvarenjima poput, recimo, „Travničke hronike“ Ive Andrića. Aktuelna situacija sa koruškim pajacem, zaboravljenim od onih koji su ga poslali, a prezrenim od bar polovine onih kojima je „namenjen“, podseća na ne tako davnu, komičnu scenu sa jednog međunarodnog sportskog kanala, dostupnog u ovom regionu. Naime, nakon finalne utakmice poslednjeg fudbalskog prvenstva Azije, duhoviti tandem komentatora sa „Eurosporta“, koji je meč prenosio za srpsko govorno područje, bar pola sata je posmatrao izostanak bilo kakvih dešavanja na stadionu. Pošto nikako nisu stizali nagoveštaji da će konačno biti dodeljene medalje i pehar, a veselom duetu u studiju ponestajalo je inspiracije za uspele pošalice, usledio je „očajnički“ dijalog. „Do kada ćemo mi ostati u programu“, glasilo je pitanje. „Verovatno zauvek“, stigao je odgovor, posle čega su oba komentatora prasnula u smeh, zajedno sa posmatračima dosadne slike na ekranu.

Upravo u tome je glavni problem sa Valentinom Inckom – što će, kako stvari stoje, ostati u bh. političkom programu „verovatno zauvek“. Naravno, ne u doslovnom smislu, „odavde do večnosti“, ali, u svakom slučaju – godinama nakon isteka roka trajanja. Za to vreme, ovdašnji političari će da se posvete „igrama moći“, kako je teatralno napisao Incko u „izveštaju“ Savetu bezbednosti, u trenutku nadahnuća prikupljenog tokom besciljnog surfanja Internetom ili prelistavanja beletristike sa špijunskom tematikom, što su jedini napori kojima je, na sreću, već odavno posvećen.

Međutim, osim „igara moći“, postoje i „igre nemoći“, a njima se prvenstveno bave čelnici Stranke demokratske akcije, jedine veće partije u BiH koja će, prema poslednjem dogovoru o formiranju vlasti na nivou Bosne i Hercegovine, ostati bez predstavnika u Savetu ministara i drugim zajedničkim organima. U okolnostima u kojim je interesna glad beskrajna, a funkcionerske ruke uskoro ostaju prazne, u SDA raste frustracija, ne samo prema kompletnom ostatku bošnjačke, ali i srpske i hrvatske političke scene u BiH, već i zbog nesnalaženja nominalnog lidera te partije Sulejmana Tihića. Njegov poraženi konkurent sa prošlih predsedničkih izbora u stranci, Bakir Izetbegović, ponovo vadi karte na sto, reaktivirajući šefovske ambicije, uz najavu da će se kandidovati za mesto „kalifa umesto kalifa“ na predstojećem kongresu, planiranom za još nedefinisani datum u narednim mesecima. Čini se da bi sin Alije Izetbegovića ovog puta zaista mogao da preuzme poziciju vodeće osobe u SDA, jer u toj organizaciji raste nezadovoljstvo Tihićevim, ranije obećavajućim, „muljatorskim“ pristupom regulisanju odnosa u bošnjačkom korpusu i etničkom trouglu u Bosni i Hercegovini.

Istovremeno, Bakir Izetbegović kroz niz detalja šalje signale „bazi“ da je spreman da vrati partiju „mladomuslimanskom“ nasleđu svog rahmetli babe i njegovih drugara iz socijalističkih zatvora u osamdesetim godinama prošlog veka. U okretanju bliskoistočnim uzorima, od Erdoganove Turske do novokomponovanih islamističkih režima u zemljama „arapskog proleća“, Izetbegovića juniora ovog puta pratiće zanimljiva svita, na čiju podršku zelena struja bošnjačkog nacionalnog pokreta ranije nije mogla da računa. Tu su brojni „razočarani levičari“, od onih iz sfere politike, poput Sejfudina Tokića i Emira Suljagića, do nekadašnjih „crvenih medijskih stubova“, pre svega iz dva javna servisa u Sarajevu, koji dojučerašnjem guruu, predsedniku SDP-a Zlatku Lagumdžiji, ne mogu da oproste paktiranje sa arhineprijateljem Fahrudinom Radončićem.

Terminološka fragmentacija: Popis stanovništva u BiH u 2013. i opšti izbori u 2014. biće prilike da se proveri kako Bošnjacima ide kada se „male ruke slože“, i s desna i s leva. Jer, Sejfudin Tokić je najprepoznatljivije lice među predvodnicima „nevladinih organizacija“ koje uveliko agituju da se bosanski muslimani na popisu izjasne prema prinicipu: nacionalnost – Bošnjak, vera – islam, jezik – bosanski. Za većinu Srba i Hrvata trenutno to nije nikakva senzacija, ali, mogla bi da bude, jer se već rasplamsava unutarmuslimanska polemika o nacionalnom imenu. „Bošnjak“ ili „Bosanac“, pitanje je sad. U prednosti su, naravno, zagovornici prve opcije, od Sejfudina Tokića do Bakira Izetbegovića, kojem već padaju u krilo FTV i BHT. Međutim, dovoljno je da na popisu bude 10 odsto „neosveštenih“, spremnih da se na tragu pseudograđanske verzije unitarizma izjasne kao „Bosanci“, pa da „najveći narod u BiH“ izgubi taj predznak, makar i putem ove neobične terminološke fragmentacije. Logično, to bi se desilo samo formalno, ali, zbog takve forme je i RS dobila Veće naroda, u kojem bošnjački delegati mogu da opstruišu skoro svaki zakonodavni projekat iz Narodne skupštine. Kada je reč o Emiru Suljagiću, on je ushićen zbog „uspeha“ neviđenog izbornog falsifikata u Srebrenici, pa sada hoće da taj model majorizacije ponovi na narednim izborima u BiH. Plan je da, putem zajedničke liste, bošnjačke partije dobiju bar pet mandata iz Republike Srpske u Predstavničkom veću Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, i na taj način steknu „legalnu“ šansu da demontiraju sve mehanizme zaštite srpskih nacionalnih interesa na tom nivou.

I od RS zavisi da li će takva projekcija uspeti. Jer, da entitetski MUP, nakon pritisaka stranog faktora, nije zastao sa proverama prebivališta uoči izbora u Srebrenici, Ćamil Duraković ne bi danas seirio kao kvazinačelnik te opštine. Da li će to biti škola za blisku budućnost, ostaje da se vidi, mada pojedini potezi dve vodeće stranke u Republici Srpskoj ne daju previše povoda za optimizam. U takve zabrinjavajuće rezone sigurno ne spadaju dogovori koje u dijelu sarajevske javnosti već nazivaju „atacima na nezavisnost pravosuđa“, jer firma zvana „Visoki sudski i tužlački savet“ zaista ne može da bude „država u državi“, odgovorna samo ličnim interesima, jednonacionalnom shvatanju „pravde“ i OHR-u. Ali, recimo, kada predsednik Republike Srpske i vladajućeg SNSD-a Milorad Dodik kaže da RS čeka da joj Škotska i Katalonija „pokažu kako se radi posao“, s jasnom aluzijom na samostalnost, tu nema ništa sporno, naprotiv. Međutim, krajnje problematično je uverenje iz iste izjave - da takva sudbina Republici Srpskoj može da „padne kao kruška u ruke“. Na tom planu ništa se neće desiti spontano, samo od sebe. Ako se tome doda već poduži period bez inicijative, ili sa inicijativama od kojih se odustaje na pola puta, raste mogućnost da na RS padne nešto drugo umesto kruške.

Opet, SDS kao glavna opoziciona partija olako prelazi preko izjava načelnika opštine Ljubinje Veska Budimčića. Kada taj čovek, iz njihovih redova, kaže da će opština koju on vodi raspisati referendum o izdvajanju iz RS i pripajanju Crnoj Gori, to se može shvatiti i kao specifična vrsta gorkog humora, ili kao „glas vapijućeg u pustinji“, koji ukazuje na nezainteresovanost republičkih struktura za ekonomsku situaciju u njegovoj sredini. Međutim, kada ista osoba, u intervjuu jednom lokalnom portalu, počne da objašnjava kako je „normalno da su mu bliži Crnogorci nego ljudi iz Krajine i Posavine“, sa gomilom pratećih patoloških opservacija, tu se više ne radi ni o kakvoj politici, ni o izjašnjavanju za Dodika ili protiv njega, već o ogoljenoj mržnji, usmerenoj prema bar dve trećine sopstvenog naroda sa ove strane Drine, zapadno od Brčkog. Pod uslovom da se simpatizer Đukanovićevih „Dukljana“ iz Ljubinja, u čijem rečniku ne postoje Srbi iz Crne Gore, uopšte identifikuje sa srpskom nacijom. Koja se, posebno u poslednje dve decenije, kako-tako nosi sa otrovnom ksenofobijom u okolnim etnosima, ali, uglavnom ostaje bez teksta pred autošovinizmom i žalosnim „zavičajnim“ animozitetima, najmučnijim dimenzijama famoznog „deja vu“ efekta na ovom prostoru.

(Novi Reporter, 14. 11. 2012)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner