Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Crvene lampice

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
utorak, 19. jun 2012.

(Novi Reporter, 6. 6. 2012)

Za Srbe s obje strane Drine mnoge situacije bile bi čistije kada bi se odluke o najvažnijim političkim i društvenim pitanjima donosile u Banjaluci, kada je riječ o Republici Srpskoj, i Beogradu, ukoliko je u pitanju Srbija. Međutim, da sve ne bude jednostavno, pobrinuli su se u Vašingtonu i Briselu, pa su, u velikoj mjeri zahvaljujući stratezima i taktičarima iz tih centara moći, u posljednjih dvadeset godina postali neminovni srpski pogledi prema Sarajevu i Prištini, bar ako su na dnevnom redu dileme od nacionalnog značaja. Gdje treba tražiti razloge tog nevoljnog „osmatranja“? Između ostalog, i u činjenici da kreatori naših sudbina sa Zapada, dok u komunikaciji sa nepouzdanim Balkancima tumače sopstvene, uglavnom nebulozne projekte, često vole da upotrebe formulaciju: „Ako nisi dio rješenja, onda si dio problema“. Upravo je u tome nevolja, jer, ono što je za SAD i EU „rješenje“, za većinu Srba, bez obzira na to da li govore ijekavicom ili ekavicom, obično postaje problem. Za taj hronični raskorak moguće je ponuditi hiljadu suvislih objašnjenja, ali, među njima se sigurno ne nalazi teza o srpskom nižem civilizacijskom nivou u odnosu na takozvani razvijeni dio planete, ma koliko ta teorija bila draga Srbima autošovinističke orijentacije. Ili njihovim daleko brojnijim istomišljenicima u „glavnom gradu“ dejtonske Bosne i Hercegovine i u administrativnom centru samoproglašenog „nezavisnog“ Kosova.

Žaba i krokodil: Jer, kakav je upliv Republike Srpske u posljednji potres u izvršnoj vlasti na nivou BiH? Nikakav. Za formiranje aktuelnog Savjeta ministara bilo je potrebno više od godinu dana pregovora, i ta činjenica dugo je bila povod ovdašnjoj pseudointelektualnoj bratiji i sestrinstvu iz redova sve tri nacije da se, sa pozicija apstraktnog „humanizma“, zgraža nad „neodgovornošću političkih elita“. Pri tome je apsolutno zanemarena složena struktura ove zemlje i podatak da ne živimo, recimo, u Danskoj, pa da se takve krize rješavaju glatko i opušteno. I da ne zavise pretjerano od dobre ili loše volje stranačkih lidera, iako je to veoma pomodno konstatovati. Kada je pomenuta priča konačno dobila rasplet, bilo je dovoljno samo nekoliko mjeseci da jedan akter vladajuće šestorke iskoči iz jedva uspostavljenih „pravila igre“ i da umalo sruši čitavu tu paučinu od sistema „zajedničkih institucija“.   

Za konstrukciju je potreban napor, a destrukcija iziskuje tek nečiji hir. U ovom slučaju, glavni akter lošeg glumatanja bio je predsjednik Stranke demokratske akcije Sulejman Tihić. Krenuo je u teško moguću misiju – da sruši prijedlog budžeta BiH u oba doma Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i da nakon svega zadrži pozicije u Savjetu ministara. Budžet nije oboren, ali, Tihiću to ionako nije bio cilj, već je imao jednokratnu namjeru demagoškog podilaženja bošnjačkim „ratnim veteranima“, kako bi ga nagradili glasovima na predstojećim lokalnim izborima, 7. oktobra. Međutim, predsjednik Socijaldemokratske partije BiH Zlatko Lagumdžija ozbiljno je shvatio takav gest nelojalnosti, pa je šefa SDA u ulozi koalicionog partnera ekspresno zamijenio čelnikom Saveza za bolju budućnost Fahrudinom Radončićem.

Postoje dva aspekta takvog pomjeranja. Jedan ugao je interni bošnjački. Iako je dobio ovu bitku, Lagumdžija krupnim koracima ide ka gubitku ukupnog međubošnjačkog političkog „rata“. Jer, njegovi fanovi, koji su mu omogućili da na posljednjim opštim izborima trijumfuje u „zelenim“ kantonima Federacije BiH, mogu da „svare“ samo apsolutnu vlast SDP-a. Paktiranje sa SDA za njih je već predstavljalo „gutanje žabe“, dok je zaokret prema Radončiću definitivno prevelik gorak zalogaj, u kojem kreketušu mijenja krokodil. Tu dolazimo do dimenzije koja je relevantna za Republiku Srpsku. Ovakvo prestrojavanje čak može da bude djelimično povoljno za RS, pošto dehomogenizuje bošnjačku stranačku scenu. Umjesto jedne prevelike opcije (SDP) i tri relativno slabe konkurentske partije (SDA, SBB, Stranka za BiH) stvari će se u doglednoj budućnosti, po svoj prilici, kretati u pravcu profilisanja tri stranke podjednake, srednje snage (SDP, SDA, SBB, bez Silajdžićeve partije na izdisaju). Taj triling će moći da vedri i oblači u Sarajevu, Zenici, Tuzli ili Bihaću, ali više neće biti u prilici da značajnije utiče na tokove na nivou BiH, što je mogao da bude slučaj sa predimenzioniranim SDP-om. Naravno, sve to ne znači da Radončić umjesto Tihića donosi nekakav bošnjački povjetarac umjesto opasnih gasova spram RS. Ne, u tom pogledu je ista meta – isto odstojanje. I SDA i SBB, kada je riječ o odnosu prema RS, funkcionišu uglavnom hladno, tu i tamo „toplo“. Ali, u pitanju su samo sredstva, a cilj je identičan. Davno ga je definisao politički penzioner Haris Silajdžić kao „100 odsto BiH“, što uvijek podrazumijeva i „nula odsto RS“.  

Srpske procente u sadašnjim balkanskim koordinatama ne pokušavaju da smanje samo sarajevski, već i prištinski aligatori. Proteklu sedmicu je obilježio je još jedan nasilnički atak s te adrese na sjever Kosova, s ciljem uspostavljanja albanske kontrole nad preostalim dijelom pokrajine, koji nije pod upravom kriminalne kamarile Hašima Tačija. Šiptarskim secesionistima pošlo je za rukom ono što bošnjački maksimalisti godinama priželjkuju – da „međunarodna zajednica“ ponovo završava za njih prljave poslove, i to ne samo retorikom i intrigama, već i silom. Ipak, Srbi sa sjevera Kosova uspjeli su da opet odole američkim i njemačkim batinašima iz KFOR-a, koji nastoje da uspostave apokaliptično stanje, licemjerno označeno kao „sloboda kretanja“. Jasno, ta „sloboda“ odnosi se samo na pravo Ramuša Haradinaja da nastavi da ostavlja krvave tragove, u čemu ga je - nevjerovatno, ali istinito - usporila tek farsa sa povremenim haškim suđenjem notornom ubici, mnogo češće prisutnom u rodnom kraju, nego iza rešetaka.

Institucionalni vakuum: Međutim, srpski procenti na zlokobnom tržištu političkih akcija na prostoru bivše Jugoslavije ne zavise samo od mračnih ambicija Prištine i Sarajeva. Zavise i od srpskog (ne)činjenja. Kada NATO, nazvan drugačijim imenom, premlaćuje i ranjava Srbe u Zvečanu, to se zove sadizam. Ali, kada Vojska Srbije u istim tim danima u Beogradu organizuje skup posvećen upoznavanju sa „doktrinom protivpobunjeničkih operacija“ istog tog NATO-a, to nije čak ni mazohizam. To je ludilo. Za to se ne može tražiti opravdanje ni u institucionalnom vakuumu, kao objektivnoj okolnosti, neizbježnoj u prvim nedjeljama nakon nedavnih izbora.

Kako sada stoje stvari, solidne šanse da bude među onima koji će popuniti tu prazninu, ima Liberalno-demokratska partija Čedomira Jovanovića. Logično je da se to ne dopada Srbima sa barikada na sjeveru Kosova, kao ni apsolutnoj većini naroda u Republici Srpskoj, jer je riječ o političkoj opciji koja bi i jedne i druge, najuopštenije rečeno, pustila niz vodu. Sasvim je shvatljivo da odijum prema takvom raspletu ima i bilo koji nacionalno odgovorni predsjednik RS, uključujući sadašnjeg. Ali, ako aktuelni prvi čovjek Republike Milorad Dodik učestvuje u predizbornoj kampanji Borisa Tadića, neophodan je mali osvrt. Zar nije Tadić još u tom periodu decidno najavio s kim neće poslije izbora formirati skupštinsku većinu i vladu (SNS, DSS, SRS) i zar nije bilo apsolutno predvidljivo da će u taj poduhvat krenuti sa svim ostalim strankama koje uđu u parlament (SPS Ivice Dačića, URS Mlađana Dinkića, 'Preokret' Čede Jovanovića)?

Dakle, ako i pored takve izvjesnosti predsjednik RS prelazi Drinu i učestvuje na mitinzima Demokratske stranke, a poslije se čudi što će društvo DS-ovoj „šiji“ u novoj vladajućoj koaliciji Srbije najvjerovatnije praviti i LDP-ov „vrat“, to već ima drugačije konotacije od trezvene zabrinutosti u RS zbog ulaska ljubitelja sintagme „genocidna tvorevina“ u vlast u Beogradu. Jer, bilo kakvo mješanje zvaničnika iz Republike Srpske u izborni proces u Srbiji - nezavisno od toga da li je riječ o favorizovanju Tadića, Nikolića ili nekog trećeg – predstavlja promašaj. Kada je takva šteta već napravljena, svi pokušaji kasnijeg uticaja predsjednika RS na političke tokove u Beogradu gube na težini, ne bivajući čak ni naknadna pamet, već tek još jedan prst u oko sunarodnicima u Srbiji. Uključujući i izrazitu većinu onih koji ne mogu da smisle Čedu, ali ni „popovanje“ prekoodrinske braće povodom političkih odluka u matici.

Predsjednik RS je u svom drugom boravku u odajama vlasti, od 2006. do danas, sasvim sigurno imao niz poteza koji zaslužuju afirmativan odnos, prije svega kada je riječ o zaustavljanju procesa centralizacije BiH. Ali, to nije i ne može biti alibi za naopake situacije iz potpuno drugog domena. Nema opravdanja za galamu na novinarku na konferenciji za štampu. Ako je riječ o neslaganju s njenim „minulim radom“, postoje pravne mogućnosti i za tu vrstu rasprave. Decibeli su tek način da se kompromituje funkcija prvog čovjeka Republike. Tu nije kraj paljenju „crvenih lampica“, jer se ćutanje gradske vlasti u Banjaluci povodom novog žalosnog slučaja tajkunskog monopola nad zemljom, vazduhom, vodom, životom i smrću u RS, ne može drugačije shvatiti, nego kao znak odobravanja.

Moguće je da je „uspješni poslovni čovjek koga ne treba posebno predstavljati“, Mile Radišić, nakon naprasne „pobjede“ u nedavnom sudskom procesu sa drugim povodom, za svoj pohod na zelenu površinu u centru Banjaluke obezbijedio legalitet. Ali, nema i ne može imati – legitimitet. Moguće je da su za takvu odluku svojevremeno podigli ruke odbornici svih stranaka u gradskom parlamentu. Moguće je i da među učesnicima višednevnog protesta zbog tog slučaja ima pojedinih pozera, koji su već samom svojom pojavom u stanju da obesmisle svaku ispravnu ideju. Ali, nije moguće da je u pravu promil onih koji aplaudiraju Radišićevim bagerima, naspram skoro čitavog grada, koji je zgađen tim činom, mada to ne iskazuje masovnim izlaskom na ulicu. Ukoliko se, ipak, ispostavi da je prva kategorija – početak i kraj svega, onda se Republika Srpska definitivno nalazi na stranputici. RS može da se zaustavi pred tom provalijom, a može i da nastavi u istom smjeru. I da postane jedan sveopšti „Picin park“.   

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner