Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Do čega bi mogao da dovede „strukturalni dijalog“ u BiH?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Do čega bi mogao da dovede „strukturalni dijalog“ u BiH?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
četvrtak, 02. jun 2011.

Kada 6. i 7. juna u Banjaluci počne „strukturalni dijalog“ o pravosudnom sistemu u BiH, sve sa Štefanom Fileom i domaćim ministrima pravde i pravnim stručnjacima u BiH, trebalo bi da počne i ozbiljna priča o tome kako rešiti nagomilane probleme u procesuiranju ratnih zločina u BiH, uvereni su u Banjaluci nakon političke nagodbe Dodik-Ešton. No, da se ne zavaravamo, problemi se neće rešiti u okviru komisije kojom će predsedavati File na prvom sastanku, ukoliko za to ne bude odlučne političke volje u trouglu Banjaluka-Brisel-Sarajevo, već će se, možda, čak i uvećati.

„Strukturalnim dijalogom“ do „Vrhovnog suda BiH“?!

Prvo, ako je suditi po izjavama zamenika šefa Misije EU u BiH Renca Davidija, pomenuta komisija “neće biti zadužena za reformu pravosuđa, nego će otvoriti strukturalni dijalog koji je instrument, odnosno forum za sprovođenje delova Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju”. “To je instrument, odnosno početak procesa koji će trajati verovatno nekoliko godina. Kada se jedna zemlja približava EU ona mora u određenoj meri da izmeni svoju regulativu, približi je EU i samu organizaciju institucija i funkcionisanje tih institucija”, izjavio je Davidi.

Drugo, prva „izmena“ koju su, na pomen sintagme „strukturalni dijalog“, predložili vodeći bošnjački političari u Sarajevu bila je da se formira „Vrhovnog suda BiH“. Ta vrsta „preporuke“ i ranije se pojavljivala što u neuspešno, sa strane diktiranim političkim uslovima za ustavne promene u BiH, što u izveštajima OEBS-a o stanju u pravosuđu u BiH, a poslednji je nedavno predstavljen. Srpski političari ni ranije, a pogotovo ne sada nisu nesvesni ove „preporuke“, ali za sada ne otkrivaju političke karte kojima će odgovoriti na taj zahtev, koji će im se, da se ne zavaravamo, ispostavljati dok god budu tvrdili da se zalažu za pristupanje BiH Evropskoj uniji. No, nekih znakova srpske (re)akcije, ipak, ima. Ni sam Dodik, naime, nije nimalo nesvestan zahteva koji će se sve snažnije ispostavljati, ali, razumevajući „evropsku pravosudnu praksu“ onako kako je razume, smatra da bi neku vrstu apelacionog suda u BiH trebalo uspostaviti slično Saveznom sudu u bivšoj SFRJ. Interesantno je da ovu, nekako usput pomenutu ideju u intervjuu TV BN, niko javno nije komentarisao, a ni Dodik se više nije u javnosti trudio da je razjasni. Ali, ovako kako je „nabačena“ mogla bi, recimo, da znači da Dodik ima ozbiljne političke namere da doprinese formiranju „Saveznog suda BiH“, što, istovremeno, znači prihvatanje postojanja BiH kao savezne države. Kako je, međutim, i sama pomisao na saveznu/(kon)federalnu državu BiH u Sarajevu i do sada – a teško da neće i ubuduće – bila u startu odbacivana maltene kao „velikosrpska ujdurma“, moglo bi se već sada zaključiti da se dalje od dijaloga o onoj Davidijevoj „organizaciji institucija“ u oblasti pravosuđa u BiH neće mnogo dalje dogurati. No, za taj deo „strukturalnog dijaloga“ vremena će, svakako, biti mnogo više negoli za popravke u tekućoj (ne)funkcionalnosti instuticija u procesuiranju ratnih zločina u poslednjem ratu.

Rezultati istraživanja pokazuju nizak nivo poverenja javnosti u pravičnost u sudskim postupcima u predmetima ratnih zločina, što se može povezati sa nedostatkom političke podrške samom procesu i neuspehom u rešavanju nerešenih predmeta.

Problemi zbog kojih bi BiH mogla kolabirati pre nego što na red i stigne ozbiljna i temeljna rasprava o tome da li je (ne)potreban „Vrhovni sud“ tiču se ratnih zločina, čije procesuiranje spada u malo poznatu praksu u zemljama u sadašnjem sastavu EU. A i teško se, izgleda, među briselskim činovnicima može pronaći preko potrebno saživljavanje sa patnjama porodica svih žrtava ratnih zločina i svih koji su te strahote preživeli.

Zato ponekad izgleda otrcano i izlizano govoriti o tome kako pravosudni sistem u BiH ima veliki problem u procesuiranju ratnih zločina, te upozoravati da se tromo i pristrasno pravosuđe time uopšte ne bavi ozbiljno. Nalaženje razloga u ocenama da „politički napadi i mnoge druge prepreke sprečavaju postizanje pravde za žrtve” – kako se zaključuje u poslednjem izveštaju Misije OEBS-a u BiH pod nazivom: „Postizanje pravde u BiH: procesuiranje predmeta ratnih zločina od 2005. do 2010. godine“ – nije mnogo više od uopštenih fraza skupljenih u pokušaj da predstave krupan izgovor, prevashodno, za (ne)rad Tužilaštva BiH za ratne zločine

U pomenutom izveštaju navodi se da je u proteklih pet godina pravosudni sistem u BiH rešio preko 200 predmeta ratnih zločina, a da ostaje nerešeno još preko 1300 predmeta ove vrste. Podseća se, zatim, da je Strategija za rad na predmetima ratnih zločina u BiH, koju je usvojio Savet ministara BiH 2008. godine, trebalo da ubrza rešavanje ovih predmeta, kao i da osigura usklađeno tumačenje zakona u predmetima ratnih zločina.“ Međutim, dosadašnja provedba Državne strategije pokazala se sporom i teškom. Rezultati istraživanja pokazuju nizak nivo poverenja javnosti u pravičnost u sudskim postupcima u predmetima ratnih zločina, što se može povezati sa nedostatkom političke podrške samom procesu i neuspehom u rešavanju nerešenih predmeta. Sve više raste zabrinutost da napori, koji se ulažu u dovođenje počinilaca pred lice pravde, neće doprineti trajnom miru i obnovi društva, bez odgovarajućih napora pravosudnog sistema i političkih aktera da povećaju nivo razumevanja i poverenja javnosti u procesuiranje predmeta ratnih zločina” – glase neki od zaključaka u izveštaju OEBS-a.

Predstavnici udruženja žrtava i među Srbima i među Bošnjacima takođe su primetili da se “komandni kadar” i “teški predmeti” sporo ili nikako ne rešavaju, dok entitetska tužilaštva uspevaju da procesuiraju određeni broj slučajeva sa brojem žrtava većim nego što to čini Tužilaštvo BiH.

Kao što smo već pomenuli, u preporukama stoji i da je potrebno da se razgovara o formiranju „Vrhovnog suda BiH“, ali se, istovremeno, postojeća praksa zadržavanja predmeta u Tužilaštvu BiH, umesto da se „spuštaju“ na okružna i kantonalna tužilaštva – tek stidljivo kritikuje. Pojednostavljeno rečeno, zagovara se formiranje novih institucija, a da nema nijedne snažno upućene preporuke da se postojeći sistem učini efikasnijim. Pri tome, ne treba posebno podvlačiti da će te nesrazmerne poruke samo dodatno ojačati sumnje u RS da se, pod „brigom“ i „standardima“ EU za bolje funkcionisanje pravosuđa u BiH, želi na račun Srba izgraditi još jedna „funkcionalna institucija“.   

 „Strukturalnim dijalogom“ ka pravdi za sve žrtve?

Zato će, prosto, biti nemoguće bilo kome u EU da na to namami srpske političare, sve dok prethodno ne bude rešen barem problem neefikasnosti postojećih institucija, prvenstveno Tužilaštva BiH za ratne zločine. U prilog  neefikasnosti, recimo, upečatljivo govori podatak da Tužilaštvo BiH u proteklih skoro devet meseci nije optužilo nijednog osumnjičenog koji je tokom rata obavljao rukovodeću poziciju u vojnim ili civilnim organima, iako je upravo to tužilaštvo sebi uzelo za pravo da procesuira najodgovornije osobe za ratne zločine. Prema podignutim optužnicama Tužilaštva BiH, proteklih meseci veći broj osoba optužen je za pojedinačna dela ubistava, silovanja ili nezakonitog zatvaranja, dok brojni masovni zločini - izuzimajući zločine nad srebreničkim Bošnjacima – ostaju još uvek netaknuti, a objašnjenja koja stižu godinama počinju i završavaju se sa četiri reči: istraga je u toku.

Predstavnici udruženja žrtava i među Srbima i među Bošnjacima takođe su primetili da se “komandni kadar” i “teški predmeti” sporo ili nikako ne rešavaju, dok entitetska tužilaštva uspevaju da procesuiraju određeni broj slučajeva sa brojem žrtava većim nego što to čini Tužilaštvo BiH. “Možda bi sa svih strana trebalo apelovati na Tužilaštvo BiH ili da primeni Strategiju ili da odgovori javnosti zbog čega se ne radi u skladu sa njom, i zašto uzima slučajeve koji bi, ipak, bili  u nadležnosti nižih tužilaštava”, kaže Murat Tahirović, predsednik Saveza logoraša BiH, organizacije koja okuplja bošnjačke logoraše. Dosadašnjim tempom rada, slaže se on, predmeti ratnih zločina neće biti rešeni ni za 150 godina. “Imajući u vidu obim i količinu počinjenih zločina, ipak je trebalo da se napravi neka hijerarhijska lista odgovornosti i da se po njoj procesuira”, smatra Tahirović.

Predsednik Saveza logoraša RS Branislav Dukić ne spori da Sud i Tužilaštvo BiH mogu raditi teške predmete ratnih zločina, ali ističe da se i tu umešala politika. “Kad su u pitanju zločini nad Srbima, niko nije odgovarao za zločine u Sijekovcu, u Posavini, Derventi, Kupresu, Mrkonjić Gradu, a da ne govorim o Sarajevu i logorima, od kojih je jedan od najzloglasnijih bio kasarna ‘Viktor Bubanj’, gde su danas smešteni Sud i Tužilaštvo BiH”, ističe Dukić. Sličnu priču već godinama ponavljaju i ostala udruženja koja okupljaju porodice srpskih žrtava i – ništa se ne menja. Ama baš niko ko spada u „komandni kadar“ u redovima ARBiH do sada nije kažnjen za zločine počinjene nad srpskim civilima ili zarobljenicima. I to, prosto, ostaje jedna od činjenica od koje mora poći svako ko misli da doprinese znatno efikasnijem i pravednom rešavanju predmeta ratnih zločina u BiH. Problem, dakle, nije u prebrojavanju krvnih zrnaca – kako vole da prigovaraju samoproklamovani multi-kulti političari, teroretičari i analitičari – već u potpunom ignorisanju notornih činjenica da nijedan, ni viši ni niži komandant ARBiH do sada nije osuđen za zločine nad Srbima, dok se suđenja retkim optuženicima razvlače godinama, uz razne opstrukcije.

Uprkos svemu tome, sem obećanja glavnog tužioca Milorada Barašina da će u junu biti poznata sudbina predmeta „Dobrovoljačka“, iz Tužilaštva BiH ništa više konkretno ne navode. Oni smatraju, kako kaže portparol Boris Grubešić, da „ne treba javno da govore o kriterijumima složenosti, načinu odabira predmeta koje će raditi, te da li će moći ispoštovati zacrtane rokove“. “Ocena predmeta, kao i njihovo prosleđivanje, stvar je korespondencije i saradnje Tužilaštva BiH i drugih tužilačkih i pravosudnih institucija, te smatramo da se ta korespondencija ne treba raditi preko medija, već između institucija”, zaključuje Grubešić.

Još kada se u ceo problem „umešaju“ otvoreni napadi u Sarajevu na tužioca Milorada Barašina zbog toga što namerava da potpiše sporazum o ustupanju predmeta sa Tužilaštvom Srbije za ratne zločine – samo zbog minimalnog zahteva Beograda da zadrži pravo da podiže optužnice i sudi i za ratne zločine počinjene na prostoru BiH – onda nije teško zaključiti da iza odbrane „nezavisnosti“ Suda i Tužilaštva BiH ne stoji ništa drugo do apologetska odbrana jednog tromog i nepravednog sistema u kojem je sve moguće.

Da nešto ne štima ni na relaciji Sud BiH – Tužilaštvo BiH vidljivo je i iz izjava predsednice Suda Meddžide Kreso. Ona ističe da taj sud treba da procesuira najosetljivije predmete, što podrazumeva i one najsloženije, ali tvrdi da nema pristup bazi podataka o predmetima ratnih zločina koje je utvrdilo Tužilaštvo BiH, iako je Sud BiH za to dobio saglasnost od Visokog sudskog i tužilačkog saveta BiH !? „Mi znamo da je ispred nas veliki posao čiji obim ne možemo sagledati, što je porazno”, priznaje Kreso. Međutim, ni ona sama ne iznosi ozbiljnije (samo)kritike, čak ni u pogledu rada Tužilaštva BiH na dosadašnjim optužnicama. To se, recimo, moglo jasno primetiti kada je „objašnjavala“ da je u Sudu BiH oslobođeno nekoliko Srba, koji su prethodno bili optuženi za genocid u Srebrenici nad Bošnjacima u julu 1995. godine. Elem, tu činjenicu ona je upotrebila da bi „dokazala“ da Sud BiH ne kažnjava samo, već i oslobađa Srbe(!?), iako je, već prilikom podizanja optužnica za pomenute događaje u Srebrenici, bilo jasno da predmetni tužioci čine sve da svakog uhapšenog pripadnika VRS i MUP-a RS optuže ni manje ni više nego za genocid. Umesto da takvo nečuveno „pakovanje“ optužbi nazove neefikasnošću, nesposobnošću ili pristrasnošću predmetnih tužilaca, Kreso radije optužuje sve druge da napadaju „nezavisnost“ pravosudnih institucija BiH.

Istovremeno, malo ko u Sarajevu ima zdravorazumsku javnu potrebu da dovede u pitanje potpuno netačan spisak od 25000 pripadnika VRS i MUP-a RS koji su, navodno, učestvovali u zauzimanju Srebrenice. Naprotiv, taj spisak nekadašnje Komisije Vlade RS za Srebrenicu uzima se kao spisak učesnika koje – iako mnogi od njih nisu ni bili tu – sve redom treba „pozvati na odgovornost“ za genocid u Srebrenici, kako to ovih dana pominje čak i sarajevski kantonalni ministar obrazovanja Emir Suljagić, i to kao čovek kojem je veliki broj članova uže i šire porodice ubijeno/streljano u Srebrenici. A da ne pominjemo da se u onom „nezavisnom“ pravosuđu do sada nije pojavio niko ko bi se, recimo, javno zapitao kao njihov haški kolega, nemački sudija Kristof Flige, “da li je pojam genocid uopšte nužan da bi se označio takav masovni zločin”, misleći na zločin nad srebreničkim Bošnjacima. A, usput rečeno, baš je sudija Flige imenovan u sudsko veće u predmetu protiv srpskog generala Ratka Mladića…

Još kada se u ceo problem „umešaju“ otvoreni napadi u Sarajevu na tužioca Milorada Barašina zbog toga što namerava da potpiše sporazum o ustupanju predmeta sa Tužilaštvom Srbije za ratne zločine – samo zbog minimalnog zahteva Beograda da zadrži pravo da podiže optužnice i sudi i za ratne zločine počinjene na prostoru BiH – onda nije teško zaključiti da iza odbrane „nezavisnosti“ Suda i Tužilaštva BiH ne stoji ništa drugo do apologetska odbrana jednog tromog i nepravednog sistema u kojem je sve moguće, samo ne i osuditi bilo koga među bošnjačkim ratnim vojnim i civilnim vođama, pa čak i kada zločine nad srpskim civilima i zarobljenicima više niko ne osporava.

Napokon, već su i sudovi u Norveškoj i Švedskoj izricali presude za zločine u logoru „Dretelj“, pa ni Kreso, ni ostali u Sarajevu nisu previše protestovali. Dalje, okružna tužilaštva i sudovi u RS već nekoliko godina, čak i uprkos svojim skromnim kapacitetima i praksom koju diktiraju Sud i Tužilaštvo BiH, uspevaju da rešavaju predmete ratnih zločina „manje osetljivosti“. Ali, i o tome se u Sarajevu ćuti: čak i kada pravosuđe u Srpskoj sankcioniše zločine nad nesrbima i uprkos pojednim potvrdama svoje profesionalnosti od strane udruženja bošnjačkih stradalnika, poput priznanja Udruženja Prijedorčanki „Izvor“ izrečenog na račun savesnih okružnih tužilaca u Banjaluci još krajem prošle godine.

Daleko je to od savršenstva, ali je, ipak, na višem nivou od delovanja mnogobrojnih samoproglašenih „moralnih gromada“ koje sede u Sudu i Tužilaštvu BiH. Njihov „vrednosni sistem“ moraće, međutim, što pre da se menja, ukoliko se iskreno veruje da pravda treba da bude jednako dostižna za sve žrtve ratnih zločina u BiH, pa i one koje su stradale samo zato što su nosile „agresorska“ srpska imena. Sve ostalo je puko licemerje, koje se ni u „strukturalnom dijalogu“ neće moći sakriti.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner