Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Hobotnica sa toksičnim dejstvom
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Hobotnica sa toksičnim dejstvom

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
četvrtak, 15. jul 2010.
(Novi Reporter, 14. 6. 2010)

Više od milion ljudi, okupljenih na demonstracijama u glavnom gradu autonomne pokrajine, protestovalo je zbog odluke ustavnog suda, neomiljene institucije centralne vlasti u okviru iste zemlje. Ogromna masa učesnika manifestacije revoltirana je zbog činjenice da su ljudi u crnim togama osporili ključne članove statuta njihove teritorijalne jedinice, koja inače ima visok stepen samostalnosti u odnosu na metropolu. Razlog za burno negodovanje pronalaze u namjeri „kolonizatora“ da im oduzmu pravo da sebe označavaju kao „naciju“, jer to, navodno, nije u skladu sa važećim Ustavom. Takođe, problem je i u tome što sudije ne dozvoljavaju da zvanični jezik autonomne pokrajine ima prednost nad lingvističkim standradom s kojim identifikuju oni koji su lojalni centralnoj vlasti.   

Isprepadani čitaoci novina i gledaoci televizijskih programa u bošnjačkom dijelu Federacije Bosne i Hercegovine registruju pomenutu vijest i ne mogu da povjeruju vlastitim očima i ušima. Usplahireno se pitaju – otkud preko milion ljudi na mitingu u Banjaluci? Da li je to kompletna Republika Srpska krenula u secesiju? Sigurno jeste, samo „četnici“ mogu da dižu bunu zbog takvih tričarija! I dok zabrinuti bh. „državotvorci“ već podmazuju tandžare, sačuvane za varijantu „ne daj bože“, stiže otrežnjujući podatak. Naime, famozni skup održan je u Barseloni, prestonici Katalonije, jer tamo žive ljudi koji ne dozvoljavaju zvaničnom Madridu da se poigrava sa simbolima suvereniteta jednog od 17 regiona u Španiji. Sticajem okolnosti – najbogatijeg i najprosperitenijeg, što demantuje tezu domaće „poštene inteligencije“ da je insistiranje na zaštiti i očuvanju nacionalnog identiteta puka zabava za naivnu sirotinju, uglavnom koncentrisanu na vječno zaostalom Balkanu.

Osvetničke konstrukcije: Sve to desilo se 10. jula, dan prije finala Svjetskog fudbalskog prvenstva u Južnoj Africi. Karlos Pujol i njegovi katalonski sunarodnici unutar španske reprezentacije nisu imali problem sa kastiljanskom većinom u timu zbog vjerovatnog poistovjećivanja sa ključnim transparentom iz Barselone: „Nezavisnost“! U BiH, tolerancija prema drugačijim stavovima, a pogotovo etničkoj pripadnosti, ipak se tretira kao izmišljotina trulog Zapada, pa bi u sličnoj situaciji uslijedio linč vlasnika nepodobnih krvnih zrnaca. Sve predispozicije za ispaljivanje signalnog hica za početak takvog obračuna posjeduju sportski komentatori BHT-a. U trenucima kada se nisu pravdali što uopšte prenose odlučujuće mečeve, ti nevjerovatni likovi u najuzbudljivijim momentima utakmica vodećih evropskih i južnoameričkih reprezentacija nisu propuštali sumanutu priliku da pomenu: „Eh, tako smo i mi igrali protiv Portugala u baražu, kada je malo nedostajalo da odemo u Johanesburg ili Kejptaun“.

Frustrirani „fanatikosi“ za mikrofonom, ali i njihovi politički pokrovitelji, ostali su u Sarajevu. Sa isturenog komadnog mjesta na obalama Miljacke, ponovo su koordinirali skup u Potočarima, navodno posvećen žrtvama ratnog zločina, počinjenog prije petnaest godina nad Bošnjacima Srebrenice i okoline. Naravno, proklamovani komemorativni povod opet je bio u pedesetom planu, a kao prioritet označeno je plasiranje najmorbidnijih osvetničkih konstrukcija, usmjerenih protiv Republike Srpske. Moguće je da je među hiljadama prisutnih u Potočarima tog dana bilo ljudi kojima ne treba po ko zna koji put tumačiti da srebrenička tragedija ne smije da bude povod za degutantne dnevno-političke zloupotrebe. Ili, da je „kolektivna srpska odgovornost“ za taj zločin – otrovna laž i podvala, jer ubice imaju konkretna imena i prezimena, kao i krvnici među Bošnjacima koji su tri godine palili i žarili po srpskim selima u Podrinju, sa preko 3.000 žrtava tog satanskog pohoda.

Međutim, kamere i diktafoni nisu zabilježili eventualne glasove razuma, tako da je ovogodišnji 11. jul u Potočarima još jednom protekao je u zlokobnoj sjenci destruktivne političke partije pod krajnje neočekivanim imenom – „Majke Srebrenice“. Frapantno je da se žene iz tog udruženja gotovo isključivo pojavljuju tek na mučnim vizuelnim zapisima, čija je svrha da budu instrumentalizovani u spin-radionicama unitarističkog političkog koncepta u BiH. Jasno je da su razumijevanje i saosjećanje za bol tih zabrađenih starica kategorije koje su iznad notorne mržnje, dominantne u njihovom vokabularu. Ali, kada ulogu „majki“ naprasno preuzimaju zapjenušani muškarci, tu svaki obzir postaje besmislen. Predsjednik „upravnog odbora“ te asocijacije, Ibran Mustafić, završio je tokom „komemoracije“ u pritvoru - jednom od dva logična mjesta za bitisanje tog hodajućeg odstupanja od svih parametara elementarnog psihičkog zdravlja.

Brojke i slova: Druga lokacija je specijalizovana medicinska ustanova, neoprostivo pasivna u proteklih mesec dana, tokom kojih je Mustafić „ogradio“ groblje u Potočarima ratnim zastavama „Armije RBiH“ i „bilbordima“ umobolnog sadržaja, poput formulacija: „Srbija = agresija = genocid = Dejton = Republika Srpska“. Ako je tek reagovanje pripadnika Sipe na provokacije pomahnitalog Mustafića dovelo tu mračnu kreaturu iza rešetaka, onda čitav proces, započet najavama „definitivnog razračunavanja“ sa RS, nastavljen histeričnim pogrdama iz „publike“ prilikom dolaska mazohističke delegacije zvanične Srbije, a završen avetinjskim „programskim“ govorima Mustafe Cerića i Harisa Silajdžića, vodi isključivo ka stanju objašnjenom u naslovu knjige Ibrana Mustafića – „Planirani haos“. Pri čemu je, da paradoksalni krug bude zatvoren, riječ o zapanjujuće demistifikatorskom štivu, u kome je do kraja razobličeno toksično dejstvo bošnjačke ratne hobotnice između 1992. i 1995. godine, čija je glava bila u kabinetu Alije Izetbegovića, a pipak za egzekucije u štabu Nasera Orića, uz relativno ravnopravno učešće u podjeli profita.   

Kompletna predstava sa političkim vampirima nije mogla da prođe bez blaziranih stranaca. Barak Obama je, posredstvom trbuhozboraca kao što su Samanta Pauer i Čarls Ingliš, verglao fraze upamćene u mladosti, dok je „adrenalinski turista“ Kristijan Amanpur popunjavala pauze između dvije emisije Larija Kinga na CNN-u. U lažnom patosu i opštim mjestima totalitarnog novogovora sa „demokratskom“ oblandom, preciznije - u insistiranju na falsifikatima, kao što su brojke „8.000“ i slova „genocid“, predsjednika SAD pratio je britanski premijer Dejvid Kameron, koji nije bio u Potočarima, ali i Bernar Kušner, koji jeste pravio društvo Ibranu Mustafiću. Francuski šef diplomatije se do te mjere uživio u autosugestivni zaključak da u njegovim venama kola bošnjačka i albanska krv, pa je u govoru u Potočarima koristio odrednicu „mi“, dok je licemjerno pozivao okupljene: „Ne treba da mislimo na osvetu“. Previše je, ako je i od osobe koja je pripremila teren gradonačeniku južne Mitrovice Bajramu Redžepiju da bez posljedica obznani da će poslati „specijalce“ na sjever Kosova, da završe Kušnerov posao eliminacije preostalih Srba.  

A našla se i „strašna“ figura, spremna da potopi blizu petnaest miliona Holanđana u vodama Sjevernog mora. Riječ je o Frensisu Bojlu, takozvanom pravnom ekspertu iz Čikaga i autoru rashodovane tužbe BiH protiv nekadašnje SR Jugoslavije za „genocid“ pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu. Sada je Bojl, a šta bi drugo bio, advokat sekte „Majke Srebrenice“. Sa te renomirane pozicije, Frensis je pozvao „sve ljude dobre volje u svijetu“ da u finalu fudbalskog SP-a navijaju – protiv Holandije?! Objašnjenje je apsolutno suvislo i predvidljivo, kada je riječ o jednom takvom gospodinu i geniju pravne misli. Naime, Holanđani su, smatra Bojl, asistirali Srbima u „srebreničkom genocidu“, pa su, samim tim, i oni „genocidna“ zemlja. I dok lažno liberalni Holanđani, zatečeni pošto ih je Bojl raskrinkao, šokirano traže tragove krvi na sopstvenim rukama, Katalonci nude recept za liječenje malajskog ludila, odavno transportovanog iz dalekoistočne postojbine u BiH. Metod iz Barselone ne zove se, kao nekada: „No pasaran“. Neće proći? U Bosni i Hercegovini, očigledno, sve prolazi. Kada je tako, jedino preostaje da se, prije ili kasnije, iz katalonskog špila izvuče rezervna karta. Na njoj je 10. jula pisalo: „Independencia“. 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner