Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska | |||
Instrumentalizacija srebreničke tragedije |
![]() |
![]() |
![]() |
sreda, 01. februar 2012. | |
Naime, svjedoci smo da se u poslednjih nekoliko dana zaoštrava jedno vrijeme pomalo zapostavljena tema teze o „genocidnoj tvorevini“. Kako iz sarajevske centrale, i sada već antologijske tematske emisije „60 minuta“, tako i iz isturenih centrala poput smiješnog čovjeka Nikolaidisa, ili manje smiješnog ali zločastog dečka Čede Jovanovića, stižu nam opet podjećanja da smo mi u Republici Srpskoj čudovišta zla, genetski usmjerena ka masakriranju svojih nedužnih komšija. U izvjesnom smislu ove parole predstavljaju jednu od nus-posljedica nezdravih tendencija započetih nakon pada „aprilskog paketa“ i izbora 2006. god. One zabrinjavaju jer zlokobno podjećaju na retorike sa početka 90-ih. Međutim, još više zabrinjava koordinisanost pojavljivanja ovih teza, koja dopušta da se zapitamo da li iza njih stoji nešto ozbiljnije. Jer, dok je Nikolaidis jedan puki diletant, o čemu najbolje svjedoči sam njegov tekst, Čeda Jovanović, iako lider jedne minorne stranke, prekaljeni je političar (i poduzetnik), koji u sintezi sa redakcijom „60 minuta“ svakako može predstavljati faktor jednog šireg akcionog plana. U prvi mah pomislili smo da ovi napadi na Republiku Srpsku imaju funkciju odvraćanja fokusa sa sramnog ignorisanja stradanja srpskih civila i vojnika u slučajevima poput „Tuzlanske kolone“ ili „Dobrovoljačke“. Bilo je jasno da će skandal oko obustave slučaja „Dobrovoljačka“ izazvati opravdan revolt u Republici Srpskoj, i da će bijes i javnosti i političkih elita biti kanalisan ka Sudu i Tužilaštvu BiH. Podsjećanje iz Sarajeva da je Srpska „politički monstrum“ (Nikolaidis) nastao „na politici krvi i tla“ (Šeki Radončić), u ovom kontekstu trebalo bi da obezbjedi protivtežu i relaksira položaj Suda i Tužilaštva.
Prema definiciji Gregorija Stentona (jednog od savremenih autoriteta na temu genocida), karakterističan to je proces „obeščovečenja“ žrtve. Dehumanizacija je jedan od uslova genocidnog projekta, jer je prije likvidacije potrebno satanizovati žrtvu. Kada sve ove faktore uzmemo u obzir, dobijam projekciju situacije u kojoj je (1) Bosna i Hercegovina „nefunkionalna“, (2) Republika Srpska „nelegitimna“, a (3) upotreba sile na bazi kolektivne krivice opravdan „civilizacijski iskorak“. Ove insinuacije ne moraju biti fokusirane samo na ukidanje Srpske u političkom smislu, već je realnije da će se ograničiti na fiskalnu likvidaciju, u smislu da će Srpska biti prinuđena na reparaciju i odštetu svim stvarnim (što nije sporno) i nestvarnim žrtvama (što je izgleda cilj). U tom smislu halabuka oko „teze o genocidnosti“, premda uvijena u viskoparne parole pravde i prava, zapravo je degutantni pokušaj da se nametne harač jednom dijelu Bose.
Da bi se ovim uzurpacijama stalo u kraj potrebno je prije svega nepristrasno pretresti mnoge nejasnoće vezane za samu srebreničku tragediju. Prvo,sama kvalifikacija genocida je po mišljenju mnogih – npr. Noama Čomskog, sporna, i politički isforsirana. Drugo što je sporno su same evidentirane žrtve, jer se za neke od njih pokazalo da su „lažne“, što se inače više ne spori čak ni u „60 minuta“. Sam po sebi broj je ovdje irelevantan, ali takve nejasnoće pobuđuju skepsu u cjelokupnu interpretaciju događaja iz maja 1995, i tu skepsu neće biti moguće otkloniti dok se te stvari ne raščiste. Treće, potrebno je trezveno razmisliti o pravednosti suđenja. Krivični postupak implicira ravnopravan odnos između tužioca s jedne strane, i okrivljenog, sa druge. Međutim, u stvarnosti, tužioci su raspolagali timovima koji su bili u stanju da obrade i do 4000 stranica teksta dnevno (!), dok su okrivljeni imali advokatske timove neuporedivo manjih kapaciteta. Nažalost, ovdje su vlasti, kako u Beogradu, tako naročito i u Banjaluci, postigle autogol, jer su bile daleko od toga da pruže adekvatnu logističku i finansijsku pomoć svojim građanima pred Tribunalom. Recimo, vladajuća struktura ostala je gluva na pozive Srpske demokratske stranke da se haškim optuženicima obezbjede potrebni resursi za odbranu i pravično suđenje. Još više bode oči to što je tu čak bilo stranački motivisane selekcije, pa je recimo, Biljana Plavšić imala neuporedivo značajniji tretman institucija Republike Srpske, od, na primjer, Radovana Karadžića. Takva neodgovornost može u budućnosti rezultirati katastrofalnim posljedicama i može se pokazati kao čin ranga nacionalne veleizdaje. Četvrto, presuda generalu Krstiću sa pozicije Republike Srpske treba ponovo biti stavljena na sto, s obzirom na to da u žalbenom postupku nije razmatran meritum, već samo visina kazne. Takva forma drugostepenog postupka pobuđuje različite sumnje i scenarije o izakulisnoj trgovini. Ovo su samo neke od mase spornih stvari koje je potrebno raščistiti da bi govor o Srebrenici poprimio formu diskursa. Međutim, upravo to je nešto što se želi spriječiti. Upadljiva je sklonost Sarajeva da blokira svaku buduću raspravu o Srebrenici. Insistiranje na nemogućem Zakonu o zabrani negiranja genocida, smjera da jednom za svagda spriječi problematizovanje teme srebreničke tragedije. Time se, ne samo sprječava sloboda misli i dios-logosa, već se i onemogućava daljnje istraživanje obima i karaktera srebreničke tragedije. Postavlja se opravdano pitanje: zbog čega? S druge strane, i politički subjekti Republike Srpske ostaju na nivou galame i prepucavanja saopštenjima, umjesto da se fokusiraju na ozbiljne i konkretne korake, od podrške advokatskim timovima do insistiranja na potrebnim daljim istraživačkim projektima. U svakom slučaju ukupna situacija zahtjeva jedan daleko osmišljeniji pristup svim ovim pitanjima, koji neće biti ograničen samo na retoriku, a koji će podrazumjevati koordinisano djelovanje vlasti Republike Srpske i Srbije, u rangu nacionalne strategije i odbrane vitalnih nacionalnih interesa, jer se ovdje radi upravo o tome. Time bi se izbjegla defanzivna pozicija u kojoj se srpski narod nalazi cijelo vrijeme i bavljenje posljedicama, umjesto pravim uzrocima stanja i istinom, koja, ma koliko to trivijalno zvucalo, jeste jedina prava žrtva u cijelom ovom procesu. |