Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Može li dejtonska BiH preživeti još četiri godine?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Može li dejtonska BiH preživeti još četiri godine?

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 21. septembar 2010.

Kada posle 3.oktobra stranačka zvona oglase pobednike i poražene na šestim opštim izborima u postdejtonskoj BiH – u postizbornoj kolotečini, neće biti mnogo dosadno ni jednima, ni drugima.

Prognoze govore da ni u RS, ni u FBiH, a samim tim ni na nivou BiH, niko neće imati komotnu većinu da sam na svojim stranačkim plećima nosi breme odgovornosti za sudbinu svog naroda, a za moguće ustavne promene – na kojima će početi, odnosno nastaviti da se radi odmah posle izbora – biće gotovo neizvodljivo pronaći dvotrećinsku većinu u Parlamentranoj skupštini BiH. Baš kao i u poslednje četiri godine. No, za razliku od mandata na zalasku, nove ili stare vlasti u naredne četiri godine biće pod stalnim presingom. To neće možda biti tako snažno kao, recimo, u vreme Karla Bilta i DŽejmsa Stajnberga, ali se taj proces neće prekidati ni u onim retkim trenucima za koje bilo koja od tri strane u BiH pomisli da predstavljaju vreme za predah.

Republika Srpska – ispit političkog jedinstva pred nova iskušenja

Ipak, ako iko u Briselu i u Vašingtonu misli da će nakon ovih izbora moći lakše da “slomi” vlasti RS i da prenesu makar neki manji komad nadležnosti na nivo BiH – u teškoj je zabludi. Jer, štap više nije tako dugačak, šargarepa na koju bi se Banjaluka “upecala” gotovo da se i ne vidi, a ni vlasti u Beogradu – kompromitovane u očima većine Srba u RS – neće moći presudno uticati na svoje “tvrdoglave” sunarodnike, tim pre što iz vodećih srpskih stranaka u ovoj predizbornoj kampanji jasno poručuju da nisu spremni da, zarad nejasne “evropske perspektive” BiH, žrtvuju najkrupnije narodne interese. No, to veoma dobro znaju i u Briselu i u Vašingtonu, pa, barem za početak, krupne ustupke neće ni tražiti: promena taktike mogla se naslutiti još pre nekoliko meseci, a dotadašnje briselsko-vašingtonske promašaje možda je najslikovitije objasnio Danijel Server rečima da su SAD i EU “u Butmiru tražili isuviše mnogo”[1]. Pa, ipak, ni Server ne nudi rešenja kojima će se tražiti manje: niti SAD i EU još uvek imaju jedinstven stav o tome šta raditi u i sa BiH, niti je moguće “hitno doneti novi Ustav BiH i prevazići podele u obrazovnom sistemu”[2], kako Server sada predlaže administraciji u Vašingtonu.

No, ovi predlozi upućuju na neke od pravaca kojima će se kretati linija političkih pritisaka iz Brisela i Vašingtona – prvenstveno na vođe u RS – zarad deklarativnog cilja uspostavljanja „funkcionalnih institucija“ u BiH.

Ti pravci su poznati od ranije. Tako je pre nešto više od četiri godine u propalom tzv. aprilskom paketu ustavnih promena bilo predviđeno jačanje Saveta ministara BiH, maltene kao centralne umesto savezne vlade, i to pojačane sa ministarstvima za poljoprivredu i za nauku i tehnologiju. Od takvih zahteva nije se do danas odustalo i neće se ni odustati.

Pitanje je, međutim, da li će srpski političari nakon izbora biti spremni da pruže otpor takvim centralističkim idejama, koje su tada svi prihvatili, i to bez značajnijeg otpora. Tada ih je „spasao“ Haris Silajdžić odbacujući pomenuti paket, a u protekle četiri godine iz Brisela i Vašingtona uvek su tražili mnogo više nego tada, pa tako ni vodećem srpskom političaru Miloradu Dodiku, a ni ostalima, u protekle četiri godine nije bilo isuviše teško da takve „poklone“ odbiju. Odbijanju je, naravno, bitno doprinela diplomatska podrška Rusije vlastima RS, koja se, je li, nije tako jasno videla četiri godine ranije.

Danas na srpskoj sceni imamo manje-više iste aktere kao tada, istina sa nekim bitnim razlikama. Od tadašnjeg vodećeg opozicionog političara koji je (ne)voljno prihvatio gotovo svaki potez vlasti u pravcu prenosa nadležnosti sa RS na nivo BiH, Dodik je u protekle četiri godine izrastao u premijera koji je vešto uspeo da sačuva ključne nadležnosti RS, što sopstvenom, uglavnom solidnom taktikom, što zahvaljujući taktičkim greškama suparnika u Sarajevu. Od tadašnjeg vladajućeg SDS-a privrženog „evroatlantskim integracijama“ BiH, u kojem je Draganu Čaviću zamenik bio Mladen Bosić, u protekle četiri godine postala je snažna opoziciona stranka koja oštro napada svaki „sumnjiv“ pokušaj vlasti. To je, naročito, bilo vidljivo kada je Dodik sa Sulejmanom Tihićem i Draganom Čovićem potpisao „Prudski sporazum“ sa dosta čudnim stavom o preuređenju BiH na četiri teritorijalne jedinice. Jedino je, nakon ove četiri godine, oslabio rejting PDP-a koga je i tada vodio Mladen Ivanić, baš kao i sada. Svi ostali, kao što su Čavić, radikali, socijalisti i neka nova imena, danas jedino mogu da se nadaju ulozi jezička na vagi, odnosno priveska SNSD-a ili SDS-a, ukoliko im izborni rezultati ne rasprše i takve nade.

Dakle, za buduće izazove i iskušenja koja čekaju RS odmah iza izborne krivine biće ključan odnos dve najjače partije, Dodikovog SNSD-a i opozicionog SDS-a. Dodikove šanse u trci za predsednika RS u odnosu na SDS-ovog Ognjena Tadića znatno su veće, tako da bi Tadićeva pobeda predstavljala iznenađenje, dok bi se svaki poraz sa razlikom ispod desetak odsto mogao smatrati i Tadićevim uspehom, imajući u vidu da Dodik i dalje ima snažan uticaj na svoje sunarodnike, iako je taj uticaj načet nekim neispunjenim obećanjima i promašajima na unutrašnjem planu u protekle četiri godine. No, čak i u varijanti da Tadić nekim čudom pobedi Dodika, saradnja SDS-a sa Dodikom biće neizbežna, pošto će SNSD imati više šansi za formiranje Vlade RS nego SDS. SNSD će osvojiti više mandata, a do sada je imao veći i značajniji koalicioni potencijal od SDS-a, što će se pokazati veoma bitnim ukoliko Dodikova partija ne uspe da ponovi uspeh sa prošlih izbora i približi se na korak od magičnih 50 odsto glasova. A to će joj sada teško poći za rukom.

U takvom odnosu snaga, izbor člana Predsedništva BiH u Republici Srpskoj ostaće manje bitan i u samoj završnici. Trka između Nebojše Radmanovića i Mladena Ivanića biće znatno neizvesnija od trke između Dodika i Tadića, ali ishod – ma kakav bio – neće presudno uticati na politiku koju ostali izabrani srpski politički predstavnici budu vodili u Narodnoj skupštini RS i Parlamentarnoj skupštini BiH. U ovoj drugoj skupštini će se teško naći i jedan predstavnik Ivanićevog PDP-a, a njegove odluke biće strogo kontrolisane od strane SDS-a kao daleko snažnijeg koalicionog partnera. Kao što, uostalom, ni Radmanović svoje odluke neće moći da donosi bez jasnog stava vrha stranke na čijem je čelu Dodik.

Srpski ključ u odnosima SNSD – SDS

Šta će biti ključno u odnosu SNSD-SDS? Najvažniji test srpskog političkog jednistva, koje bi trebalo da se temelji na „crvenoj liniji“ iza koje stoje i jedni i drugi i treći koji će biti u ubedljivoj manjini, biće u onim naoko sitnim detaljima u promenama koje budu zahtevali Brisel i Vašington, uz gurkanje iz Ankare i uz retoričku ekvidistancu prema BiH u Beogradu. Uprkos uverenju da im se jedini politički sponzor nalazi u Moskvi, i vlast i opozicija u RS moraće najpre, hteli to ili ne, ponuditi jedinstven i pravovremen politički odgovor na pitanja koja im se budu postavljala, a da on ne bude identičan onome iz „aprilskog paketa“ pre četiri i po godine.

Najsvežiji primer koji ukazuje da je to moguće jeste čin usvajanja Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji RS i pod zabranom je raspolaganja. Prema ovom zakonu, koji su jedinstveno usvojili vlast i opozicija, pomenuta imovina je (p)ostala vlasništvo RS, a može biti ustupljena institucijama BiH zarad njihovog funkcionisanja[3]. Istina, ovaj teritorijalno-funkcionalni princip naišao je na negodovanje predstavnika EU i SAD[4], ali ga je, kao konstruktivan, podržao ambasador Rusije u BiH[5].

Ima, dakako, i negativnih primera koji ukazuju da vlast i opozicija ne mogu postići pravovremen dogovor ni onda kada je to suštinska potreba RS. Poslednji takav primer predstavlja odsustvo političkog jedinstva o podršci ili odbijanju Zakona o popisu stanovništva u BiH[6]. Primer je utoliko više alarmantan jer je neizvesno hoće li uopšte biti moguće sprovesti i Zakon o popisu stanovništva u RS, nakon što su ga Bošnjaci osporili, a taj zakon dospeo pred Ustavni sud RS[7].

Dakle, konstruktivan odgovor Banjaluke na izazove koji se pred RS postavljaju – koji bi u najvećoj mogućoj meri uvažavao narodne interese – srazmerno je proporcionalan meri u kojoj i vlast i opozicija tretiraju BiH kao (kon)federalnu državu. To bi, recimo, moglo da znači da ni neka rešenja iz „aprilskog paketa“ nisu neprihvatljiva, ukoliko se temelje na principima iza kojih deklarativno stoje i SNSD i SDS. Sasvim konkretno, uspostavljanje novih ministarstava na nivou BiH ne mora biti suprotno interesima RS ukoliko je podela nadležnosti, a ne prenos, jasno ozakonjena tako da se ono što je „pozajmljeno“ na nivou BiH uvek može vratiti entitetima njihovom sopstvenom voljom, ukoliko procene da su im interesi narušeni.

Podsećanja radi, svaki dosadašnji prenos nadležnosti učinjen dvotrećinskom voljom srpskih poslanika, predstavljao je, zapravo, čistu predaju nadležnosti, tako da ono što su ti poslanici svojevoljno predali, RS neće moći da vrati bez dvotrećinske podrške Bošnjaka i Hrvata u Parlamentarnoj skupštini BiH. Pristanak na nastavak takve politike, bez obzira o kakvim je „sitnicama“ reč, značio bi odricanje vodećih partija od sopstvenih političkih platformi. I obrnuto. Svaki ozakonjen dogovor o uspostavljanju institucija BiH sa čistom računicom da ono što je uneseno u zajedničke institucije može automatski da se vrati ako se pokaže da je u toj računici vlasnik imao više štete nego koristi – predstavljao bi iskrenu i sasvim dovoljnu potvrdu zalaganja za (kon)federalnu BiH.

U tako jasno postavljenoj situaciji, bilo bi bespredmetno razmatrati i ono o čemu se iza zavese pomalo govori, a najinteresantnije je, svakako, nagađanje da bi SNSD i SDS – ako jednima ili drugima zafali u sopstvenom bloku mandata za formiranje vlade – mogli zajedno formirati vladu nacionalnog spasa ili neku tome sličnu. Pri tome se olako previđa da bi takva vlada u sadašnjim okolnostima bila nepotrebna ukoliko obe partije nameravaju da se ponašaju nacionalno odgovorno, kako uveliko obećavaju. Čini se, u stvari, da bi takva vlada bila potrebnija malim strankama koje bi ostale u opoziciji, ne bi li radile ono što obično rade male opozicione stranke koje teže da na brzinu porastu, vrebajući i najmanju grešku na unutrašnjem planu i podstičući socijalno nezadovoljstvo. Jer, nezadovoljstva će u naredne četiri godine biti više nego u protekle četiri. Novca više nema kao tada, a veliki deo prihoda od privatizacije potrošen je u projekte koji neće doneti razvoj. Usred krize ni veće investicije nisu na pomolu, a zahtevi za pravednijom raspodelom oskudnog društvenog proizvoda samo će se gomilati. Ukoliko nova vlast bude olako previđala takve zahteve, njen rok trajanja isteći će i pre 2014. godine. A ukoliko takvu vladu budu činile SNSD i SDS – biće to znak da ni krah „dejtonske“ RS nije predaleko.

S druge strane, vlast koncentrisana oko jednog bloka i snažna opozicija okupljena na drugom političkom polu – ma ko gde imenom bio – biće prinuđene, ako ništa ono zarad sopstvenog političkog opstanka, da narodu ponude nešto više od obećanja koja nije moguće ostvariti i oštre kritike bez alternativnih, konkretnih rešenja, pa makar to sadržavalo i oštrije finansijske rezove u upravljačkoj strukturi i administraciji. Ideja o tome nije manjkalo ni u predizbornoj kampanji. Dodikova vlada je, izgleda, postala svesna neozbiljnosti nekih obećanih „megaprojekata“, pa gleda da se nekako iz toga izvuče najavljujući druga izglednija rešenja, a i u opoziciji se trude da iznesu kvalitetne ideje kako kampanja odmiče. Ipak, ni na jednoj strani nema prevelike ponude konkretnih rešenja. Recimo, za rast zaposlenosti ili za otklanjanje sistemskih nedostataka u društvu (relativno visok stepen korupcije u institucijama i u političkim partijama, tzv. partijsko zapošljavanje i upošljavanje, nepotizam, porast siromaštva itd.). No, kako vreme nakon izbora bude odmicalo, ni jednima ni drugima neće manjkati prilika da vide da ivica te provalije nije tako daleko kao što im se sada čini.

Federacija BiH na aparatima Hrvati u procepu, Bošnjaci za prestiž

Bošnjački i hrvatski političari u Federaciji BiH već su više puta imali priliku, pogotovo u poslednjih godinu i nešto dana, da osete kako izgleda stajati jednom nogom iznad provalije, a drugom na samoj ivici. Ovaj entitet ekonomski opstaje još samo zahvaljujući pomoći MMF-a, čiji su krediti u poslednje vreme sprečili proglašenje bankrota. Tako FBiH, sa svojih deset kantona, uspeva da ostane jedna od najskupljih javnih uprava u svetu, pošto više od dve trećine budžeta troši na administraciju i socijalnu zaštitu, dok za razvojne inicijative ne ostaje gotovo ništa.

Zato ni u Sarajevu priča o smanjenju broja kantona više nije tabu tema. U tom zalaganju za sada su najotvoreniji u tzv. liberalnim probosanskim krugovima odakle sve češće apeluju na transformaciju FBIH u tri-četiri kantona, pri čemu se izbegava glasno govoriti o predlozima o načinu teritorijalnog razgraničenja[8], možda baš zato što je to, zapravo, više tehničko pitanje. No, političke vođe Bošnjaka do sada su ostajali gluvi na ove predloge, sa starim obrazloženjem da bi to značilo “cementiranje etničkih podela”, iako je svakome ko danas o BiH nešto zna više nego jasno da je etno-teritorijalna homogenizacija proces koji je završen i u FBiH kao i u RS.

Izgleda, u stvari, da ni EU, ni SAD ne guraju prebrzo bošnjačke političare u proces ukrupnjavanja kantona samo zbog bojazni od drastičnog porasta socijalnog nezadovoljstva, prvenstveno na područjima sa većinskim bošnjačkim stanovništvom. Elem, transformacijom sedam kantona na tim područjima u dva ili tri, bez posla bi ostao povelik broj administrativnih radnika u „ugašenim“ kantonalnim upravama, za čije „prekvalifikovanje“ još uvek niko ne nudi ni rešenje, ni novac.

Ali, čas istine neumitno se bliži i samo je pitanje sa koliko će potresa ta tranzicija u FBiH proći i hoće li biti izvedena do kraja u naredne četiri godine. Jasno je, takođe, da će na kraju te tranzicije – dakle, s racionalnim obrazloženjem da je tu reč mnogo više o ekonomskim, a tek usput o političkim razlozima – malobrojniji Hrvati konačno dobiti jednu svoju teritorijalnu jedinicu (kanton, region, entitet) pošto „ujedine“ sadašnja dva kantona sa većinskim hrvatskim življem uz izgledno institucionalno „prisajedinjenje“ još ponekog komada zemlje u Posavini u diskontinuitetu sa manje-više homogenim prostorom u zapadnoj Hercegovini i delovima srednje Bosne.

U međuvremenu, Hrvati i na ovim izborima imaju velike šanse da ostanu bez svog predstavnika u Predsedništvu BiH, s obzirom da su se hrvatske stranke podelile u dve kolone, na čije ujedinjene oko jednog kandidata ne može, izgleda, više da utiče ni Jadranka Kosor, dok se Ivo Josipović za tu priču previše i ne zanima, a ni sunarodnici ga o tome puno ne pitaju. U takvoj podeli (ne)moći, potpredsednik SDP-a BiH Željko Komšić ima najbolje izglede da, glasovima Bošnjaka, dobije novi mandat u Predsedništvu BiH u ime Hrvata. U trci za poslanička mesta, HDZ BiH bi mogao da računa na veći broj mandata od suparničke osovine HDZ 1990 HSP. Iako je nezahvalno prognozirati koji će hrvatski tabor kome naginjati među srpskim i bošnjačkim političkim komšijama, već se na osnovu pravaško-hadezeovskih optužbi u kampanji na račun vođe HDZ-a BiH Dragana Čovića – da „duva u jedra projektu “Velike Srbije'“, samo zato što je u koalicionom odnosu sa Dodikom – može naslutiti da bi nekadašnji HDZ-ovi disidenti i „pravaši“ najradije sklopili savez sa bilo kojim bošnjačkim političarima koji tvrdi je „dejtonska“ RS jedina prepreka do izgradnje „funkcionalnih institucija“ u BiH.

No, malo je bošnjačkih političara u ovoj kampanji tako glasno govorilo o „ukidanju RS“, valjda zato što se u protekle četiri godine u ispunjavanju takvog obećanju nije nimalo proslavio ni Haris Silajdžić. Uprkos slabosti svoje stranke, a zahvaljujući sopstvenoj političkoj agresivnosti Silajdžić ostaje favorit u trci za bošnjačkog člana Predsedništva. Neće biti veliko iznenađenje ni ako ga u toj trci bude pretekao Bakir Izetbegović, imajući u vidu da iza njega stoji mnogo jača stranka(SDA), a ni deo Silajdžićevih simpatizera ne bi se mnogo protivio da Izetbegoviću malo pripomogne u unutarstranačkom nadgornjavanju sa Tihićem. Međutim, upravo zbog te unutarstranačke podele, ostaje nepoznanica hoće li i svi oni članovi SDA verni Tihiću zaokružiti ime sina Alije Izetbegovića, pa makar samo zato što je reč – o sinu „oca nacije“. Ili će, pak, svoje glasove udeliti Fahrudinu Radončiću, medijskom tajkunu koji se promovisao u novog, modernog bošnjačkog nacionalistu, ali koji, ni kao takav, nema nikakve šanse da pretekne ni Silajdžića, ni Izetbegovića, mada im obojici može pokvariti računicu. Nepoznanica ostaje i kako će se Radončićeva stranka – nova među Bošnjacima – pozicionirati nakon izbora između SDA, Stranke za BiH i SDP-a BiH.

Među njima neće biti nekih većih promena u odnosu na političke poteze koje su do sada vukli. Izuzev, možda, u slučaju da Izetbegović pobedi Silajdžića. Time će automatski biti ugrožena Tihićeva pozicija u najjačoj bošnjačkoj stranci, a Izetbegović bi stekao bitan uslov da postane najmoćniji političar među Bošnjacima. Imajući u vidu i činjenicu da je na nedavnim manjinskim izborima u Novom Pazaru otvoreno podržao muftiju Muamera Zukorlića, dok je Tihić držao stranu Sulejmanu Ugljaninu[9], pobeda Izetbegovića mlađeg mogla bi da unese novu političku dimenziju i u odnose Sarajeva i Beograda.

U tom slučaju moglo bi se, možda, govoriti o zaokretu SDA od dosadašnje Tihićeve “mekše” politike, pa makar taj zaokret bio samo retorički. Ipak, treba imati u vidu da je i pored dosadašnje podele na “tihićevce” i “tvrdu struju” u SDA, politika te stranke u celini bila konzistentna: oba krila SDA gurala su jedno drugo u zalaganju za jačanje centralne vlasti na nivou BiH držeći se politike “malih koraka”, odnosno trudeći se da u svakom političkom procesu “osvoje” barem poneko ćoše neke nove institucije na nivou BiH, istovremeno se služeći Tihićevom političkom krilaticom da “Bošnjaci ne mogu ukinuti Republiku Srpsku ako to ne žele Srbi”. No, u osnovi, programi i SDA i Silajdžićeve Stranke za BiH i SDP-a BiH nisu drugačiji ni na ovim izborima, a njihov politički cilj ostaje potpuno drugačije uređena BiH: bez entiteta, sa 5-7 ekonomskih regija, odnosno administrativnih jedinica.

Pitanje opstanka BiH maraton koji je počeo

Takvo kontinuirano nastojanje, s druge strane, daje za pravo srpskim političarima u RS da nastave sasvim osnovano da tvrde da dejtonsku BiH može sačuvati jedino politika čistih računa i jasnih međunacionalnih dogovora, bez nametanja pripremljenih rešenja sa strane, a pogotovo bez nametanja ljubavi za državu koju ne voli najmanje polovina njenih stanovnika.

Srbe previše ne onespokojava ni to što sada bosanski muslimani rado ističu političku podršku Turske svojim nastojanjima. Uvereni da ni oni više nisu siročići, Srbi u RS se u krilu diplomatske podrške Rusije ne osećaju ništa manje spokojno od Bošnjaka u zagrljaju Turske. A u meri u kojoj Rusija i Turska budu dobro sarađivale, verovatno ni Srbima, ni Bošnjacima u BiH neće puno toga nedostajati da bi u miru živeli jedni pored drugih i poslovali jedni sa drugima. Hoće li njihovu sudbinu deliti i značajniji broj Hrvata zavisiće, izgleda, najpre od toga hoće li uspeti da dočekaju okončanje ekonomske tranzicije FBiH.  

Pitanje opstanka dejtonske BiH rešavaće se u dužem nizu od naredne četiri godine. U rusko-turskom dvouglu neće baš biti puno mesta za upotrebu „mišića“ Vilijema Hejga, „bonska ovlašćenja“ Pedija Ešdauna su zaboravljena, a možda bude tesno i za „evropske principe“ kakve je nekada u „reformi policije“ za BiH propisivao Ešdaunov „dragi“ Kris Paten. Napokon, teško da će i nekakav supstitut „bonskih ovlašćenja“ – predviđen za ulogu koja se još uvek osmišljava u Briselu pod patronatom Ketrin Ešton za budućeg naslednika Valentina Incka na funkciji prvog čoveka EU u BiH – moći da preseče „bosanski čvor“. Drugim rečima, o principima i modelu zajedničkog života u BiH moraće među sobom da se dogovaraju demokratski izabrani predstavnici Srba, Bošnjaka i Hrvata, i to po važećim pravilima. Biće to maratonski razgovori, a izgleda kao da prisustvujemo tek prvim koracima. No, neki bolji mogući diplomatski izlaz još niko nije ponudio.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner