Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Odnosi Srbije i RS: dva pogleda
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Odnosi Srbije i RS: dva pogleda

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 11. novembar 2008.

U Beogradu su se 8. novembra sastali predsednici i premijeri RS i Srbije u okviru Saveta za saradnju Srbije i RS. Do tada je prošlo već više od dve godine kako je ovo telo ustanovljeno, a da se u međuvremenu nijednom nije sastalo. Podsećanja radi, najviši srpski zvaničnici s dve strane Drine prvi i jedni put do tada su se sastali pošto su u Banjaluci potpisali Sporazum o specijalnim i paralelnim vezama između Srbije i RS. Bilo je to 26. septembra 2006. godine, kada je i utemeljen pomenuti Savet za saradnju. U međuvremenu, bilo je puno manifestacija političke srpsko-srpske saradnje, ali se malo u čemu odmaklo u razvijanju sveobuhvatne saradnje; postoji, naime, tek nekoliko vrednih izuzetaka koji potvrđuju ovo neprijatno pravilo.

Na pitanje zašto je to tako, iz beogradske perspektive bilo je različitih odgovora: neki su smisleni, neki više liče na izgovore. Ljiljana Smajlović i Dejan Vuk Stanković, dvoje beogradskih političkih analitičara koji su upućeniji od mnogih drugih tamošnjih kolega, a i spadaju među retke koji su zainteresovani za ovaj problem, navode nekoliko ključnih razloga zbog kojih saradnja između Srbije i RS tapka u mestu. „NR“ je s njima razgovarao nekoliko dana pre poslednjeg sastanka predsednika i premijera RS.

(Pre)okupirani sobom

Za Stankovića, do zahlađenja odnosa je došlo iz dva razloga. „Jedno je prevelika zaokupljenost sobom, i Srbije i RS. Dakle, i RS i Srbija se bave svojim unutrašnjim problemima, što za posledicu ima izostajanje svesti o tome da odnose između srpskog naroda s ove i s one strane Drine treba produbljivati i usavršavati. Druga stvar je jedna pomalo mentalitetska osobina Srba uopšte, a to je jedna vrsta inercije i nesklonosti ka nekom praktičnom radu, odnosno ka ostvarivanju ideja koje su mnogo puta već iskazane i mnogo puta medijski gromoglasno najavljivane. Dakle, spoj te dve stvari, zaokupljenosti sobom i inercije, čini da je u ovom trenutku nivo saradnje između Srbije i RS samo simboličan i samo vezan za neku retoriku, a mnogo manje za neke konkretne poslove. Ja sumnjam da nema političke volje ni sa jedne ni sa druge strane Drine da se sarađuje: mislim da tu političku volju imaju svi akteri na političkoj sceni i u Srbiji i u RS, bilo da su u opoziciji, bilo da su u vlasti. Jer, prosto, saradnja između Srbije i RS je nešto sasvim prirodno, a, drugo, to je nešto što je dozvoljeno Dejtonskim sporazumom. Šta više, Dejtonski sporazum otvara mogućnost za mnogo produktivniju i veću saradnju nego što to sada u realnosti imamo“, uverava Stanković za „NR“.

On prihvata činjenicu da su i Srbija i RS izložene određenim međunarodnim pritiscima, ali smatra da ti pritisci ne predstavljaju presudni činilac za, kako kaže, hlađenje odnosa s dve strane Drine. „Mislim da je posredi pre neka vrsta nedostatka političke vizije između ta dva dela srpskog naroda, nego što je reč o pritiscima koji tu nešto sprečavaju. Dejtonski sporazum pruža okvire koje prihvata međunarodna zajednica, pa ni ti okviri nisu ispunjeni, a da ne govorimo o nekim dugim aspektima, pre svega političke, diplomatske i druge saradnje koji ne postoje, a koji bi možda bili kontroverzni za međunarodnu zajednicu. Ja mislim da je više u pitanju sledeće: nisu izbori, nema više niko obavezu da o tome govori, s vrema na vreme se pojavi neka izjava da se 'potvrdi privrženost saradnji', dok sve ostalo, zapravo, stoji u mestu. Ako ćemo da budemo iskreni, ta saradnja RS i Srbije, mimo investicija Srbije u RS i mimo nekih političkih deklaracija, nikada nije ni bila tako velika“, smatra Stanković.

Bivša glavna i odgovorna urednica „Politike“ Ljiljana Smajlović takođe ocenjuje za „NR“ da je došlo do zahlađenja odnosa između RS i Srbije, ali smatra da je to, prevashodno, zbog zaokupljenosti vlasti u Beogradu pitanjem Kosova i Metohije.

„Ja mislim da razlog nije zato to se Beograd ohladio prema Banjaluci, odnosno da sigurno razlog nije to što se iz Beograda ne vidi tako jasno ono što vide Ričard Holbruk i Pedi Ešdaun kad pišu da je BiH na ivici propasti. Beograd, ustvari, vodi jednu komplikovanu bitku oko Kosova i oko EU: on hoće da se približi EU, a da se istovremeno bori za Kosovo. Pri tome, za Beograd su Dodikove izjave o mogućem raspadu BiH strahovita komplikacija i teret i to, jednostavno, nije prioritet; a sa druge strane, mislim da Dodik dosta uspešno vodi tu svoju bitku i da mu, možda, pomoć iz Beograda i nije neophodna. Znači: Dodiku pomoć iz Beograda ne nedostaje koliko bi Beogradu podrška Dodiku bila teret u odnosima i sa Briselom i sa Vašingtonom. Beograd vidi isto ono što i Dodik vidi : da ako Kosovo može da se otcepi, može da se otcepi i RS, odnosno svakako se otvara takva mogućnost. Tim pre što u međunarodnoj zajednici mora da dođe do nekog novog dogovora između Rusije i SAD. Oni moraju da se dogovore ko će ubuduće moći da proglašava nove države, ko će koga da priznaje, jer je narušeno načelo suverenosti i narušen je jedan dogovor koji postoji još od Helsinške povelje iz sedamdesetih godina prošlog veka. Moraće da dođe do novog sporazuma i u tom novom sporazumu nije isključeno da BiH i pitanje odnosa njenih entiteta sa susednim državama budu reevaluirani i, u tom smislu, to Beograd vidi, ali Beogradu uopšte ne odgovara da u ovom momentu o tome govori zato što stvarno ima preče probleme. I kad je Kosovo proglasilo nezavisnost ni Koštuničina vlada nije htela da kaže ' e, sada se otvara pitanje BiH', a kamoli vlada Borisa Tadića koja je obećala građanima da će bitno da se približi članstvu u EU“, objašnjava Smajlovićeva.

Politički vakuum?

Razloge zbog kojih zvanični Beograd do sada u ozbiljnijoj meri nije koristio ni pogodnosti saradnje sa RS predviđene Dejtonskim sporazumom, Smajlovićeva dobrim delom nalazi u političkim okolnostima u regionu.

„Znamo da je Dejtonski sporazum, a pre njega i onaj Vašingtonski sporazum, predvideo vrlo bliske, možda čak i konfederativne veze sa susednim država - pa se to nije nikad primenjivalo. Mnogo stvari iz Dejtona se nije primenjivalo, a primenjivalo se mnogo toga što nije iz Dejtona. Znači, Beograd je morao da vodi računa o Kosovu i pre dve godine i sada i u Briselu, i to na način da ni RS ni BiH nisu prioritet. Međutim, mislim da je Dodiku pomagalo proteklih godina to što je imao izrazitu podršku iz Beograda. Ja ne znam da li njemu i njegovoj bici sada odmaže to što podrška Beograda pomalo izostaje, ali ja imam razumevanja i za poziciju Beograda koja je u ovom momentu zaista strahovito teška. Mislim da je u Beogradu, prosto, prevagnulo sledeće: nemojte da radimo ništa što će da iskomplikuje te dve teške bitke. Znate, Beograd vodi računa i o tome da je pokvario odnose sa nekim državama u regionu: u momentu kad vi proterujete ambasadore Crne Gore i Makedonije i kada nisu najbolji odnosi ni sa Hrvatskom, a o Albaniji da i ne govorim, onda to nije trenutak da se dramatično popravljaju i intenziviraju odnosi samo sa Banjalukom. I zato mislim da je reč tu o jednoj diplomatskoj opreznosti Beograda, koja ne govori o nekoj suštinskoj razlici u gledanju ni na BiH, ni na RS“, zaključuje Smajlovićeva.

Dejan Vuk Stanković smatra da upravo činjenica da se puno političke, medijske i svake druge energije s obe strane Drine troši na fundamentalna pitanja koja su otvorena - bitno utiče na izostanak konkretnih projekata koji bi trebalo da utemelje čvršću saradnju između Srbije i RS.

„Sve se svodi na deklaracije, na izražavanje opšte političke volje, a za malo toga imate prostora da radite konkretno. Saradnja je konkretan poduhvat, recimo, u domenu privredne saradnje, u domenu investicija, u domenu zajedničkih projekata koji treba da omoguće zajednički nastup na regionalnom, na evropskom, pa možda čak i na svetskom tržištu. To podrazumeva da političari kreiraju okolnosti koje će kasnije privreda uspeti da materijalizuje na najbolji mogući način. Tog nekog zamajca za saradnju nema i više mislim, ponavljam, da je to proizvod mentalitetske inercije koja prolazi kroz svakog političara, kao što, na žalost, prolazi i kroz veliki broj garađana i s jedne i s druge strane Drine“, smatra Stanković.

To, međutim, dodaje naš sagovornik, ne može da bude opravdanje zato što nema čvršće saradnje između Srbije i RS, a posebno je neprihvatljivo što se o izostanku takve saradnje malo i govori.

„Meni se čini da ima puno neprilika i nevolja i sa jedne i sa druge strane pojedinačno, a da ne postoji svest o tome da se te nevolje mogu zajedničkim naporom i zajedničkom aktivnošću savladati. Valjda zato i nema neke potrebe za saradnjom, valjda zato ta saradnja stoji za neka druga vremena, možda za neku kampanju ili za neku drugu političku garnituru - ostaje da se vidi. Ja stičem neki blagi utisak da ovde i tamo, mimo kritičke javnosti, mimo novinara i pojedinaca koji prate događaje i učestvuju u debatama - to pitanje niko ni ne pokreće. Postoji fokus na ono što je problem u Srbiji, na ono što je problem u RS, a da ne postoji neka svest da se ti problemi rešavaju zajedničkom akcijom“, zaključuje Stanković.

(Tekst je objavljen u banjalučkom nedeljniku „Novi Reporter“ 13.11.2008.)

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner