Podizanje uloga

Ko se mača lati, od mača će i stradati. Matej, 26:51-52

Pojedini noviji događaji unutar političkog prostora Republike Srpske sve više poprimaju karakter radikalnog otklona vladajuće strukture ka represivnim i totalitarnim modelima političke borbe. Ova zabrinjavajuća tendencija kulminirala je u 2015. godini, premda je bila jasno vidljiva i ranije. Iako bi bilo za očekivati da se nakon relativnog uspjeha na opštim izborima 2014. vlast relaksira i popusti stegu, očigledno je da katastrofalno stanje u zemlji, gubitak vlasti na državnom nivou, te objektivna opasnost od socijalnog bunta, prisiljava Režim na klasičnu grešku, bezbroj puta ponovljenu u istoriji – pribjegavanje represivnim metodama.

Već je usvajanje Zakona o javnom redu i miru, uprkos snažnom protivljenju javnosti, opozicije, nevladinog sektora, te relevantnih međunarodnih organizacija poput OESC i Hjuman rajts voča, jasno naznačilo zaokret zakonodavnog tijela u RS ka represivnim i drakonskim mjerama u sferama koje se odnose na različite grupe protivnika vladajućeg Režima.

Na istom fonu je i prijedlog izmjene Krivičnog zakona Republike Srpske koji je predložio Milan Blagojević, sudija Okružnog suda u Banjaluci. Kao i Nacrt Zakona o suzbijanju korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala Republike Srpske kako je u svojoj analizi razotkrio Transparensi internešenel.[1] Otvorenu proklamaciju ovog zaokreta ka represiji predstavlja govor predsjednika RS na Mrakovici 5. jula 2015. godine, u kome je pozvao na politički obračun s opozicijom u RS.[2]

Taj skandalozan direktan poziv na linč političkih neistomišljenika i vjerovatno krivično djelo jeste politički gest u najboljim manirima latinoameričkih diktatura, jedan sraman poziv da se s ljudima „obračunava“ zbog političkog mišljenja!

2. XI posebna sjednica NSRS

Očigledno je iz prethodnih primjera da Režim kreira političku klimu i zakonsku osnovu za progon političkih protivnika. U ovom kontekstu XI posebna sjednica NSRS predstavlja istorijski događaj s nesagledivim posljedicama kojim je pređena crvena linija dopustivog političkog ponašanja. Na toj sjednici usvojeni su, silom parlamentarne većine, zaključci[3] kojima se radikalno mijenja priroda političkog sistema u RS. Naime, kritični zaključci 5. i 7. glase:

Da bismo stvar zaoštrili i sasvim čisto prikazali, isključićemo Savjet ministara i situaciju analizirati isključivo na primjeru Predstavničkog doma PSBH, - dakle ljudi koji imaju direktan demokratski legitimitet. 

5. Narodna skupština Republike Srpske obavezuje izabrana i imenovana lica sa teritorije Republike Srpske u institucijama BiH da prije usvajanja odluka i zakonskih rješenja obavezno zatraže mišljenje nadležnih odbora Narodne skupštine Republike Srpske o pitanjima koja su od interesa za Republiku Srpsku.

7. Narodna skupština Republike Srpske obavezuje Vladu Republike Srpske da u roku ne dužem od 90 dana, dostavi Prijedlog izmjena i dopuna Krivičnog zakona Republike Srpske, kojim bi bila utvrđena odgovornost za neovlašteni prenos nadležnosti sa Republike Srpske na nivo BiH, odnosno uzurpiranje nadležnosti Republike Srpske od strane institucija BiH.

Ako promislimo o Zaključku 5, na prvi pogled nema šta da se prigovori: radi se o apelu za koordinisanim djelovanjem predstavnika RS na svim nivoima vlasti. Da je sreće, ovo bi se smatralo najprirodnijom i najnormalnijom komunikacijom naših predstavnika na državnom i entitetskom nivou. Nažalost, to u ovom mandatu nije slučaj. Kao što je poznato, razlog zbog koga je ova komunikacija blokirana je jednostran, nasilnički akt kojim je predsjednik RS odlučio da razbije Platformu o zajedničkom djelovanju naših predstavnika u Sarajevu. Posljedice te iracionalne odluke sada dolaze na naplatu.

No pravi i dramatičan problem u Zaključku 5. je na koji način ona može biti pretvorena u odredbu krivičnog zakona? Naime, moguća su dva “šta-ako” scenarija: (I) Predstavnici RS u Sarajevu, odbiju da se konsultuju s Vladom RS?; (II) Predstavnici RS u Sarajevu konsultuju Vladu RS, ali se ne slože s njenim mišljenjem?

Da bismo stvar zaoštrili i sasvim čisto prikazali, isključićemo Savjet ministara i situaciju analizirati isključivo na primjeru Predstavničkog doma PSBH - dakle, ljudi koji imaju direktan demokratski legitimitet. Odmah je jasna dramatična posljedica koja nastaje eventualnim pretvaranjem ovog zaključka u zakonsku odredbu KZ. Očigledno, radi se o uvođenju neke vrste diktature. Naime, ako diktaturu u skladu s modernom tradicijom političke misli, definišemo kao zahtjev da zakonodavno tijelo [izabrani poslanici] donosi zakone ne prema legitimitetu koji su mu dali građani/glasači, već prema diktatu izvršne vlasti, onda je jasno da scenario (II) potpada pod ovu situaciju.

Autoritarna logika Režima time se pokazuje ogoljena i u čistom vidu: zahtjev da izabrani predstavnici promovišu politiku Vlade, a ne glasača koji iza njih stoje. 

Autoritarna logika Režima time se pokazuje ogoljena i u čistom vidu: zahtjev da izabrani predstavnici promovišu politiku Vlade, a ne glasača koji iza njih stoje. Vlada, koja nije birana glasovima birača već je imenovana, stavlja se iznad ljudi koji imaju direktan demokratski legitimitet verifikovan glasovima građana.

Poslanicima koji su izabrani kao predstavnici naroda prijeti se krivičnim progonom ukoliko ne glasaju prema diktatu vlade podržane skupštinskom većinom. Ukoliko bi to bilo ispoštovano svi oni ljudi koji su glasali za opoziciju, [logika stvari je: upravo zato što promoviše politike različite od Vladinih] zapravo ne bi imali svoje predstavnike u predstavničkim tijelima. Ovo je u svojoj suštini isti zahtjev za korupcijom političkog sistema kao i afera „Papci“: kao što su „papci“ prevarili glasače koji su im dali podršku na osnovu antirežimskih programa, tako se sada zahtjeva da se ta vrsta prevare institucionalizuje.

3. Ustavnost

Ukoliko Zaključak 7. bude ispoštovan, i NSRS donese zakon koji reflektuje suštinu Zahtjeva 5. to bi bio protivustavan zakon po više osnova. XI posebna sjednica NSRS zapravo predstavlja direktan napad koji je Režim izvršio na Ustav zemlje i de fakto prijetnju suspendovanja ustavnog poretka RS. Jedan Režim, koji više očigledno nije u stanju da se održi na vlasti unutar postojećeg sistema pravila, želi sada da ukine pravila igre.

U kontekstu Ustava BH koji kao ustav države ima supremaciju [Ustav BH, III, 3 (b)] u odnosu na entitetski Ustav RS, direktno se krši član IV(j), koji glasi: „Delegati i članovi ne mogu biti pozivani na krivičnu ili građansku odgovornost u pogledu bilo kojeg čina izvršenog u okviru dužnosti u Parlamentarnoj skupštini.“ Ali Zaključci su i u kontekstu Ustava RS jasno protivustavni. Prije svega potpuno su u suprotnosti duhu preambule Ustava RS, u kojoj se deklariše posvećenost vrijednostima kao što su „demokratske institucije“ i, naročito „pluralističko društvo“.

Naime, Zaključci pretenduju da redukuju „pluralističnost“ isključivo na privatnu sferu, praktički i formalno zabranjujući pluralističnost u „javnoj“ sferi: dopušteno je samo ono što Vlada proglasi takvim. U formalnopravnom smislu direktno se krši cijeli niz članova Ustava RS, navešćemo samo neke: Član 5; Član 10; Član 25; Član 32. [Zaključkom 5. se zapravo, između ostalog, direktno napada Član 32. Ustava RS, jer se završni dio rečenice „osim ako time nije učinjeno krivično djelo“, proširuje izvan okvira saglasnog s prethodnim odredbama Ustava]; Član 49; i više drugih.

Najnovija anticivilizacijska instrumentalizacija NSRS, zahtjev za bespogovornim podređivanjem zakonodavnog tijela volji jednog čovjeka, predstavlja mrlju na istorijatu NSRS, od koje će nam trebati decenije da se operemo.

Ustavna osnova potencijalnog zakona može se tražiti samo u Članu 31, u dijelu koji glasi: „zabranjeno je političko organizovanje i djelovanje usmjereno na ugrožavanje demokratije, narušavanje integriteta Republike, kršenje Ustavom zajamčenih sloboda i prava...“. Međutim, to je samo spoljašnja, „gramatička“ sličnost, s obzirom na to da, imajući u vidu prethodno rečeno, upravo prijedlog iz Zaključaka ugrožava demokratiju, i to na fundamentalnom nivou, te ukida neka od bazičnih prava zajamčenih Ustavom.

Član 45. [podržan Članom 67] jeste takođe mjesto na kome se može pokušati tražiti ustavna osnova: alineja 2 glasi „Svako je dužan da savjesno i odgovorno vrši povjerenu mu javnu funkciju.“ Međutim, ovdje je ključno pitanje Ko može biti arbitar za procjenu „savjesnog i odgovornog“. U skladu s temeljnim principom ustavne demokratije – samo i isključivo građani koji su glasovima dali ingerencije nekom da obavlja neku javnu funkciju. Ako smatraju da izabrani predstavnici ne rade kako treba, ili da su na drugi način izigrali povjerenje, oni neće glasati za njih na ponovljenim izborima ili će aktivirati mehanizme opoziva. To je elementarni smisao predstavničke demokratije koji je objasnio još Aristotel, i koji je mjerodavan do danas. Vlada nije suverena u tom smislu. Kada pretenduje da prisiljava izabrane predstavnike, narodne poslanike, da donose zakone po njenoj volji, Vlada zapravo preuzima zakonodavnu funkciju, i kako smo već rekli, ukida sistem podjele vlasti.

Ovo je elementarna logika koja objašnjava zašto „papci“ ne mogu odgovarati zakonski: oni su odgovorni samo njihovim glasačima – ako ti glasači smatraju da su izigrani, oni im više neće dati mandat. To je naravno posljedica prirode sistema i njegovih inherentnih manjkavosti, koje je Čerčil opisao čuvenim riječima: „Demokratija je najlošiji od političkih oblika, osim svih ostalih.“ Ipak, to je do sada jedini model političke zajednice koji čuva suverenitet naroda i ograničava vladu na izvršnu vlast. Nažalost, aktuelna vlada RS pretenduje da izađe izvan ovih okvira. Ako to i uradi ona, prema čuvenoj definiciji DŽona Loka iz „Druge rasprave o vladi“, postaje „tiranin podložan tiranicidu“.

3. Zaključak: Vanredno stanje?

Imajući u vidu prethodno rečeno, jasno je da su Zaključci i anticivilizacijski akt i antiustavni. Ustavni sud RS imaće istorijsku odgovornost u odlučivanju o ustavnosti predloženih izmjena krivičnog zakona, ako do njih dođe. Najvažnije je u ovoj dramatičnoj odluci razumjeti da ovo nije borba između opozicije i vlasti, već između Režima i Ustava. Ovdje se radi o pokušaj Predsjednika Republike da putem većine u NSRS suspenduje ustavni poredak Republike.

Politički posmatrano, očigledno je da je Režim odlučio da spali sve mostove iza sebe i zaigra opasnu igru “sve ili ništa”. To se jasno vidi iz pokušaja „proizvođenja“ legitimiteta za ovakve Zaključke: oni se opravdavaju još većim skandalom – naime, optužbom/targetiranjem političkih protivnika za izdaju. Premda ovako nešto ne zaslužuje niti da se komentariše mi možemo reći sljedeće: čak i da su optužbe vladajućeg Režima istinite ovo nije način kako se problem rješava. Čak i da je Savez za promjene, računajući i autora ovog teksta, skupina izdajnika, ovo nije način na koji se može boriti za zaštitu poretka. Mi ne možemo braniti politički poredak RS tako što ćemo ga suspendovati. Ono što Režim radi je potpuna apsurdnost: brani [navodno] sistem tako što ga ukida.

Nažalost, ovo je logična i očekivana posljedica hipertrofije Režima. Kako smo to bezbroj puta mogli vidjeti u istoriji, između ostalog i u novijoj istoriji srpskog naroda, zahtjev za jednoumljem zakonomjerno raste kako raste raskorak između Režima i stvarnosti. Najnovija anticivilizacijska instrumentalizacija NSRS, zahtjev za bespogovornim podređivanjem zakonodavnog tijela volji jednog čovjeka, predstavlja mrlju na istorijatu NSRS, od koje će nam trebati decenije da se operemo.

Aferom „Papak“, NSRS je pala nisko da niže ne može, ali spremnost svih (!) poslanika u vladajućoj koaliciji da podrže antidemokratsku, antiustavnu i, prije svega, anticivilizacijsku odluku je tragično svjedočanstvo dubine pada koji kao politička zajednica živimo. Treba zapamtiti imena poslanika koji su bili spremni da podignu ruku za ovako nešto. Prije ili kasnije doći će vrijeme kada će te ljude biti potrebno podsjetiti na Član 48. alineja 3, Ustava RS koji glasi: “Ko se ogriješio o ljudska prava i osnovne slobode zajamčene ovim Ustavom, lično je odgovoran za to i ne može se pravdati ničijim naređenjem.”  

[3] http://www.narodnaskupstinars.net/?q=ci