Referendum u RS: Alpska rutina na balkanskoj temperaturi

(Novi Reporter, 23. 4. 2011)

Odavno jedna politička tema nije izazvala toliko protivrječnih razmišljanja i stavova među stanovnicima Republike Srpske kao pitanje referenduma. Naravno, ta kategorija pominje se na ovdašnjoj javnoj sceni bar pola decenije. Ali, nakon što je u Narodnoj skupštini RS, 13. aprila, usvojena odluka o raspisivanju referenduma na kojem bi građani trebalo da se izjasne “da li podržavaju nametnute zakone visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH, te njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH”, očigledno je da je ta problematika prvi put unutar šire populacije shvaćena potpuno ozbiljno. To ne znači da je referendumska matrica do sada imala karikaturalnu notu, već da je uglavnom tretirana kao poželjna opcija, ali vremenski prilično udaljena od realizacije. Međutim, ovog puta rasplet te situacije definitivno je na vidiku.

Masovna averzija u Republici Srpskoj, kada je riječ o tendencioznom i konstantno pristrasnom djelovanju OHR-a, gotovo je aksiom u stanju duha između Trebinja i Novog Grada.

U takvim okolnostima neophodno je razjasniti – otkud kontroverze u narodu tim povodom, ukoliko je aktuelni saziv Parlamenta RS, kao nedavno izabrani reprezent volje građana, ubjedljivom većinom prihvatio odluku o referendumu, kao i prateći set od 29 zaključaka? Kako to da su među glasačima prisutne dileme, kada je 66 poslanika u NSRS bilo za odluku, uz sedam uzdržanih i samo dva negativna izjašnjavanja? Odgovor nije posebno komplikovan. S jedne strane, raspoloženje običnih smrtnika u Republici Srpskoj veoma je slično pozicioniranju njihovih političkih predstavnika. Čak bi se moglo sa velikom dozom vjerovatnoće tvrditi da građani RS, procentualno, imaju još odbojniji gard od entitetskih parlamentaraca spram pseudopravnih krpeža, notorno zlonamjernih prema Srbima, kao što su Sud i Tužilaštvo BiH. Isto tako, masovna averzija u Republici Srpskoj, kada je riječ o tendencioznom i konstantno pristrasnom djelovanju OHR-a, gotovo je aksiom u stanju duha između Trebinja i Novog Grada.

B. B. King: Pa, gdje je onda izvor nedoumica, ako su vrijednosni sudovi zakonodavne vlasti i građana RS skoro identični? Od raznih upitnika, nadvijenih nad mnoštvom stolova za kojim se vode neformalne i neoficijelne rasprave o temi referenduma, vrijedi izdvojiti bar dva znaka pitanja sa posebnom težinom. Prije svega, dominantan odnos prema referendumu u Republici Srpskoj nije identičan kao u Švajcarskoj. U alpskoj konfederaciji, ušuškanoj oazi mira već 200 godina, taj mehanizam se koristi rutinski, povremeno i za pitanja koja se na Balkanu smatraju krajnje trivijalnim. Ovdje nije takav slučaj, jer se u dobrom dijelu naroda u RS iskristalisalo mišljenje da je referendum svojevrsna dragocjenost, koju treba aktivirati samo u dvije ili tri situacije – kada bi se odlučivalo o potencijalnoj nezavisnosti Republike Srpske, o (ne)ulasku RS, odnosno, BiH u NATO, pa i o pristupanju zemlje Evropskoj uniji. Tu se krug zatvara, jer je sve ostalo, prema tom rezonu, banalizacija najvrijednije ideje i trošenje suštinskog alata na periferne popravke.

Nisu rijetke opservacije o tome da se ubjedljivo većinsko negativno mišljenje o Sudu i Tužilaštvu BiH, te o nametanjima u režiji OHR-a, u Republici Srpskoj naprosto podrazumijeva.

Ni drugom razlogu za rezervisanost ne može se osporiti solidno utemeljenje. Naime, nisu rijetke opservacije o tome da se ubjedljivo većinsko negativno mišljenje o Sudu i Tužilaštvu BiH, te o nametanjima u režiji OHR-a, u Republici Srpskoj naprosto podrazumijeva. Ukoliko je već tako, od zakonodavne, a prvenstveno od izvršne vlasti u RS, očekuje se da djeluje u skladu s takvom voljom građana. U tom lancu, karika referenduma tretira se kao nepotrebno gubljenje vremena, jer se smatra da su politički predstavnici Srba u Banjaluci i Sarajevu na izborima dobili više nego dovoljan legitimitet da kažu “stop” prćijama Medžide Kreso, Milorada Barašina i Valentina Incka ili da ih, još bolje, pošalju u istoriju, ako imaju dovoljno dugu ruku da to izvedu na teritoriji drugog entiteta, odnosno, na području imaginarnog “glavnog grada” BiH.

Ostatak kritičkog repertoara već je prizeman. To se naročito odnosi na jeftinu demagogiju o enormnom trošenju novca koji bi se, umjesto za referendum, navodno mogao upotrebiti za korisne namjene iz domena ekonomske i socijalne politike. Kada takve floskule ne bi dolazile od osoba koje ni najmanje nisu pogođene kriznim kretanjima u finansijskoj sferi, još bi se moglo i polemisati o njima. Ovako, kada taj adut potežu politički kockari koji uopšte ne dijele svakodnevne nevolje običnih ljudi, sve se pretvara u deplasiranu infantilnost. Jer, tim “argumentom” moglo bi se generalno osporavati bilo kakvo izdvajanje novca bez striktnog predznaka unapređenja životnog standarda.

Kada bi se ta vrsta podmetanja dovela do kraja, onda ne bi postojala razlika između Republike Srpske, ali i bilo koje druge teritorijalne formacije na ovoj planeti, i poznatog američkog bluzera B. B. Kinga. Podsjećanja radi, to je sjajni muzički veteran sa jednom neobičnom osobinom – ne može istovremeno da svira gitaru i da pjeva, već prvo čini jedno, pa drugo. Uz izvinjenje ekspertima kvazištedljive provenijencije – države, entiteti, pokrajine, regije i ostali administrativni okviri ipak predstavljaju kompleksnije tvorevine i mogu da paralelno djeluju na više polja. Još kada se u “apele za domaćinsko upravljanje blagajnom” uvrsti prijesna laž – da bi referendum u RS koštao 20 miliona maraka, lakrdija postaje kompletna, jer je to nevjerovatan matematički i logički obrt, ako se zna da je ukupni rashod za posljednje izbore u čitavoj BiH iznosio sedam miliona evra, znači, manje od 15 miliona maraka.

Danas se iz pojedinih stranačkih i “nezavisnih” rovova koaliciji oko SNSD-a i SDS-u prebacuje da podrškom odluci o referendumu guraju RS u avanturu i konflikt sa “moćnim strancima”.

Krediti: Sljedeća primjedba je jednako mizerna i ona dolazi od neumornih ljubitelja srpskih podjela u samoj RS. Svodi se na zajedljvu rečenicu – zašto Milorad Dodik nije predlagao takav referendum kada su od svih tih štetnih institucija ispaštali Mladen Ivanić ili Mirko Šarović, već sad reaguje, kada je mečka pred njegovim vratima? Na stranu činjenica da se vrhunac tog medvjeđeg plesa oko bivšeg premijera i aktuelnog predsjednika RS desio prije najmanje dvije godine i da u novijem periodu ni njegovi najgorljviji protivnici nisu vadili tu priču iz naftalina. Poenta je, ipak, u tome da su sve stranke glavne struje u RS u prvoj polovini prethodne decenije pokazivale udruženu slabost, a sada manifestuju kakvu-takvu zajedničku snagu. Da li su se u međuvremenu promjenili čelnici tih partija ili je drugačiji ambijent u BiH, manje je bitno. Presudno je krenuti od istine - da na probleme Mirka Šarovića i većine od 59 smijenjenih funkcionera iz 2004. sa “pravosudnim” štapom u rukama stranog faktora efikasan odgovor nije imao ni SDS. Takođe, i PDP je pasivno posmatrao mrcvarenje Mladena Ivanića u sarajevskim sudnicama. Konačno, i SNSD je, zajedno sa ove dvije partije, svojevremeno podržao u Parlamentu BiH formiranje Suda i Tužilaštva Bosne i Hercegovine, a taj mejnstrim trio iz RS imao je poraznu ulogu u nizu sličnih poteza koji su ruinirali Republiku Srpsku – od centralizacije vojnih i obavještajnih struktura u BiH pa nadalje. Godine su prolazile i znatan dio svih tih ljudi počeo je da pokazuje veću nacionalnu odgovornost. Da li je to loše? Ne bi trebalo biti. Osim ako niste na poziciji predsjednika Partije demokratskog progresa ili na mjestu prvog čovjeka Demokratske partije, pa vas u čitavom rastu temperature jedino brine moguća ljutnja “međunarodne zajednice”, odnosno, opravdano vas ljute grijesi iz prošlosti sadašnje vladajuće stranke, ali, neopravdano zaboravljate da ste i vi tada bili saučesnici, a često i predvodnici u mazohističkim egzibicijama gotovo cijelog političkog establišmenta RS.

Danas se iz pojedinih stranačkih i “nezavisnih” rovova koaliciji oko SNSD-a i SDS-u prebacuje da podrškom odluci o referendumu guraju RS u avanturu i konflikt sa “moćnim strancima”. Navodno, oni bi pustili RS na miru da nije bilo takvog “talasanja”. To je iluzija. Da su do sada ispunjene sve pretpostavke takozvane kooperativnosti dvije vodeće partije iz Republike Srpske, prema “remetilačkom faktoru” koji ne pristaje da mu egzistencija traje “60 minuta” uveliko bi plovio torpedo centralističkih ustavnih promjena Zbog toga argumente za i protiv referenduma, raspisanog 13. aprila, nema svrhe smještati u aktuelni trenutak, već ih treba posmatrati u kontekstu nadolazeće jeseni, do kada će vjerovatno biti jasno kako će se završiti peripetije tog projekta u Vijeću naroda i Ustavnom sudu RS. A do prvih kiša na kraju ljeta dobar dio teza koje sada izgledaju čvrste kao granit imaće drugorazredni značaj. I to ne zaslugom aktera iz RS, već uz pomoć bošnjačkih i zapadnih krampova. Istih onih kojima je normalno da se prisluškuje 5.000 ljudi u BiH, a da pri tom ne pominju ni promil sudskih naloga za takvu gadost, već još prijete medijima. Istih onih koji očekuju da im bivši i sadašnji glavni stanari OHR-a naprave “državu za čovjeka” ili “100 posto BiH”, bilo “vojnom akcijom”, poput sumanutog Ešdauna, bilo televizijskom histerijom i navijačkim dekretima, poput otužnog Incka. U jednom tribunalu, gdje i ćorave kokoške ponekad ubodu zrno, za takav udruženi zločinački poduhvat dobijaju se 24 godine robije. U BiH ta vrsta “gotovine” i dalje nije platežno sredstvo. Samo su u opticaju međusobni krediti čaršije i probranih ambasada u “glavnom gradu” Bosne i Hercegovine. Za referendum u RS može se mnogo toga reći, ali ne i da je moneta u takvom potkusurivanju.