Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Republika Srpska, NATO i referendum
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Republika Srpska, NATO i referendum

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 27. januar 2010.

Utvrđivanjem Predloga zakona o referendumu i građanskoj inicijativi Vlada Republike Srpske nepovratno je kročila na dugoobećavani referendumski put: sa tog puta povratka više neće biti ni za Dodika, ni za druge srpske političare. Samo dan nakon što je odbila gotovo istovetan predlog opozicionog SDS-a i radikala, Dodikova vladajuća koalicija je odlučila da Narodnoj skupštini RS ponudi svoj predlog: to nam govori da – mimo predizbornog nadgornjavanja – suštinske razlike među relevantnim srpskim političkim snagama u RS za sada nema kada je reč o načinu odlučivanja o vitalnim interesima RS. Ipak, suštinskih razlika između vlasti i opozicije ima, a možda najkrupnija se odnosi na pitanje članstva BiH u NATO alijansi.

(Ne)pristupanje BiH NATO: srpsko-srpske političke razlike

Iako se iz opozicionog SDS-a ne izjašnjavaju tako često i otvoreno protiv članstva BiH u NATO – za razliku od, recimo, malobrojnih radikala – oni, ipak, istrajno insistiraju na obaveznom izjašnjavanju građana u RS o pristupanju NATO. Još ranije su se Dodik i SDS u načelu dogovorili da se o tom pitanju referendum održi, mada u opoziciji smatraju da bi to trebalo učiniti pre nego što bude razmotren zahtev BiH za pristupanje MAP-u (Akcionom planu za članstvo u NATO). Do toga, međutim, neće doći, jer je i sam srpski član Predsedništva BiH Nebojša Radmanović podržao pristupanje MAP-u, a to, naravno, nije učinio bez saglasnosti svoje partije, Dodikovog SNSD-a. Pitanje je, dakle, još samo kada će BiH biti uručen MAP, što se tumači kao poslednji korak pred prijem u taj vojni savez: prvo se govorilo da će se to dogoditi u aprilu, ali je sasvim moguće da rok bude produžen nekoliko meseci, jer nisu ispunjeni svi uslovi. A za ispunjavanje uslova za prijem u NATO još ranije je, da podsetimo, istaknuta i ustavna reforma u BiH. Šta bi ta reforma podrazumevala, u NATO zvanično nisu išli mnogo dalje u objašnjavanju od one čuvene „funkcionalnosti institucija“.

Za razliku od Srbije, Republika Srpska nema svoju skupštinsku rezoluciju o vojnoj neutralnosti, kojom bi se obavezala na referendum o pristupanju vojnim savezima. Što, je li, može da znači da vlast u RS može da kaže da nije ni obavezna da raspisuje referendum o tome. I to može da se dogodi, imajući u vidu prilično suprotstavljene stavove vlasti i najvećeg dela opozicije o ovoj temi.

Sam Dodik, kao najuticajniji srpski političar u RS, čak se u nekoliko navrata izjasnio da je „lično“ za pristupanje BiH NATO, mada je izbegavao da objasni svoj stav. SDS bi, pak, na eventualnom referendumu građane pitao da li su za pristupanje BiH NATO savezu, ukoliko Srbija nije član NATO. Drugim rečima, SDS bi ovo pitanje vezao prevashodno za vojni status Srbije, dok među visokim funkcionerima Dodikove partije preovladava, izgleda, stav da RS u ovoj stvari treba da odluči nezavisno od Srbije, tačnije da se i sama založi za ulazak BiH u NATO. „Ulazak u NATO  učvršćuje postojeću državnu strukturu BiH i političku stabilnost zemlje. Protivljenje tome, pak, može proizvesti reviziju Dejtona i druge štetne posledice po Srbe i RS“, tvrdi Đorđe Latinović, savetnik Nebojše Radmanovića i (ne)suđeni ambasador BiH u Beogradu. On, takođe, smatra i da bi NATO mogao vojno intervenisati u RS „zbog eventualnih blokada i usporavanja pristupanja BiH prema NATO“, te da treba „izbeći etiketu“ da „Srbi koče ili se protive ulasku BiH u NATO“, jer, „u protivnom, Srbi iz BiH mogu biti javno proskribovani kao ekspozitura Srbije i Rusije ovde“[1].

Nekako u isto vreme oglasio se i odlazeći hrvatski predsednik Stjepan Mesić sa porukom koja je uzburkala političke duhove među Srbima u RS. „Da sam predsednik Republike u trenutku kada bi Milorad Dodik u Republici Srpskoj eventualno raspisao referendum o otcepljenju od BiH, odmah bih vojskom prekinuo koridor u bosanskoj Posavini“, poručio je Mesić[2]. Zatim je Mesić naknadno objašnjavao da se „poslužio kondicionalom“, a i Dodik je, kada je čuo i reakcije u Sarajevu[3], naknadno zaključio da su Mesić i član Predsedništva BiH Željko Komšić „kovali plan pre dve godine“ o mogućem napadu na RS. U celoj toj debati se, međutim, nekako zaobilazilo ono što se, što nezvanično, što posredno preko raznih „emisara“ i pristalica brze integracije i RS i Srbije u NATO, govorilo već nekoliko meseci predstavnicima vlastima u Beogradu i Banjaluci.

Elem, ta „dobronamerna“ diplomatska upozorenja/sugestije/apeli ili kako god ih nazvali, govorili su da bi ne samo u slučaju referenduma o samostalnosti RS, nego čak i srpskim odbacivanjem svih ponuđenih rešenja koja idu u pravcu uspostavljanja „funkcionalne BiH“ – mogla uslediti nekakva diplomatska akcija u pravcu „oduzimanja“ Brčkog od RS, odnosno i formalnog teritorijalnog presecanja RS u distriktu Brčko, kao uvoda u teritorijalno i institucionalno razbijanje RS. Time bi se, je li, distrikt Brčko formalizovao kao treći entitet, a onda bi na stolu mogla da se nađe i teritorijalna i funkcionalna prekompozicija i ostala dva dela RS, koja bi se „pojavila“ kao dva kantona u „najboljem“ slučaju tog po Srbe crnog scenarija. A Mesić bi ostao zapamćen kao pravcati „vizionar jedinstvene BiH“  umesto samo kao jedan od dobro obaveštenih glasnogovornika ove nezvanične i tihe diplomatske inicijative onih koji se zalažu za brže uključivanje i RS i Srbije u „evroatlantske integracije“.

Nije, dakle, ta poruka motivisana bilo kakvom pretnjom o otcepljenju RS od BiH – jer takva pretnja i ne postoji – već je reč o svojevrsnoj najavi snažnih pritisaka na političko vođstvo RS. Elem, retoričku nevericu evroatlantista u Dodikovu poruku da „referendum o otcepljenju RS sada nije na dnevnom redu, ali jeste referendum o poštovanju Dejtonskog sporazuma“ odagnava predsednik Srbije Boris Tadić uveravanjem da „Srbija nikada ne bi podržala otcepljenje RS“. Međutim, postojanje takvog dvostrukog srpskog koloseka ne izaziva potpuno zadovoljstvo u Briselu i u Vašingtonu. Tačnije, zadovoljstvo je tamo veliko kada se govori o spremnosti RS da uđe što pre u NATO, ali se očekuje da to, istovremeno, znači i gotovo bezuslovni pristanak na izgradnju „funkcionalne BiH“, odnosno da Beograd, i u toj stvari, preko svog diplomatskog koloseka, malo ispravi onaj banjalučki prema projekcijama „funkcionalista“.

Moglo bi se, čak, reći da bi vlast u Banjaluci pristala na ulazak BiH u NATO ovog istog momenta samo kad bi im neko napismeno garantovao da nadležnosti Republike Srpske neće biti značajno redukovane makar u bliskoj budućnosti. Ali, takve garancije nema, a pitanje je i hoće li je ikada biti. Poneko usmeno obećanje da će RS – i kao sastavni deo BiH članice NATO – moći odlučivati o svojoj budućnosti, predstavlja slabu utehu pred malo češćim „dobronamernim“ upozorenjima/sugestijama/apelima ili kako god ih nazovemo.

Dodik se prema tome postavio tako što, u osnovi, pristankom na ulazak u NATO nudi garancije za teritorijalni integritet BiH svakome ko mu ne veruje, očekujući prihvatanje ravnopravne RS u okviru BiH. U opozicionom SDS-u smatraju, pak, da ulazak BiH u NATO, mimo Srbije, ne predstavlja nikakvu garanciju za bilo kakav opstanak RS. „Iz Mesićevih pretnji o vojnom uništenju RS, tek sada je sasvim jasno zašto je strateški cilj postalo uvlačenje BiH u NATO. Jer, Mesić je svestan da bi Srbija i Rusija bile sprečene da reaguju ukoliko bi Hrvatska vojno napala članicu NATO. Stoga, ulaskom RS i BiH u NATO, u kojem nije Srbija, bila bi narušena politička i strateška ravnoteža koja bi mogla dovesti do nestanka srpskog naroda s leve strane Drine“ – tako glasi odgovor SDS-a[4] koji je ponajmanje usmeren prema Mesiću.

Linije političkih podela među Srbima su, dakle, debelo povučene, pa baš zato ne bi bilo loše da se o njima otvori šira debata kako bi se sagovornici malo bolje razumeli, a možda i stavove približili.

Referendum – uvod u zakonsku proceduru

Nužno je, istovremeno, stalno i iznova postavljati pitanje koliko bi zvanični Beograd bio u stanju da pomogne Republici Srpskoj kada ona bude još ozbiljnije politički „napadnuta“ da pruži ustupke za izgradnju „funkcionalne“ BiH. Nije tajna da se u Srpskoj očekuje da im srpske vlasti barem suviše ne odmažu, iliti, bolje reći, da ih ne pritiskaju da pruže bilo kakve ustupke, dok ovi sami ne procene da li je vreme za to.

Ako je suditi po prvim reakcijama iz Brisela i Sarajeva na odluku Vlade RS o utvrđivanju Predloga zakona o referendumu i građanskim inicijativama, ispit političke mudrosti i istrajnosti za vlasti Republike Srpske tek je počeo i nije izvesno hoće li ga položiti. Iako je, zapravo, reč o predlogu zakona kojim se uređuje raspisivanje i sprovođenje referenduma u entitetu i u opštinama, predsednik delegacije Evropskog parlamenta za Zapadni Balkan Eduard Kukan u prvoj reakciji je utvrdio da je „potez Vlade RS veoma opasan“, te da je „Dodik učinio pogrešan politički potez“. „Ovo je vrlo, vrlo loše za budućnost BiH i mislim da je to bila pogrešna politička odluka, u najmanju ruku. Ukoliko budu nastavili dalje, to će biti kršenje Dejtonskog sporazuma i razaranje jedinstvenosti BiH. A mogućnosti da se Republika Srpska odvoji – nema“, izjavio je Kukan[5]. Možda pak Kukanovo mišljenje nema puno težine, ako se ima u vidu da je visoka predstavnica za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton desetak dana ranije poručila da se ne treba previše uzbuđivati. „Mogu imati koliko hoće referenduma, ali BiH na kraju ostaje jedna zemlja“, rekla je Ešton[6].

U Sarajevu su pak mnogo više uzbuđeni, smatrajući da bi već i samim usvajanjem zakona o referendumu i građanskim inicijativama u NS RS bila „legalizovana“ i mogućnost održavanja referenduma o otcepljenju RS, najavljujući suprotstavljanje u zakonskoj proceduri, ali i tražeći oštru reakciju visokog predstavnika u BiH Valentina Incka. Stranci, međutim, imaju nešto drugačiji plan, ako je verovati Brusu Hičneru, direktoru „Dejton projekta“, organizacije koji se već godinama bavi „nadgradnjom“ Dejtonskog sporazuma, a iza kojeg stoji Stejt department. „Bilo bi teško da međunarodna zajednica spreči održavanje referenduma, ali ga može proglasiti nelegalnim i to će imati isti efekat kao i da ga je onemogućila(...) Međunarodna zajednica neće priznati rezultate, jer bi time stvorila presedan za održavanje referenduma o svakom pitanju u BiH, a što bi podrilo sam Dejtonski sporazum“, tvrdi Hičner[7]. S druge strane, on ne veruje ni da će biti sankcija protiv srpskih zvaničnika. „Ako bi, na primer, referendum bio održan, odluku o tome donela bi većina u Skupštini Republike Srpske. U takvoj situaciji teško je smeniti sve njih ili nekoga izdvojiti“, navodi Hičner.

Dakle, do održavanja referenduma vlastima u Banjaluci – pored političkih pritisaka da ne bude održan – sledi i suočavanje sa tvrdnjom bošnjačkih političara da je zakonski predlog Vlade RS protivustavan, kao i sa njihovom najavom veta u Veću naroda RS. U prilog tim tvrdnjama ide činjenica da su od odluke Veća naroda, preko odluke Ustavnog suda RS, pa do same objave u Službenog glasniku, rokovi prilično rastegljivi. „Minimalan rok za 'prolazak' nečega ako je pokrenut veto, prema dosadašnjim iskustvima, iznosi oko dva meseca, dok maksimalan rok ne postoji“ tvrdi predsednik Narodne skupštine RS Igor Radojičić[8](8).

Ako bismo doslovce prihvatili ovo Radojičićevo objašnjenje, nije nemoguće očekivati i da Predlog zakona o referendumu stupi na snagu kroz nekoliko godina. S druge strane, ima i procena da bi ceo taj „posao“ mogao da bude završen za nekoliko meseci, što bi se – slučajno ili ne – skoro podudarilo sa održavanjem oktobarskih opštih izbora u RS i BiH. Pa bi se, recimo, u rukama birača u RS mogao naći i po jedan referendumski listić, što je, izgleda, najisplativije i građanima i vladajućim i opozicionim partijama: troškovi referendumskog izjašnjavanja sveli bi se na štampanje listića i po jednu dodatnu kutiju na biračkim mestima, izlaznost bi mogla biti rekordna, a izabrani demokratski predstavnici u RS stekli bi legitimitet kakav je retko ko do sada imao.


[1] Novi reporter, Banjaluka, 20.1.2010. godine.

[8] Srna, 22.1.2010. godine.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner