Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Teroristički napad u Bugojnu – islamistička pretnja koja se ostvaruje
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Teroristički napad u Bugojnu – islamistička pretnja koja se ostvaruje

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
četvrtak, 01. jul 2010.
Kada sam pre pet meseci na kraju teksta „Vehabijska pretnja u BiH“[1] na ovom portalu, povodom hapšenja osumnjičenih za terorizam u Gornjoj Maoči, postavljao pitanje i sebi i javnosti o tome da li su bezbednosne agencije u BiH sposobne da preventivno deluju pre negoli neki od lokalnih islamističkih vođa proceni da je došlo “izuzetno vreme” za teroristički napad – nisam očekivao da će to vreme zaista tako brzo stići, imajući u vidu da su nadležne institucije već znale barem za jedan bliski, veoma naočit primer koji je trebalo da ih natera da preventivno deluju i ubuduće. Elem, nepuna dva meseca ranije, Sud BiH je potvrdio optužnicu za terorizam protiv tzv. bugojanske grupe Rijada Rustempašića. U toj optužnici – što će kasnije potvrditi nekoliko svedoka tužilaštva – stoji da je Rustempašićeva grupa imala vrlo ambiciozan plan: da napadne institucije BiH i Republike Srpske(između ostalog i sedište Vlade RS), kao i vojnike EUFOR-a [2]. O tome su, uostalom, proteklih meseci ubedljivo svedočili i neki od agenata Obaveštajno bezbednosne agencije BiH(OBA), i to pod merama zaštite.

Neodgovornost nadležnih institucija

Sva ta saznanja nisu, međutim, iskoristile nadležne bezbednosne agencije, iako se u optužnici nalaze imena ljudi koji su bili i ostali vrlo bliski sa Rustempašićem i drugovima. I mada protiv njih nisu pronađeni dokazi da su učestvovali u kovanju zavere koju je zamislio prvooptuženi, ostala je ozbiljna sumnja da sa njim ne dele samo iste radikalne islamističke poglede, već i da imaju iste namere. To je, u najmanju ruku, trebalo da znači da te osobe ostanu pod budnim okom Tužilaštva BiH i Agencije za istrage i zaštitu BiH(SIPA) – koji jedini imaju nadležnost u BiH za krivična dela terorizma – ali neko je potencijalnu opasnost sasvim prevideo. Tako se dogodio teroristički napad u Bugojnu u zoru 27. juna, u kojem je poginuo lokalni policajac Tarik Ljubuškić, policajka Edina Hindić je teško ranjena i lekari se još uvek bore za njen život, dok je petoro njihovih kolega lakše povređeno.

Žrtava je, izgleda, moglo biti mnogo više da, sasvim slučajno, nije primećen jedan od terorista. Elem, neki od policajaca su, dolazeći na posao, primetili njima poznatog lokalnog ekstremnog islamistu Harisa Čauševića kako se nešto pre pet časova vrzma oko njihove zgrade, a onda su ga pozvali da dođe do njih. Prema navodima medija, Čaušević je odbio da priđe policajcima, a kada su ovi pokušali da ga privedu, počeo je da beži, a policajci su ga pojurili. Ubrzo, begunac je najpre bacio bombu na policajce, a zatim daljinskim upravljačem aktivirao već postavljeni eksploziv na zadnjem delu zgrade policijske stanice u Bugojnu. Deo zgrade je uništen, razneseno je nekoliko automobila, a od detonacije su popucala stakla, razvaljeni prozori i poispadali štokovi na obližnjoj stambenoj zgradi.

Prema prvim nalazima policije, aktivirano je 14-15 kilograma eksploziva velike razorne moći, a u torbi, koja je bila kod Čauševića, pronađeno je još oružja. Reč je o osobi koja je bila bliska lokalnim vehabijama, uključujući i već pomenutog Rustempašića, a koja ni ranije nije skrivala svoje simpatije za radikalne islamističke ideje. Interesantno je da je pre nekoliko godina bio gost u emisiji Federalne televizije(FTV) “Centralni zatvor”, povodom incidenta u bugojanskoj džamiji kada je napao lidera SDA Sulejmana Tihića zbog njegovog političkog govora u tom verskom objektu, dovikujući parolu “Živela Al Kaida”. “Svako ko pošalje vojnike protiv muslimana otpadnik je od islama. Naša je država obična američka prostitutka. Da sam fundamentalista, opasao bih se s deset kilograma eksploziva, ušao u džamiju i razneo se“, poručio je Čaušević sa FTV-a[3]. Od tada naovamo Čaušević se više zanimao za savremenu tehnologiju, pa je na svom profilu na Fejsbuku “kačio” razne islamističke sadržaje, uključujući i knjigu Alvara Al Avlakija, radikalnog islamskog misionara, kojeg je, recimo, Stejt dipartment označio kao osobu koja promoviše terorističke napade i “Al Kaidu”. Bugojanski imam Čauševića je u poslednje vreme sve ređe viđao u džamiji, valjda zato što je ovaj, kako sada saznajemo, imao preča posla razvijajući kućnu radinost na izradi eksplozivnih naprava. O čemu, usput budi rečeno, na internetu danas svaki zainteresovani islamista lako može pronaći sva uputstva.

A da ni do eksploziva u BiH nije teško doći svedoče i neki podaci o prvoosumnjičenoj osobi za bugojanski teroristički napad, Naseru Palislamoviću iz Ključa, koji je uhapšen dan nakon napada dok je pokušavao da se sakrije u Sarajevu. Njegovo ime pominje se na više mesta u optužnici protiv Rustempašićeve grupe. Pored toga, Palislamović je već optuživan  i osuđivan – što u BiH, što u Nemačkoj – za ugrožavanje bezbednosti i nasilje u porodici, a u pretresu njegove kuće pre 6 godina policija je pronašla 13,4 kg TNT-a i čitav arsenal naoružanja i vojne opreme[4]. Sve ovo, izgleda, nije bilo dovoljno ni nadležnima u Tužilaštvu, ni u SIPA da budno motre na svaki korak Palislamovića i Čauševića. Jer, da su motrili – terorističkog napada u Bugojnu možda ne bi ni bilo. A još da nisu slučajno te nedelje pred pet sati ujutro naišla dva hrvatska policajca da priupitaju Čauševića šta radi tako rano ispred policijske stanice, žrtava bi bilo mnogo više: deset-petnaest minuta kasnije u blizini mesta na koje je postavljena bomba trebalo je da se okupi nekoliko desetina policajaca spremnih za obezbeđivanje lokalne muslimanske svetkovine na obližnjoj Ajvatovici, petstotoj po redu. Za sada se samo pretpostavlja da su bugojanski teroristi nameravali da aktiviraju eksploziv tek kada se okupi veći broj policajaca u krugu stanice, ne bi li tako, valjda, poslali “jasniju” poruku.

Međumuslimanske sličnosti i razlike

Taj “splet okolnosti” upućuje na korene ideološkog razdora među samim muslimanima: s jedne strane, glasne manjine selefija/radikalnih islamista a sa druge – “tihe” većine ostalih muslimana koja sluša glas Islamske zajednice u BiH i njenog vođe reisa Mustafe ef.Cerića. Odlazak na Ajvatovicu – koja u suštini predstavlja mešavinu lokalnog, turkofilskog pokloništva s primesama običaja bliskih islamu koje praktikuju misionari u Iranu – predstavlja, izgleda, simbol potpuno stran selefijama saudijskog tipa, u koje se ubrajaju radikalne vehabije u seoskim enklavama u srednjoj Bosni, Gornjoj Maoči i u gradskim jezgrima Zenice, Travnika, Sarajeva i čitavog niza ostalih gradova u kojima muslimani čine većinsko stanovništvo.

No, te međumuslimanske razlike za hrišćane u BiH nisu suštinske: Srbi i Hrvati sa strahom gledaju – kako stvari stoje posle Bugojna – na obe pojave kao podjednako opasne za sopstvenu bezbednost i opstanak. Elem, ni sami bosanski islamisti ne kriju da je njihov krajnji cilj stvaranje islamske države u BiH zasnovane na šerijatu, a razlike među njima su isključivo taktičke prirode: deo selefija direktno ne propagira nasilje, postavljajući sada u prvi plan “obnovu islamskih vrednosti”, dok je drugi deo spreman već sada i na terorističke akcije – i u to su se sada svi uverili.

S druge strane, izgleda da ni “tiha” većina muslimana nema dilema oko sopstvenog cilja: stvar je samo u tome koliko će glasno o tom cilju prvi progovoriti reis Cerić. A na Ajvatovici – dok je u Bugojnu još trajao uviđaj na mestu terorističkog napada – reis Cerić se, kao retko kada pre tako jasno i glasno, založio za negovanje bošnjačkog nacionalizma i stvaranje bošnjačke nacionalne države[5].

Reis Cerić nije pozivao na nasilje, ali nikada nije javno hteo ni da bilo koga među “suparničkim” muslimanskim frakcijama prozove ili osudi zbog (in)direktnog propagiranja nasilja. Zapravo, uopšte nije teško primetiti da se ni političko ni duhovno vođstvo među Bošnjacima nikada nije jasno ogradilo od radikalnih vehabija i ostalih islamista. Čak i neki od najpoznatijih bošnjačkih nacionalista, braneći sam vrh Islamske zajednice u BiH, priznaju da duhovne vođe Bošnjaka nisu iskazale dovoljno napora da potisnu u drugi plan saudijsku interpteraciju islama u BiH. Zato je sada tako očito da nova generacija islamista na udaru ima same institucije BiH. “Ta promena se dogodila još 2006. godine kada su državne strukture BiH od strane radikalnih islamskih grupa proglašene za neverničke”, objašnjava Esad Hećimović, jedan od najboljih poznavalaca delovanja islamista u BiH[6]. Ili, kako su ranije upozoravali neki otpadnici od vehabijskog pokreta u BiH: nije svaki vehabija terorista, ali je svaki terorista vehabija[7].

Ima li, uopšte, rešenja?

Izgleda da takva upozorenja policija u Republici Srpskoj za sada ozbiljno shvata, tako da su nedavno dobijene nove informacije o interesovanju radikalnih islamista za kretanje premijera RS Milorada Dodika[8]. I dok u policiji RS sada tvrde da građani u ovom entitetu mogu da se osećaju bezbedno, njihove kolege iz FBiH upozoravaju da je u budućnosti moguće svašta očekivati. Nakon napada u Bugojnu, direktor policije FBiH Zlatko Miletić nije krio razočarenje što vlasti u FBiH ranije nisu pružile dovoljno podrške policiji u obračunu sa radikalnim islamistima koji postaju sve veći problem na područjima FBiH sa većinom bošnjačkog stanovništva. “Svako pametan u ovoj državi mogao je znati da će se nešto ovako desiti. Ako nešto ne preduzmemo, slično možemo očekivati i u budućnosti”, upozorio je Miletić[9]. Pri tome, posebno je naglasio da se nakon hapšenja vehabija u Gornjoj Maoči kod Brčkog u februaru ove godine, od islamskih verskih institucija čulo više brige za ljudska prava vehabija osumnjičenih za terorizam, nego što je bilo razumevanja za rad policije, iako su osumnjičene vehabije i javno i u istrazi poručivale da priznaju samo šerijatske zakone.

Zato se sada čak i u Sarajevu mogu čuti i glasovi za donošenje zakona sličnog tzv. “patriotskom zakonu” u SAD.“ Trebalo bi da usledi snažna akcija državnih organa, koja se neće završiti na deklarativnom nivou. Uz korišćenje čitave strukture obaveštajnog i kontraobaveštajnog sektora u BiH, sa svim policijskim snagama, tužilaštvom i sudovima nužno je odgovoriti na rukavicu koja nam je bačena u lice. Sa tim slučajevima mora se pozabaviti prvenstveno državna vlast, a u ovom slučaju i Islamska zajednica u BiH”, kategoričan je Jasmin Ahić sa Fakulteta kriminalističkih nauka u Sarajevu[10]. Ahić nije jedini koji zahteva snažnu akciju: srpski i hrvatski političari ispoljavajući bojazan da se terorističke akcije neće “preliti” i na područja gde žive većinski Srbi i Hrvati, tim pre što su takve pretnje do sada već postojale

Svi se, zapravo, slažu da će, nakon napada u Bugojnu, teroristička pretnja u BiH biti još veća, ukoliko nadležne institucije ne preduzmu konkretne preventivne mere. Istina, postoje razlike ne samo u procenama broja islamista u zemlji: dok DŽevad Galijašević tvrdi da “vehabije danas u BiH imaju pravu vojsku od blizu 100 000 sledbenika”[11], Zlatko Miletić kaže da “ima indicije o nekoliko stotina osoba koje su sklone vršenju krivičnih dela koje mogu imati veze sa terorizmom”. Dalje, dok u Sarajevu tvrde da su radikalni islamisti najveća opasnost za muslimane, srpski i hrvatski političari ističu da ništa manja opasnost ne preti ni njihovim sunarodnicima.

Retko ko, međutim, nudi konkretan plan suzbijanja terorističkih namera radikalnih islamista u BiH. Srbi i Hrvati, zapravo, smatraju da bi to bilo moguće kada bi vrh Islamske zajednice u BiH i bošnjački političari konačno prestali da koketiraju sa islamistima, ne primećujući da to uopšte neko čini osim, delimično, Sulejmana Tihića. Za to vreme, Zlatko Miletić upozorava da je postojeća strategija za borbu protiv terorizma u BiH samo mrtvo slovo na papiru, a DŽevad Galijašević tvrdi da vlasti u BiH nisu učinile ništa da bi stavile pod kontrolu sedam islamističkih organizacija koje se nalaze na tzv. “crnoj listi” Saveta bezbednosti UN-a.

Savet ministara BiH sada priprema zakonske izmene pomoću kojih bi pokušao da kontroliše finansiranje raznoraznih organizacija u BiH, suočavajući se sa činjenicom da se u zemlju sliva ogroman novac iz Saudijske Arabije i drugih arapskih zemalja, kao i iz Irana, na ime finansiranja raznih verskih i obrazovnih institucija, te navodnih humanitarnih organizacija. Još nije poznato kako će se to izvesti, dok pojedini policijski stručnjaci sugerišu vlastima RS predlog kontrole finansija kojom se služi Rusija. “Tamo nijedan dolar ne može da dođe spolja kao pomoć nevladinoj ili humanitarnoj organizaciji u zemlji bez kontrole putem centralne banke”, predlaže Marko Nicović[12].

Ipak, ono što može u Rusiji ili, recimo, u SAD, teško da pomože biti učinjeno u BiH. Zaštitnički odnos jednog broja verskih autoriteta u Islamskoj zajednici u BiH prema domaćim islamistima, te vazalni odnos dela duhovnog vođstva bosanskih muslimana prema saudijskim i ostalim (pan)islamskim donatorima bitno umanjuje šanse za preventivno institucionalno delovanje prema radikalnim islamistima u zemlji. A izgleda da je malo kome u nadležnim institucijama BiH bitno koliko je među islamistima onih koji su zaista sposobni za terorističke napade. Konačno, obistinile su se procene dobrih poznavalaca prilika i malobrojnih islamističkih pokajnika, da je za teroristički napad u BiH dovoljna samo volja nekoliko fanatika koji su međusobno dobro povezani, a da, pri tome, nema većih prepreka koje bi onemogućile ne samo logističku pomoć koju dobijaju, nego i sam napad. Pitanje je samo koliko će vremena proći do novog napada, dok vlasti u Sarajevu budu promišljale kako da zlu stanu na put. Pod uslovom da to, zaista, hoće. 


[7] Slobodan Durmanović: Islamski radikalizam i teroristička pretnja u BiH, NSPM Broj 1-2/2007

 

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner