Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > U potrazi za “srednjim rešenjem” za BiH
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

U potrazi za “srednjim rešenjem” za BiH

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
sreda, 03. mart 2010.

Završena je još jedna sednica Upravnog odbora Saveza za primenu mira u BiH(UO PIC), neobične “institucije” koja, zapravo, predstavlja svojevrsnog koletivnog stečajnog upravnika preduzeća-države po imenu BiH koji je sebi dao u zadatak da ovu firmu nekako izvede iz krize i prepusti je da upravlja sobom, istina ne sasvim sama sobom, već pomoću daljinskog upravljača, umesto sadašnjeg stvarnog upravnika u liku visokog predstavnika i specijalnog predstavnika EU. Ništa neočekivano se nije moglo pročitati ni u kominikeu sa poslednje sednice UO PIC: stvarni upravljač – kancelarija visokog predstavnika(OHR) – ostaje aktivna u BiH najmanje do kraja ove godine, a možda se dogodine i transformiše u Kancelariju specijalnog predstavnika EU(EUSR) pošto se ispune preostali uslovi i ciljevi. Bez toga, ponovljeno je više puta, niko u BiH neće moći ni da pomisli da aplicira za status kandidata za članstvo u EU.

Podela (ne)podeljenog

Trenutno najvažniji korak ka ispunjavanju pomenutih uslova i ciljeva jeste nastojanje da se postigne politički dogovor o podeli imovine prema spisku koji je sačinio OHR.

Nekoliko sedmica nakon što je dobila pomenuti spisak, Vlada RS se konačno odredila. Prema spisku “državne imovine” koji su sačinili službenici OHR-a, obilazeći kancelarije geodetskih uprava u oba entiteta, oko 85 odsto “državne imovine” nekako se “našlo” u RS, a svega 15 odsto na području Federacije BiH, pri čemu se došlo i do takvih “otkrića” da, recimo, jedna mala opština po imenu Foča ima veći broj kvadratnih kilometara “državne imovine” nego cela FBiH!? Ima tu još kojekakvih “otkrića”, posle kojih vlastima u Banjaluci i nije preostalo ništa drugo nego da odbiju da o tom spisku pregovaraju, zahtevajući da Savet ministara BiH sačini pravi spisak, umesto “hibridnog” spiska OHR-a[1]. No, teško je verovati da će Savet ministara uspeti to da učini, jer ni mesecima ranije radna grupa koju su ministri imenovali nije odmakla dalje od planova za popis imovine. Upravo je visoki predstavnik Valentin Incko iskoristio tu činjenicu da donese odluku da OHR načini popis imovine koji je bacio na sto entitetskim vladama.

U Savetu ministara sede srpski, bošnjački i hrvatski ministri koji se teško mogu dogovoriti šta će ubuduće biti entitetsko, a šta državno u BiH, zbog suštinskih razlika u pristupu ovom veoma važnom pitanju. Srpski predstavnici, što u Banjaluci, što u Sarajevu, pristali su da razgovaraju o podeli dela imovine, uključujući i vojnu, mada su polazili od uverenja da je Dejtonskim sporazumom imovina u BiH već podeljena, odnosno da pripada entitetima, a da institucije BiH mogu da koriste samo onu imovinu koja im je potrebna radi funkcionisanja. Ubrzo su Srbi pristali i na varijantu da institucije BiH budu titular imovine koju koriste, ali bošnjački političari nude drugačije dve varijante: Sulejman Tihić se složio sa stavom da entiteti gospodare imovinom koja im je potrebna, ali da sva imovina bude najpre knjižena na BiH, a zatim “ustupljena” entitetima; izgleda da ni Zlatko Lagumdžija nije daleko od te varijante, dok Haris Silajdžić zastupa sasvim obrnuti “princip”, po kojem je sva imovina u BiH državna, a entiteti mogu dobiti na korišćenje samo ono što im je neophodno. Silajdžić je, čak, najavio da će se povući iz politike ukoliko prevagu odnese Tihićeva varijanta podele imovine, što su vodeći srpski političari oberučke pozdravili.

No, za Silajdžićevo povlačenje pod takvim uslovima i izlazak u susret Tihićevoj nagodbi, srpski političari bi morali značajno da odstupe od svog “teritorijalno-funkcionalnog principa” – kako ga nazivaju – što Tihiću, a ne Srbima, ostavlja mogućnost da se poslednji nasmeje. Logika Srba je nešto drugačija: uvereni su da će se oni, a ne Tihić, poslednji smejati, računajući da nagodbom sa Tihićem o podeli imovine zatvaraju vrata OHR-a, čime im se, je li, oslobađa manevarski prostor da politički slobodnije deluju. Naravno, ne da raspišu referendum o otcepljenju, već, prosto, da samouverenije dočekaju briselski pritisak u pravcu ustavne reforme, pošto se OHR transformiše u EUSR.

Podrška i opomena

Kada je reč o podeli imovine, vlastima u Banjaluci otvorena podrška stigla je iz Moskve, odakle su poručili da to pitanje “može da bude rešeno u najskorije vreme na osnovu funkcionalno-teritorijalnog principa koji u potpunosti odgovara Mirovnom sporazumu i Dejtonskom ustavu BiH i koji je odobrio Upravni odbor PIC”[2]. Na šta će se, međutim, svesti “funkcionalno-teritorijalni princip” u interpretaciji Banjaluke teško je prognozirati, ali da je ovo jedno od pitanja od presudnog značaja za odbranu autonomne pozicije RS – u Banjaluci više, izgleda, ni najmanje ne sumnjaju posle onog spiska imovine koji im je stigao iz sarajevske “bele kuće”.

Stavovi Rusije i RS ne poklapaju se samo kada je reč o imovinskom pitanju. I jedni i drugi zalažu se za što hitnije zatvaranje OHR-a i za zaštitu dejtonskog statusa RS u BiH. “ Dejtonski sporazum treba održati i sačuvati od bilo kakvih promena”, bio je izričit zamenik predsednika ruske Dume Aleksandar Babakov tokom posete Banjaluci polovinom februara[3]. Ruski ambasador u Sarajevu Aleksandar Bocan Harčenko u medijima postaje prisutan gotovo koliko i njegove zapadne kolege, što nije bio slučaj prethodnih godina sa Harčenkovim prethodnicima. Za razliku od zapadnih ambasadora, Harčenko nikada ne dovodi u pitanje mogućnost održavanja referenduma u RS. Uostalom, on je prvi ruski diplomata koji je jasnije nego ostali objasnio kakav je politički interes Rusije u BiH. Dok u Briselu i u Vašingtonu navodno preovladava bojazan da bi moglo doći do destabilizacije BiH, ukoliko se OHR brzo transformiše, Harčenko odgovara da “promena stvara novi izazov”, ukazujući na to da će, nakon tranzicije OHR-a, “Rusija – uz EU, SAD i Tursku – ostati prisutna i nakon tog procesa da doprinosi poboljšanju situacije u BiH”.

I, napokon, Harčenko očekuje “da u okviru BiH dođe do aktivnog stava u pogledu inicijative o evropskoj bezbednosti i sadržaja inicijative koju je predložio predsednik Medvedev”[4]. Iako je, za sada, malo verovatno da će u celoj BiH razmotriti “aktivan stav” o pomenutoj inicijativi, izvesno je da je ona sada “uvedena” u politički život, mada bez snažnijih odjeka u Banjaluci. Dodik se na to samo osvrnuo, a ni deklarisani protivnici pristupanja BiH NATO alijansi nisu zauzimali aktivnije stavove od Dodika.

No, pogrešno je tumačiti da je ruski interes koncentrisan samo na RS. Poslednjih dana februara, predstavnici ruske naftne kompanije “Zarubežnjeft”, koja je kupila Naftnu industriju RS, obilazili su i Tihićevu SDA, razgovarajući o mogućim ulaganjima kompanije i na tlu Federacije BiH. Izgleda da je to samo jedan od prvih u nizu ruskih diplomatskih/ekonomskih poteza usmerenih i na ovaj entitet, gde je, barem kada je reč o prostoru koji naseljavaju Bošnjaci, uticaj Turske gotovo nedodirljiv.

Turska je, pak, sada više “zauzeta” organizovanjem trilateralnih sastanaka: s jedne strane, sa BiH i Srbijom, a sa druge sa BiH i Hrvatskom, ne krijući pri tome ambiciju da dve trilaterale uskoro prerastu u samit zemalja “dejtonskog trougla” pod pokroviteljstvom Ankare. Ova diplomatska aktivnost Ahmeta Davutoglua dala je i prvi vidljiv rezultat: prihvatanje Boriše Arnauta za ambasadora BiH u Beogradu – nakon što je pre skoro dve godine bio, praktično, odbijen zbog povezanosti sa “uvozom” mudžahedinskih boraca u BiH tokom rata – za Banjaluku je bilo pomalo zbunjujuće, dok je u Sarajevu doživljeno kao skromna, simobolična pobeda upornosti Harisa Silajdžića.

Napokon, i najviši zvaničnici Srbije su nešto otvorenije saopštili svoje stavove o RS i BiH, a da to nije samo ona jednolična poruka koja više skriva, negoli što otkriva, sadržana u rečenici da će “Srbija podržati sve što se dogovore tri konstititivna naroda u BiH”. Tako je čak i predsednik Boris Tadić – pored ponovljene poruke da nikada neće podržati referendum o otcepljenju RS, za šta mu, uzgred budi rečeno, Milorad Dodik nikada nije ni tražio podršku – otišao korak dalje rekavši da “o referendumu kao podršci Dejtonskom sporazumu, Srbija principijelno ne može imati ništa protiv”[5]. Slučajno ili ne, gotovo istovremeno i Dodik se “odužio” Tadiću za ovakvu podršku, iznoseći svoj stav da je “neosporno da se u Srebrenici dogodio ograničeni lokalni genocid”, pozivajući se na svoje znanje o presudi Međunarodnog suda pravde. Iako nije prvi put ovim rečima Dodik izrekao svoj stav o zločinu nad srebreničkim Bošnjacima jula 1995. godine, a nije ni svojom voljom govorio o tome, već odgovarajući na pitanja publike u Sarajevu – tek ispalo je kao zgodna podrška Tadiću u nameri da donese posebnu rezoluciju Srebrenici.

S druge strane, moglo bi se pretpostaviti da će se viđenje zvaničnog Beograda u pogledu statusa RS u BiH u bliskoj budućnosti možda opisivati onom čuvenom rečenicom “više od autonomije, manje od nezavisnosti”, kako to nagoveštava srpski šef diplomatije Vuk Jeremić. “Politika Srbije o 'jednoj Bosni' je glavna garancija da se ta država neće raspasti(…) Centralizovana Bosna nije održivo rešenje, kao ni podela te zemlje(...) Međunarodni napori bi trebalo da budu usmereni na pronalaženje srednjeg rešenja, koje će biti svima prihvatljivo”, objasnio je Jeremić[6].

Gde je “srednje rešenje”?

O “srednjem rešenju” ili, bolje reći, o “održivom rešenju” – kako su do sada najčešće opisivani ciljevi mnogih diplomatskih “napora” usmerenih na BiH – do sada se mnogo pričalo i pisalo, ali ne samo da nijedno takvo rešenje nije pronađeno, već ni ozbiljna strategije koja bi do njega dovela nije rađena, sem ako se ne računa briselsko-vašingtonsko upravljanje BiH kao postkonfliktnom zemljom, zasnovano najpre na goloj sili, a zatim i na činovničkoj prisili. Kako vreme tome odavno ističe, a nema ni “održivog”, a ni “srednjeg” rešenja, a i sve se više aktera u regionu i van njega uključuje u potragu za tom čudotvornom formulom, u Briselu su, pored svojih postlisabonskih pitanja, odlučili navodno da i sami daju veći doprinos nego ranije.

Ako je verovati visokoj predstavnici EU za spoljnu politiku i bezbednost Ketrin Ešton, Evropska unija tek sprema novu strategiju za zapadni Balkan kako bi BiH vezala za “pozitivne procese” približavanja Briselu. U martu je planiran jedan samit u Sloveniji, najavila je Eštonova, za sada ne obznanivši ni konture svoje strategije. Tokom februarske posete Sarajevu, Ešton je poslala “tri jednostavne i jasne poruke”. “Ovo je jedna zemlja sa različitim zajednicama. Budućnost BiH je u EU. Unija je spremna da pomogne BiH na tom putu”, rekla je Ešton u Sarajevu[7]. Na pitanje kako gleda na “pretnje referendumom” u RS, odgovorila je da “EU nikada neće prihvatiti raspad BiH”. “Nemamo ništa protiv jake Republike Srpske kao dela funkcionalne države BiH, ali ako RS ugrožava funkcionisanje države ili na drugi način potkopava Mirovni sporazum, nanosi štetu i svojoj vlastitoj budućnosti”, kazala je Ešton[8].

Cela stvar, ipak, nije tako jednostavna kako je predstavlja Ketrin Ešton, jer izgleda više od umetnosti naći takvo “srednje rešenje” prema kome bi u stvarnosti i Republika Srpska bila jaka, a i BiH nesmetano funkcionisala. Dodik je nakon sastanka sa Eštonovom shvatio da Brisel traži “funkcionalne” institucije BiH, s tim da “jedna adresa ne znači uvek centralizaciju”[9].

Od pre se može naslutiti kakve bi te “funkcionalne” institucije trebalo da budu: primera radi, pobornici “evropskog puta” BiH moraće, pre ili kasnije, da “izgrade” ministarstva poljoprivrede, nauke i tehnologije, a možda i ekologije na nivou BiH, a zatim i još nekoliko agencija. No, to je možda najmanje što će u Briselu očekivati: bude li se nastavilo insistirati na onome što je u Butmiru samo dotaknuto – a Incko kaže je “butmirski proces” samo zaleđen dok se u oktobru ne završe izbori – onda će i entitetsko glasanje nešto kasnije doći pod upitnik, istina “samo” za usvajanje tzv. “evropskih zakona” u parlamentarnoj proceduri. Kako se moglo u Butmiru videti, tako prevashodno bošnjački političari shvataju izgradnju “funkcionalnih” institucija, a odatle do gole centralizacije i nije veliki korak.

Cela stvar, međutim, ne mora da bude tako opasna kao što na prvi pogled izgleda, pođe li se od one izreke da “đavo obitava u detaljima”. Sa ovom izrekom ili, pak, sa nekom drugom mišlju pošao je i premijer RS Milorad Dodik tokom februara na svoju diplomatsku mini-turneju u Italiju i Španiju. Za razliku od sastanka sa Silviom Berluskonijem s kojim je razgovarao o “daljem priključenju BiH evropskim integracijama” – i to nekako baš u isto vreme kada je Franko Fratini izneo ideju da BiH treba bude tema i prvog narednog sastanka G8(!?) – o sastanku/sastancima u Španiji nismo čuli ni jednu jedinu reč. Niko nije čak zvanično hteo ni da potvrdi da je premijer RS bio u Madridu, mada se niko nije usudio ni da demantuje tu malu prostu informaciju.

Može biti da je Dodik ohrabren onim što je čuo u Madridu, imajući u vidu fleksibilan stav koji španski ambasador u BiH iskazuje kada govori o uspostavljanju “funkcionalnih” institucija BiH. Taj diplomata, po imenu Alehandro Enrike Alvargonzales San Martin saopštio je – koji dan nakon što je Dodik došao s puta na kojem zvanično nije bio – da BiH sa postojećim Ustavom neće moći u EU. Alvargonzales je, međutim, ispoljio izvestan osećaj za one ustavne detalje o kojima će se, u stvari, u bliskoj budućnosti voditi rasprava od čijeg ishoda će zavisiti kako će izgledati BiH i Republika Srpska u njoj. “ Ustavno rešenje treba da bude funkcionalno u smislu da jedan organ može izraziti glas BiH i preuzeti pravne obaveze zemlje, a takođe i biti u stanju da brzo razvija politike evropske zajednice. Kakva će biti interna procedura za formiranje stava koji će BiH zauzimati pred međunarodnim organizacijama i pred EU je već drugo pitanje, i ona treba da bude rezultat dogovora u Parlamentu”, objasnio je španski ambasador[10].

Ovako postavljen problem izgradnje “funkcionalnih” institucija ostavlja dovoljno prostora i srpskim pobornicima “evropskog puta” BiH da sačuvaju ključne elemente dejtonskog statusa Republike Srpske, pod uslovom da oni budu dovoljno stručni i vešti da obezbede da ne budu preglasani u onom jednom glasu koji se bude čuo sa jedne adrese. Drugim rečima, ukoliko neke nove “funkcionalne” institucije budu građene na paritetnoj osnovi, prevashodno imajući za cilj koordinaciju politika koje se vode u entitetima – bez obzira na to o kojoj oblasti života je reč – onda Republika Srpska nema šta da izgubi, a da li će šta dobiti zavisiće prevashodno od nje same. Ukoliko se “funkcionalne” institucije pretvore u organe centralne vlasti kojima su entitetske nadležnosti predate na upravu, u Sarajevu će lagodno moći da kažu kako je došlo vreme da se u prestonici odlučuje o celoj BiH. Zato će se i narednih meseci i godina u trouglu Banjaluka–Sarajevo–Mostar među srpskim, bošnjačkim i hrvatskim pobornicima “evropskog puta” BiH voditi oštra politička borba za svaku reč, tačku i zapetu u svakom novom “evropskom” zakonu. A o ustavnim promenama da i ne govorimo.


 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner