Ustav, a ne volja pojedin(a)ca

Jeste li se, vi koji se ne bavite time, ikada zapitali kako se kod nas dozvoljava otvaranje rudnika radi eksploatacije mineralnih sirovina, a prije svega onih sirovina koje su opasne za zdravlje čovjeka i životnu sredinu?

Za one koji to nisu znali, jednostavnim jezikom kazano, bez upotrebe suvoparnih zakonskih i pravničkih izraza, o svemu tome raspravlja njih nekolicina, a odluku, kada se radi o samoj dozvoli za otvaranje svih, pa i rudnika u kojima se eksploatišu opasne sirovine, donosi jedan čovjek.

Uzmimo, recimo, za primjere litijum ili nikl kao opasne mineralne sirovine. I, opet kao primjer, pogledajmo šta o ovom pitanju piše u zakonima Republike Srpske. Iz njenog Zakona o koncesijama proizlazi da se, u bitnom, sve odvija u Komisiji za koncesije (koju čini pet članova) i Vladi RS od 16 članova. Dakle, nekolicina ljudi raspravlja i odlučuje o ovim za društvo važnim pitanjima. Stvari su još radikalnije kada se radi o davanju licence za eksploataciju svih, pa i opasnih mineralnih sirovina, kao i određivanju njihovog eksploatacionog polja. Prema Zakonu o rudarstvu RS o tome odlučuje jedan čovjek, ministar industrije, energetike i rudarstva RS. Članom 11. stav 2. Zakona o rudarstvu je propisano da taj ministar izdaje licencu za eksploataciju, a prema članu 15. stav 1. istog zakona on donosi i rješenje kojim odobrava eksploataciono polje, tj. rudnik unutar kojeg će se vršiti eksploatacija svih, pa i opasnih mineralnih sirovina.

Kada se imaju u vidu ove činjenice, čovjek ne može a da se ne zapita da li je dobro da o ovako krupnim pitanjima odlučuje nekolicina ljudi, odnosno samo jedan čovjek.

Za mene nema dileme da to nije dobro i da se radi o modelu kojeg je pregazilo vrijeme.

Umjesto njega, neophodno je da o tome hoće li se dozvoliti eksploatacija opasnih mineralnih sirovina i na kojem eksploatacionom polju odlučuje parlament u vidu posebnog zakona.

Međutim, tu nailazimo na ustavnu prazninu. Naime, nijedna od šest država nastalih raspadom bivše SFRJ u svojim ustavima, a u Bosni i Hercegovini ni u ustavima entiteta, o ovom pitanju ne sadrži bilo kakvu odredbu. Uglavnom, ti ustavi sadrže samo odredbe prema kojima čovjek ima pravo na zdravu životnu sredinu, kao i da je dužnost svakog da, u skladu sa zakonom, u granicama svojih mogućnosti štiti i unaprjeđuje životnu sredinu.

Nažalost, ovakve ustavne odredbe nisu dovoljne da bi se omogućilo da o pitanjima eventualne eksploatacije opasnih mineralnih sirovina odlučuje parlament zakonom, a ne nekolicina ljudi, odnosno pojedinac svojim rješenjem.

Zato bi, ako kao primjer uzmemo Ustav RS, njegov postojeći član 35. u kojem su sadržane samo deklarativne odredbe o pravu čovjeka na zdravu životnu sredinu, trebalo dopuniti ustavnim amandmanom koji bi mogao glasiti: "Koncesija, eksploatacija i eksploataciona polja za eksploataciju mineralnih sirovina opasnih za zdravlje ljudi i životnu sredinu mogu se dati, dozvoliti, odnosno odrediti samo posebnim zakonom".

Ovakva ustavna odredba omogućila bi da se ova za čovjeka i društvo najvažnija pitanja rasprave u parlamentu, a ne unutar užeg kruga pojedinaca, čime bi parlament, na bazi prethodno urađenih ekspertiza od strane relevantnih stručnjaka, spriječio rudarenje opasnim mineralnim sirovinama ako se utvrdi da je to opasno po čovjeka i životnu sredinu. Ili bi, opet na bazi odgovarajućih ekspertiza, donio zakon kojim se dozvoljava eksploatacija i određuje eksploataciono polje, ukoliko bi stručnim analizama i nalazima bilo pouzdano utvrđeno da takva eksploatacija, iako se radi o opasnim mineralnim sirovinama, neće ugroziti zdravlje čovjeka niti životnu sredinu.

Ovakvim ustavnim rješenjem bilo bi omogućeno ne samo to da o tim pitanjima u svakom pojedinačnom slučaju odlučuje parlament zakonom, već i da takav zakon, nakon što ga eventualno usvoji parlament, bude podvrgnut i ustavno-sudskoj kontroli njegove ustavnosti po zahtjevu ili inicijativi ovlašćenih lica pred nadležnim ustavnim sudom, pred kojim bi mogla biti provjerena istinitost stručnih ekspertiza na podlozi kojih je parlament donio zakon, a time i ustavnost zakona u cjelini u odnosu na ustavne odredbe o obavezi zaštite zdravlja ljudi i životne sredine.