Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Valentin Incko i "mamuzanje mrtvog OHR-a"
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Valentin Incko i "mamuzanje mrtvog OHR-a"

PDF Štampa El. pošta
Slavko Mitrović   
ponedeljak, 04. januar 2021.

Prije 12 godina sadašnji visoki predstavnik Valentin Incko naslijedio je Miroslava Lajčaka na dobro plaćenom mjestu u sarajevskoj “bijeloj kući”.

 Ovih dana Incko je doživio da ga bez pitanja tjeraju sa tog mjesta  nazivajući ga “sivim tjeskobnim slabim momkom” kako to kaže Štefan Švarc iz vladajuće njemačke CDU. Sada Incko navodi da “BiH treba robusnu, a ne stabilnu politiku na relaciji BiH-Bajden-Brisel-Berlin koju će uvesti  Njemačka.” Iako dobro zna da to nije moguće u današnjem multipolarnom svijetu, Incko želi napakostiti novom visokom predstavniku koji bi mogao biti Nijemac, ako uopšte bude imenovanja. To je podvala i Bošnjacima kojima poručuje da Njemačka može sve uraditi i srediti stanje u BiH. Još sprema i otrovni poklon u vidu nametanja zakona o negiranju genocida. Bošnjačka politika zarobljena u svom autističnom svijetu ne vidi da bi to bila neutronska bomba koja bi u kratkom roku rastočila  nazor i nahereno sklepanu antidejtonsku BiH.

Početkom 2009. godine visoki predstavnik Miroslav Lajčak sam je prekinuo svoj mandat, govoreći o instrumentima  međunarodne zajednice koje ona koristi u BiH: “Ne želim da budem jahač mrtvog konja. Evropska unija ne može biti dominantna sve dok je OHR u BiH, koja sa visokim predstavnikom ne može u Evropsku uniju, ali sa specijalnim predstavnikom EU može.”

Bila je to dijagnoza mjesta i uloge OHR-a, koju je dvanaest godina kasnije, povodom 25. godišnjice Dejtonskog sporazuma, potvrdio i Volfgang Petrič, bivši Visoki predstavnik i sadašnji predsjednik Fondacije Maršalov plan: “Kada sam predao dužnost svom nasljedniku Ešdaunu 2002. godine, već je dogovoreno da se OHR postepeno ugasi do 2006. godine. No dok je vojni prelazak sa SFOR-a na EUFOR uspješno proveden, a Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju zatvoren prije dvije godine, OHR je još uvijek tu. Drastično smanjen po veličini, a još više po značaju i položaju. Burna vremena neposredno nakon rata, davno su prošla, a sa njima i nekada ključna uloga OHR-a. Stoga je ovogodišnja 25. godišnjica prilika da se odlučno stupi na novi, da ga nazovem kooperativni evropski put. Moje je iskreno uvjerenje da je odavno vrijeme za sljedeće smanjenje međunarodnog prisustva u BiH. Danas je BiH okružena samo članicama i kandidatima za članstvo u Evropskoj uniji. Evroatlantski bezbjednosni okvir uspješno je uveden u regiji. Kada s pravom tražimo od BiH da reformiše svoju disfunkcionalnu političku praksu, moramo biti još kritičniji prema prevaziđenom i suviše kompleksnom međunarodnom prisustvu u BiH. Tokom posljednjih 25 godina svijet se dramatično promijenio.”

Kada je prije mjesec dana održano neformalno zasjedanje Savjeta bezbjednosti UN povodom stanja u BiH, uz učešće Milorada Dodika i Dragana Čovića, a uvrijeđenog izostanka Bakira Izetbegovića, bilo je jasno da je to opijelo Inckovom mandatu u BiH. Zapadni ambasadori utrkivali su se ko će više nahvaliti Incka i dati podršku OHR-u. Sarajevska politička dubodolina i sam Incko uživali su u tome, tvrdeći da je konačno kraj osporavanjima BiH kao države Bošnjaka i onih koji se osjećaju Bosancima. Nema tu mjesta za Srbe i Hrvate, a ko misli drugačije nek ide svojima u Srbiju i Hrvatsku. Incko i OHR su se ponovo uspinjali na mjesto neprikosnovenog kolonijalnog upravljanja i obračuna sa Dodikom i Čovićem, koji su proglašeni ruskim igračima: Dodik odavno, a Čović otkako je počeo sa Hrvatskim narodnim saborom zahtijevati ravnopravnost za Hrvate, godinama preglasavane i politički tlačene od strane bošnjačke politike.

Šta će biti sa kućom?

Sarajevo živi u samozadovoljstvu zbog Bajdenove pobjede i vašingtonskog  igrokaza albanskog lobiste Eliota Engela, bošnjačkog lobiste Danijela Servera, Madlen Olbrajt i Januša Bugajskog, otrovnog zagovarača djelovanja protiv Srbije i Srba. Sarajevska dubodolina smatra prošlim vremenom kada je planirano zatvaranje OHR-a. A bilo je to još prije petnaestak godina i niko nije govorio da bez OHR-a nema Dejtonskog sporazuma što sada tvrdi Incko i političko Sarajevo. Upravni odbor Savjeta za implementaciju mira (PIK),  tog samoizabranog tijela samoizabranih zemalja i organizacija koje nema ama baš nikakvo utemeljenje u Dejtonskom sporazumu, na sastanku u Sarajevu 2006. godine,  prvi put je i formalno saopštio da će OHR biti zatvoren do 30. juna 2007. Upravni odbor PIK-a tada je zaključio da će početkom 2007. ponovno razmotriti i potvrditi zatvaranje OHR-a, uzevši u obzir cjelokupnu situaciju u BiH, a potom zatražiti i potvrdu Savjeta bezbjednosti UN-a. Ova poruka je ponovljena šest mjeseci kasnije, naglašavajući da su pripreme za zatvaranje OHR-a u toku. Na sljedećem sastanku, u februaru 2007., “nakon pažljivog razmatranja”, Upravni odbor PIK-a odlučio je “ne potvrditi zatvaranje OHR-a u tom trenutku”. “Trenutak” je pomjeren do 30. juna 2008., ali tada je već došlo do promjene terminologije, pa je umjesto o zatvaranju OHR-a, Upravni odbor PIK-a  počeo govoriti o “tranziciji”. Umjesto fiksnog vremenskog roka, tranzicija i zatvaranje OHR-a,  otada  su uslovljeni ispunjavanjem pet ciljeva i dva uslova, poznatijih kao “5+2”. Ovo je bio jedan od onih zaključaka Upravnog odbora PIK-a koji su smislili ohaeropisci, čuvajući svoje lične pozicije i enormne plate. Uslov za zatvaranje OHR-a koji se može unedogled rastezati je “povoljna ocjena situacije u Bosni i Hercegovini od strane Upravnog odbora PIK-a, koja će se bazirati na punom poštovanju Dejtonskog mirovnog sporazuma.” Formulacija maksimalno neodređena, bez ikakvih kriterijuma, bez rokova, čak ni orijentacionih, što potvrđuje neozbiljnost i neodgovornost uzurpatora i otimača ono malo preostalog suvereniteta BiH. Drugim riječima – nema odustajanja od protivpravnog miješanja u unutrašnje stvari BiH do sudnjeg dana.

Uzurpator tuđih prava

Upravni odbor PIK-a sam sebi je dodijelio pravo da odlučuje o imenovanju visokih predstavnika ali i o prestanku tog mandata uvedenog Aneksom 10. Po Aneksu 10. (i međunarodnom pravu) to pravo isključivo pripada stranama  potpisnica Aneksa u kome piše da „strane traže postavljanje Visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu sa relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti”. Tako je imenovan Karl Bilt, za koga  je još u Dejtonu određeno da će biti visoki predstavnik kao pomagač strana i koordinator djelovanja međunarodnih organizacija. Kasnija imenovanja visokih predstavnika nisu slijedila odredbu Aneksa 10. koji nije ni predvidio množinu visokih predstavnika. Nakon Bilta, svi visoki predstavnici nisu imenovani po zahtjevu strana-potpisnica. Strane to nisu tražile, niti ih je ko pitao. Zato su imenovanja šest visokih predstavnika poslije Bilta, bila bez izričite saglasnosti – traženja  svih strana potpisnica Aneksa 10. A strane su: FBiH, Republika Srpska, Srbija, Hrvatska. Peta potpisnica “Republika BiH” nije nikada ni postojala, osim na papiru, dok Dejtonskim sporazumom nije i formalno ukinuta.  

Mandat mirovne misije u BiH započete davne 1995. godine, nije ni trebao dugo trajati. Tako u Aneksu 1 A) Dejtonskog sporazuma piše da „strane pozdravljaju spremnost međunarodne zajednice da na period od približno godinu dana na područje regiona pošalje snage koje će pomagati u sprovođenju odredbi koje se odnose na teritorijalna i druga povezana vojna pitanja”. Aneksom 4. koji je Ustav BiH,  prvobitno imenovane 3 strane sudije  Ustavnog suda BiH, predviđene su na period od pet godina. Mandat prvog guvernera Centralne banke BiH određen je na 6 godina. Svi ti rokovi odavno su istekli, a nastavljeno je neodgovorno upravljanje Bosnom i Hercegovinom kao neproglašenim protektoratom.

Neograničeno, skoro kolonijalno vladanje BiH od strane visokih predstavnika uz nedejtonski PIK, nakon 25 godina pokazalo se propalim. Zemlja se batrga u stalnim sukobljavanjima koja više nisu oružana, ali produbljuju međusobno nepovjerenje i podržavaju nestabilnost. Nepomirljivost tri koncepta neće se ni ubuduće promijeniti. Republika Srpska s pravom potencira povratak dejtonskoj strukturi BiH koja je nezakonito rušena i srušena djelovanjem visokih predstavnika, dijela međunarodne zajednice, sprege stranih i bošnjačkih sudija u Ustavnom sudu BiH. U rušenje  onoga što je preostalo od dejtonske strukture, ubačen još jedan igrač – Međunarodni monetarni fond. Uslovljavanje kreditnog aranžmana “reformama” koje su zapravo prenos nadležnosti na mala vrata, još je jedan instrument za pojačavanje ne samo finansijske nestabilnosti u BiH, već i političke i međunacionalne, uz prizivanje “narodnog pokreta”. Ti „narodni pokreti” inicirani i finansirani izvana, već su viđeni u obojenim revolucijama i uništavanju brojnih zemalja u svijetu sa žrtvama, a dugoročno u ropstvu globalizma koji nepovratno nestaje  u 21.  vijeku. Hrvati iz nezadovoljstva prelaze u ogorčenje, a njihove dugogodišnje opravdane zahtjeve za ravnopravnost konačno podržava i Hrvatska, sada neopterećena svojim putem u evroatlantske integracije. Bošnjaci imaju iste ciljeve kao na početku građanskog rata – “građanska država po principu jedan čovjek -  jedan glas”. Reuf Bajrović, ideolog šovinizma i fašizma iz SDP-a, Demokratske fronte, Građanskog saveza, Američko-evropske alijanse, branilac i promoter SDS-a u Americi, slavodobitno kaže da bošnjačka stvar nikada bolje nije stajala. Reuf ne krije da je to „prije svega zbog Komšićevog izbora, zatim SDA zrelosti, reformisane Islamske zajednice, ideološkog i ekonomskog sloma osovine Dodik/Čović i konačno, legitimacije građanske ideje” i dodaje da “do 2022. godine treba aktivirati MAP i kucati na vrata NATO, oteti CIK, Ustavni sud, SIPA, VSTS od Dodika-Čovića, a do tada će SDA koristiti mehanizme kako bi na narednim izborima HDZ bio sveden na stranku manjine kakav on i zaslužuje.”

Ne kaže Reuf da i dalje računaju na SDS i PDP, valjda se to sada podrazumijeva.

Uzurpatori ne slušaju zabrinute glasove 

Prije skoro deset godina, Luiz Arbur, predsjednik Međunarodne krizne grupe (bila je prvi glavni tužilac Haškog tribunala) uputila je pismo najvišim zvaničnicima Evropske unije i Upravnom odboru PIK-a: “Ukoliko se trend političke krize u BiH nastavi, lako je zamisliti bošnjačke stranke kako kontrolišu propalu i bankrotiranu državu, čije su institucije napustili Srbi i Hrvati. Situacija u BiH je rastuće zabrinjavajuća i to do tačke da se Međunarodna krizna grupa plaši da Srbi i Hrvati ne napuste državne institucije, te da međunarodna zajednica treba da izbjegne donošenje naglih odluka, koje bi mogle da prodube krizu i gurnu stranke ka maksimalističkim pozicijama.”

Povodom 25 godina Dejtonskog sporazuma, Vilijam Montgomeri, bivši ambasador SAD i poznavalac stanja na Balkanu, kaže da ne vjeruje da zemlje ovog regiona mogu krenuti naprijed ka pomirenju sve dok je međunarodna zajednica zarobljena u vjerovanjima iz devedesetih godina prošlog vijeka, fiksirana na davno oformljene ciljeve, među kojima je i želja da povrate ili da kreiraju multietnička društva u BiH i na Kosovu. Pragmatična realnost je, da je prihvatanje multietničkih društva, toliko željenih od Zapada na Kosovu i u BiH, ne samo nešto što se ne dešava, već da je to glavni razlog zašto obe zemlje ostaju nestabilne i što su zemlje druge klase u Evropi. Montgomeri navodi da bosanski muslimani u potpunosti veruju da su oni “krvlju platili” očuvanje BiH u ovim okvirima. Uz to, kod Evropljana, postoji zabrinutost, mada to oni nikada, neće priznati, da bi promjene u BiH “mogle da se završe sa muslimanskom državom u srcu Evrope”, kaže Montgomeri.

BiH kao neuspio antidejtonski eksperiment 

OHR svojim nepravnim djelovanjem već 25 godina, (ne)namjerno doprinosi nemogućnosti uspostavljanja makar minimalnog unutrašnjeg dogovora. Kada bi se i učinili početni koraci, poput dogovora Tihića, Čovića i Dodika ili sporazuma ili SNSD – SDP, bošnjačka strana vrlo brzo je odustajala, po modelu poznatom kao - američki ambasador Cimerman - Alija Izetbegović. Stranci se malo naroguše, jer im unutrašnji dogovor oduzima važnost, a OHR-u i dobro plaćena besmislena postavljenja, sarajevska čaršija zapjeni o izdaji BiH,  i sve potone. Tako je opstanak BiH sistematski uništavan.

(Glas srpske)

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner