Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Valentin Incko između Baraka Obame i Vilijema Montgomerija
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Valentin Incko između Baraka Obame i Vilijema Montgomerija

PDF Štampa El. pošta
Saša Bižić   
nedelja, 14. jun 2009.

(Novi Reporter, 10. 6. 2008)

Napokon su progledali i u Vašingtonu! Nazire se kraj promuslimanskoj jednostranosti, glavnoj karakteristici političkog djelovanja nekoliko tamošnjih administracija prema Bosni i Hercegovini! Ti naučno-fantastični utisci mora da su prolazili kroz glavu prosječnom stanovniku Republike Srpske, ukoliko je 4. juna selektivno gledao, slušao ili čitao izvještaje o govoru predsjednika Sjedinjenih Američkih Država na univerzitetu Al – Azhar u Kairu. Barak Obama smogao je snagu da poruči: “Ova regija decenijama se nalazi u ćorsokaku: dva naroda sa legitimnim težnjama, svaki sa bolnom istorijom, što čini kompromis nemogućim.” Pošto je htio da bude siguran da ga je zblanuta publika ispravno shvatila, prvi crni lider SAD hrabro je precizirao šta želi da kaže: “Ukoliko ovaj konflikt posmatramo samo s jedne ili samo s druge strane, ne možemo vidjeti istinu. Jedino rješenje za ostvarivanje težnji oba ova naroda može se postići osnivanjem dvije države.”

I onda se iluzija raspršila. Ispostavilo se da Obama razmatra sukob Jevreja i Arapa na Bliskom istoku, a ne srpsko-bošnjačke odnose u BiH. Istina, definicija stanja je perfektna i mogla bi, bez dileme, da bude primijenjena u tamnom vilajetu, kao i na još nekoliko desetina sličnih neuralgičnih tačaka širom planete. Ali, univerzalnost principa je kategorija koja ne stanuje u Bijeloj kući i Stejt departmentu, bez obzira na to da li kontrolu u tim institucijama imaju demokrate ili republikanci. Kada poslušnik prekookeanskih šefova Mihail Sakašvili pošalje specijalce da pod okriljem noći izvrše napad na civile u selima i varošima Južne Osetije, on je borac za očuvanje međunarodnog prava, a ne provincijski siledžija, spreman da kinji slabije od sebe i da skiči u pravcu Vašingtona i Brisela dok dobija zasluženu kaznu iz Moskve.Očigledno je da je buntovna kavkaska regija, raspoložena za odvajanje od despota iz Tbilisija, morala da nauči nešto od Hašima Tačija, Ramuša Haradinaja i Agima Čekua, ukoliko je htjela da njene namjere budu ozbiljno shvaćene na Zapadu. Ako bjesomučno i kontinuirano nasilje nad Srbima sa Kosova i Metohije ne predstavlja dovoljan kurs za “podobni secesionizam”, uvijek postoji dopunska nastava – u autobusima i tržnim centrima Tel Aviva i Jerusalima, gdje pripadnici ekstremnih palestinskih organizacija već decenijama na sadističko-mazohistički način prikupljaju umobolne poene za “separatistički legitimitet” u glavnom gradu SAD. Nažalost, sa uspjehom.

Naknadna pamet: Druga karika u lancu nedosljednosti pojavila se na stranicama “Njojork tajmsa”, istog dana kada je i Obama držao govor u Kairu. Bivši američki ambasador u Beogradu i Zagrebu Vilijem Montgomeri, napisao je neobičnu kolumnu za vjerovatno najuticajniji dnevni list u matičnoj zemlji. U Montgomerijevim opservacijama nekonvencionalno je to što potpuno odudaraju od javnog, a još više od zakulisnog angažmana penzionisane štetočine u diplomatskoj odori. I on sam priznaje “katarzu”. “Ja znam o čemu govorim. Više od petnaest godina bio sam jedan od onih koji su to pokušavali”, ilustruje Montgomeri jalovost i uzaludnost politike SAD na Balkanu u protekle dvije decenije.

Ne zaustavlja se na tome. Nudi trezvenu alternativu za izvlačenje Vašingtona iz balkanskog lavirinta, označavajući jedina dva zvanična protektorata na razvalinama nekadašnje SFRJ kao ključne destinacije za “novi početak”. “Na Kosovu to vjerovatno znači neki oblik razdvajanja Albanaca i Srba, uz kombinovanje uzajamnog priznanja, punog poštovanja ljudskih prava manjina i mnogobrojnih slatkih mamaca iz EU”, nacrtao je aktuelni stanovnik Cavtata kod Dubrovnika konture drugačijeg garda prema okupiranoj pokrajini Srbije. Na primjeru BiH nastavio je sa rušenjem mitova američkog establišmenta: “Bosna je komplikovanija. Tamo rješenja vjerovatno uključuju oblikovanje drugačijih odnosa unutar BiH i omogućavanje RS, srpskom dijelu podijeljene zemlje, da sprovede referendum o nezavisnosti. To bi moralo obuhvatiti mnoštvo garancija o budućim odnosima i moralo bi biti urađeno kao kompletni paket, koji bi vodila i implementirala međunarodna zajednica.”

Mnogi će reći – prava stvar, ali dolazi od kompromitovanog čovjeka. Takvo zapažanje jeste utemeljeno. Međutim, ne treba otpisivati minimalni doprinos afirmaciji prve kategorije zbog drastičnih gafova u bliskoj prošlosti, uzrokovanih drugom dimenzijom. Ako ni zbog čega drugog, onda bar zbog jednokratnog razbijanja srbofobične monotonije u “Njujork tajmsu”, vazda ornom da forsira stereotipe o “lošim momcima” s obje strane Drine, bilo da je riječ o pripisivanju “agresorske” i “zločinačke” uloge Srbima tokom devedesetih godina ili o agitaciji za izgradnju “Kineskog zida” između Srbije i Kosova i prizivanju novog federalno-zapadnjačkog juriša na RS u sadašnjosti.

Ipak, aktuelna simbolična korist od Montgomerijevog teksta ostaje u dubokoj sjenci njegovog ranijeg pogubnog arbitriranja u političkim prilikama na prostoru bivše Jugoslavije. Po degutantnosti puta kojim je stigao do naknadne pameti, on se može mjeriti sa finskom forenzičarkom Helenom Ranta, “ekspertom” bez glasa u danima kada je Vilijem Voker krojio falsifikat zvani “Račak”, a žalosnim primjerom ljudskog pada u trenutku kada je sa beznadežnim zakašnjenjem demistifikovala katastrofalnu ulogu te zloglasne figure 1999. godine na Kosovu.

Doktor DŽekil i mister Hajd: Treći akter priče o globalnoj i lokalnoj hipokriziji je Valentin Incko, odnedavni visoki predstavnik u BiH. U kratkom periodu od preuzimanja funkcije Incko se izuzetno brzo transformisao od doktora DŽekila u mister Hajda. Stigao je u tamni vilajet sa relaksirajućom retorikom, nagovještavajući da će se držati kao osoba koja ima zadatak da bez mnogo pompe spakuje kofere pristrastnog stranog faktora u Bosni i Hercegovini, uoči definitivnog povlačenja u EU i SAD. Zatim je uslijedio radikalni prelaz, u vidu izvještaja Savjetu bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kakvog se ne bi postidio ni Mustafa Cerić. Tragikomično, a po svoj prilici i tačno tumačenje – da je riječ o bajatom dokumentu, pripremljenom u režiji bošnjačkih “analitičara” unutar OHR-a za Inckovog prethodnika Miroslava Lajčaka, bilo je signal u kom pravcu će krenuti još jedan licemjer austrijsko-slovenačke provenijencije na mjestu “vicekralja” u Bosni i Hercegovini.

Stvari su prestale da budu dvosmislene kada je Incko dao ultimatum Narodnoj skupštini Republike Srpske da do 11. juna povuče sopstvene zaključke o efektima prenosa nadležnosti sa RS na BiH, usvojene 14. maja. I njemu je, očito, bilo jasno da taj parlamentarni čin nema dovoljnu specifičnu težinu da pokrene točak istorije unatrag, ka preispitivanju grešaka iz vremena kada je zvanična Banjaluka na krajnje autodestruktivan način pristajala na svako odricanje od elemenata suverenosti, zatraženo na relaciji OHR – bošnjačke partije. Da se ne lažemo – u tim ponižavajućim poslovima svojevremeno su učestvovali i predstavnici aktuelne vlasti i opozicije u RS. Zbog toga su besmislene naznake polemike s tim lajtmotivom, u kontekstu rasprava o tome ko je odgovoran zbog suočavanja Republike Srpske sa novim, stvarnim ili lažnim “danom D”.

Važnije je sačuvati onu vrstu jedinstva, manifestovanog kao jedini suvisli odgovor na istinski sadržaj Inckovog poduhvata. Dakle, sadašnji ključar OHR-a svjestan je da su zlodusi prošlosti bezbjedni, ali želi da osigura njihovu egzistenciju u bližoj i daljnjoj budućnosti, što je, bar deklarativno, dovedeno u pitanje skoro aklamativnim opredjeljenjem NSRS. Svrha igre živaca, uz određivanje famoznog roka, jeste testiranje političkih struktura u Republici Srpskoj, s jednim jedinim “anketnim” pitanjem – da li ste ozbiljno mislili? Pozitivan odgovor ne bi trebalo da bude sporan, pogotovo ako se zna da se s druge strane nalaze beskrupulozni makijavelisti iz političkog inkubatora Ričarda Holbruka, spremnog da danas rezimira svoju davnu postdejtonsku komunikaciju sa Radovanom Karadžićem kroz ciničnu poruku “između redova”: “Prevario sam te, pa šta?”

Dok se situacija mijenja iz dana u dan, balansirajući od mogućeg razvodnjavanja čitavog spora kroz nekakav “truli kompromis” do eventualne Inckove odluke da skine masku predstavnika bečke škole, rastu dileme o tome kako reagovati na potencijalni pokušaj političkog “dizelaša” u nastajanju da pusti sopstvene pit bulove na RS. Nema velike mudrosti. Dovoljno je uporediti okolnosti u kojima su plasirana “otkrovenja” američkog predsjednika, bivšeg ambasadora SAD i visokog predstavnika u BiH.

Obama je doživio “prosvjetljenje” na pogrešnom mjestu, Montgomeri u pogrešnom vremenu, a Incko i jedno i drugo.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner