Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Varljivo političko leto u BiH

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Durmanović   
utorak, 19. jul 2011.

Baš kao što je svako ozbiljan i očekivao, „nestranački“ kandidat stranaka „platforme“ Slavo Kukić nije dobio podršku za predsedavajućeg Saveta ministara BiH, jer su protiv bili svi srpski poslanici u Parlamentarnoj skupštini BiH, kao i vodeće hrvatske stranke, HDZ BiH i HDZ 1990. Sada bi, je li, valjalo očekivati neki kompromis, ali kakav?

Kompromis za novi Savet ministara BiH?

Ako je verovati vođi HDZ-a BiH Draganu Čoviću, čim je „pao“ Kukić, tako su počeli razgovori o mogućem kompromisu. „Mi smo oficijelno započeli razgovore! Ja sam se u proteklih nekoliko dana već sastao sa Miloradom Dodikom, Zlatkom Lagumdžijom i Sulejmanom Tihićem. Mislim da je to na tragu onog što sam obećao kada smo razgovarali sa zamenikom pomoćnika državnog sekretara SAD Tomasom Kantrimenom, odnosno nemačkom administracijom, s kojom sam u kontaktu. Pokušaćemo u narednih sedam do osam dana doći do jednog koncepta uspostave vlasti”, tvrdi Čović[1]. On ne iznosi detalje, tako da, za sada, samo možemo nagađati u čemu se krije Čovićev kompromis.

Izvesno je, pak, da Lagumdžija shvata da za predsedavajućeg Saveta ministara neće moći nikako da postavi nekog drugog “svog” Hrvata, što se naslućuje iz njegove opaske da će prihvatiti da to bude drugi čovek druge hrvatske stranke, HDZ-a 1990. Iako je ta “ponuda” već osuđena na propast, jer dva HDZ-a odbijaju da im Lagumdžijin SDP određuje ko će biti njihov “premijer”, iz nje se, pre svega, sluti da nije daleko vreme kada će vodeći bošnjački političari prihvatiti da neko iz Čovićevog HDZ-a stane na čelo Saveta ministara. Zauzvrat će, međutim, SDP i SDA tražiti isto ono od čega nisu odstupali kada se pravila Vlada Federacije BiH. Kako tada za entitetsku vladu, tako sada za ovu zajedničku, oni će tražiti da jedno od tri ministarska mesta koja pripadaju Hrvatima – dobiju stranke “platforme”, odnosno neko od njihovih malih hrvatskih koalicionih partnera(Hrvatska stranka prava i Narodna stranka “Radom za boljitak”). Kako su to do sada odbijala dva HDZ-a, za njihov budući pristanak, SDP i SDA će im ponuditi da “rekonstruišu” Vladu FBiH, odnosno da ubace većinu ministara iz dva HDZ-a. Dakle, ideje nisu uopšte nove i, zapravo, predstavljaju kompromisnu ponudu stranih diplomata vodećim Hrvatima i Bošnjacima.

No, situacija je sada nešto drugačija. Prvo, jasno je da Lagumdžija uz pomoć SDA i njima naklonjenih stranih diplomata nije uspeo da, kandidovanjem Kukića, razbije ni koaliciju dva HDZ-a, niti srpsko-hrvatski politički savez. Drugo, u međuvremenu je izabran Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, pri čemu dva HDZ-a u Klubu hrvatskh delegata imaju tanku većinu. To znači da, iako Bošnjaci u Savetu ministara mogu izneti zakonske predloge preglasavajući hrvatske ministre, HDZ-ovi delegati ključne zakone mogu zaustaviti u Domu naroda uz pomoć mehanizma zaštite vitalnog nacionalnog interesa.

Takva varijanta ne bi trebalo da smeta ni vodećim srpskim strankama, SNSD-u i SDS-u, ukoliko se izađe u susret njihovim zahtevima, a osnovni je da među tri srpska ministarska mesta bude obavezno i ministarstvo spoljnih poslova BiH. Najpre, u toj varijanti nijedan zakonski predlog u Savetu ministara ne može proći na štetu RS sve dok mu se protive sva četiri ministra iz RS. Dalje, izgleda da su SNSD i SDS procenili da je mesto šefa zajedničke diplomatije bitnije za Republiku Srpsku, recimo, i od resora zajedničkih finansija, od kojeg ne odustaju Bošnjaci. Takva procena nije loša, imajući u vidu da lakše mogu da kontrolišu podelu novca na nivou BiH kroz nekoliko zajedničkih institucija, negoli što su uspevali da saniraju diplomatsku štetu po RS koju su pravili Silajdžićev ministar Sven Alkalaj i bošnjački diplomatski kadar. Drugim rečima, sa svojim šefom diplomatije na nivou BiH, RS neće tako lako moći da afirmiše dejtonske principe za koje se bori - pogotovo ne tamo gde za to ima malo razumevanja - ali će, svakako, moći lakše da spreči “izgradnju” negativnog imidža RS, što je bio jedan od osnovnih Alkalajevih spoljnih poslova u diplomatskoj službi zajedničke države. Dakako, sve će to dobrim delom zavisiti i od sposobnosti ličnosti koja bude određena da bude ministar spoljnih poslova da to čini onako kako se to najčešće zamišlja u Banjaluci: srpski, a zajednički.

Pojačan angažman Srba u zajedničkim institucijama BiH

Da bi išli u korak sa proklamovanom politikom približavanja EU, a da pri tome ne odustanu od dejtonskih principa zaštite položaja RS, srpski političari u zajedničkim institucijama BiH u poslednje vreme su povukli nekoliko aktivnih poteza. Ne čekajući na izbor novog Saveta ministara, predsedavajući još aktuelnog Saveta Nikola Špirić, uz sadejstvo sa poslanicima SDS-a, pokrenuo je inicijativu da se u parlamentarnoj proceduri tokom letnje pauze donesu Zakon o popisu stanovništva i Zakon o državnoj pomoći, te da se otvori pitanje promene Ustava BiH samo u delu ispunjavanja presude Evropskog suda u Strazburu u slučaju „Sejdić, Finci“[2]. Ove tri stavke su, naime, osnovni preduslovi za aplikaciju BiH za status kandidata za članstvo u EU, a sadašnjim pojačanim angažamanom Srbi su snažno zapeli da pokažu da žele napredak u BiH i da je to moguće učiniti uz poštovanje Ustava BiH, što su im uvek do sada osporavali Bošnjaci u Sarajevu i njihovi strani saveznici.

U ovom poslu, srpska taktika i principi nimalo nisu za potcenjivanje. Osim što se pozivaju na autonomnost RS koju im garantuju ustavne odredbe, srpski političari koriste svaku priliku da pokažu da, zapravo, istrajno vode politiku čistih računa sa Sarajevom, kako prilikom donošenja zajedničkog budžeta[3], tako i u formiranju sistema državne pomoći[4]. Tako se, poslednjim inicijativama, srpska politika trudi da afirmiše zajedničku države BiH u dejtonskoj meri: ni retorički se ne dovode u pitanje granice zajedničke države, ali se, istovremeno, insistira na striktnom pridržavanju ograničenja nadležnosti zajedničke države prema Ustavu BiH. Svakako da ta politika koja bi se mogla opisati formulom „jaka RS=jaka BiH“, neće izazvati ništa manje podozrenja u sarajevskim krugovima u kojima se izgradnja zajedničkih institucija automatski poistovećuju sa slabljenjem/ukidanjem nadležnosti RS.

Ali, izazivanje takve vrste podzorenja i nije cilj pojačanog srpskog političkog angažmana: cilj je pokazati dobru volju i ponuditi konstruktivna rešenja kako bi se, na kraju krajeva, što više suzio manevarski prostor za stranu diplomatsku intervenciju sa one strane sa koje to Sarajevo neprestano iščekuje, trudeći se da svojim neumerenim zahtevima omogući stvaranje bezizlazne situacije u BiH u kojoj bi takva intervencija bila bliža nego što je sada.


[4] http://www.nezavisne.com/novosti/bih/Zakon-o-
drzavnoj-pomoci-BiH-kamen-spoticanja-98139.html

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner