Početna strana > Debate > Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska > Zašto bi se u BiH (ponovo) ratovalo?
Sudbina dejtonske BiH i Republika Srpska

Zašto bi se u BiH (ponovo) ratovalo?

PDF Štampa El. pošta
Dragiša Spremo   
petak, 21. avgust 2009.

Otvoreno pismo koje je Boračka organizacija Republike Srpske nedavno uputila Kancelariji OHR-a u BiH, odnosno njenom šefu Valentinu Incku kao visokom predstavniku međunarodne zajednice u ovoj zemlji, podstaklo je očekivanu pažnju javnog auditorijuma. U neformalnoj komunikaciji, u uzgrednim razgovorima, čula su se zanimljiva mišljenja i svakako korisne refleksije o trenutno najaktuelnijoj temi – društvenim odnosima i političkim spoticanjima u Bosni i Hercegovini.

A to što je borcima Srpske bio povod da se oglase otvorenim pismom i budu nešto glasniji nego što su inače, može se objasniti prostom činjenicom da odnosi među vlastima i institucijama u BiH nisu dobri, da se često i neovlašćeno zadire u suverenitet srpskog entiteta, da dogovore i sporazume učestalo zamenjuju ultimativni zahtevi, svakojaki pritisci, ponekad i ucene. Kako vreme od dejtonskog ustrojstva BiH uveliko odmiče, a zemlja Bosna nikako da se oslobodi međunarodnog tutorstva, postavlja se pitanje dokle će i može li to tako i dalje da traje.

Problemi sa kojima je suočena današnja Bosna i Hercegovina su brojni, ali se svojom težinom i kompleksnošću izdvaja nekoliko pitanja za koje je potrebno naći kvalitetna, većini prihvatljiva i trajnija rešenja.

Jedna od glavnih karakteristika postojećeg stanja u BiH su nesređeni (bolje reći poremećeni) odnosi na globalnom planu. U skupštinskim telima, izvršnim organima vlasti, zajedničkim institucijama u okviru države, vidljiva je oštra polarizacija ne samo po usko stranačkoj nego i etničkoj pripadnosti. Iz toga se generišu mnoge neželjene pojave: odsustvo sporazumevanja, preglasavanje, različite blokade, proizvoljno tumačenje (ponekad i grubo kršenje) ustava i zakona, zloupotreba ovlašćenja, sve očiglednije prekrajanje dejtonskih ustavnih rešenja.

Sve ovo ne bi bilo u tolikoj meri, i na takav način, izraženo da „glavna filijala“ međunarodne zajednice u Sarajevu – OHR kao institucija visokog predstavnika – obavlja svoju funkciju kako treba. OHR je, uzgred rečeno, glomazna institucija sa oko 200 zaposlenih (ranije ih je bilo nekoliko stotina), ustanova sa širokim ovlašćenjima i izuzetno visokim platama, čiji je prevashodni zadatak da osigura mir i stabilnost na ovom području, aktivno sarađuje sa domaćim vlastima i stara se o striktnoj primeni svega što je Dejtonskim mirovnim sporazumom predviđeno.

Na žalost, OHR – oličen u instituciji visokog predstavnika – od samog početka udaljavao se od proklamovanih načela. Nedoslednost u pravnom tumačenju određenih pitanja, primena različitih aršina u njihovom rešavanju, očigledna pristrasnost i naklonost prema Bošnjacima, odsustvo jasnog koncepta i za sadašnja i za buduća ustavno-pravna rešenja, sve veći i uglavnom negativan uticaj na zakonodavnu sferu u entitetima, odsustvo bilo kakve,makar i simbolične, odgovornosti za počinjene greške – sve to ne bi bilo moguće da nema saglasnosti i prećutne podrške druge, još značajnije međunarodne instance – Saveta za primenu mira u BiH. Naklonost prema Bošnjacima i njihovoj težnji za centralizaciju Bosne i Hercegovine činjenica je koja se ne može sakriti, bez obzira na sve lepe reči o suverenosti, jednakopravnosti, samostalnosti i drugim atributima demokratskog društva.

To su činjenice od kojih se ne može pobeći, pa ih kao takve u poslednje vreme sve češće potvrđuju   različiti izvori i na samom Zapadu. Jasno je da sve to ne bi bilo moguće da iza odluka OHR-a i visokog predstavnika ne stoji već pomenuti Savet za primenu mira u BiH, koji po pravilu sve to prihvata. Time se stavlja tačka na sve što bi se u demokratskom postupku odlučivanja pravnim i političkim sredstvima moglo osporavati.

Veliki i moćni, koji preko visokog predstavnika kroje sudbinu Bosne i Hercegovine po sopstvenoj želji , obezbedili su šefu OHR-a tzv. bonska ovlašćenja koja mu pružaju praktično neograničena prava. A kako su ta prava često i uglavnom na štetu srpskog entiteta korišćena, jasno je zašto Republika Srpska želi da se što pre okonča međunarodna supervizija i time Bosni i Hercegovini otvori put ka Evropskoj uniji. I zašto se bošnjačko rukovodstvo u Federaciji BiH i zajedničkim državnim telima kategorički zalažu za produžavanje mandata OHR-a „sve dok se u Bosni i Hercegovini ne provede ustavna reforma“.

Ono što trenutno brine jesu neodgovorne izjave pojedinih visokih funkcionera u Sarajevu koji se javno oglašavaju tezom da bi gašenje OHR–a podstaklo nove sukobe u Bosni i Hercegovini.

Postavlja se pitanje kome su u BiH potrebna  nova nasilja, razaranja i pustošenja da bi se na brutalan i necivilizovan način ostvarile nečije megalomanske ambicije.

Jedno je sigurno: u Republici Srpskoj takvih izjava i priželjkivanja nema. Niti će ih biti.

 

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner