Početna strana > Debate > Crkva i politika > Autogol ili žrtva figure vladike Artemija
Crkva i politika

Autogol ili žrtva figure vladike Artemija

PDF Štampa El. pošta
Aleksandar B. Đikić   
ponedeljak, 22. novembar 2010.
Verovatno najčešće ponavljana poruka plasirana iz holivudskih ``fabrika snova``, upućena generacijama klinaca, kojima sam i sam pripadao, izgovarana je od strane svima omiljenog Duška Dugouška: - Ako ne možeš da ih pobediš, ti im se pridruži! Možda etički sumnjiva, ali onako bezazleno promovisana, definiše suštinu main stream-a. Postulat na kome počiva svetski poredak u kome živimo, a koji se uporno ponavlja onima kojima je etičnost Dugouška još uvek sumnjiva, je: - Biti u pravu nije dovoljno (Being right is not enough – Paul Waldman)! Može Vas na pešačkom prelazu pregaziti kamion, ali to što ste Vi bili u pravu, ne vredi Vam mnogo. Kamion je jak argument. Naš narod je i pre Valdmana i pre kamiona, formulisao da ``sila Boga ne moli``. Ali, šta se dešava kada ljudi koji su se zavetovali Bogu, moraju da biraju između Boga i sile? E to je još jedan eksperiment koji se sprovodi (gle čuda) u Srbiji i nad Srbima.

Vlast i čast

Ko se god nije upecao na tezu da je tužno stanje u eparhiji Raško-prizrenskoj samo rezultat finansijskih malverzacija jednog saradnika vladike Artemija, bio je u pravu. Dešavanja u SPC tokom čitave godine, daleko su od blagodati kojom bi crkva trebalo da zrači. Čak su i značajni događaji, poput izbora novog patrijarha, bili u znatnoj meri prekriveni senkom i slutnjom događaja koji će uslediti.

Ovom prilikom nam nije namera prepričavati mas-medijske reportaže od one o dolasku vladike Artemija u manastir Duboki Potok, čime je i praktično ostvario upozorenje Sinodu da ubuduće neće poštovati nekanonske odluke, pa do spekulacija kuda će se dalje kretati. Postoji ovde sijaset momenata koji zaslužuju pažnju, a koji opet svaki za sebe, ukazuje na dubinu krize u koju je rekordno brzo nakon upokojenja patrijarha Pavla, zapala SPC.

Za razliku od ustrojstva rimokatoličke crkve, mnogih država i organizacija, pravoslavna crkva nema poglavara u smislu ``prvenstva vlasti``, već samo u smislu ``prvenstva časti``. Za pravoslavnu crkvu, glava Crkve je Gospod, a svi smo mi delovi tela Crkve. Ono što se bitno dešava nakon patrijarha Pavla, a što se očigledno vidi i u slučaju vladike Artemija, je da se u ličnosti patrijarha i pojedinih organa upravljanja crkvom, formira neka vrsta crkvene vlasti analogne svetovnoj. Uvode se hitne sednice, većinsko glasanje, pres konferencije, saopštenja, što sve zajedno mnogo više podseća na rad svetovnih nego crkvenih institucija. Medijska podrška ovakvom ustrojstvu je gotovo jednoglasna. Mediji, što iz neznanja što iz namere, sve više položaj i aktivnost patrijarha izjednačavaju sa položajem i aktivnostima predsednika države ili SA Sinoda sa aktivnostima vlade , pa javnost vremenom počinje da poistovećuje mehanizme crkvenih i svetovnih vlasti. Ne znam da li je to dobro ili ne, ali svaka vlast ovoga sveta, pa bila ona i crkvena, hipotetički je podložna greškama svake vrste.

Većinsko glasanje, po hitnom postupku, o tome da li je neko jeretik ili raskolnik je čak i pod pretpostavkom da niko od vladika glasača, nema ``putera na glavi``, nedolično, jer se radi o veoma krupnom pitanju, koje može Crkvu opterećivati decenijama, pa i stolećima

Većinsko glasanje, po hitnom postupku, o tome da li je neko jeretik ili raskolnik je čak i pod pretpostavkom da niko od vladika glasača, nema ``putera na glavi``, nedolično, jer se radi o veoma krupnom pitanju, koje može Crkvu opterećivati decenijama, pa i stolećima, a možda se može mudrije rešiti, kada se ne bi išlo putem parlamentarizma, već putem pokajanja i pomirenja.

Šta biva sa onih 5, 6 – 7 vladika koji glasaju protiv!? Jesu li i oni jeretici i raskolnici? Da li to neminovno znači da su njihova mišljenja neispravna i manje vredna, samo zato što su na nekom glasanju bili manjina? Hoće li se i o njima sutra glasati, ili će morati pouke iz Svetih knjiga koje su ih kao duhovnike formirale, da zamene jednom jedinom poukom, poukom dugouhog junaka iz holivudskih crtaća, kako bi izbegli neprijatosti ovoga sveta?

Kada bi u verskim pitanjima odlučivala većina svi bismo pripadali jednoj veri, onoj koja je u većini. Svakako ne bismo bili pravoslavni. Ali to srećom nije tako. Kada se uđe u začarani krug, otvara se još mnogo pitanja, koja će se možda neko vreme držati pod tepihom u Kralja Petra 5, ali će se morati rešavati sasvim drugačije nego što je to bilo u slučaju vladike Artemija. Biće potrebno mnogo dobre volje i bratske ljubavi, a mnogo manje isključivosti i inata. Inat je đavolov zanat!

Postoji li ikakav problem koji može proteći bez političara? Izgleda da ne. Na već dovoljno usijanu atmosferu, u medijima, desetinama puta je ponavljana izjava ministra (i to baš) policije (da li slučajno?), kako će sve ovo imati reperkusije na status Srbije na Kosovu, jer je nečija želja da se stvori tzv. SPC na Kosovu. E sad, da li je Ivica dobro obavešten ili je samo diplomatski odgovorio, da se ne bi znalo na koga je mislio, to ne znamo. Koliko je poznato za sličnu stvar je do sada upravo Artemije optuživao svog vikara Teodosija (setimo se da se manastir Visoki Dečani sve više pominje kao deo kulturne baštine Kosova). Ako je ministar mislio na Artemija, čini mi se da je ako ništa drugo pogrešio iz tehničkih razloga. Za njega je to tehnički neizvodljivo, iako prisustvo lokalnih političara sa severnog i centralnog Kosova, kao i značajan broj vernika ukazuje da i nakon dugog odsustva, uživa na Kosovu veliki ugled.

Podizanje letvice

Činom nepovinovanja ljutitim savetima patrijarha, i dugogodišnjih članova Sinoda, odlukama, naredbama i kaznama (epitimijama), te na kraju dolaskom u (po njemu) sopstvenu eparhiju, vladika Artemije je pokazao i sledeće:

Pokazao je da na severu Kosova vlast lokalnih političara može ići dotle dok ne zasmetaju nekim višim ciljevima. Dovoljan je jedan kvalitetan telefonski poziv EULEKSU, pa da se KPS (koga na severu čine Srbi) povinuje šefovima i interveniše u srpskim manastirima, što se na primer ne može desiti kada Šiptari seku telefonske kablove. To je značajna pouka u događajima koji mogu uslediti severno od Ibra. Tek da se zna ko je gazda. Ako je vladika pogrešio, tom greškom je nekima otvorio oči.

Pokazao je da ugled koji uživa u Eparhiji, lako može da izgubi, jer je de fakto sa delom svojih duhovnih čada, ušao u manstire bez saglasnosti igumana tih manastira, iako je neke od njih sam postavio. Na ovaj način priznao je podelu među sopstvenim monaštvom, što je svakako greška. Greška i prema njima, koje je duhovno vodio sve do umirovljenja, a greška i prema samome sebi, jer se odrekao iz samo njemu znanih razloga monaštva koje nije napustilo manastire, ali ga ipak poštuje i ceni kao duhovnog oca. A otac je otac, i sinu inženjeru i sinu fudbaleru.

Dao je medijima za koje zna da mu nisu naklonjeni, sijaset argumenata za dalje diskreditovanje u javnosti, što će kao rezultat imati pad popularnosti među Srbima preostalim na Kosovu i u Metohiji, na koje će mediji a i misionari na terenu sigurno imati uticaj.

Iako na prvi pogled izgleda da je vladika postigao nekoliko autogolova, nisam sklon da bezrezervno prihvatim tezu da je odlaskom u Eparhiju, preduzeo ``bezuman potez``. Sigurno je morao znati da se tamo ne može duže zadržati. Vreme će pokazati da li je postigao autogol, ili žrtvovao topa za bolju poziciju.

Iako na prvi pogled izgleda da je vladika postigao nekoliko autogolova, nisam sklon da bezrezervno prihvatim tezu da je odlaskom u Eparhiju, preduzeo ``bezuman potez``. Sigurno je morao znati da se tamo ne može duže zadržati. Vreme će pokazati da li je postigao autogol, ili žrtvovao topa za bolju poziciju. Ono što je sigurno vladika Artemije uradio (verovatno svesno) stupanjem u otvoreni sukob sa crkvenim vlastima, pa čak i stvaranjem raskola, se sportskim žargonom može nazvati ``podizanjem letvice``. Naime, ne pristajući da se pridruži onima koje ne može da pobedi, znatno je otežao posao delu crkvenih i možda državnih vlasti koje planiraju da pozovu papu u Niš 2013. Očigledno je da crkvenim vlastima na bilo kakvom glasanju ne bi bilo teško da obezbede većinu, pa i u slučaju da se glasa o pozivu rimskom papi, kalendaru, ili o promeni načina bogosluženja. Uz ovaj raskol to neće biti tako jednostavno. A ako se ipak odluče za tako nešto, nezadovoljstvo vernika bi rapidno naraslo, a time i broj Artemijevih sledbenika.

Vladika Artemije sada uz sebe ima nekoliko desetina sledbenika, i jedan veći broj simpatizera, uglavnom poznavalaca prilika u SPC. U slučaju da se organi SPC odluče na riskantan korak, kakav bi bio poziv papi rimskom, moglo bi se lako desiti da dođe do podele među vernicima, jer sada imaju alternativu, što bi izazvalo nesagledive štetne posledice po budućnost ovog naroda.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner