Ekonomska politika

Dosije Sartid

PDF Štampa El. pošta
Pavle Popović   
petak, 16. mart 2012.

Posle osam godina dosije Sartid se ponovo otvara, brak iz računa se raspao. Kako kod sklapanja, tako i kod razvoda, mešetarenje provodadžija je obavijeno oblakom sumnji u pogledu motiva, načina i ishoda dogovora. Još manje se zna šta se dešavalo u ovom braku. Više se zna o ljubavnim dogodovštinama i bračnim skandalima neke pevačice sa ružičaste televizije nego o sudbini domaće železare, industrijskog džina na koga se oslanja metalski kompleks zemlje, najvećeg izvoznika, sa preko 5 hiljada zaposlenih radnika – u žargonu zavedene pa ostavljene udavače. Kako u svakom braku postoji i druga strana, analiza nije mogla da preskoči Ju-Es stil. Nije to bio pravi mladoženja, ni moćan ni bogat kako je predstavljen. Nalazi se na silaznoj putanji životnog ciklusa a pokušaj dovođenja Smedereva u porodicu bio je samo pokušaj odlaganja neumitnog – nestajanja.

U pripremi teksta o železari Sartid korišćeni su izvorni podaci: Izveštaji o poslovanju Ju-Es stila, izveštaji revizorske kuće Prajs Voter haus i materijali Asocijacije za čelik - VSA. Nedostatak ovih izvora je prikaz poslovanja na nivou kompanije a ne njenih ogranaka tako da se ne mogu analizirati bilansi poslovanja železare u Smederevu[1]. Tekst je praćen brojnim podacima bez kojih bi zaključci delovali neuverljivo.

``Uzimala – davala`` jedne velike i moderne čeličane kao što je Smederevo izaziva sumnje u stvarne motive i prave vrednosti transakcija.

Prva akvizicija za 23 miliona dolara, sa oproštajem velikih dugova, jeste eufemistički svrstana u uspešnu privatizaciju posle hitno sprovedenog stečaja kako bi se izbegla procedura tendera i pojava drugih koji bi mogli da pokvare dil sa Ju-Es stilom. Sve govori da se radi o braku iz računa sa nevidljivim stavkama. Kakva je bila potka ovog braka? Za Srbiju, politička, za Ju-Es stil ekonomska. Ne treba zaboraviti da je Ju-Es bez obzira na njegovo posrtanje (o čemu će se malo više govoriti u daljem tekstu) pored Koka-Kole, Aj-Bi-Ema, Epla, DŽeneral motorsa, Forda, simbol američke industrije. Za javnost u Srbiji je spinovana teza da ``poklanjanje Sartida`` otvara vrata za američke investitore a radilo se o dodvoravanju američkoj administraciji kako bi promenila ili ublažila tvrdi stav prema Srbiji u pogledu Haškog suda, Kosova, integracije u EU i prestala sa politikama ucenjivanja. Dovođenje Dilojit-Tuša sredinom 90-ih godina u cilju lobiranja nije dalo nikakve rezultate[2], tako i operacija Sartid ukazuje na fijasko politike ustupaka moćnim a bahatim. Velike investicije iz SAD nisu došle a odnos američke administracije prema Srbiji,l bez obzira na ljubazne diplomatske poruke pune licemerja, nije promenjen, čak je postao tvrđi (u pogledu Kosova se više koristi štap –na delu a manje šargarepa - na rečima).

Ju-Es stil je najveća kompanija za proizvodnju i preradu čelika u SAD sa 7 integrisanih čeličana[3]. Tokom 110 godina rada doživljavala je uspone i padove. Po obimu proizvodnje 2005. godine bila je sedma a 2011. pada na 11. mesto u svetu. Stara kompanija, ponos američke industrije, prošla je svoj zenit i nalazi se na silaznoj putanji. Prošla su dobra vremena za tešku industriju u zemlji koja pripada centrima razvijenosti. U doba velikog rata tokom 40-ih grozničavo se proizvodilo oružje, kamioni, ratni brodovi a potom obnavljala evropska infrastruktura, mostovi, pruge, hale i pokretala laka industrija a za sve je masovno korišćen čelik. Posle velike depresije iz početka 30-ih industrija čelika u SAD je doživela renesansu.U drugoj polovini prošlog veka u fazi ekspanzije svetske trgovine u sklopu globalizacije[4], trgovina čelikom doživljava uspon, američki čelik prodire na tržišta zemalja u razvoju koje kreću na put ubrzane industrijalizacije.

Prekretnica je nastupila polovinom 90-ih. Mnogoljudne zemlje u razvoju, Kina, Indija, Brazil, Južna Koreja, Turska, sa velikim unutrašnjim tržištima, razvijaju tešku industriju i od uvoznika postaju veliki izvoznici čelika. Njima se pridružuju zemlje bivšeg SSSR-a. Rusija i Ukrajina. Kina je od velikog uvoznika postala najveći svetski proizvođač i izvoznik čelika[5].

Globalizacija je dovela do dislociranja ponude i tražnje čelika na svetskom tržištu. U zemljama centra razvijenosti odvijaju se paralelno procesi: rast troškova proizvodnje, pad intenziteta upotrebe čelika[6] i povećanje uvoza iz zemalja poluperiferije sa nižim troškovima proizvodnje[7]. U starim industrijama u SAD kao što je industija čelika, radnički sindikati su uspeli tokom godina da se izbore za visoke nadnice i druge pogodnosti. Prosečna zarada radnika Ju-Es stila u SAD ( 51 US$ na sat) jeste 10 puta veća od zarade radnika u Smederevu (5 US$ na sat). Američki radnici učestvuju u raspodeli profita a poslodavac preuzima brigu o njihovom penzionom i zdravstvenom osiguranju[8]. Ju-Es stil takođe ima povećane troškove u zaštiti okoline (takse za emisije ugljen dioksida i ulaganja u filtere ili revitalizaciju jalovišta i napuštenih površinskih kopova). U proizvodnji čelika visoki troškovi rada se ne mogu smanjiti automatizacijom rada kao u automobilskoj industriji ili nekim revolucionarnim tehnološkim promenama kako bi se skratili procesi i/ili smanjili troškovi energije[9]. Menadžment Ju-Es stila, suočen sa teškoćama u poslovanju donosi odluku da preuzme čeličane u Košicama (sredinom 90-ih) i Smederevu, 2003 godine, po veoma povoljnim uslovima. Ovim akvizicijama, Ju-Es stil je mogao da kompenzuje visoke troškove američkih čeličana. Sartid i Košice su nudile jeftinu radnu snagu (radnicima ovih čeličana nadnice nisu povećane niti je dat radnicima bar deo beneficija američkih radnika; šta misle radnici u Košicama, u zemlji koja je članica EU o 5 puta većim platama radnika na 100 km udaljenim Alpininim čeličanama u Lincu u Austriji!). U Smederevu Ju-Es stil takođe dobija električnu energiju po mnogo nižoj ceni, a ekološke takse su zanemarljive.

Povećanje prihoda je odložilo suočavanje sa dugoročnim a neumitnim trendom pada stopa profita, vrednosti akcija i dividendi (primera radi vrednost isplaćenih dividendi sa 129 miliona u 2008. pala je na 29 miliona dolara u 2010), neizvesna budućnost Ju-Es stila dovela je do rasta nepoverenja investitora i banaka. Kreditni rejting Ju-Es stila je opadao, kamate na kredite kao i na obveznice Ju-Es stila su rasle. U periodu 2007–2010. godine Ju-Es stil je izdao hartija od vrednosti u iznosu od 3 milijarde dolara koje se ne kotiraju na berzama, sa kamatama 4,0% (863 miliona, rok isplate 2014. god.) do 7,4% (600 miliona, rok 2020. god.). Ukupna kratkoročna i dugoročna dugovanja dostižu 3,5 milijardi dok poređenja radi knjigovodstvena vrednost zemljišta, objekata i opreme ovog giganta iznosi 6,5 milijardi dolara (osnovna sredstva Smedereva 450 miliona dolara). Ovo govori između ostalog o finansijskom položaju Ju-Es stila odnosno problemima da se održi likvidnost i ispunjavaju obaveze prema poveriocima, snabdevačima i vlasnicima obveznica Ju-Es stila.

Recesija iz 2007. godine, pokrenuta u SAD sa krizom hipotekarnih kredita, otkrila je sve slabosti Ju-Es stila. Prodaja i profit su smanjeni uprkos činjenici da je cena čelika porasla (u SAD sa 634 $ u 2006 godini na 642 $ u 2007, u Evropi, sa 608 $ na 720 $). U 2008. godini, u strahu od većih poremećaja na tržištu, kupci čelika, povećavaju tražnju a cene skaču (u SAD, 780 $ , u Evropi, 932 $). Ostvarena je rekordna proizvodnja (zajedno američke i evropske čeličane JU.es stila) 25,6 miliona tona i rekordna prodaja 22, 4 miliona tona čeličnih limova sa poslovnim prihodom odnosno dobiti (pre plaćanja poreza i nekih drugih obaveza) od 1,8 milijardi dolara. Ovo je bila labudova pesma Ju-Es stila, a naredne godine, 2009, dolazi do velikog pada proizvodnje i prodaje (16, 8 i 14,4 miliona tona) i pravi se ogroman gubitak od 1,6 milijardi dolara. Na ovako veliki gubitak je uticao pad cena (u SAD, 651$ u Evropi, 637$) i dalje povećanje troškova. U 2010 godini, dolazi do blagog oporavka, proizvodnja i isporuke rastu (24,5 odnosno 20, 7 miliona tona, cene: SAD 675$, Evropa 705$), gubitak se smanjuje na 0,34 milijarde uz smanjenje troškova (odlaganje većih remonta i kresanje drugih investicionih ulaganja). Povećanje prelaznih zaliha sa 2 na 4 miliona tona je doprinelo stvaranju gubitka. Za 2011. godinu nisu publikovani svi podatci čeka se izveštaj ovlašćenog revizora. Preliminarni rezulatati ukazuju na blagi oporavak poslovanja američkih čeličana u proizvodnji limova a dalje gubitke u evropskim čeličanama (dobit pre poreza u SAD, 0,45 milijardi $, u Evropi – Košice i Smederevo - gubitak, 0,165 milijardi $). U poslednjem kvartalu 2011. i američke čeličane su zabeležile značajne gubitke. Evropski ogranci se sučeljavaju sa padom tražnje u privrednoj recesiji koja je evidentna u EU (grčevita borba za opstanak evra i potresi koje izaziva dužnička kriza zemalja periferije EU).

Na kraju 2011. godine menadžment Ju-Es stila donosi odluku o prodaji Smedereva za simboličnu sumu od 1 $ vladi Srbije. Postavljaju se brojna pitanja: da li Smederevo pravi veće gubitke od ostalih čeličana Ju-Es stila; da li gubici nastaju zbog zastarele tehnologije i potrebe za većim investicionim ulaganjima; da li su radnici Smedereva nedisciplinovani ili neobučeni pa škart ili zastoji u proizvodnji stvaraju gubitke; da li tražnja čelika iz Smedereva na obližnjim tržištima dugoročno stagnira ili je nešto drugo u pitanju? Nijedno nije tačno osim što je došlo do kratkoročnog pada tražnje u E.U. i zemljama u procesu pridruživanja. Ključni igrači u igri ``uzimala-davala`` su Vlada Srbije i Ju-Es stil što povećava sumnje da su odluke donete u neubičajenom koktelu politike i poslovanja..

Brojni podaci ukazuju da je preuzimanje Košica i Smedereva poboljšalo poslovne performanse Ju-E stila koje su kasnije nestale zbog: stagnacije i povremenih padova tražnje; povećanja tržišne konkurencije sa nižim cenama iz zemalja sa dinamičnim razvojem, rasta troškova u američkim čeličanama (primera radi po kolektivnim ugovorom sa sindikatom rudara i radnika čeličana koji ima 16.000 članova, koji je obnovljen 2008 a ističe 2012 godine, svake godine vrednost rada se povećava za 4% uz dodatno učešće u podeli profita i obezbeđenju posebnih beneficija[10]. Industrija čelika nije fleksibilna u poređenju sa lakom industrijom u kojoj je se obim proizvodnje uz minimalne troškove prilagođava padu tražnje. Proizvodnja čeličnih polufabrikata se odvija po fazama sa međufaznim zalihama koje angažuju sredstva a kako je znatan deo proizvodnje namenjen nepoznatim kupcima, zalihe gotovih poluproizvoda mogu da budu velike (u kriznim godinama tzv.prelazne zalihe gotovih proizvoda su veće od 2 miliona tona!). Posebne teškoće predstavljaju velike oscilacije u kraćim vremenskim periodima: u slučaju pada tražnje se stvaraju gubitci zbog nefleksibilnosti i pratećih visokih fiksnih troškova; kod rasta tražnje, gube se prilike za veći plasman proizvoda, odnosno stvaranje dobiti. Za razliku od obojenih metala koji se dugi niz kotiraju na berzama metala, izlazak čelika na berze početkom 2000-ih omogućilo je berzanskim mešetarima da ubrzaju dinamiku promena cena na štetu industrije čelika. Prednost zemalja u usponu, sa visokim stopama rasta društvenog proizvoda, od 5% do 10% godišnje i uzlaznim intenzitetom upotrebe čelika, jeste visoka domaća tražnja čelik, tako da poremećaji na svetskom tržištu imaju manji uticaj na domaću proizvodnju. Ove činjenice objašnjavaju stabilne i visoke stope rasta proizvodnje u Kini, Indiji, Brazilu, Turskoj Južnoj Africi. Kada se prognozira stopa rasta od 6,8 % proizvodnje sirovog čelika, misli se na ove zemlje.

Sledeća tabele pokazuju performanse Ju-es stilovih čeličana, 7 američkih čeličana (SAD) i 2 evropske – Košice i Smederevo (Evropa).

 Dobit pre oporezivanja ili (gubitak) u milionima dolara i prodaja u %

 

                                2010                       2009                       2008                       2007                       2006

SAD                       (312)      2,6%       (1,438)   20,6%    1,390      9,1%       382         3,6%       680         6,7%

Evropa            (33)      0,8%    (208)    7,0%    491      8,9%    687      14,7% 714      17,9% 

Čeličane u Evropi odbacuju veću dobit i manje (gubitke) u odnosu na prodaju u poređenju sa američkim čeličanama. 2009 godine američke čeličane su napravile gubitak od blizu 1,5 milijardi dolara U prethodnom tekstu je pomenuto da su isti poluproizvodi u Evropi prodavani po višim cenama sa daleko nižim troškovima proizvodnje i većim profitom. Smederevo je od početka 2004. godine do početka 2012. godine kumulativno unelo u kasu Ju-Es stila najmanje 800 miliona dolara neoporezovane dobiti i napravilo gubitak od 100 miliona dolara tokom 2009, 2010. i 2011. godine, odnosno 4,8% ukupnih gubitaka od 2,1 milijarde dolara Ju-Es stila u proizvodnji limova.

Učešće prelaznih zaliha (razlika između proizvodnje i isporuka) i proizvodnja u %

 

                        2010    2009    2008    2007    2006

SAD                17        15,9     12,2     13,7     13,4

Evropa            10        11,4     11,8     9,6       11,3

Evropske čeličane rade sa manjim prelaznim zalihama odnosno angažuju manje sredstava i ne pogoršavaju likvidnost kompanije. Na kraju 2010. godine na stokovima u američkim čeličanama je ostalo 3,1 miliona tona polufabrikata, približno 2 puta više od ukupne proizvodnje u Smederevu. Zalihe se povećavaju ako se pretežno radi za nepoznatog kupca – prodaja preko posrednika sa skladišta

Iskorišćenje kapaciteta u %

 

                        2010    2009    2008    2007    2006

SAD                75,6     48,8     79        83,3     84,3

Evropa            82,3     68,6     86,6     91,8     95,4

Košice          85,6     70,8     82,9     93,5     94,5

Smederevo      72,8     62,1     97,3     86,6     97,7

Iskorišćenje kapaciteta takođe govori o prednostima evropskih čeličana. Menadžment Ju-Es stila je u prvoj dekadi 2000. godine forsirao rad evropskih čeličana. U njima je ostvarivana veća dobit koja se slivala u centralnu kasu posebno ako se dobit posmatra u odnosu prema ulaganjima. Ovaj priliv nije mogao da kompenzira nedostatke u poslovanju američkih čeličana. Smederevo ima u proseku veće iskorišćenje kapaciteta od američkih čeličana.

Napred navedeni podatci govore da je Smederevo uspešno poslovalo i da je doprinelo boljim poslovnim rezultatima Ju-Es stila. Ju-Es stil kao veliki poslovni sistem je dosta centralizovan, čeličane prevashodno vode računa o rokovima i obezbeđenju zadatog obima i asortimana proizvodnje i smanjenju utrošaka. Nabavka i prodaja kao i prozvodnja su direktno povezani sa centralom gde se izvode računi o ekonomskim pokazateljima poslovanja. Centralizovane odluke o unutrašnjoj razmeni materijala i usluga omogućava prelivanje troškova iz jednog u druge ogranke Ju-Es stila.

Prilikom preuzimanja Smedereva 2003. godine veliki dugovi su ostali ``darodavcu`` a sada kupcu. Da li Smederevo duguje, koliko i kome? U toku poslovanja pod okriljem Ju-Es stila, Smederevo je ubacilo čistih 700 miliona dolara u kasu Ju-Es stila! Za razliku od čeličana u SAD i Košicama, u Smederevo nije ulagano, posebno u zaštitu sredine od otpadnih gasova i prašine ili poboljšanje energetske efikasnosti (npr. veće korišćenje prirodnog gasa umesto koksa) niti su obezbeđene veće plate i beneficije zaposlenima (bar blizu primanjima radnika evropskih čeličana). Zbunjuje podatak o gubicima Smedereva u 2011. godini. U saopštenju Ju-Es stila za medije se navode gubici evropskih čeličana od 163 miliona dolara u 2011 godini. Od te sume prema dosadašnjim kretanjima (odnos proizvodnje Košica i Smedereva) do 45 miliona dolara može biti gubitak Smedereva. U istom saopštenju prvi čovek Ju-Es stila gospodin Surma najavljujući ``prodaju`` Smedereva je pomenuo gubitak ove čeličane od 200 miliona dolara!? O čemu se radi? Smederevo nema kreditnih obaveza prema izveštajima Ju-Es stila[11]. Za razliku od drugih Ju-Es stil ogranaka, u Smederevo nije ulagano, ne računajući redovne remonte ili uzimanje revolving kredita za likvidnost. Nisu li u pitanju obaveze nastale nabavkama koksa, koncentrata, rezervnih delova za redovno održavanje ili neke druge usluge iz sistema Ju-Es stila po arbitrarnim cenama koje omogućavaju prelivanje troškova a koje nisu plaćene? Odgovor se može naći u poslovnim knjigama Smedereva.

Druga misterija slučaja Sartid je odluka Vlade Srbije da hitno vrati u državno vlasništvo ovu železaru. Vladini zvaničnici su davali neuverljiva obrazloženja o razlozima za preuzimanje i stanju same železare, posebno mogućih dugovanja. Ističu se visoke zalihe repromaterijala u vrednosti oko 100 miliona evra, ali nema odgovora da li su te zalihe i deo već utrošenog repro matetrijala plaćeni. Kolika su potraživanja Smedereva i da li su naplativa? Sve veće nabavke i prodaja su se odvijale preko specijalizovanih službi Ju-Es stila, pa je opravdano pitanje da li su izvedeni čisti računi međusobnih obaveza? Kako je cela transakcija obavljena po ubrzanoj proceduri, mnoga pitanja su ostavljena po strani. Ako je železara pravila velike gubitke zašto nije primenjeno isto pravilo kao i kod prvobitne transakcije - preuzimanje iz stečaja. Moguće poslovne dubioze bi bile ostavljene Ju-Es stilu.

Sudbina Smedereva u vlasništvu države je neizvesna, ne zato što postoji pretnja da partokratija doprinese propadanju već zbog ograničenja u obezbeđenju finansijskih sredstava za nabavku repromaterijala, delova za održavanje i ostalog neophodnog za proizvodnju u industriskom gigantu kao što je železara. Državni budžet je restriktivan a krediti iz komercijalnih banaka skupi. Drugo ograničenje predstavljaju kanali nabavke koncentrata i koksa i prodaje proizvoda. Ove poslove je organizovala centrala Ju-Es stila, pa se postavlja pitanje kako obezbediti nove izvore snabdevanja repromaterijala i nove kanale prodaje na stranim tržištima. U tehnološki savremenoj čeličani, sa iskusnim radnicima, lakše je proizvesti nego prodati robu. Nesporno je da bi dolazak ozbiljnog strateškog partnera rešio mnoge probleme a da li će se on pojavati?

Zatvaranje poglavlja knjige o poslovanju Smedereva u okvirima Ju-Es stila deluje paradoksalno! Recesija u Evropi neće dugo da traje a pad prodaje, u ograničenom vremenskom periodu, može da se amortizuje, bez velikih troškova, prelaskom na ``tihi rad`` visokih peći i zaustavljanje proizvodnje u toploj i hladnoj valjaonici. Što se tiče radnika, oproban recept je skraćivanje trajanja rada smena i/ili slanje radnika na produžene odmore, uz smanjenje nadnica. Ovakva fleksibilnost je moguća u Evropi, posebno u zemljama periferije i korišćena je prethodnih godina, ali ne i u SAD, zbog otpora tamošnjih radnika. Zemlje Istočne i Jugoistočne Evrope izlaskom iz tranzicione recesije koja prati strukturne reforme, reindustrijalizacijom (selidba lake industrije u ove zemlje sa jeftinom radnom snagom) se vraćaju na uzlaznu krivu intenziteta upotrebe čelika, odnosno stabilnom trendu rasta potrošnje čelika. Nije li to dovoljan razlog da se Smederevo zadrži!

Odluka o otuđenju Smedereva se duže vreme kuvala u kabinetima menadžera Ju-Es stila[12]. Nezadovoljni akcionari su pritiskali menadžment da nađe izlaz za nezadovoljavajuće poslovanje kompanije i rešenje je nađeno: Smederevo treba da se označi kao krivac za trenutno posrtanje Ju-Es stila i pusti niz vodu (stoga ne čudi prelivanje troškova na ovu čeličanu i njeno zapostavnjanje u pogledu ulaganja u razvoj). Fokusiranjem na Smederevo, američke čeličane sa visokim troškovima se eskulpiraju od moguće krivace za posrtanje kompanije, bar privremeno.

Logično bi bilo u skladu sa opštim kretanjima da menadžment Ju-Es stila nastavi sa prepozicioniranjem poslovanja premeštanjem proizvodnje. Drugim rečima da zatvara američke čeličane koje prave gubitke a da preuzima druge ili gradi nove u zemljama periferije u usponu gde su manji troškovi radne snage a tražnja ima visoke stope rasta. Bez obzira na zaklinjanje u postulate liberalne ekonomije, tako nešto ipak ne dolazi u obzir u SAD. Nezamislivo je da velika nacionalna kompanija u SAD izbaci na ulicu oko 30 hiljada sindikalno dobro organizovanih rudara i metalurga ili da ostavi 77 hiljada penzionera bez penzija[13]. ``Plave kragne``, u velikim manufakturama sa tradicijom poslovanja, jesu dobro plaćeni pripadnici konzervativne srednje klase na čiju podršku računaju sve političke opcije. Laka industrija - proizvodnja tekstila, obuće, metalne galanterije sa nekvalifikovanim i sindikalno neorganizovanim radnicima iz socijalno marginalizovanih slojeva društva ( hispano i afro amerikanci, ekonomski emigranti iz raznih krajeva sveta) može da nestane. Niko neće dići glas. Kada su u pitanju ključne industrije: proizvodnja nafte, čelika, automobila, bankarstvo, železnički i drumski transport , ustaljeno je mišljenje da su ``veliki i značajni da propadnu``. Država će priskočiti u pomoć ukoliko je potrebno, spasavala je auto industriju (Krajsler), banke (kriza hipotekarnih kredita) zašto ne bi i industriju čelika (ograničavanje uvoza pod izgovorom borbe protiv damping cena ili direktna finansijska podrška u vremenima kriza).

Mala je uteha za zemlje periferije. Postoji stara latinska izreka ``Što je dozvoljeno bogu Jupiteru nije volovima``. Malim neće biti dozvoljeno da oponašaju velike: nema dotacija privredi, nema državnih garancija za razvojne kredite privrede, nema državnih banaka (koje bi konkurisale stranim kanibal bankama), nema oporezivanja finansijskih špekulacija i bankarskih profita, ali ima doziranog razvoja onoliko koliko dođe stranih investicija i obaveznog smanjivanja javne potrošnje i stezanja kaiša. Štaviše, sve veća je zavisnost od pomoći i investicija velikih, gubi se politički i ekonomski suverenitet i smanjuju šanse za izlazak iz začaranog kruga siromašnih zemalja. Ucene velikih, prisustvo MMF i ponuda primamljivih integracija obezbeđuju da se mali ponašaju onako kako drugi, moćniji traže.

A dosije Sartid će i dalje biti otvoren.


[1]Pogledati B. Dragaš: Šta bi trebalo uraditi sa JU-es stilom, NSPM. U tekstu su analizirani bilansi poslovanja Smedereva sa nekim pozicijama – visoka zaduženost po kreditima i obavezama prema dobavljačima – koje se utapaju u ukupne bilanse Ju-es stila Zvaničnici Ju-es stila prilokom obrazloženja prodaju Smedereve tvrde da ova čeličana nema kreditnih zaduženja već samo obaveze prema dobavljačima ( Ju.es stilu). Da le se radi o prelivanju troškova i obmani onog ko preuzima Smederevo? Ozbiljni kupci ne ``kupuje mačku u džaku``!

[2] Izuzimajući čiljenice da su lokalni partneri Diloita postali istaknuti tranzicioni dobitnici ulazeći u krug bogatijih srpskih tajkuna, osnivači ekskluzivnog kluba ``Privrednik``, ozakonjene lobi grupe. Jedan je postao i ministar za ekonomiju i privatizaciju, aktivni (sa)učesnik u operaciji Sartid a drugi, čovek u senci svih potonjih vlada, između ostalog zadužen za održanje dobrobiti tajkunske familije .

[3] Za razliku od mini čeličana kod kojih je osnovna sirovina otpadno gvožđe i čelik i proizvode uži asortiman proizvoda, uglavnom za građevinarstvo, integrisane čeličane (železare) imaju veće kapacitete (iznad milion tona polufabrikata godišnje), ulazne sirovine su peletizovani koncentrati ruda železa i koks.a klasična tehnologija obuhvata visoke peći za dobijanje sirovog gvožđa, konvertore za dobijanje čelika, uređaje za kontinuirano livenje slabova, toplo valjanje i završno hladno valjanje limova. Dobijanje bešavnih i zavarenih cevi i drugih polufabrikata se odvija na posebnim uređajima. Smederevska železara se svrstava u integrisana čeličana manjeg kapaciteta za proivvodnju limova, sa dislociranim pogonom za proizvodnju belih limova (konzerve za prehrambenu industriju).. Smederevo nema ugrađene kapacitete za galvanizaciju limova (pocinkovavanje) koji se koriste u automobilskoj industriji.

[4]U benignoj fazi globalizacije, karakterističnoj po procvatu trgovine, ne krnji se ekonomski suverenitet država periferije, za razliku od maligne faze globalizacije sa neoliberalnom dogmom i nametnutim reformama povećava zavisnost od zemalja centara razvijenosti na uštrb političkog i ekonomskog suvereniteta zemalja periferijekoja.

[5] U 2011 godini Kina je proizvela blizu 700 miliona tona sirovog čelika, osam puta više u odnosu na SAD, a učešće Kine u svetskoj proizvodnji je dostiglo 45,5%, rast svetske proizvodnje u odnosu na 2010 je bio 6,8 a u Kini, 7,9 sa tendencijom daljeg rasta. Prošla su vremena kineske kulturne revolucije kada je svako selo imalo primitivnu visoku peć za dobijanje sirovog gvožđa.

[6] U formiranju društvenog proizvoda se smanjuje učešće industrija proizvodnje i prerade čelika i drugih metala, dugoročno stope rasta potrošnje čelika zaostaju za stopama rasta društvenog proizvoda. Na pad intenziteta upotrebe utiču između ostalog: supstitucija čelika (npr. umesto belog lima za limenke ribe, mesnih prerađeina koristi se aluminijum) i premeštanje lake industrije, posebno prerade metala u zemlje periferije sa nižim troškovima proizvodnje.

[7] U 2010 godini uvoz limova je pokrivao 21% potrošnje u SAD, sa tendencijom daljeg rasta i pored žalbi Ju-es stila na damping cene stranih proizvođača.

[8] Trenutno 77 000 bivših radnika koristi ove pogodnosti

[9] O tehnologiji livenja traka kako bi se preskočila faza toplog valjanja i smanjili troškovi energije za zagrevanje i valjanje slabova, govori se već 40 godina sa manjim eksperimentalnim pokušajim. Isto tako skoro 10 godina se razmatra mogućnost zamene dugovečnih tehnologija visokih peći i konvertora za čelik novim uređajima za direktnu redukciju rude do čelika ali bez uspeha. Interesantno je da je u razvoju ove tehnologije najdalje otišla indijska kompanija Tata. I razvoj tehnologija, ne samo proizvodnja i tražnja, se seli iz zemalja u centru razvoja u zemlje poluperiferije!

[10]Ukupan broj zaposlenih u Ju-es stilu na kraju 2010 godine je bio 42 hiljade, učešće bruto izdvajanja za zaposlene je bio 25% od vrednosti prodaje, u 2009 godini zbog velikog pada prodaje učeše troškova rada je dostigao 37% vrednosti prodaje, tada je zabeležan rekordan gubitak od 1,44 milijarde dolara! )

[11] Prema analizama bilansa stanja Smedereva B. Dragaša postoje značajne kreditne obaveze!

[12] Ko zna da li je i politika umešala prste u ove događaje. Nekadašnji američki ambasador je aktivno učestvovao u pregovorima o prodaji Sartida Ju-es stilu. Da li je Sartid opet moneta za potkusurivanje? Završna faza pregovora o priznavanju nezavisnosti Kosova (radi se o de fakto priznanju a de jure sledi kada se teren slegne i strasti smire posle izbora, gorke pilule će se lakše progutati) ``slučajno`` se vremenski podudarila sa donošenjem odluke o otuđenju Sartida. Da li je to pokazna vežba kako se može slomiti otpor nametanju rešenja velikih i moćnih.

[13] Protesti protiv Vol Strita``belih okovratnika`` je postao hepening bez lidera, organizacije i ostvarljivih ciljeva koji podseća na zabavu `` dece cveća ` iz doba Vitnamskog rata . Protesti ``plavih okovratnika`` bi bili masovniji i efikasniji. Kada cunami globalizacije u povratnom talasu izbaci prljavštinu na obale Aamerike tada će se naći alternativa za agresivni tržišni fundamentalizam i svet će odahnuti.