Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Biljana Plavšić: jedna tragična srpska priča
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Biljana Plavšić: jedna tragična srpska priča

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
utorak, 27. oktobar 2009.

U slučaju gospođe Biljane Plavšić, nepravilno je govoriti o „prevremenom puštanju na slobodu“. Nikada nije postojao ni najmanji pravni ili moralni osnov da ona slobode bude lišena. Zato njeno oslobađanje nije prevremeno, nego je zakasnelo, i to punih osam godina.

Moralna i fizička golgota koju je Biljana Plavšić pretrpela emblematična je za sudbinu svih koji su u ratu u Bosni devedesetih godina na bilo koji način pokušali da zaštite interese srpskog naroda i da se suprotstave namerama onih koji su planirali da ga podjarme i obezglave. Njena sudbina takođe je trajna opomena svim lakomislenim glavama na srpskoj strani o tome šta čeka sve one koji pristanu na bilo kakav oblik saradnje sa inostranim sponzorima lokalnih srpskih progonitelja.

O tome da gospođa Plavšić nema nikakvu krivicu, u smislu odgovornosti za ratne zločine, gotovo da je izlišno i govoriti. Kao član ratnog predsedništva Republike Srpske ona je bila zadužena za humanitarna pitanja, dakle bavila se stvarima koje su sušta suprotnost nameri ili stvarnom učešću u prekršajima zakona i pravila rata. Pod predpostavkom da je predsedništvo, u kome je ona figurirala kao jedan od tri člana, donosilo odluke koje bi se mogle smatrati povredom ratnog prava, sa suđenja Momčilu Krajišniku (gde su pitanja zapisa sa tih sednica i odluka predsedništva bila pomno razmatrana) znamo da o načinu rada, odlučivanju i glasanju na tim sednicima ne postoje nikakvi pravno upotrebljivi dokazi.[1] Ni sud ni mi zato ne možemo da utvrdimo kakve je stavove gospođa Plavšić zauzimala kao član tog tela, niti joj na osnovu njene delatnosti u tom svojstvu možemo pripisati bilo kakvu dokazivu krivicu. Jasno je da se u njenom slučaju radi o pokušaju primene nebulozne doktrine „komandne odgovornosti“ prema kojoj se optuženoj osobi mogu pripisivati najraznovrsniji zločini počinjeni na terenu sa kojima on ili ona nema ikakve veze, niti je znala za njih.

Da podsetimo čitaoce, gospođa Plavšić je bila optužena zajedno sa Momčilom Krajišnikom i trebalo je da joj se sudi skupa sa njim. Pošto je ona pre početka suđenja odlučila da pođe na nagodbu sa tužilaštvom, njoj nikada nije bilo suđeno, niti je njena „krivica“ ikada bila formalno utvrđena. Ali neke zajedničke tačke njihovih optužnica i krajnji ishod Krajišnikovog suđenja ukazuju nam na mogući ishod suđenja Biljani Plavšić, da je bilo održano, bar po tim tačkama. Na primer, i ona i Krajišnik bili su optuženi za genocid. Tu tačku Krajišnikove optužnice prvostepeno veće je u svojoj presudi Krajišniku odbacilo kao nedokazanu. Simptomatično je da tužilaštvo u žalbenom postupku na taj deo presude nije uložilo prigovor. Prema tome, bilo bi razumno zaključiti da bi i u predmetu gospođe Plavšić, da joj je bilo suđeno, ta tačka takođe bila odbačena.

Iz razloga koji će dugo vremena ostati kontroverzan, gospođa Plavšić je odlučila da se nagodi sa tužilaštvom i da na taj način prizna krivicu po jednoj, dogovorenoj, tački optužnice a da zauzvrat za to ne bude izložena suđenju niti da odgovara po preostalim tačkama. U februaru 2003. Biljana Plavšić je „priznala“ krivicu za „progon na političkoj, rasnoj i verskoj osnovi.“ Sve ostale tačke njene optužnice tužilaštvo je zauzvrat povuklo.

Šta znači pojam „nagodbe“ u Haškom tribunalu? To praktično znači da optužena osoba, koja ne želi da se izlaže tegobama i maltretiranju suđenja i koja preferira manje više predvidljivu kaznu, pristaje na krivicu po nekoj tački optužnice koja je prihvatljiva tužilaštvu. Tužilaštvo joj zatim piše tendenciozno sastavljenu „Izjavu o činjenicama i prihvatanju odgovornosti“, koju optužena osoba, nakon dužeg ili kraćeg natezanja, sa manjim izmenama potpisuje. Sledeći korak je izricanje kazne, što se praktično svodi na malo civilizovaniji replay staljinističkih procesa, kada su optuženi ponizno prekorevali i ružili same sebe u nadi da će tako svoje mučitelje umilostiviti i malo bolje proći. Oh da, i da ne zaboravimo, ta farsa počinje pitanjem predsedavajućeg optuženom da li je odluka da se nagodi stvarno odraz njegove ili njene slobodne volje i da li iskaz o preuzimanju krivice odgovara činjeničnom stanju. Optužena osoba entuzijastično potvrđuje da jeste. Sud to usvaja i prelazi se na izricanje kazne.

Uobičajeni scenario je u predmetu Momira Nikolića (2003) na  kratko narušio kineski sudija Liu Dakun, očigledno želeći da se malo politički našali sa korifejima naprednog zapadnog pravosuđa. Sudija Liu je u prvoj rundi „odbacio“ Nikolićevu nagodbu sa interesantnom motivacijom da je ona u određenom smislu plod „sukoba interesa“. Naravno, na bini gde je svakome jasna njegova uloga, ovaj nesporazum je uskoro bio izglađen i pedantni kineski sudija je najzad ipak prihvatio Nikolićevo frantično insistiranje na sopstvenoj krivici. The show must go on.

Nagodba, i „izjava o krivici“ koja je prati, pred Haškim tribunalom nema apsolutno nikakav faktički ili moralni značaj. Optuženici u Ševeningenu ubrzo shvataju da je svaka pomisao na organizovanje delotvorne odbrane čista fantazija. Dugotrajne vremenske kazne, koje veća Tribunala redovno izriču optuženicima srpske narodnosti, šalju ubedljivu poruku da je dokazivanje beznadežno i na većinu to snažno psihološki deluje. Omekšani beznađem, a često i depresijom, optuženici su vrlo motivisani da ozbiljno razmotre nagodbene ponude tužilaštva.

Šta je motivisalo gospođu Plavšić da se nagodi, malo je verovatno da ćemo u skoroj budućnosti saznati. Činjenica je, bez obzira na količinu saosećanja koju bi prema njoj mogli imati, da je njena odluka u trenutku kada je ona donela bila prvorazredni politički trijumf za Tribunal i za njegove sponzore. O propagandnom značaju te odluke moglo bi se suditi i po tome da je Karla del Ponte u slučaju gospođe Plavšić  iznimno pristala da kao jedan od uslova nagodbe od nje neće biti traženo da za račun tužilaštva svedoči protiv drugih Srba.[2] Svojim prihvatanjem krivice, gospođa Plavšić je postala prvi visokopostavljeni član srpskog rukovodstva sa jedne ili druge obale Drine koji je bio osuđen za jedan od gnusnih zločina koji se pripisuju srpskoj strani. Doduše, ne genocid, ali svakako progon civilnog stanovništva, što samo za nijansu manje ružno zvuči.

U igri oko iznuđivanja priznanja gospođe Plavšić umešani su mnogi faktori. Među njima, posebno amoralnu ulogu odigrali su određeni (ne svi, svakako) pripadnici njenog tima odbrane. Kao osoba koja je bila potpuno neupućena u mehanizme „međunarodne pravde“, a verovatno i krivičnih procesa uopšte, Biljana Plavšić se lakomisleno oslonila na savete i tumačenja svojih delegiranih „branilaca“. Pored toga, dodatnu lažnu nadu nesumnjivo joj je ulila i spremnost Medlin Olbrajt da se uključi u proces u onom delu koji se odnosio na procenu olakšavajućih okolnosti pred odmeravanje kazne. Za predpostaviti je da se naivno nadala da bi joj iskaz Olbrajtove o njenim postdejtonskim nastojanjima da se utvrdi mir mogao pomoći da naiđe na bolje razumevanje veća.

Te nade, ako su postojale, predvidljivo su se izjalovile. Ne samo da je Biljana Plavšić za ženu u njenim godinama, i njene marginalnosti u odnosu na donošenje bilo kakvih značajnih odluka, dobila preterano visoku kaznu, već je na izdržavanje te kazne bila poslata u Švedsku, i to u jedan zatvor gde su obično prestupnice iz raznih muslimanskih zemalja koje su uživale da je sadistički maltretiraju. U jednom incidentu Biljana Plavšić je bila gurnuta i kao posledica pada pretrpela je prelom kosti na ruci.

Sličan tretman dobio je i Momčilo Krajišnik koji je pre kratkog vremena na izdržavanje kazne bio prebačen u Englesku, u ozloglašeni zatvor Vejkfild. U istom zatvoru nalaze se na izdržavanju kazne osuđeni islamski teroristi, zbog kojih Krajišnik skoro sve vreme provodi izolovan u svojoj ćeliji.

Izlišno je naglašavati kontrast između sudbine ovih srpskih osuđenika i, na primer, Nasera Orića, koji je nakon što je u prvostepenom postupku dobio minimalnu kaznu, u žalbenoj fazi na osnovu nekih tehničkih nedostataka optužnice bio potpuno oslobođen od odgovornosti za svoje zločine. Veća poruga pravosuđu teško da je zamisliva.

Iz slučaja Biljane Plavšić može se izvući nekoliko lekcija. Prvo, „ko s đavolom tikve sadi...“ (čitaoci već shvataju o čemu je reč), a ako nešto nije jasno, onda su tu reči koje je Henri Kisindžer, nesumnjivo jedan od najvećih autoriteta po ovom pitanju, jednom prilikom izjavio: „Biti neprijatelj Amerike može da bude opasno, ali biti njen saveznik najčešće je fatalno.“ Gospođa Plavšić, u naivnom nastojanju da bude „kooperativna“ u drugoj fazi svoje političke delatnosti iskusila je na svojoj koži tačnost Kisindžerove cinične konstatacije, a istovremeno i mudrost srpske narodne izreke. Nadajmo se da će rezultate svojih bolnih saznanja iz te oblasti gospoća Plavšić uspeti da prenese svom političkom protežeu, koji je – na sreću – izgleda sam nezavisno došao do pravilnih zaključaka iz ove oblasti i koji se sada čvrsto i beskompromisno nalazi na braniku Republike Srpske i njenih tekovina.

Drugo, haška inkvizicija svoje žrtve nikada potpuno ne ispušta iz svojih kandži. U skladu sa načelom da se ne može dva puta suditi za istu stvar, gospođa Plavšić je, naravno, imuna u odnosu na „progon“. Međutim, revnosna ustanova inkvizicije koja je puštena u pogon u Sarajevu pod nazivom Suda za ratne zločine Bosne i Hercegovine, i koja je u svemu verni odraz svoga obrasca u Hagu, i dalje joj teoretski može suditi za „zločine“ iz prvobitne optužnice koji su ostali „nekažnjeni“. To znači da Biljana Plavšić i dalje nije sasvim slobodna osoba i da je njena formalna sloboda uslovljena određenim prećutnim očekivanjima u odnosu na njeno dalje ponašanje. Nesumnjivo, glavno od tih očekivanja je da kao učesnik i posmatrač u značajnim istorijskim događajima neće davati nikakav javni prilog njihovom rasvetljavanju zato što bi svaki doprinos utvrđivanju objektivne istorijske istine takve vrste bio potencijalno fatalan za njene tlačitelje. Zato, ne budimo iznenađeni njenom učtivom javnom ćutnjom nakon što se bude vratila.

Najzad, treće, uz sve dužno priznanje za dobre, pa čak i plemenite, namere, slučaj gospođe Plavšić nas još jednom opominje da se svetska, kosmopolitska politika ne može uspešno voditi improvizovanim, narodnjačkim sredstvima. Ako je tačno reći da se u tom kompleksu donedavni univerzitetski profesor prirodnih nauka Biljana Plavšić vrlo slabo snalazila, to isto važi u nimalo manjoj meri za celo tadašnje srpsko rukovodstvo u Bosni i Hercegovini. Ono se sastojalo iz jednog u celini simpatičnog boema, jednog šarmantnog stručnjaka iz vrlo egzotične grane svetske književnosti, i – pored gospođe Plavšić – jednog ruralnog domaćina koji i dan-danas o svetu koji ga okružuje zna značajno manje od sopstvene dece.

Ako je uprkos tim hendikepima Republika Srpska ipak bila sazdana, i ako ona uprkos svim silama nemerljivim koje su se na nju okomile i dalje odoleva, to se očigledno ne može pripisati samo delatnosti ljudskih faktora. Pored ljudskog faktora – a stanje na kormilu Republike Srpske od tada se bez ikakve sumnje dramatično poboljšalo – opstanak srpskog naroda u Bosni i Hercegovini objašnjiv je jedino dejstvom više sile, koja ga uprkos svemu brižno čuva i hrani.

(Autor je predsednik holandske nevladine organizacije za monitoring poštovanja ljudskih prava Amicus Iuris)


[1] Nikakvi sistematski zapisi nisu bili vođeni na profesionalan način. Suočeno sa nemogućnošću da na osnovu tih sednica i njegovog sporadičnog prisustva na njima Krajišniku po toj liniji utvrdi neki oblik odgovornosti, veće se opredelilo za nebulozni koncept „udruženog zločinačkog poduhvata“ kao osnovu za utvrđivanje Krajišnikove krivice.

[2] Gospođa Plavšić je svedočila u predmetu Krajišnik, ali kao svedok sudskog veća. Pre toga, ona je hrabro i odlučno odbila sva nastojanja tužilaštva da je ubedi da, uprkos dogovoru, zauzvrat za neke lagodnosti svedoči protiv Slobodana Miloševića.

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner