Početna strana > Debate > Istina i pomirenje na ex-YU prostorima > Još jedna proizvoljna presuda u Hagu
Istina i pomirenje na ex-YU prostorima

Još jedna proizvoljna presuda u Hagu

PDF Štampa El. pošta
Stefan Karganović   
nedelja, 13. jun 2010.

Upravo istog dana kada je rukopis naše nove monografije, „Srebrenica: dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida“ bio spreman da ide u štampu, objavljena je u Hagu prvostepena presuda u predmetu Popović i ostali. Pošto Haški tribunal uvek kasni sa objavljivanjem integralnog teksta svojih presuda u ovom trenutku, pored nekoliko paragrafa iz presude, uglavnom raspolažemo samo zvaničnim sažetkom koji se nalazi na prezentaciji Tribunala[1]. Ali, i to je sasvim dovoljno za preliminarni komentar. U sažetku se, kao i uvek, iznose svi glavni zaključci koji se nalaze u temelju presude. Tekst presude biće kasnije od velike koristi za detaljnu proveru činjeničke podloge na kojoj specifični zaključci počivaju. Ali pošto su sve presude Tribunala sastavljene po istom kalupu i koeficijent njihove kreativnosti izuzetno je nizak, smatramo da nema potrebe da čekamo na objavljivanje integralnog teksta, kad već sada i na osnovu sažetka možemo potpuno adekvatno da reagujemo.

Ova presuda ilustruje još jedanput američku popularnu izreku da je vrlo teško starog psa naučiti novim trikovima. Ona ne sadrži ni jedan novi, neočekivani ili kreativan elemenat.

Ona počinje ritualnim bajanjem:

In the context of the war in the former Yugoslavia, and in the context of human history, these events are arrestive in their scale and brutality.[2]

Ovi pregrejani retorički uzleti, naravno, nemaju mnogo veze sa stvarnošću. Ljudska istorija je isuviše bogata primerima surovosti, naročito u ratnim vremenima, da bi se pogubljenje nekoliko stotina zarobljenika u Srebrenici u tom katalogu zverstava posebno izdvajalo. Da li je veće čulo za Marš smrti britanskih ratnih zarobljenika na ostrvu Borneo pod japanskom vlašću 1945. godine? Od 1.574 Britanaca koji su krajem januara te godine prisilno pokrenuti sa mesta Sandakan, gde su do tada bili zatočeni, samo 431 stigao je na odredište, Ranau. Kada je u julu 1945. godine Japan kapitulirao, nijedan od tih britanskih zarobljenika u Ranau više nije bio živ. U opisu uslova pod kojima se odvijao ovaj prisilni marš, stoji sledeće:

„Prisoners who were unable to walk were shot. The march route was through virgin jungle infested with crocodiles, snakes and wild pigs, and some of the prisoners had no boots. Rations were less than minimal.“[3]

Ovaj detalj je dovoljan da prikaže političko licemerje i potpunu neprofesionalnost Haškog veća koje emotivnom retorikom priprema propagandni teren za javno izricanje unapred donetih drakonskih kazni optuženima. Da li je britanskim zarobljenicima u džungli Bornea bilo lakše nego žrtvama Srebrenice u istočnoj Bosni? Po mišljenju Haškog veća, odgovor bi trebalo da bude nedvosmisleno potvrdan zato što ono patnju ratnih zarobljenika u Srebrenici, sredinom jula 1995. godine, stavlja u apsolutno prvi plan, i to u svetsko-istorijskim okvirima.

Da pređemo na konkretne stvari. Veće se poziva na „veliku količinu forenzičkih i demografskih dokaza“ koji su bili predočeni tokom suđenja, pa donosi sledeći zaključak:

“Based on the evidence, the Trial Chamber has found that at least 5.336 identified individuals were killed in the executions following the fall of Srebrenica. However, noting that the evidence before it is not all encompassing, the Trial Chamber is satisfied that the number of identified individuals will rise. The Trial Chamber therefore considers that the number of individuals killed in the executions following the fall of Srebrenica could well be as high as 7.826.”[4]

Nota bene: pošto 5.336 tela nema, ovakav zaključak veća upućuje na „dokazni“ materijal koji potiče iz DNK analiza koje je obavila organizacija ICMP. Taj utisak je pojačan opaskom veća da se radi o „5.336 identifikovanih osoba.“ Navodna poimenična identifikacija ovu cifru skoro sigurno povezuje sa rezultatima analize DNK materijala u režiji ICMP-a. Međutim, sve naše primedbe na račun tih „dokaza“ i dalje stoje.[5] Oni su neproverljivi i predočeni su na način koji predstavlja izrugivanje opšteprihvaćenim procesnim normama. Oni zato, u formi u kojoj su predočeni, ne mogu poslužiti kao valjana osnova za dokazivanje bilo čega. Samim tim, svi zaključci koji su na njima zasnovani – ništavni su i bez ikakvog dejstva.

Komičnost tih zaključaka jasna je i laiku već iz formulacije samog veća. Otkuda veće može unapred da zna da predočeni dokazi nisu kompletni, da nisu „sveobuhvatni“? Jeli to zato što mu je ICMP sugerisao da će isfabrikovati još dovoljan broj uparenih DNK analiza da bi se doguralo do magične cifre od 8.000 ili blizu nje? Tako zvuči, jer veće, na osnovu nepredočenih dokaza, kaže da „smatra“ da bi konačna cifra pogubljenih mogla biti „do 7.826“.

Ovo zvuči kao čuveni repartee crkvenog oca Origena, koji nije baš najbolje prošao u debati sa paganskim filosofom Kelsom, pa je izjavio da na osnovu otkrivenih dokaza možda izgleda kao da je Kels u pravu, ali da će još neotkriveni dokazi potvrditi da je u pravu on, Origen.

Veće zatim donosi još jednu problematičnu konstataciju:

„The scale and nature of the operation…and the plain intention—apparent from the evidence—to eliminate every Bosnian Muslim male who was captured or surrendered proves beyond reasonable doubt that this was genocide.”[6]

Koliko je ova konstatacija o faktičkom postojanju takve namere tačna, prepuštamo sudu čitalačke publike zato što to upravo jeste jedno od ključnih pitanja koje u navedenoj monografiji dokumentovano tretiramo. Ali skrećemo pažnju čitalaca na jedno vrlo važno priznanje veća: ako bi se utvrdilo da je postojala namera da se pobiju svi muškarci bosanski Muslimani, to bi predstavljalo dokaz, van svake razborite sumnje, da se dogodio genocid. Veće je u ovom slučaju teorijski u pravu i ono je takođe decidno u pogledu nužne pretpostavke koja bi morala biti zadovoljena da bi se genocid mogao utvrditi: „...da se eliminiše svaki...“ Ako takva namera nije postojala, i ako svaki koji je mogao biti eliminisan to nije bio, šta onda ostaje od zaključka da se dogodio genocid?

Kao i u prethodnim srebreničkim predmetima, ni ovo veće u predmetu Popović i ostali nije moglo da funkcioniše bez oslonca na raskrinkanog „krunskog svedoka“, Erdemovića. Zavisnost Haškog tribunala od iskaza notornog lažnog svedoka Erdemovića vidi se po tome kako je veće rešilo problem lociranja optuženog potpukovnika VRS, Vujadina Popovića, na mestu zločina u Pilici i Branjevu, što je moralo da učini da bi ga moglo osuditi na doživotnu robiju:

There is no evidence before the Trial Chamber of any other Lieutenant Colonel in Pilica at this time. In light of this, the Trial Chamber is satisfied that there is no other reasonable conclusion available on the evidence but that the Lieutenant Colonel whom Erdemović saw at Branjevo Military Farm and in Pilica town on 16 July was Popović.[7]

Studenti prve godine prava odmah će uočiti neobičan način kako veće otvara pitanje identiteta misterioznog „potpukovnika“. Za njega se pretpostavlja da je bio u Pilici ne iz nekog objektivnog razloga, nego prosto zato što je Erdemović tako rekao. Slika koju je Erdemović nacrtao po svaku cenu mora se dopuniti jednim identifikovanim potpukovnikom, pa skoro ma ko on bio. Igrom slučaja u sudnici se nalazi, i na optuženičkoj klupi sedi, upravo jedan takav potpukovnik: Vujadin Popović. On je prirodan kandidat, jer zadovoljava sve zadate kriterijume, bez obzira na to ima li objektivnih dokaza da je on tamo bio, ili ne. Mogućnost da je Erdemović potpukovnika izmislio, kao niz drugih stvari u svom svedočenju, za veće je nebitna. U produžetku:

The Trial Chamber has carefully considered the fact that Erdemović was unable to identify Popović in a photo line up … However, the Trial Chamber considers that given the traumatic circumstances in which Erdemović met Popović and the significant passage of time since then, Erdemović’s failure to identify Popović in a photo line up does not raise a reasonable doubt as to the Trial Chamber’s conclusion that the man whom Erdemović saw at Pilica on 16 July was, in fact, Popović.[8]

Dakle, neka niko ne kaže da je veće ovo važno pitanje rešavalo tek tako. Ono se lomilo i odmeravalo je dokazni materijal, i to u svetlu prilično signifikantne činjenice – koju je iskusnim okom vrsnih pravnika odmah uočilo – da svedok Erdemović, kada su mu bile pokazane slike nekoliko lica, među kojima se nalazio i optuženi, Popovića nije uspeo da prepozna. Ali, nesposobnost traumatizovanog svedoka da identifikuje osumnjičenog (a to je činjenica koja bi pred većinom normalnih sudova u velikoj meri išla u prilog optuženom) Haški tribunal ne zaustavlja, niti čak usporava, u donošenju svojih „zaključaka“. To čak nije dovoljno ni da kod veća izazove „razboritu sumnju“. Veće ima zadatak da „potpukovnika“ koga je Erdemović umislio identifikuje imenom i prezimenom i da ga doživotno osudi. Vujadin Popović je tu, on je potpukovnik, i on za to mora da plati unapred određenu cenu.

Da sumarizujemo. Presuda prvostepenog veća u predmetu Popović i ostali još jedanput ilustruje standardni način rada Haškog tribunala. Sve činjenice, kako predočene tako i pretpostavljene, moraju se sabiti u Prokrustov krevet unapred određenih tumačenja i proizvoljnih „pravnih zaključaka“. Veće je još jedanput uspešno obavilo svoj zadatak.  

(Autor je predsednik holandske nevladine organizacije „Istorijski projekat Srebrenica)


[2] U prevodu: „U kontekstu rata na prostorima bivše Jugoslavije, i u kontekstu ljudske istorije, ovi događaji se izdvajaju po obimu i svireposti.“

[3] U prevodu: „Zarobljenici koji nisu bili sposobni da hodaju, bili su streljani. Put kojim se marš kretao vodio je kroz neprohodnu džunglu punu krokodila, zmija i divljih svinja, a neki od zarobljenika nisu imali obuću. Porcije hrane bile su minimalne.“ Za detalje, konsultovati sajt ratnih zarobljenika britanskog Komonvelta na Dalekom istoku: http://www.diggerhistory.info/pages-battles/ww2/sandakan.htm

[4] U prevodu: „Na osnovu dokaza, veće staje na stanovište da je najmanje 5.336 identifikovanih osoba bilo pogubljeno nakon pada Srebrenice. Međutim, s obzirom na to da predočeni dokazi nisu sveobuhvatni, pretresno veće je ubeđeno da će se broj identifikovanih osoba povećati. Pretresno veće stoga smatra da bi broj osoba ubijenih tokom pogubljenja posle pada Srebrenice mogao biti i do 7.826.“

[5] Videti str. 20–23 monografije „Srebrenica: dekonstrukcija jednog virtuelnog genocida“ (Beograd 2010)

[6] U prevodu: „Obim i priroda poduhvata...kao i prosto postojanje namere—što je prema dokazima očigledno – da se svaki muškarac bosanski Musliman koji bi bio zarobljen ili se preda eliminiše dokazuje van razborite sumnje da je to bio genocid.“

[7] Popović i ostali, prvostepena presuda, par. 1134. U prevodu: „Veću nije bilo predočeno prisustvo nekog drugog potpukovnika u Pilici u tom periodu. S obzirom na to, veće staje na stanovište da na osnovu iznetih dokaza nema drugog razboritog zaključka osim da je potpukovnik, koga je Erdemović video na vojnoj ekonomiji u Branjevu i u Pilici 16 jula bio Popović“.

[8] Popović i ostali, prvostepena presuda, par. 1135. U prevodu: „Pretresno veće pažljivo je razmotrilo činjenicu da Erdemović nije bio u stanju da Popovića prepozna na fotografijama ... Međutim, prvostepeno veće smatra da s obzirom na traumatične okolnosti pod kojima je Erdemović upoznao Popovića i na protok značajne količine vremena od tada, nesposobnost Erdemovića da Popovića na otografijama prepozna ne izaziva razboritu sumnju u zaključak koje je veće izvelo, da je čovek koga je Erdemović 16 jula video u Pilici zaista bio Popović“. Veće, koje nije bilo na licu mesta, sigurnije je od Erdemovića, koji navodno jeste tamo bio.

 
 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner